NAPOMENA: SBPeriskop će u više nastavaka objaviti knjigu Stribora Uzelca Schwendemanna: 1973. koja je to bila godina? Bilješke jednog autsajdera. Knjigu je u posebnom postu prikazao Veljko Lukić, urednik portala.
Prvi dio
Drugi dio
Treći dio
Četvrti dio
Iduće, 1973. godine u ožujku, sjedili smo Mita i ja na sjednici Izvršnog biroa. Sastanak se održavao u Bijelom Dvoru i predsjedavao je Dolanc, a prisutan je bio i Tito. Između ostalog primljena je na znanje predstavka Milke Kufrin na dvadeset stranica: o Udbinim snimkama razgovora njenog muža Rade Bulata, o nekoj dvojici oficira JNA koji sjede u zatvoru na Golom otoku i odgovaraju za sto milijunske iznose štete učinjene JNA sklapanjem štetnih ugovora o nabavci, o njenom mužu čiji je otac deklarirani četnički politički emigrant u Kanadi, o sukobima s Aleksandrom Rankovićem jer je njen šofer, dok je bila nekakav podsekretar, uhvaćen da radi za američku službu CIA, o tome da je tri puta pokušavala samoubojstvo... Mita mi je kasnije, u automobilu, rekao otprilike - Eto, to ti je naša priča iznutra. Kolju se i glođu kao divlje svinje. A jesi li vidio Starog? Mrtav, hladan. Njemu je to prirodno stanje stvari još od 1929. godine. - Na plenumu CK SKH, tri dana kasnije, u Zagrebu (12. ožujka) planuo je oštar sukob između splitskog tvrdolinijaša Zvone Jurišića i umjere-njaka književnika Mirka Božića. Jurišić je oštro napao „skretanja“ u hrvatskoj kulturi i umjetnosti (Par žutih cipela i Naše malo misto), a Božić se zalagao da se ne ide u kritiku ad hominem... Bio je to klasični prizor stanja duhova tog vremena. Novinar Mladen Maloča, s koji sam u pauzi plenuma ručao u restoranu zgrade CK SKH, rekao mi je kako ima dobar naslov za izvještaj: CK SKH iskezio zube na pojave u hrvatskoj kulturi. A u podnaslovu: Zvone Jurišić iskezio očnjake, a Mirko Božić umnjake. Bila su to vremena početka opasnijeg međusobnog glodanja hrvatskih komunista, jer su stari partijski kornjaši, uglavnom glup, primitivan, neobrazo-van, zatucan, čak i fizički ružan svijet, visoko podigli glave smatrajući se definitivnim političkim pobjedni-cima nakon 1972. kada je Hrvatska, faktično glupo, izgubila cvijet svoje intelektualne i političke elite što je, je li, stvorilo tamnu pozadinu na kojoj je mogla zasvijetliti i moja sitna stručno politička zvijezdica... U veljači 1973. počinje nova svjetska monetarna kriza. Po nalogu japanske vlade zatvorena je burza u Tokiju. Potom su zatvorene sve burze u svijetu i počeli su pregovori o izlasku iz krize u koju je svijet upao. Amerikanci su, 13. veljače, devalvirali dolar za deset posto, a Japan uveo plivajući kurs jena. Nakon toga ponovno se zatvaraju svjetske burze. Onda se u Parizu sastaju predstavnici četranest europskih zemalja da utvrde što činiti. Podržali su tečaj dolara. Američki ministar financija George Schulz upoznaje Ruse s američkom nakanom revalvacije cijene zlata kako bi ih privolili da sa svojim rezervama izađu na tržište. Tek u listopadu primit će ga Brežnjev i ruski premijer Kosigin... Amerikanci su se još 1971. odlučili za politiku ukinuća zlatne podloge dolara čime su izvukli tepih ispod nogu cjelokupnog tadašnjeg ekonomskog poretka. Nekontro-lirano štampane dolare druge zemlje su počele pretvarati u zlato. Nastala je takva jagma za zlatom da mu je cijena, takorekuć preko noći, porasla za tri puta. Američki Fort Nox se gotovo ispraznio. Amerikanci će, međutim, ustrajati u nekontroliranom tiskanju dolara bez zlatnog pokrića i time voditi kapitalizam u tzv. financijsku fazu koja će se razulariti tek padom sovjetskog i europskog komunizma. I dok se svijet bavio financijama Jure Bilić je poslan, inkognito, u Čile. Početkom ožujka ondje je na izborima pobijedio Salvador Allende. Njegova stranka Narodnog jedinstva dobila je četrdeset posto glasova, no desnica i Amerikanci mu rade o glavi, pa ćemo ga mi, u osobi Jure Bilića, je li, tajno podržati u razgovoru u četiri oka. Mene nisu slali s njim što znači da je susret ili toliko nevažan i protokolaran ili toliko jako važan da o njemu ne treba ostaviti nikakav pisani trag. Nije isključeno da Jure Allendeu nosi i neku rusku poruku. On je, naime, u Izvršnom birou formacijski usmjeren prema Rusima. Budući ih je držao prirodnim saveznicima, u komunikacijskoj varijanti to je bilo: što na umu to na drumu. Jure je s Rusima razgovarao otvorenije negoli s kolegama iz republika i pokrajina u Izvršnom birou. Mali, sjedokosi, dežmekasti, ali vižljavi ruski ambasador Stjepakov dolazio mu je na razgovore i po dva puta mjesečno. Od Jure je dobivao više informacija no što ih je čitava ruska obavještajna mreža u Beogradu uspjela uopće sakupiti. Jedan međunarodni susret Bilića uništi dvogodišnja prenemaganja i laganja jugodiplomacije. Ščerbicki, Kirilenko, pa čak i Suslov često su ga pozivali u Moskvu. Bio je lijen pisati izvještaje o tim posjetama i susretima pa je i mene vodio sa sobom. Letjeli smo redovnim linijama, a na Šeremetjevu nas je uvijek dočekivao Kirilenko. On je bio Jurin ruski politički homolog. Odsjedali bi u podmoskovskim daćama, išli u lovove, šetali po šumama, posjećivali uzorna seoska gazdinstva, jahali konje, a neki i dvije mlade sobarice koje su jedine, od posluge, noćivale s nama u daći... Moje strogo povjerljive izvještaje s tih izleta u Moskvu, koje bi potpisivao Jure, čitalo je stotinjak vodećih jugoslaven-skih političara, najviši vojni i policijski vrhovi i svi ambasadori i šefovi konzulata jugodiplomacije... Trećeg svibnja u velikoj dvorani tzv. Palate federacije na Novom Beogradu, Bakarićeva grupa Odbora za pripremu Desetog kongresa ima sastanak. Ta Palata Federacije je ogromno zdanje sa sedamsto pedeset kancelarija, trinaest konferencijskih sala, šest salona u bračkom mramoru... Njena gradnja započela je 1947. kad su omladinske radne brigade pripremale teren za gradnju projekta četvero-članog tima zagrebačkih arhitekata na čelu s Vladimirom Potočnjakom. Površina zgrade je 64 256 m2. Unutrašnjost je ukrašena s gotovo tisuću eksponata likovne i primjenjene umjetnosti, tepisi su ručni radovi veličine šest puta osam metara. Glavna sala, zvala se Jugoslavija, mogla je primiti dvije tisuće ljudi. Najimpresivniji u njoj je luster težak devet tona, u prečniku širok osamnaest metara. Kroz njegove kristale sija četiri tisuće i tristo žarulja... Svi su primijetili izostanak Kardelja i to je uvijek povod za nagađanja što je u pitanju. Bakarić govori tiho, ali pametno. Napominje kako se u poratnom periodu, u nepunih trideset godina, broj gradskog stanovništva u Jugoslaviji povećao za devet milijuna, a broj seoskog smanjio za sedam. Takove tektonske društvene promjene imaju pozitivne i negativne aspekte, rekao je, a onda zboreći o energiji potrebnoj za unapređivanje pozitivnog i smanjivanje negativnog, dodao: ako hoćeš led pretvoriti u vodu onda ti od nula stupnjeva leda do nula stupnjeva vode treba osamdeset kalorija, a od vode na nula stupnjeva do pare treba petsto kalorija energije. U periodima naglog društvenog razvitka često je potrebno ulagati puno nevidljive snage kako bi se, tek kasnije, pokazao napredak, zaključio je. Nije mu badava Stipe Šuvar dao nadimak – Buda. Te 1973. Jugoslavija je bila jedina nerazvijena zemlja u svijetu koja je uspjela smanjiti relativnu razliku između sebe i razvijenih zemalja. Međutim, već tada, stopa godišnjeg rasta je mizernih 1,2 posto. U vrijeme tzv. etatizma jugoslavenska stopa razvoja bila je među najvišima u svijetu. Poslije 1972. počinje ekonomska i društvena stagnacija, nagli gospodarski pad, jačanje političke represivnosti i konfederacijske poliarhije. Počinje polaganje temelja za krizu nakon Tita... U pauzi, nakon Bakarićevog izlaganja, pola nas je pobjeglo sa sastanka. Vani je bilo vruće pa sam prošetao, uz Savu, do zgrade CK SKJ. Prekosutra je bilo 34,5 stupnjeva u hladu, a peti je ili šesti svibnja. No, već je osmog zahladilo pa je u srijedu, desetog, po kiši i blatu, Jugoslavija u nogometu pobijedila Njemačku s 1:0. U četvrtak je održana Četvrta konferencija SKJ. Bez Tita. Umro mu je mlađi brat Pavle, a odmah iza njega i pokojnikova žena, što ga je, navodno, dosta uznemirilo. Konferencija se održavala u velebnoj zgradi Savezne skupštine u centru Beograda. Skupština ima veliki i uhodani restoran pa je više delegata u njemu nego u konferencijskoj dvorani. Konobari me poznaju što nije ostalo bez dojma na hrvatske delegatkinje konferencije koje ne znaju da beogradski konobari zapamte gosta već nakon njegovog drugog posjeta lokalu, zbližavaju se s njim, upoznaju, rukuju se i obraćaju imenom, bez da to ugrozi osnovni odnos gosta i konobara koji je na visoko profesionalnom nivou.
- Nastavlja se -
Prvi dio
Drugi dio
Treći dio
Četvrti dio
Iduće, 1973. godine u ožujku, sjedili smo Mita i ja na sjednici Izvršnog biroa. Sastanak se održavao u Bijelom Dvoru i predsjedavao je Dolanc, a prisutan je bio i Tito. Između ostalog primljena je na znanje predstavka Milke Kufrin na dvadeset stranica: o Udbinim snimkama razgovora njenog muža Rade Bulata, o nekoj dvojici oficira JNA koji sjede u zatvoru na Golom otoku i odgovaraju za sto milijunske iznose štete učinjene JNA sklapanjem štetnih ugovora o nabavci, o njenom mužu čiji je otac deklarirani četnički politički emigrant u Kanadi, o sukobima s Aleksandrom Rankovićem jer je njen šofer, dok je bila nekakav podsekretar, uhvaćen da radi za američku službu CIA, o tome da je tri puta pokušavala samoubojstvo... Mita mi je kasnije, u automobilu, rekao otprilike - Eto, to ti je naša priča iznutra. Kolju se i glođu kao divlje svinje. A jesi li vidio Starog? Mrtav, hladan. Njemu je to prirodno stanje stvari još od 1929. godine. - Na plenumu CK SKH, tri dana kasnije, u Zagrebu (12. ožujka) planuo je oštar sukob između splitskog tvrdolinijaša Zvone Jurišića i umjere-njaka književnika Mirka Božića. Jurišić je oštro napao „skretanja“ u hrvatskoj kulturi i umjetnosti (Par žutih cipela i Naše malo misto), a Božić se zalagao da se ne ide u kritiku ad hominem... Bio je to klasični prizor stanja duhova tog vremena. Novinar Mladen Maloča, s koji sam u pauzi plenuma ručao u restoranu zgrade CK SKH, rekao mi je kako ima dobar naslov za izvještaj: CK SKH iskezio zube na pojave u hrvatskoj kulturi. A u podnaslovu: Zvone Jurišić iskezio očnjake, a Mirko Božić umnjake. Bila su to vremena početka opasnijeg međusobnog glodanja hrvatskih komunista, jer su stari partijski kornjaši, uglavnom glup, primitivan, neobrazo-van, zatucan, čak i fizički ružan svijet, visoko podigli glave smatrajući se definitivnim političkim pobjedni-cima nakon 1972. kada je Hrvatska, faktično glupo, izgubila cvijet svoje intelektualne i političke elite što je, je li, stvorilo tamnu pozadinu na kojoj je mogla zasvijetliti i moja sitna stručno politička zvijezdica... U veljači 1973. počinje nova svjetska monetarna kriza. Po nalogu japanske vlade zatvorena je burza u Tokiju. Potom su zatvorene sve burze u svijetu i počeli su pregovori o izlasku iz krize u koju je svijet upao. Amerikanci su, 13. veljače, devalvirali dolar za deset posto, a Japan uveo plivajući kurs jena. Nakon toga ponovno se zatvaraju svjetske burze. Onda se u Parizu sastaju predstavnici četranest europskih zemalja da utvrde što činiti. Podržali su tečaj dolara. Američki ministar financija George Schulz upoznaje Ruse s američkom nakanom revalvacije cijene zlata kako bi ih privolili da sa svojim rezervama izađu na tržište. Tek u listopadu primit će ga Brežnjev i ruski premijer Kosigin... Amerikanci su se još 1971. odlučili za politiku ukinuća zlatne podloge dolara čime su izvukli tepih ispod nogu cjelokupnog tadašnjeg ekonomskog poretka. Nekontro-lirano štampane dolare druge zemlje su počele pretvarati u zlato. Nastala je takva jagma za zlatom da mu je cijena, takorekuć preko noći, porasla za tri puta. Američki Fort Nox se gotovo ispraznio. Amerikanci će, međutim, ustrajati u nekontroliranom tiskanju dolara bez zlatnog pokrića i time voditi kapitalizam u tzv. financijsku fazu koja će se razulariti tek padom sovjetskog i europskog komunizma. I dok se svijet bavio financijama Jure Bilić je poslan, inkognito, u Čile. Početkom ožujka ondje je na izborima pobijedio Salvador Allende. Njegova stranka Narodnog jedinstva dobila je četrdeset posto glasova, no desnica i Amerikanci mu rade o glavi, pa ćemo ga mi, u osobi Jure Bilića, je li, tajno podržati u razgovoru u četiri oka. Mene nisu slali s njim što znači da je susret ili toliko nevažan i protokolaran ili toliko jako važan da o njemu ne treba ostaviti nikakav pisani trag. Nije isključeno da Jure Allendeu nosi i neku rusku poruku. On je, naime, u Izvršnom birou formacijski usmjeren prema Rusima. Budući ih je držao prirodnim saveznicima, u komunikacijskoj varijanti to je bilo: što na umu to na drumu. Jure je s Rusima razgovarao otvorenije negoli s kolegama iz republika i pokrajina u Izvršnom birou. Mali, sjedokosi, dežmekasti, ali vižljavi ruski ambasador Stjepakov dolazio mu je na razgovore i po dva puta mjesečno. Od Jure je dobivao više informacija no što ih je čitava ruska obavještajna mreža u Beogradu uspjela uopće sakupiti. Jedan međunarodni susret Bilića uništi dvogodišnja prenemaganja i laganja jugodiplomacije. Ščerbicki, Kirilenko, pa čak i Suslov često su ga pozivali u Moskvu. Bio je lijen pisati izvještaje o tim posjetama i susretima pa je i mene vodio sa sobom. Letjeli smo redovnim linijama, a na Šeremetjevu nas je uvijek dočekivao Kirilenko. On je bio Jurin ruski politički homolog. Odsjedali bi u podmoskovskim daćama, išli u lovove, šetali po šumama, posjećivali uzorna seoska gazdinstva, jahali konje, a neki i dvije mlade sobarice koje su jedine, od posluge, noćivale s nama u daći... Moje strogo povjerljive izvještaje s tih izleta u Moskvu, koje bi potpisivao Jure, čitalo je stotinjak vodećih jugoslaven-skih političara, najviši vojni i policijski vrhovi i svi ambasadori i šefovi konzulata jugodiplomacije... Trećeg svibnja u velikoj dvorani tzv. Palate federacije na Novom Beogradu, Bakarićeva grupa Odbora za pripremu Desetog kongresa ima sastanak. Ta Palata Federacije je ogromno zdanje sa sedamsto pedeset kancelarija, trinaest konferencijskih sala, šest salona u bračkom mramoru... Njena gradnja započela je 1947. kad su omladinske radne brigade pripremale teren za gradnju projekta četvero-članog tima zagrebačkih arhitekata na čelu s Vladimirom Potočnjakom. Površina zgrade je 64 256 m2. Unutrašnjost je ukrašena s gotovo tisuću eksponata likovne i primjenjene umjetnosti, tepisi su ručni radovi veličine šest puta osam metara. Glavna sala, zvala se Jugoslavija, mogla je primiti dvije tisuće ljudi. Najimpresivniji u njoj je luster težak devet tona, u prečniku širok osamnaest metara. Kroz njegove kristale sija četiri tisuće i tristo žarulja... Svi su primijetili izostanak Kardelja i to je uvijek povod za nagađanja što je u pitanju. Bakarić govori tiho, ali pametno. Napominje kako se u poratnom periodu, u nepunih trideset godina, broj gradskog stanovništva u Jugoslaviji povećao za devet milijuna, a broj seoskog smanjio za sedam. Takove tektonske društvene promjene imaju pozitivne i negativne aspekte, rekao je, a onda zboreći o energiji potrebnoj za unapređivanje pozitivnog i smanjivanje negativnog, dodao: ako hoćeš led pretvoriti u vodu onda ti od nula stupnjeva leda do nula stupnjeva vode treba osamdeset kalorija, a od vode na nula stupnjeva do pare treba petsto kalorija energije. U periodima naglog društvenog razvitka često je potrebno ulagati puno nevidljive snage kako bi se, tek kasnije, pokazao napredak, zaključio je. Nije mu badava Stipe Šuvar dao nadimak – Buda. Te 1973. Jugoslavija je bila jedina nerazvijena zemlja u svijetu koja je uspjela smanjiti relativnu razliku između sebe i razvijenih zemalja. Međutim, već tada, stopa godišnjeg rasta je mizernih 1,2 posto. U vrijeme tzv. etatizma jugoslavenska stopa razvoja bila je među najvišima u svijetu. Poslije 1972. počinje ekonomska i društvena stagnacija, nagli gospodarski pad, jačanje političke represivnosti i konfederacijske poliarhije. Počinje polaganje temelja za krizu nakon Tita... U pauzi, nakon Bakarićevog izlaganja, pola nas je pobjeglo sa sastanka. Vani je bilo vruće pa sam prošetao, uz Savu, do zgrade CK SKJ. Prekosutra je bilo 34,5 stupnjeva u hladu, a peti je ili šesti svibnja. No, već je osmog zahladilo pa je u srijedu, desetog, po kiši i blatu, Jugoslavija u nogometu pobijedila Njemačku s 1:0. U četvrtak je održana Četvrta konferencija SKJ. Bez Tita. Umro mu je mlađi brat Pavle, a odmah iza njega i pokojnikova žena, što ga je, navodno, dosta uznemirilo. Konferencija se održavala u velebnoj zgradi Savezne skupštine u centru Beograda. Skupština ima veliki i uhodani restoran pa je više delegata u njemu nego u konferencijskoj dvorani. Konobari me poznaju što nije ostalo bez dojma na hrvatske delegatkinje konferencije koje ne znaju da beogradski konobari zapamte gosta već nakon njegovog drugog posjeta lokalu, zbližavaju se s njim, upoznaju, rukuju se i obraćaju imenom, bez da to ugrozi osnovni odnos gosta i konobara koji je na visoko profesionalnom nivou.
- Nastavlja se -
