UVODNA NAPOMENA: Knjigu Posljednji dani i smrt Ivane Brlić Mažuranić (Izdavač: Posavska Hrvatska) u dogovoru s autorom Striborom Uzelcem Schwendemannom, SBPeriskop započinje prenositi - u nekoliko nastavaka tijekom narednih desetak dana.
Vatroslav Brlić, suprug Ivane Brlić-Mažuranić, umro je 6. kolovoza 1923. U času smrti najstarija kći Nada (r. 1893.) udana je za pravnika Viktora Ružića, ima troje djece (Vesnu, Gjorgjia i Henriettu) i živi na Sušaku. Sin Ivo (r. 1894.) je odvjetnik u Brodu. Oženjen je Jelenom Kadesnikov Ščigoljev i nema djece. Kći Zora (r. 1897.) je udana za odvjetnika Aleksandra Milčića, ima dvoje djece (Alku i Vuka) i žive u Brodu. Treća kći Zdenka (r. 1899.) udana je za veterinara dr. Zvonimira Benčevića. Nemaju djece i mijenjaju boravišta silom njegove državno dekretirane profesije. Četvrta kći Nedeljka stara je šest godina i živi s majkom. Kasnije će Nada roditi još Viktora, Nadu i Veru, a Zorka Ivanku.
U Zagrebu, od Ivanine najuže obitelji, žive otac Vladimir Mažuranić, mlađa sestra Alka udana Nestorov i dva mlađa brata, Božidar oženjen Irenom Türk i Želimir (obojica će kasnije biti na delegiranim političko-administrativnim funkcijama u Beogradu).
Nakon smrti muža, Ivana Brlić-Mažuranić ostaje bez prihoda i preuzima obiteljsko gospodarstvo i knjigo-vodstvo. Iznajmljuje lokale, stanove, podrum i tavan kuće, prostor u dvorištu... Prodaje voće, grožđe na veliko i vino iz vinograda, povrće iz svog vrta, pa čak i ruže iz cvjetnjaka od 250 busova... Nasađuje kvočke, ima pčelinjak, uzgaja djetelinu za konje, skuplja sijeno, napasa krave, drži koze i svinje, uzgaja čak i bikove. Krči, rigola, okopava, reže, kalemi, čisti zaperke, veže, šprica, zagrće i gnoji vinograd, orezuje voćke („od zore do mraka“), trese, kupi, slaže i otprema voće. Strahuje od svih vrsta nevremena. Pravi maslac, sir i kajmak. Kuha paradajz, radi deset vrsta pekmeza i isto toliko kompota, trijebi grah, utrapljuje krumpir, kiseli kupus, paprike i krastavce... Kolje svinje, stavlja u pac i suši meso... Vojuje sa štakorima, miševima, buhama, stjenicama, žoharima, moljcima, muhama, komarcima, obadima i stršljenima... Šije i štrika haljinice i pulovere, hekla ručne radove, krpa čarape pod plinskom rasvjetom, kuha sapun, pere, pegla, klofa tepihe, sprema, riba, kreči i farba, loži desetak peći... Pere se u savskoj vodi („...moj pariški sapun čudi se mutnoj vodi Savi“), brine o svim sitnicama kućnog gospodarstva koje se ipak polako urušava, posebice u godinama velike E-krize (njen izraz). „Literatura je bila kod mene slučajnost, kao lov i bicikliranje, ali odgoj djece i obiteljski život bio mi je životno djelo.“ piše 1925. godine kćerki Nadi, a iste godine piše ocu: „Moja je krinka, čini se, pala i umjesto književnice pokazala se bakica, koja sve svoje slobodne časove upotrebljava da plete i kačka za unučad...“. Još 1918. napisala je Nadi: „Ruka mi je nesigurna. Ovaj čas, naime, dolazim iz vinograda gdje već nekoliko dana kopam, plijevim i redim..., a motika i pero slab rukopis daju.“ A majci piše u svibnju 1914.: „Moj literarni rad jako zapinje na drugim poslovima i brigama, ali je ipak dobar passe temps koji mi je Bog dao za nedjelje i svece.“ U svibnju 1912. žali se majci: „Što se moje pjesme tiče, ima tata pravo, da baš u cijelosti nije jasna, premda je dakako u mojoj zamisli posve jasna. Kod svakog mojeg literarnog posla ima jedna za sada posve neukloniva pogreška: ja uviek pišem, a da mi za vratom sjedi zla savjest: ovo nije Tvoja dužnost, Frau Kemeter! I tako radim skrivečke i raztrgano, sad pet minuta, sad pola sata i varam razdvojeno tako rekuć sama sebe – pak zato nemože nijedna stvar cijelovita izpasti.“
Prinosi koje neuredno ostvaruje nisu joj dovoljni za život i često je u materijalnim oskudicama. I to je bio, vjerojatno, jedan od razloga da ona počinje ozbiljnije pobolijevati, već nakon smrti muža, iako je njen ukupni boravak u Brodu, pogotovo u jesen i zimu, cijeli život bio premrežen influencama, groznicama, prehladama, hunjavicama, „tižikama“, grloboljama, glavoboljama, bolovima u želucu, diarejama, upalama zglobova, išijasom, hexenschussima... (bolestima koje je pripisivala vlažnoj i nezdravoj brodskoj mikroklimi). Ima tegobe sa srcem. Kuburi sa zubima. Žali se na probleme s očima. Uz sve to djeca povraćaju, imaju trbobolje i proljeve, boluju od kozica, wierzigera, ospica, afti, hripavaca, zaušnjaka, čireva, sezonskih gripa, angina, malarije, gelbsuche... (Kada je 1892. Ivana došla u Brod u kući Brlićevih živjelo se bez kupaonice i rasvjete, kanalizacije i vodovoda, a do Slavonske Požege putovalo se 6 do 8 sati zaprežnim kolima.)
Brod je oduvijek doživljavala kao blatnu i olovnu kasabu i često je pisala tužaljke nad nevoljom, pustoši i tmurnoćom života u njemu. U njega je došla u travnju 1892., a ni godinu dana kasnije piše: „Samo da mi je čim prije pobjeći iz te Slavonije, zemlje plemenite“ (veljača 1893.) i dodaje: „ ... koliko se na Zagreb veselim... da bi iz Broda u njega na rukah hodila...“. Godine 1907. piše majci: „ ... već više godina tako silno trpim od usamljenosti ovdje.“ (9. studenog), a dvadesetak dana kasnije (30. studenog) dodaje: „Sa više zanimanja za život nije valjda nitko na svijet došao, a u groznijem mulju se valjda nije nitko, kroz najbolju dobu svog života, koprcao nego ja. Ovo su ti zbilja slavonske močvare u kojima propada i guši se i najbolji konj i najbolji konjik!“ U pismu kćeri Nadi (21. 10. 1916.) piše: „Mislim da sam konačno zakopala u krumpiru i zelju sve moje višje aspiracije...“ da bi pet godina kasnije isto u pismu kćerki Nadi konstatirala: „ ... jer nitko nije više pustoši osjetio nego li ja u mom početnom brodskom vijeku, nitko nije više i okrutnije od te pustoši stradao...“. Još u jesen 1893. pisala je majci: „Tebi se, mamice, Brod tako užasnim učinio da Alki (Ivaninoj sestri) ni tako daleko kao što je prilaz dala ne bi.“
Vatroslav Brlić, suprug Ivane Brlić-Mažuranić, umro je 6. kolovoza 1923. U času smrti najstarija kći Nada (r. 1893.) udana je za pravnika Viktora Ružića, ima troje djece (Vesnu, Gjorgjia i Henriettu) i živi na Sušaku. Sin Ivo (r. 1894.) je odvjetnik u Brodu. Oženjen je Jelenom Kadesnikov Ščigoljev i nema djece. Kći Zora (r. 1897.) je udana za odvjetnika Aleksandra Milčića, ima dvoje djece (Alku i Vuka) i žive u Brodu. Treća kći Zdenka (r. 1899.) udana je za veterinara dr. Zvonimira Benčevića. Nemaju djece i mijenjaju boravišta silom njegove državno dekretirane profesije. Četvrta kći Nedeljka stara je šest godina i živi s majkom. Kasnije će Nada roditi još Viktora, Nadu i Veru, a Zorka Ivanku.
U Zagrebu, od Ivanine najuže obitelji, žive otac Vladimir Mažuranić, mlađa sestra Alka udana Nestorov i dva mlađa brata, Božidar oženjen Irenom Türk i Želimir (obojica će kasnije biti na delegiranim političko-administrativnim funkcijama u Beogradu).
Nakon smrti muža, Ivana Brlić-Mažuranić ostaje bez prihoda i preuzima obiteljsko gospodarstvo i knjigo-vodstvo. Iznajmljuje lokale, stanove, podrum i tavan kuće, prostor u dvorištu... Prodaje voće, grožđe na veliko i vino iz vinograda, povrće iz svog vrta, pa čak i ruže iz cvjetnjaka od 250 busova... Nasađuje kvočke, ima pčelinjak, uzgaja djetelinu za konje, skuplja sijeno, napasa krave, drži koze i svinje, uzgaja čak i bikove. Krči, rigola, okopava, reže, kalemi, čisti zaperke, veže, šprica, zagrće i gnoji vinograd, orezuje voćke („od zore do mraka“), trese, kupi, slaže i otprema voće. Strahuje od svih vrsta nevremena. Pravi maslac, sir i kajmak. Kuha paradajz, radi deset vrsta pekmeza i isto toliko kompota, trijebi grah, utrapljuje krumpir, kiseli kupus, paprike i krastavce... Kolje svinje, stavlja u pac i suši meso... Vojuje sa štakorima, miševima, buhama, stjenicama, žoharima, moljcima, muhama, komarcima, obadima i stršljenima... Šije i štrika haljinice i pulovere, hekla ručne radove, krpa čarape pod plinskom rasvjetom, kuha sapun, pere, pegla, klofa tepihe, sprema, riba, kreči i farba, loži desetak peći... Pere se u savskoj vodi („...moj pariški sapun čudi se mutnoj vodi Savi“), brine o svim sitnicama kućnog gospodarstva koje se ipak polako urušava, posebice u godinama velike E-krize (njen izraz). „Literatura je bila kod mene slučajnost, kao lov i bicikliranje, ali odgoj djece i obiteljski život bio mi je životno djelo.“ piše 1925. godine kćerki Nadi, a iste godine piše ocu: „Moja je krinka, čini se, pala i umjesto književnice pokazala se bakica, koja sve svoje slobodne časove upotrebljava da plete i kačka za unučad...“. Još 1918. napisala je Nadi: „Ruka mi je nesigurna. Ovaj čas, naime, dolazim iz vinograda gdje već nekoliko dana kopam, plijevim i redim..., a motika i pero slab rukopis daju.“ A majci piše u svibnju 1914.: „Moj literarni rad jako zapinje na drugim poslovima i brigama, ali je ipak dobar passe temps koji mi je Bog dao za nedjelje i svece.“ U svibnju 1912. žali se majci: „Što se moje pjesme tiče, ima tata pravo, da baš u cijelosti nije jasna, premda je dakako u mojoj zamisli posve jasna. Kod svakog mojeg literarnog posla ima jedna za sada posve neukloniva pogreška: ja uviek pišem, a da mi za vratom sjedi zla savjest: ovo nije Tvoja dužnost, Frau Kemeter! I tako radim skrivečke i raztrgano, sad pet minuta, sad pola sata i varam razdvojeno tako rekuć sama sebe – pak zato nemože nijedna stvar cijelovita izpasti.“
Prinosi koje neuredno ostvaruje nisu joj dovoljni za život i često je u materijalnim oskudicama. I to je bio, vjerojatno, jedan od razloga da ona počinje ozbiljnije pobolijevati, već nakon smrti muža, iako je njen ukupni boravak u Brodu, pogotovo u jesen i zimu, cijeli život bio premrežen influencama, groznicama, prehladama, hunjavicama, „tižikama“, grloboljama, glavoboljama, bolovima u želucu, diarejama, upalama zglobova, išijasom, hexenschussima... (bolestima koje je pripisivala vlažnoj i nezdravoj brodskoj mikroklimi). Ima tegobe sa srcem. Kuburi sa zubima. Žali se na probleme s očima. Uz sve to djeca povraćaju, imaju trbobolje i proljeve, boluju od kozica, wierzigera, ospica, afti, hripavaca, zaušnjaka, čireva, sezonskih gripa, angina, malarije, gelbsuche... (Kada je 1892. Ivana došla u Brod u kući Brlićevih živjelo se bez kupaonice i rasvjete, kanalizacije i vodovoda, a do Slavonske Požege putovalo se 6 do 8 sati zaprežnim kolima.)
Brod je oduvijek doživljavala kao blatnu i olovnu kasabu i često je pisala tužaljke nad nevoljom, pustoši i tmurnoćom života u njemu. U njega je došla u travnju 1892., a ni godinu dana kasnije piše: „Samo da mi je čim prije pobjeći iz te Slavonije, zemlje plemenite“ (veljača 1893.) i dodaje: „ ... koliko se na Zagreb veselim... da bi iz Broda u njega na rukah hodila...“. Godine 1907. piše majci: „ ... već više godina tako silno trpim od usamljenosti ovdje.“ (9. studenog), a dvadesetak dana kasnije (30. studenog) dodaje: „Sa više zanimanja za život nije valjda nitko na svijet došao, a u groznijem mulju se valjda nije nitko, kroz najbolju dobu svog života, koprcao nego ja. Ovo su ti zbilja slavonske močvare u kojima propada i guši se i najbolji konj i najbolji konjik!“ U pismu kćeri Nadi (21. 10. 1916.) piše: „Mislim da sam konačno zakopala u krumpiru i zelju sve moje višje aspiracije...“ da bi pet godina kasnije isto u pismu kćerki Nadi konstatirala: „ ... jer nitko nije više pustoši osjetio nego li ja u mom početnom brodskom vijeku, nitko nije više i okrutnije od te pustoši stradao...“. Još u jesen 1893. pisala je majci: „Tebi se, mamice, Brod tako užasnim učinio da Alki (Ivaninoj sestri) ni tako daleko kao što je prilaz dala ne bi.“
