U povodu godišnjice rođenja književnika Vladimira Rema (Slavonski Brod, 4. prosinca 1927. - Slavonski Brod, 22. kolovoza 2011.) Stribor Uzelac Schwendeman, politički analitičar i savjetnik, diplomat, novinar i publicist, kroničar i pisac, član Hrvatskog novinarskog društava i Hrvatskog društva pisaca, član PEN-a, suradnik internetskog portala SBPeriskop, objavio je esej čije će upečatljive i sugestivne rečenice zauvijek promijeniti uobičajene stavove o Remu, o Slavonskom Brodu, o politici, povijesti i književnosti ovog provincijalnog grada.
Gotovo na isti način kao što se Igor Mandić u knjizi Zbogom, dragi Krleža razračunao s mitom Miroslava Krleže i krležijanstvom u hrvatskoj književnosti, Schwendemann se u ogledu, kojeg smo s dopuštenjem autora preuzeli s njegove prijateljske internetske stranice i kojeg ćemo objaviti u tri nastavka, kritički odredio spram pjesničkih, esejističkih, književnokritičarskih i povjesničarskih vrijednosti Vladimira Rema. U impresivnoj esejističkoj sintezi književno-povijesne kritike i vlastitih utisaka i promišljanja – on je predočio razornu inventuru i burno intimno svjedočenje o književniku Remu, ali i cijeloj epohi u kojoj je on stvarao.
Svjestan da je njegov esej bez milosti, u funkciji detronizacije Vladimira Rema odnosno skidanja s nezasluženih visina, Stribor svoj esej završava slijedećim riječima:
«Palanka kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno.» (Ivo Andrić – Prokleta avlija). Na tom tamnom dnu, i u njegovom duhu i dahu, nastao je i ovaj zapis. Kao ispovjest i crna kutija ispod ruševina iluzija da danas išta u malom može biti veliko. Amicus Plato, sed magis amica veritas. Hvala na odriješenju. (VeL)
***
Vladimir Rem je kulturno književna slika Slavonije koju je dobro definirao Tin Ujević prije sto godina: «Baš ovom prilikom htjedoh upozoriti na vječnu jalovost i siromaštvo tzv. slavonske literature...» (Stekliš, 2-3, Zagreb, 1912.). Od Tina do danas malo se toga promijenilo. Ujević je duboko i opravdano podcjenjivao autistički provincijalizam i tzv. regionalne pisce, a Rem je zavičajnost kao determinantu, dakle utarabljenost u slavoničnost i šokaštvo, svjesno odabrao za svoju životnu spisateljsku preokupaciju. Tu njegovu autoprovincijalizaciju i dobrovoljnu zarobljenost u fenomene zavičajnosti i slavoničnosti, tu «kampanilističku uskogrudnost» oportunistička kritika opjevavala je kao «osjećaj čvrste povezanosti s krajem», «neposrednu i živu vezu s rodnim krajem», «veliku domorodačku ljubav», «jaku sentimentalnu vezu s krajem iz kojeg je ponikao», «vezanost uz slavonsko selo i gradove» itd. Za razliku, priznajem, osobno se nigdje nisam osjećao toliko stranac kao u tome što oni drže zavičajem. Moja odluka o povratku u Brod bila je svjesna odluka o samoranjavanju. Zavičaj je za mene provincijsko beznađe u koje niti pripadam, niti sam dio nečeg, niti sam u toku. Removski zavičaj za mene je lokus u kojem čovjek, ako nije gazda svoje volje, sluga svoje savjesti i ako ne dozvoljava da ga se pretvori u ono što nije, može samo radoznalo mjeriti napredovanje svoje propasti. Moja prva knjiga zvala se, doduše, Rodna gruda, ali naslov je dobila po vicu o crvima: «Razgovaraju otac-crv i sin-crv. Sin-crv pita oca-crva mogu li crvi živjeti u kruhu. Otac odgovara potvrdno. Onda sin-crv pita mogu li u voću, keksima, kolačima? Otac-crv strpljivo odgovara potvrdno i da skrati doda: sine moj, mi crvi možemo svuda živjeti. A sin će na to: A zašto mi onda, tata, živimo u govnima? Zato sine, što je to naša rodna gruda – odgovori tata-crv.» Toliko o mom pristupu rodnoj grudi.
Uzeti Slavoniju kao književnički identifikacijski okvir i spisateljsko vrzmalište znači samosvesti se na malu mjeru. Vladimir Rem se čitav život, uzaludno, bunio protiv svoje neumitne provincijske karme kao egzistencijalnog koncepta. No, palanka, kao trijumf prosječnosti i sustav koji se ne može srušiti, ga je pojela. I izvana i iznutra postala je mjera njegovog mentalnog modela. Stoga je Vladimir Rem hrvatski pisac iz donjeg dijela sredine i dobar osrednji slavonski i brodski pisac koji nije mogao doseći dalje od palanačkog sebe.
Dobro pisanje je erudicija i kultura, sposobnost razlučivanja, spremnost na odabir, vaganje, procjenjivanje, vrednovanje, suptilna kombinacija inteligencije i senzibilnosti, razborit um... Intimno, Rem je znao tko je u hrvatskoj književnosti i koji su mu dosezi. Nitko normalan ne može sebe uvjeriti kako je nešto što nije. Slutio je kako je samo osrednji pisac, profesorski korektne sintakse, ali siromašne leksike, imaginacije, intuicije i erudicije, bez poetičke matrice, daleko od umjetničke stilske raskoši i izražajnog bogatstva. On, uistinu, nema ni jedno originalno djelo koje se odlikuje snagom i moći jezika i pisanja, osobnošću, jedinstvenošću. Stvaralačka supstanca i estetski potencijal su mu slabi. Beskrvan je i bez kreativnog impulsa. Jednostavno, Bog mu nije dao dara i on nikad nije bljesnuo i zasijao niti intelektualnom, niti emotivnom ugodom.
***
U svom relativno skromnom šezdesetgodišnjem stvaralačkom opusu on ima i sedamdesetak pjesama u kojima se osjećaju tuđi poetski svjetovi i metaforika: Jesenjinova kljujevština, Tadijanovićeva poetika ruralnog, Cesarićeva lirska osjećajnost, poetike korifeja srpske lirike nakon Prvog svjetskog rata (Dučić, Rakić, Ilić, Pandurović, Dis...) Sam se predstavlja kao Ujevićeva škola, no on nema dar, snagu, erudiciju i samosvijest svog pjesničkog svjetionika, iako mu je poezija topla pa i doživljena («krugovaška slikovitost») čak i kad je u pitanju takva anahrona fikcija kao što je domovina. U relevantnim recentnim antologijama hrvatskog pjesništva ga nema. Budući je rano prestao pisati pjesme, za pretpostaviti je kako je odustao od poezije «takve kakva je počela postajati» ili je, jednostavno, rano shvatio da nema pjesmotvornog talenta. Slavko Mađer je nakon izlaska Lirskih minijatura, 1951. godine, napisao da se ne radi o nekom velikom pjesniku koji «kako se kritičarski kaže mnogo obećaje» i dodao: «Remova poezija ne predstavlja velike razmjere niti u tom smislu pokazuje pretenzije.» Za njegove pjesme tiskane u Književnoj reviji ondašnja kritika je ustvrdila kako su «banaliziranje banalnog...». Zvonimir Mrkonjić svrstava ga u pjesnike «individualiziranih glasova, u skladu s varijacijama osobnog egzistencijalnog koncepta», a Delimir Rešicki Rema drži «klasičnim sljedbenikom stihopisnog svjetonazora koji ne vidi ništa drugo doli svoje davno dešifrirane i dekodirane osjećaje i iste uporno nastoji učiniti pjesničkim svjedočenjem i očitovanjem» dodajući kako je «...u svijetu književnih moda ovakav tip uposebljenosti rijetko imao sreće...»
Pjesnike je nezahvalno dijeliti na talentirane i netalentirane jer mjera talenta (koja se misaono, intelektualno i emocionalno dobro sluti i osjeća) nije olako egzaktno utvrdiva. No, talentirani su, ako uporno čitaju, rade i usavršavaju se, svi odlični i dobri, a kod vrijednih, ali nenadarenih, ima dobrih, osrednjih i loših. Dobri ostavljaju trag, osrednji ne. Pamte se samo oni koji prkose nemogućem, pomiču granice, dakle, izuzetno dobri i talentirani. A to su uglavnom oni čija je poezija duhovno umjetnički čin, a ne narativno izražajni.
U hrvatskom pjesništvu vrh odličnika dvadesetog stoljeća neosporno čine: Vidrić, Kranjčević, Matoš, Ujević, Andrić, Krleža, Nazor, Kovačić, A. B. Šimić, Cesarić, Šop, Pavlović, Parun, Mihalić, Krmpotić, Dragojević, Paljetak, Mrkonjić, Pfanova, Kaštelan, Gotovac, Ivanišević... Sredina je nešto gušća: Alfirević, Begović, Benčić, Benić, Biletić, Bošnjak, Cvitan, Čegec, Čudina, Dautbegović, Derkač, Dizdar, Domjanić, Donadini, Fiamengo, Ganza, Golob, Gotovac, Gromača, Horvatić, Ivšić, Jelušić, Jergović, Kamov, Katunarić, Knežević, Košutić, Kozarčanin, Krklec, Kupareo, Mađer, Majetić, Maković, Maleš, Manojlović, Maroević, Marović, Maruna, Matijašević, Mifka, Miličević, Načinović, Pejaković, Petlevska, Petrak, Pupačić, Rem G., Rešicki, Sever, Slamnig, Slaviček, Sabol, Stamać, Stojević, Stojić, Sudeta, Škunca, Šoljan, Štambuk, Tadijanović, Tolj, Tomičić, Vida, Vladović, Vučetić, Vučićević, Vuletić, Wiesner, Zidić, Zoko, Žagar i vjerojatno još njih desetak. U donji dio sredine pripadaju N. Polić, Cetineo, Majer, Bonifačić, Batušić, Kordić, Quien, Zeljković, Balog, Škurla, Gudelj, Stošić, Koroman, Zečković, Martić, Dedić, Majetić, Vučićević, Suško, Milišić, Gulin, Kosić, Jelušić, Bagić, Glamuzina, i još njih dvadesetak među kojima nema Vladimira Rema jer on pripada onoj zanemarivoj najraširenijoj pjesničkoj sviti, čije pjesme su osobna intima bez većeg dosega i odjeka u široj javnosti. U Brodu su, od njegovih suvremenika, daleko bolji pjesnici bili, majstor jezika, Stanislav Geza Milošić, životni tragičar Valentin Benošić te Godić i Letinić, ako ih se uračuna u brodske pjesnike. A u zadnjih dvadesetak godina pjesmotvorno su dalje od Rema otišli Slavko Mirković, Ružica Martinović Vlahović, Stjepan Dujmović, Krešimir Blažević i pogotovo svi Mirkovićevi «parnasovci» prema kojima se Rem, iz animoziteta prema Mirkoviću, ponašao kao da ne postoje iako imaju iza sebe i knjige, a neki i značajne književne nagrade. Radi se o Kristini Kegljen, Barbari Pleić, Maji Šoštarić, Martini Kušljić, Ivani Matković, Antoniji Krajina, Branki Kiuk, Ani Barišić i Dinku Lončaru...
I to je bio Rem: mladi i talentirani pjesnici Broda mogu postojati, ali za njega ne postoje. Pogotovo ukoliko stasavaju pod Mirkovićevim kišobranom...
***
U dvije knjige feljtona i eseja o Tinu Ujeviću, Rem najmanje piše i književno analizira veličinu njegovog djela. Sve je to uglavnom anegdotalno seciranje Tinove privatne osobnosti i neumjesno i pomalo neukusno naguravanje pod njegovu «ambrelu». U svojoj drugoj (gotovo istoj kao prvoj) knjizi o Tinu on odabire i objavljuje tekst Zvonimira Kulundžića koji piše kako je Tin lokao dnevno litru rakije ili ruma i dvije do tri litre vina, kako je protjeran zbog skitnje iz Makarske, izgnan i stražarski sproveden iz Beograda gdje je spavao na kamenju u Topčideru, kako mu je policija brijala glavu, kako je na ulici razgovarao sam sa sobom, kako je imao nastran odnos prema ženama, kako je negirao higijenu, bon-ton i elementarnu pristojnost, kako je mogao pojesti čitavu pečenu kokoš, kako se volio razmetati znanjem i u tom pogledu biti neugodan, kako se potukao s Krklecom, kako je «gladovao i bjedovao», a kad je umro ostavio iza sebe bogatstvo od milijun dinara i slično. «Moje je skromno mišljenje da javnost nema pravo da se bavi piščevim životom, nego samo njegovim djelom» - napisao je Tin Ujević u svom tekstu Diskretni odgovor na upite 1922. godine. Potpuno se slažući s ovakvim stavom, a pišući ovom prilikom o Vladimiru Remu, bez povoda i ravnodušno, činim namjerno što je Rem (iz osvete?!) činio pišući o Tinu. Jer, to njegovo drugovanje s Tinom je naivna i nategnuta priča. Iz Removih opisa je vidljivo kako se, ustvari, radi o povremenoj nazočnosti za birtaškim stolom koja je okrunjena Tinovim benevolentnim pristankom da se ta osmeročlana vinsko-pjesnička družina iz Tip-Topa zajedno fotografira i objavi zbirku pjesama Jesenas i danas. Doduše, od sedam Tinovih zagrebačkih planeta, četvorica će kasnije postati antologijski pjesnici što govori o Tinovoj dobroj slutnji. Međutim, književna kritika je odmah uočila «kako se u toj knjižici našlo osmorica raznorodnih pjesnika»... Rem je feljtonizirao i nedolazak Tina u Brod 1954. godine, na najavljenu i, zbog očekivanog dolaska Tina, izuzetno posjećenu književnu tribinu. Pišući o tome nije mu ni na pamet palo kako je nedolazak poruka, njemu osobno. Slično on piše, kako su uzalud opsjedali baraku na Selskoj cesti u kojoj je Tin živio kao podstanar. A kako su on i Rem, kao zagrebački studenti, lovili Tina u Dingaču, Visu, Tip-Topu, Puli, Blatu i Kavkazu svjedočio je svojevremeno dr. Anđelko Barbić. I sve je, na koncu, završilo tako da se Rem u Zagrebu družio s Tinom od jeseni 1949., kada ga je upoznao, do veljače 1955. godine kada ga je prvi put posjetio u bolnici u Vinogradskoj. Da ga, ondje, Tin uopće ne bi prepoznao! Saliha Alića i kipara Ivana Paleka koji su tada bili zajedno s Remom, je naravno prepoznao. Ergo, doma se Tin sakrivao od Rema i ostalih salijetača, svjedoči gazdarica Katarina Babić. Na Remov poziv u Brod nije došao. U bolnici ga, nakon pet godina navodnog druženja, nije ni prepoznao. Uočavam činjenice uz pitanje čemu silno inzistiranje na nevažnim detaljima, kad već izlika i privilegij osobnog poznavanja pjesničkog genija otvara raskošan prostor raspisivanja o njegovom prebogatom i pretalentiranom književnom opusu? No, ovdje je Rem ustuknuo. Istini za volju, skromno i to radi, no očigledno mu je draže pokazati svoj zavidan uvid što su drugi, u novinama, časopisima i revijama, izjavljivali i pisali o Tinu: od Matoša, Dušana Matića, Oskara Daviča do Radovana Zogovića i njegove slavne rečenice: «Kao čovjek, Ujević je jedan od onih pjesnika koji su najviše osramotili zvanje književnika». («Radovane, Radovane, zemlja ti se radovala...».)
***
Remove su feljtonističko književne povjesnice, književne kritike i katalogizacije prožete «zavičajnom emfatičnošću», no imaju kulturno književnu dinamiku. Intelektualna aparatura im je minimalna. Feljtonistički, tu i tamo esejistički, on cijelog života objavljuje knjige u kojima amaterski varira, reciklira ili doslovno prenosi iste tekstove. O prvom spomenu imena Brod pisao je isto u šest svojih knjiga (Tragom prošlosti Broda, 1965. g., Stari Brod, 1981. g., Eseji, feljtoni, članci, 1997. g., Ja mislim drugačije, 2000. g., Zavičaj kao sudbina, 2003. g., To smo što jesmo, 2012.). Gotovo isto tako i o porijeklu imena Marsonia, o Berislavićima Grabarskim, o brodskim birtijama, o barunu Trenku, o Tvrđavi, franjevačkoj crkvi i samostanu, Mucvanju, itd, itd. U Jugoslaviji je, do svoje šezdesete godine, objavio dvanaestak brošurica. Od šezdesete do smrti objavio je još petnaestak knjiga, što bi trebalo značiti kako mu je to bio najplodniji period. No, sve relativizra njegovo uporno bavljenje istim temama, podebljavanje onog o čemu je već ranije pisao. Tek njegova bogata bibliografija tekstova objavljenih po novinama, revijama, kalendarima i časopisima, koju je vrijedno sakupio profesor Martin Kaminski, a da za trud nije dobio ni lipu honorara, pokazuje koliko je Vladimir Rem vječno ponavljanje istoga. I to nije problem. Problem je što Rem piše bez fusnota i ne navodi izvore koje je koristio (osim u samom tekstu), što opetovano preuzima krive podatke jer nema cjelovit uvid u literaturu, ne zna strane jezike, ne koristi arhivsku građu i nikada nije prelistao i pročitao sve brodske novine i periodiku (a napisao je knjigu Tragom brodske pisane riječi!). Rem griješi u datumima, osobama, događajima koji flangrantno odudaraju od naučno i stručno utvrđenih činjenica. On prečesto nagađa, pipa, muca, sriče – jer ne zna točno, ali ipak piše. Povremeno je subjektivan i izostavlja namjerno. Zvonimir Toldi, Slavko Mirković, Ilija Bartološ i Antun Milinković, za njega, kao pisci ne postoje. Predstavljanje Tadijanovića je uvrstio u plan svoje uredničke edicije Brodski pisci tek nakon što je Tadijanović umro. I nikada ga nije objavio. Dragutina Horkića, međutim, objavio je za života kao i svoja dva Josipa: Ščrbašića i Jurjevića.
U njegovoj zadnjoj knjizi To smo što jesmo, tiskanoj posmrtno, postaje potpuno jasno zašto neumjereno i uporno objavljuje svoje gotovo iste tekstove. On naknadnim intervencijama pokušava umanjiti pogreške koje je učinio, ali na način da to ne priznaje, pa nekakvom nadogradnjom, navodi druge nove činjenice i mišljenja i relativizira ih. Knjiga To smo što jesmo zadnji je pokušaj intervencije u vlastiti povijesno feljtonistički i šokački opus. Ona je konačna verzija onog što je cijelog života pisao o Brodu, Vinkovcima, Slavoniji, Šijacima, Paorima, Cvelferima, Šokcima, toponimima, povijesnim ličnostima i književnim tokovima. Istovremeno knjiga djelomično obezvrjeđuje one ranije u kojima se piše o istim temama, ali obezvrjeđuje i samu sebe jer je prepuna iz tuđih radova preuzetih podataka bez navođenja imena djela i autora kojima se služi. Radio je grčevito na njoj, u vrijeme već poodmakle bolesti. Posebno ga je mučio tzv. prvospomen imena Broda. Nakon što je fra Paškal Cvekan prvi, znanstveno i logički demantirao Koprivčevićevu tezu o prvospomenu imena Broda u Belinoj povelji iz 1244., koju su dr. Mirko Marković te nekolicina nižerazrednih povjesničara, zajedno s indiferentnom i nekompetentnom gradskom kulturnom administracijom, nekritički preuzeli, Rem je sitničavo nastojao dokazati kako je, zajedno s njima, bio u pravu. A nije. Što je, uostalom, potpuno nevažno jer Brod, kao naselje, dobiva ime prema mjestu na kojem se prelazila rijeka. Dakle, otkad na Savi postoji ada, tu se prelazila rijeka. Dalje, potvrđeno je da se na lokaciji današnjeg grada nalazilo rimsko naselje Marsonia. A dr. Kornelija Minichreiter je dokazala da se na brodskom lokalitetu nalazilo Galovo - jedno od najstarijih naselja u Europi. Za ta i toliko stara europska neselja, ruski akademik Anatolij Aleksejevič Kljosov tvrdi da su prapostojbine arijevaca i da su iz takvih naselja prije osam milenija krenuli kultura, jezik i pismo... I zašto je onda važno, tvrdoglavo, nastojati na dvojbenom prvospomenu imena Broda u 13. stoljeću (u nekom površno pročitanom dokumentu ispisanom rukom na latinskom jeziku), ako naselje na toj lokaciji postoji 8 tisuća godina?
Kada sam u arhivu i gruntovnici istraživao gradski toponim Mucvanj, nastanak čijeg imena Rem (vjerojatno isto po Koprivčeviću) pripisuje anegdoti o gostioničaru Moci i njegovom vinu koje su pili njemački vojnici, pa je od Moca i njemačkog Wein nastao Mucvanj, utvrdio sam kako teza dobro zvuči, ali i kako za nju nema dokaza. Rem čak nije znao ni da se Mucvanj zvao dio grada koji je obuhvaćao zadnje zgrade današnje Mesićeve i Starčevićeve ulice, Trg sv. Florijana i početak današnje Kozarčeve ulice. Bivša Radičevićeva (danas Mačekova) i Filipovićeva ulica nisu Mucvanj. Taj dio se zvao Šaragljice. Na mucvanjskoj lokaciji bio je svojevremeno turski han, radi blizine kontumaca, a nakon njega spominje se gostiona braće Damjančević (preko puta crkve) od kojih su jednog zvali Mika, a ne Moca, a drugog Ante...
- nastavlja se -
