Ma koliko god odluke i stil komunikacije s javnošću brodskih političkih institucija i njihovih predvodnika smatrali banalnima i efemernima, čak vrijednima podsmjeha i prezira, u nekom svom nadsumativnom smislu, sve te donesene odluke o ovom ili onom, svi ti načini pokazivanja odnosa i stavova spram drugih- imaju značaj i značenje nanošenja neizbrisivih linija i boja u oslikavanju lokalnih primjesa općeg duha vremena, duha epohe. Svi ti velevažni predstavnici upravno-teritorijalnih jedinica i zastupnici upravno-kulturnih središta koji su u svom javno-političkom djelovanju često vođeni golim interesima, propagandnim trikovima samopromocije i zapovijedima teledirigiranim iz stranačkih središnjica, zapravo nametnuto sudjeluju u oblikovanju slike brodske duhovne panorame, utječu na kulturološku klimu i slaganje piramide vrijednosti određenog mikrorazdoblja u povijesti Broda.
Prisjetimo se, samo za primjer, aktualne pervertirane kompeticije između vodstava Grada i Županije. Ponekad su jedni za druge poput izvanzemaljske vrste kao u filmu Distrikt 9. Prevladavaju odnosi pritajene političke segregacije kad su u pitanju utjecaj i nadležnost, a zakonske granice u kompetencijama ne potiču mostogradnju suradnje, već ih razdvajaju do grotesknog ignoriranja kao da nije riječ o istom teritoriju, istom smislu i razlogu postojanja i istom načinu društveno-političkog funkcioniranja. S obje strane brvna suprotstavljeni su praktičari političkog upravljanja zajednicom koje pokreću merkantilni rezoni, s obje strane barikade uočljivo je odsustvo potrebnih količina utopijske energije i zamjensko prisustvo prakticiranja koristoljubive megahiromantije- proricanje budućnosti iz dlana grada i županije praćenjem njihovih linija života, glave i srca koje prolaze kroz najatraktivnije i najskuplje parcele. Ipak, razlike u percepciji protivnikâ u birokratskom „ratu svjetova“ postoje. S jedne je strane militantni, beskompromisni gradonačelnik Duspara na čelu odane dvorske svite i vojske sljedbenika spremne na marševe protiv institucija, štrajkanje glađu i križarske ratove za povratak svetih lokacija Grada. S druge, pak strane blagi i blagoglagoljivi peace brother župan Marušić, neprestano ozarenog lica poput kakve junkie ikone iz svijeta pop kulture, uvijek i na svakom mjestu spreman za „nadahnute, raznovrsne i originalne“ govore čiji uvodi, sadržaji i zaključci glase: Čast mi je otvoriti/predstaviti vam... Ili: Veliko mi je zadovoljstvo otvoriti/predstaviti vam...
Zahvaljujući Dusparinim odlučnim i mobilizatorskim nastojanjima potpomognutih medijskim prijateljima, usplahireni Brođani uvidjeli su da je pravda istina u akciji, te su pokazali više spremnosti za direktnu akciju zbog moguće promjene vlasnika gradskih zemljišta, nego što su je pokazivali zbog gubitka vlastitih radnih mjesta u privatiziranim poduzećima. A zahvaljujući Marušićevom načinu Brođani su podlegli medijskoj moći banalnog optimizma, ali su i shvatili da je rat konačno završio, i da je vikanje verbalna agresija, a uljudno obraćanje mirnodopska manira.
I tako se ta lokalna institucionalna mješavina stilova vladanja teritorijem i pripadajućim stanovnicima, taj svojevrsni kompozit koji kao takav ne poboljšava svojstva cjeline, svojom upornošću nametnuo kao nešto što je ipak od primjetnog utjecaja u oblikovanju mišljenja i pogleda na život u Brodu, formiranju prijetećeg duha nevremena.
Oni dominantni faktori koji oblikuju ideje, uvjerenja i mišljenja Brođana i bitno određuju duh vremena razdoblja u kojem su situirani, prolaze kroz propusnu membranu gradske stanice kao fluidni globalni fenomeni koji u dodiru s postojećim stvaraju novu kvalitetu urbaniteta, nove poglede na život, nova načela ponašanja. Stvaraju se nove urbane navike, novo korištenje postojećih i novih prostora (demilitarizirana Tvrđava, osuvremenjeni glavni gradski trg, prodajni centri, Široka ulica - brodski main street...) kao erogenih zona u down town-u oko kojih se vrtloži okupljališna energija koja istovremeno puni i prazni identiteski habitus svih koji su došli dodirnuti se s ulicama, drugima, vanjskim. Poseban, novi začinjavac koji redefinira „upotrebu Broda“ i prislanja svoje skele uz građevinu duha vremena, pridošlički je val, nova demografska komponenta, naseljavanje grada ljudima iz nekog drugog ambijenta.
Nakon što se pod kontinuiranim nanosima novoga zatrpaju i iscrpe mogućnosti jednog svijeta i načina njegovog trajanja, nakon zamora formi i sadržaja dotada određujućeg, formira se, kao i uvijek, jučerašnji svijet kojeg ćemo se s nostalgijom prisjećati. Ostaju, svima vidljivi, opredmećeni ostaci nestalog duha vremena (Đurin dimnjak, kino Partizan, stara bolnica, robna kuća Vesna, telefonske govornice...). Imaginarij starog Broda sa svim svojim urbanim ritualima, mitologijom, legendama i ikonografijom, s impresivnim prirodnim datostima i konstantama (kej, Sava koja se zbog svog brodskog meandra pričinjava kao moćno, živo, duguljasto jezero, i sva ostala kultna mjesta stopljenosti arhitektonskog i Prirode, mjesta gdje prvenstveno Priroda jasno progovara svojim neuništivim jezikom: smjerom, kretanjem, zvukom, bojom, oblikom, brojem i elementima za opisivanje zbiljskih simbola kao što su Sunce, zemlja, voda, zrak, drveće-ujedinitelji zemaljskog i nebeskog) uspostavlja se kao nekakvo neiscrpno, slojevito, korisno arheološko vrelo iznad kojeg se u današnjici stvara za buduće naraštaje novi sloj kojeg će opet zatrpati nadolazeći.
I piješ neutaživo iz tih gradskih žila i lijekove i otrov, nostalgiju, kao gospinu travu, kao pasifloru i čudiš se i ne čudiš se kontraindikacijama ovisnosti, zatajenju objektivnosti, pojavama alergijskih reakcija na nasilne, birokratske, uskogrudne, stranačke barbare s ambicijama zaposjedanja svih niša tvoje duhovnosti, podsmjehuješ se i prezireš njihove odluke koje, htio ti to ili ne, stvaraju klimu zabrinutosti, nesigurnosti i koje orisavaju duh stvaranja permanentnog nevremena.
Mita Velikonja u tekstu Povaratk otpisanih piše: „Da odmah objasnim: nostalgija nam uvijek govori više o tome čega danas nema, što nedostaje ovdje i sada, nego o tome kako je to lijepo bilo nekada.“ Doista, plete se, parafrazirajmo Mirjanu Krizmanić, tkanje duha vremena čijih će se šara neko s nostalgijom sjećati. Pitamo se samo kakvo će to biti tamo neko buduće vrijeme u gradu na Savi, kad i kome će ova, današnja vremena biti lijepa odnosno što će im to u životima nedostajati?
Objavljeno: 17.11.2009 Sbonline
