Neizmjerno uživajući u čitanju, spremni smo ustvrditi da su knjige koje smo pročitali i koje ćemo pročitati “prostorije” svih dvanaest astroloških kuća našeg “duhovnog horoskopa”, da su one ključevi podruma i ljestve tavana naše prošlosti, vremenski strojevi uz pomoć kojih budućnost odlazimo vidjeti iza sebe. Čitanje knjige doživljavamo kao djelić kratkotrajnog orgazmičkog užitka sadašnjosti. U trajnoj zimi našeg nezadovoljstva postojećim, književnost je, kaže Kafka, sjekira koja razbija led u nama. Književnost kao dio umjetnosti čija je neprestana težnja da tumači život, ali i da ga mijenja, pomaže da se svijet, ta vangoghovska “nedovršena skica” razvija prema ljudskim snovima, htijenjima, da se tako ”zarobljen” uobliči u novi, smisleniji i svrhovitiji kvalitet, pogodniji za opstanak ljudi. Knjige su jednom kao pečena glina kojom zidamo građevinu naše ličnosti, drugi put su kao žitki malter kojim povezujemo njene zidove, svodove, potporne stubove, lukove, A uvijek su brusni kamen kojim glačamo njezine oštre bridove.
Možda je, ako već iznosmo svoje ”slike” o knjigama, najtočnija ona koja čitanje knjiga prikazuje kao niz čudesnih, uzbudljivih putovanja, koja započinjemo montaigneovski znajući pred čim bježimo, ali ne znajući što tražimo; putovanja na kojima, poput Šimića čezemo za daljinom da bi se riješili blizine. I eto tajne: na put čitanja odlaze, čini nam se, samo oni koji su željni samoće odnosno istinske i pune slobode da svoje vrijeme provedu u najboljem društvu. Birati knjige znači birati krajolike, podneblja, stoljeća, svjetlo i tamu, smijeh i tugu, magiju i znanje, ljubav i mržnju, utopije i antiutopije. A vodiči su nam umjetnici koji nam vraćaju “izgubljeno vrijeme” i otkrivaju terra inkognite. Duboko uronjeni u prisvojenu zbilju, čvrsto oslonjeni na determinirajuću stvarnost, pouzdano zakačeni za neumoljivi realitet, u suradnji sa junacima svojih knjiga, lako nalaze odgovore na naša bezbrojna pitanja, dobro poznaju sve tajne šifre za ulazak u pećine pune kostiju davnih ljudi, instinktivno zaobilaze živi pjesak Besmisla, vješto upravljaju letećim ćilimima Mašte, na vrijeme se zaostavljaju pred ponorima Egzistencije, nepogrešivo nalaze odmorišta na kojima mijenjamo konje naše Volje.
Putovali smo sa šegrtom Hlapićem, carevićima i zvekanima braće Grimm, ružnim pačetom, tukli se rame uz rame s junacima Pavlove ulice, jahali s Winetoom, bojili ogradu s Tom Soyerom, posjetili smo s Alisom zemlju čudesa, bili 20 000 milja pod morem, saznali kako se kalio čelik, slušali doživljaje baruna Minhausena, lutali s Odisejom, jurišali s Don Kihotom na vjetrenjače, upoznali Junaka našeg doba, osjetili mučninu, posjetili Podrume Vatikana, vratili se s Filipom Latinoviczem, ostavljali tragove na snjegovima Kilimađara, doživljavali preobrazbu, postavljali koane Teitaru Suzukiju, mirisali ružu s malim princom, proveli praznik u Rimu, oblizivali se poslije đakonijama kao Gargantua, vidjeli pod tračnicama Anu Karenjinu, osjetili pad, uživali u sexusu, naslušali se vragoljastih priča, ukrali su nam šinjel, osvrnuli smo se gnjevno, bili na cesti, doručkovali kod Tiffanyja, doživjeli pomračenje o podne, posjetili rođaka Ponsa, kratko se zadržali u vrlom novom svijetu, prošli ispod Trijumfalne kapije, gradili na Drini ćupriju, čitali Hadrijanove memoare, vidjeli oblak u hlačama, osjetili spleen, bili lovac u žitu, razumjeli Arona i Judu, patili s Kristom... Živjeli smo čitajući, Čitajući živjeli smo.
No, moramo znati da se onaj čovjek, parafrazirajmo La Rochefoucaulda, koji misli da može naći u sebi snagu da se odrekne svih knjiga, vara jako, ali onaj koji misli da se bez knjiga ne može biti-vara se još više. Kada Aurelijano iz Marquezovog romana Sto godina samoće otkrije da šifrirani stihovi Melkijadesovog pergamenta predstavljaju proročanstvo, on, uvjeren da ima dovoljno vremena za sve, nakratko napusti njegovo istraživanje. Tako i mi, pasionirani posjetitelji paralelnih svjetova, hodočasnici svetim mjestima vlastitog poticanja, prestajemo milovati korice knjiga kada takvi nataloženi doživljaji prijete zaustaviti kretanje u borbi za vlastiti život, u borbi protiv onih koji knjigu najradije vide na 451 Ferenheita. Knjigom se može na knjigu, ali se ne može knjigom na vatru koja je već upaljena. Ali knjiga ponekad može zaustaviti ruku koja lomači prinosi šibicu.
I dok putujemo-učimo, dešifriramo veliko proročanstvo o samoći vlastite sudbine o čemu je sve rekao veliki Leonardo:” Mislio sam da čitavog života učim kako živjeti, a učio sam kako umirati...”
