Brodu nisu potrebne banalne kulturne presvlake i kulturna maskarada, već duboko i kompleksno promišljanje prostora uobličeno u generalnu Strategije razvoja Broda, operacionalizirano u GUP (novi san o samom sebi) utemeljenog na Strategiji razvoja, te provjeravanje svih programskih postavki za zahvate u prostoru putem javnih natječaja (Brod treba institucije koje će štititi njegove potrebe).
Na osvježavanje vizualnog identiteta Slavonskog Broda i na njegovo novo brendiranje najviše su utjecali lokalni autodidakti za fenomene identiteta, amateri komunikacija, marketinga i brandinga i zagrebčki studenti, a nepodnošljivo je od strane tzv. lokalnih političkih i kulturnih elita zanemaren raspoloživi intelektualni potencijal s iskustvom. I sve se to događa nakon nevjerojatne pretvorbene destrukcije zapravo najvećih brodskih brandova, a poglavito «Đure Đakovića». Najstrašnije je to što se uništavanje brodskih brendova odigralo bez ijedne suvisle analize o razlozima devastacije višedesetljetnih stvaralačkih nastojanja, bez riječi onih koji ovih dana, uz popmpu bez pokrića, slave godišnjicu svog medijskog djelovanja. Tek tako se prešlo preko agonijske egzekucije brandova od kojih je živio ovaj kraj (Đuro Đaković, Veterinarska Stanica, Oriolik, Slavonija DI, Plamen). Kako je napisao Kundera, mlohavost mesa potvrđuje propadanje srca.
Ali zato su na nož i prozivalački dočekani svi oni rijetki kritičari koji su progovorili o nezamislivoj inerciji brodske trapave kulturne birokracije, kao jednom od segmenata upravne strukture, a koje radi pod nazivnikom opće bezidejnosti, i u kome se nekritički valorizira npr. prijedlog redizajnerski raspoloženih amatera da se grad brandira po njihovom odnosno naseli kipovima po motivima iz bajki Ivane Brlić Mažuranić. I tako, dok selo gori, baba se češlja!, kako je precizno napisao Stribor Uzelac Schwendeman. Usput spomenimo da profesionalci u kulturi i predstavnici struke do dana današnjeg nisu javno objavili svoj stav u vezi brendomanske ideje o svojevrsnoj diznilendizaciji grada, uključujući kičerizaciju namjene prostora Tvrđave, a nisu se oglasili naročito o tome koliko bi eventualno realizirana sprega megalomanije i kiča mogla usporiti zadovoljavanje svakodnevnih kulturnih potreba građana Broda. A da ne govorimo o njihovoj šutnji o rušenju starih brodskih kuća. A post festum obrazloženja ogdovornih konzervatora iritiraju na povraćanje. I ni jedni ni drugi i reč ma da bi rekli o netransparentnom financiranju kulturnih projekata i odsustvu orijentirajućih demoskopija kada je riječ o kulturnim potrebama Brođana. Razlog za glasni muk? Pretpostavljam da je samo jedan jedini: interes!
Što je zapravo brand? Evo jedne «uže» definicije: brand/ime/marka/zaštitni znak je nositelj imidža, magnet koji privlači kupce, generator dodatne vrijednosti, stvaratelj povjerenja i tvorac lojalnosti. On je jamstvo kvalitete (često i statusni simbol) i temeljni razlog zbog kojeg su kupci spremni platiti više (iako bi isti ili sličan no-name proizvod mogli kupiti za manje). Wally Olins suosnivač vodeće svjetske konzultantske kuće u oblasti korporativnog identiteta i brendinga Wolff Olins i predsjednik konzultanske kuće za branding Saffron, sa sjedištem u Londonu i Madridu, dodaje da se brandovi ne vežu više samo za velike korporacije, za njihove proizvode i usluge. U eri globalizacije, brandiranje nacije prestaje biti stvar nacionalističkog ponosa, a postaje osnovno sredstvo ekonomskog opstanka. Brandiranje kao jedna od najznačajnijih društvenih i ekonomskih pojava suvremenog doba, svim bitnijim institucijama u životima ljudi, u mjestima, gradovima, regijama ili državama, ili u sportskim timovima i muzejima, potrošačkim grupama, nevladinim udrugama i dobrotvornim organizacijama, daje snagu, identitet, odlučujuću ulogu i zadovoljavajuću koheziju. «…čini se da je poistovjećivanje s brandom, u našoj individualističkoj, materijalističkoj, kupovnoj, egocentričnoj eri, postalo na izvjestan način neka vrsta zamjene ili dopune religijskom vjerovanju», piše Olins, zastupajući stav da brandovi predstavljaju «čovjekov identitet u zbunjujućem, natjecateljskom svijetu, u kojem se gubi mogućnost racionalnog izbora». Logu se, priklonimo se tezi Naomi Clain, klanja kao zastavi i grbu! Dr. Leif Hem vodeći je skandinavski stručnjak za brand menadžment, direktor MBA brand programa poslovne škole u norveškome Bergenu, u razgovoru za Večernji list kaže: « Brandiranje zemlje, naime, vitalna je snaga koja predstavlja temelj razvoja i profiliranja jakih proizvodnih brandova. Kvaliteta Hrvatske leži i u lijepoj prirodi koja nije uništena i brandove treba iskoristiti upravo za isticanje te razlike u odnosu na ostale. Hrvatska se treba izgraditi kao zemlja izvornih proizvoda koji će biti prepoznati kao prirodni, napravljeni prema visokim standardima, ali i kao zemlja ručno izrađenih proizvoda malih poduzetnika... Također, Hrvatska ima golem potencijal za kulturni turizam zbog svoje duge i bogate povijesti i puno predivnih spomenika.»¹
Bit brandinga (kreiranja identiteta) je zauzimanje mjesta u svijesti ljudi tako da oni «vaš» brand mogu razlikovati od ostalih, te da ga vole i pamte. Brandiranje ima i svoje zakone. Nabrojmo ih: zakon širenja, kontrakcije, publiciteta, reklame, riječi (Brand mora posjedovati jednu riječ u svijesti potrošača), vjerodostojnosti (Uspjeh branda rezultat je njegove autentičnosti), kvaliteta, kategorije, imena (U principu brand i nije drugo do IME), proširenja, kolegijalnosti, zajedničke imenice, kompanije, pod-brandova, potomaka, oblika, boje i granica, zakon postojanosti (Brand se ne izgrađuje preko noći. Uspjeh se mjeri dekadama), zakon promjene (Brandove treba mijenjati rijetko i u izuzetnim situacijama), zakon smrtnosti (Ništa ne traje vječito, pa ni brandovi), zakon jedinstvenosti (Najvažniji aspekt branda je njegova jedinstvenost).²
KIČ NAŠ SVAGDAŠNJI
Dakle, u skladu sa svjetskim trendovima brandiranja, na tragu proširenih definicija i uvažavanja zakona brandinga (oni krajnji cinici u cijelu priču uvode detalj sa žabom i njenim dizanjem noge kad je vidjela potkivanje konja) brodski kulturni amateri s brandmakerskim i poduzetničkim željama izašli su «odozdo» s prijedlogom metamorfoze Broda od posrnulog, sivog, dosadnog grada bez prepoznatljivog identiteta u «grad iz bajke». I to na doista zavodljiv način tako da su Gradske vlasti, apsolutno odgovorne za identitet i vitalitet Broda, ostale zatečene i impresionirane, iako je ljudima od ukusa jasno da brzopleto i olako prihvaćanje sirove ideje razgibane uz pomoć virtualnih sugestija realizacije odnosno natruha arhitektonske artikulacije u okviru postojećeg urbanog okruženja značilo je ništa drugo no davanje slobodnog prolaza za instalaciju kiča. Prekonoćno stvoren brand, njegova nasilna atraktivnost, pojednostavljenje vrijednosti i obilježja, diskrepancija između željene slike i realizacije- jesu kič.
Kaže jedan novinski pisac: kič juriša na sentimentalnost, a svi mi otužnu zbilju rado trampimo za slatku iluziju. Krleža kič u Amsterdamskim varijacijama definira na svoj način: "Kič, ta smiješna zamjenica stvarnosti, taj trgovački arrangement života, koji tragedije pretvara u rasvijetljene velegradske izloge s lutkama, koje se miču i govore glupe viceve, kič, koji smrtonosne otrove prodaje u staniolu, a iz uvjerenja stvara smiješne mannequine..." Najveću opasnost od kiča Hermann Broch vidi u mentalnoj sferi tzv. «kič čovjeka» pojmu kojeg je on prvi odredio. Kod tog dijela («kič ljudi»-op.a.) publike odnos prema umjetnosti potpuno i nepopravljivo pogrešan… Riječ je pojedincima koji vjeruju da u umjetnosti valja tražiti samo ugodne, dopadljive, slatkaste dojmove, ili da umjetnost, zapravo, služi kao «začin», «zvučna kulisa», ukras, statusni simbol, ili barem kao sredstvo kojim se ostavlja dojam u društvu, a nikako ne kao nešto ozbiljno, kao naporna vježba, angažirana i kritična djelatnost…, piše Gillo Dorfles. Bez daljnjeg navođenja autoriteta može se jednostavno zaključiti: kič je loš ukus. Između ostalog, i zato u brodskom slučaju ne valja pristati da lik i dušu grada mijenjaju ljudi bez stvarnih kulturalnih i profesionalnih referenci. Brodu nisu potrebne banalne kulturne presvlake i kulturna maskarada, već duboko i kompleksno promišljanje prostora uobličeno u generalnu Strategije razvoja Broda, operacionalizirano u GUP (novi san o sebi) utemeljenog na Strategiji razvoja, te provjeravanje svih programskih postavki za zahvate u prostoru putem javnih natječaja (Brod treba institucije koje će štititi njegove potrebe).
Cijelo ovo reagiranje na najave daljnjeg trgovačkog arrangementa života u Brodu, dopadljivih dojmova koje će izazvati trodimenzioniranje motiva iz Ivaninih bajki, juriša na sentimentalnost (brodskih) malograđana, čitavo ovo reagiranje na funkciju novih «začina» i «statusnih simbola», zapravo je strah od kiča, strah od trivijalizacije estetskog, od propagandnog optimizma koji je slijep za boje socijalne raslojenosti, od prefabriciranja neponovljivih bajkovitih individualnosti, od regionalne psihologije natjecanja, od dominiranja društva spektakla i svakodnevnog karnevalizma, od laži koja pomaže, reagiranje je izraz osobnog odiuma spram predloženog načina liječenja traumatične provincijalne depresije, način neiskazivo udaljenog od stvarnih kulturnih potreba stanovnika Broda i preko kose umočenih u more urbanih briga i problema.
Zašto iskorak predlagača za poboljšanje izgleda Broda odnosno novog branda i staylinga Broda smatram radikalizacijom do karikaturalnosti, i estetski neopravdanim? U prijedlogu protagonista redizajna Broda radi se, istaknimo konkretni primjer, o tome da se motivi (likovi) iz bajki Ivane Brlić Mažuranić premjeste iz svog konteksta odnosno da se izvrši prijenos iz književnog u kiparsko-arhitektonski medij. U principu takvi postupci rezultiraju kičem (Spomenik Pinocchiju u selu Collodi u Toscani, npr), jer se, u pravilu, ne uspijeva izraziti unutarnje jedinstvo sadržaja i oblika originalnog djela, jer se naprosto radi o drugim odnosno različitim izražajnim sredstvima.³ Takvi postupci uglavnom pogrešno tumače cilj djela. Ne bi bilo moguće bez grotesknih aberacija prenijeti Ivanin književni stil i začudni svijet njenih bajki u svijet gradskog prostora, a do to ne rezultira nepopravljivim defektima i smanjenjem dimenzija značenja njena djela. (Zar, na primjer, crtani film o Šegrt Hlapiću nije kičast?) Značenje bi se ili sentimentaliziralo, ili moderniziralo, ili historiziralo odnosno svelo na izvanjsko. Transfer u drugi medij u konkretnom slučaju bio bi posebno rizičan i zbog odsustva dominantne, općeprihvaćene predodžbe (obrazac) o izgledu likova iz Brličkinih bajki. Ivana Brlić Mažuranić, naime, nema svog Jozefa Ladu koji je ilustrirao Hašekovog Švejka i tako ga učinio svjetski prepoznatljivim. Rijetki su uspjeli tansferi u spomeničkoj sferi i oni su sretni spoj planiranja, arhitektonsko-urbanističkih funkcije i dimenzija i estetičnosti izražene kroz mjeru.
Kaže se da vrijednost sna leži u njegovom tumačenju. U tom smislu, ne prihvaćam trodimenzionalno, shrpljeno tumačenje Ivaninog sna, mog sna i sna svakog čovjeka koji je čitao njene bajke, ono ga pretvara u pretjerani izdanak ideje da sjaj izvanjskog može zamijeniti dubinu unutarnjeg, ono za mene ima vrijednost potencijalnog kiča kao mogućeg turističkog hvatišta i penjanje na drvo da se ulovi riba.
********************************************************************************
¹ O tome vidjeti brojne web site-ove.
² Isto.
³ Vidjeti Gillo Dorfles: Antologija lošeg ukusa.
Na osvježavanje vizualnog identiteta Slavonskog Broda i na njegovo novo brendiranje najviše su utjecali lokalni autodidakti za fenomene identiteta, amateri komunikacija, marketinga i brandinga i zagrebčki studenti, a nepodnošljivo je od strane tzv. lokalnih političkih i kulturnih elita zanemaren raspoloživi intelektualni potencijal s iskustvom. I sve se to događa nakon nevjerojatne pretvorbene destrukcije zapravo najvećih brodskih brandova, a poglavito «Đure Đakovića». Najstrašnije je to što se uništavanje brodskih brendova odigralo bez ijedne suvisle analize o razlozima devastacije višedesetljetnih stvaralačkih nastojanja, bez riječi onih koji ovih dana, uz popmpu bez pokrića, slave godišnjicu svog medijskog djelovanja. Tek tako se prešlo preko agonijske egzekucije brandova od kojih je živio ovaj kraj (Đuro Đaković, Veterinarska Stanica, Oriolik, Slavonija DI, Plamen). Kako je napisao Kundera, mlohavost mesa potvrđuje propadanje srca.
Ali zato su na nož i prozivalački dočekani svi oni rijetki kritičari koji su progovorili o nezamislivoj inerciji brodske trapave kulturne birokracije, kao jednom od segmenata upravne strukture, a koje radi pod nazivnikom opće bezidejnosti, i u kome se nekritički valorizira npr. prijedlog redizajnerski raspoloženih amatera da se grad brandira po njihovom odnosno naseli kipovima po motivima iz bajki Ivane Brlić Mažuranić. I tako, dok selo gori, baba se češlja!, kako je precizno napisao Stribor Uzelac Schwendeman. Usput spomenimo da profesionalci u kulturi i predstavnici struke do dana današnjeg nisu javno objavili svoj stav u vezi brendomanske ideje o svojevrsnoj diznilendizaciji grada, uključujući kičerizaciju namjene prostora Tvrđave, a nisu se oglasili naročito o tome koliko bi eventualno realizirana sprega megalomanije i kiča mogla usporiti zadovoljavanje svakodnevnih kulturnih potreba građana Broda. A da ne govorimo o njihovoj šutnji o rušenju starih brodskih kuća. A post festum obrazloženja ogdovornih konzervatora iritiraju na povraćanje. I ni jedni ni drugi i reč ma da bi rekli o netransparentnom financiranju kulturnih projekata i odsustvu orijentirajućih demoskopija kada je riječ o kulturnim potrebama Brođana. Razlog za glasni muk? Pretpostavljam da je samo jedan jedini: interes!
VJERUJEM JER JE BRANDIRANO
Što je zapravo brand? Evo jedne «uže» definicije: brand/ime/marka/zaštitni znak je nositelj imidža, magnet koji privlači kupce, generator dodatne vrijednosti, stvaratelj povjerenja i tvorac lojalnosti. On je jamstvo kvalitete (često i statusni simbol) i temeljni razlog zbog kojeg su kupci spremni platiti više (iako bi isti ili sličan no-name proizvod mogli kupiti za manje). Wally Olins suosnivač vodeće svjetske konzultantske kuće u oblasti korporativnog identiteta i brendinga Wolff Olins i predsjednik konzultanske kuće za branding Saffron, sa sjedištem u Londonu i Madridu, dodaje da se brandovi ne vežu više samo za velike korporacije, za njihove proizvode i usluge. U eri globalizacije, brandiranje nacije prestaje biti stvar nacionalističkog ponosa, a postaje osnovno sredstvo ekonomskog opstanka. Brandiranje kao jedna od najznačajnijih društvenih i ekonomskih pojava suvremenog doba, svim bitnijim institucijama u životima ljudi, u mjestima, gradovima, regijama ili državama, ili u sportskim timovima i muzejima, potrošačkim grupama, nevladinim udrugama i dobrotvornim organizacijama, daje snagu, identitet, odlučujuću ulogu i zadovoljavajuću koheziju. «…čini se da je poistovjećivanje s brandom, u našoj individualističkoj, materijalističkoj, kupovnoj, egocentričnoj eri, postalo na izvjestan način neka vrsta zamjene ili dopune religijskom vjerovanju», piše Olins, zastupajući stav da brandovi predstavljaju «čovjekov identitet u zbunjujućem, natjecateljskom svijetu, u kojem se gubi mogućnost racionalnog izbora». Logu se, priklonimo se tezi Naomi Clain, klanja kao zastavi i grbu! Dr. Leif Hem vodeći je skandinavski stručnjak za brand menadžment, direktor MBA brand programa poslovne škole u norveškome Bergenu, u razgovoru za Večernji list kaže: « Brandiranje zemlje, naime, vitalna je snaga koja predstavlja temelj razvoja i profiliranja jakih proizvodnih brandova. Kvaliteta Hrvatske leži i u lijepoj prirodi koja nije uništena i brandove treba iskoristiti upravo za isticanje te razlike u odnosu na ostale. Hrvatska se treba izgraditi kao zemlja izvornih proizvoda koji će biti prepoznati kao prirodni, napravljeni prema visokim standardima, ali i kao zemlja ručno izrađenih proizvoda malih poduzetnika... Također, Hrvatska ima golem potencijal za kulturni turizam zbog svoje duge i bogate povijesti i puno predivnih spomenika.»¹
Bit brandinga (kreiranja identiteta) je zauzimanje mjesta u svijesti ljudi tako da oni «vaš» brand mogu razlikovati od ostalih, te da ga vole i pamte. Brandiranje ima i svoje zakone. Nabrojmo ih: zakon širenja, kontrakcije, publiciteta, reklame, riječi (Brand mora posjedovati jednu riječ u svijesti potrošača), vjerodostojnosti (Uspjeh branda rezultat je njegove autentičnosti), kvaliteta, kategorije, imena (U principu brand i nije drugo do IME), proširenja, kolegijalnosti, zajedničke imenice, kompanije, pod-brandova, potomaka, oblika, boje i granica, zakon postojanosti (Brand se ne izgrađuje preko noći. Uspjeh se mjeri dekadama), zakon promjene (Brandove treba mijenjati rijetko i u izuzetnim situacijama), zakon smrtnosti (Ništa ne traje vječito, pa ni brandovi), zakon jedinstvenosti (Najvažniji aspekt branda je njegova jedinstvenost).²
KIČ NAŠ SVAGDAŠNJI
Dakle, u skladu sa svjetskim trendovima brandiranja, na tragu proširenih definicija i uvažavanja zakona brandinga (oni krajnji cinici u cijelu priču uvode detalj sa žabom i njenim dizanjem noge kad je vidjela potkivanje konja) brodski kulturni amateri s brandmakerskim i poduzetničkim željama izašli su «odozdo» s prijedlogom metamorfoze Broda od posrnulog, sivog, dosadnog grada bez prepoznatljivog identiteta u «grad iz bajke». I to na doista zavodljiv način tako da su Gradske vlasti, apsolutno odgovorne za identitet i vitalitet Broda, ostale zatečene i impresionirane, iako je ljudima od ukusa jasno da brzopleto i olako prihvaćanje sirove ideje razgibane uz pomoć virtualnih sugestija realizacije odnosno natruha arhitektonske artikulacije u okviru postojećeg urbanog okruženja značilo je ništa drugo no davanje slobodnog prolaza za instalaciju kiča. Prekonoćno stvoren brand, njegova nasilna atraktivnost, pojednostavljenje vrijednosti i obilježja, diskrepancija između željene slike i realizacije- jesu kič.
Kaže jedan novinski pisac: kič juriša na sentimentalnost, a svi mi otužnu zbilju rado trampimo za slatku iluziju. Krleža kič u Amsterdamskim varijacijama definira na svoj način: "Kič, ta smiješna zamjenica stvarnosti, taj trgovački arrangement života, koji tragedije pretvara u rasvijetljene velegradske izloge s lutkama, koje se miču i govore glupe viceve, kič, koji smrtonosne otrove prodaje u staniolu, a iz uvjerenja stvara smiješne mannequine..." Najveću opasnost od kiča Hermann Broch vidi u mentalnoj sferi tzv. «kič čovjeka» pojmu kojeg je on prvi odredio. Kod tog dijela («kič ljudi»-op.a.) publike odnos prema umjetnosti potpuno i nepopravljivo pogrešan… Riječ je pojedincima koji vjeruju da u umjetnosti valja tražiti samo ugodne, dopadljive, slatkaste dojmove, ili da umjetnost, zapravo, služi kao «začin», «zvučna kulisa», ukras, statusni simbol, ili barem kao sredstvo kojim se ostavlja dojam u društvu, a nikako ne kao nešto ozbiljno, kao naporna vježba, angažirana i kritična djelatnost…, piše Gillo Dorfles. Bez daljnjeg navođenja autoriteta može se jednostavno zaključiti: kič je loš ukus. Između ostalog, i zato u brodskom slučaju ne valja pristati da lik i dušu grada mijenjaju ljudi bez stvarnih kulturalnih i profesionalnih referenci. Brodu nisu potrebne banalne kulturne presvlake i kulturna maskarada, već duboko i kompleksno promišljanje prostora uobličeno u generalnu Strategije razvoja Broda, operacionalizirano u GUP (novi san o sebi) utemeljenog na Strategiji razvoja, te provjeravanje svih programskih postavki za zahvate u prostoru putem javnih natječaja (Brod treba institucije koje će štititi njegove potrebe).
ZAUSTAVITE KIČ, SILAZIM
Cijelo ovo reagiranje na najave daljnjeg trgovačkog arrangementa života u Brodu, dopadljivih dojmova koje će izazvati trodimenzioniranje motiva iz Ivaninih bajki, juriša na sentimentalnost (brodskih) malograđana, čitavo ovo reagiranje na funkciju novih «začina» i «statusnih simbola», zapravo je strah od kiča, strah od trivijalizacije estetskog, od propagandnog optimizma koji je slijep za boje socijalne raslojenosti, od prefabriciranja neponovljivih bajkovitih individualnosti, od regionalne psihologije natjecanja, od dominiranja društva spektakla i svakodnevnog karnevalizma, od laži koja pomaže, reagiranje je izraz osobnog odiuma spram predloženog načina liječenja traumatične provincijalne depresije, način neiskazivo udaljenog od stvarnih kulturnih potreba stanovnika Broda i preko kose umočenih u more urbanih briga i problema.
Zašto iskorak predlagača za poboljšanje izgleda Broda odnosno novog branda i staylinga Broda smatram radikalizacijom do karikaturalnosti, i estetski neopravdanim? U prijedlogu protagonista redizajna Broda radi se, istaknimo konkretni primjer, o tome da se motivi (likovi) iz bajki Ivane Brlić Mažuranić premjeste iz svog konteksta odnosno da se izvrši prijenos iz književnog u kiparsko-arhitektonski medij. U principu takvi postupci rezultiraju kičem (Spomenik Pinocchiju u selu Collodi u Toscani, npr), jer se, u pravilu, ne uspijeva izraziti unutarnje jedinstvo sadržaja i oblika originalnog djela, jer se naprosto radi o drugim odnosno različitim izražajnim sredstvima.³ Takvi postupci uglavnom pogrešno tumače cilj djela. Ne bi bilo moguće bez grotesknih aberacija prenijeti Ivanin književni stil i začudni svijet njenih bajki u svijet gradskog prostora, a do to ne rezultira nepopravljivim defektima i smanjenjem dimenzija značenja njena djela. (Zar, na primjer, crtani film o Šegrt Hlapiću nije kičast?) Značenje bi se ili sentimentaliziralo, ili moderniziralo, ili historiziralo odnosno svelo na izvanjsko. Transfer u drugi medij u konkretnom slučaju bio bi posebno rizičan i zbog odsustva dominantne, općeprihvaćene predodžbe (obrazac) o izgledu likova iz Brličkinih bajki. Ivana Brlić Mažuranić, naime, nema svog Jozefa Ladu koji je ilustrirao Hašekovog Švejka i tako ga učinio svjetski prepoznatljivim. Rijetki su uspjeli tansferi u spomeničkoj sferi i oni su sretni spoj planiranja, arhitektonsko-urbanističkih funkcije i dimenzija i estetičnosti izražene kroz mjeru.
Kaže se da vrijednost sna leži u njegovom tumačenju. U tom smislu, ne prihvaćam trodimenzionalno, shrpljeno tumačenje Ivaninog sna, mog sna i sna svakog čovjeka koji je čitao njene bajke, ono ga pretvara u pretjerani izdanak ideje da sjaj izvanjskog može zamijeniti dubinu unutarnjeg, ono za mene ima vrijednost potencijalnog kiča kao mogućeg turističkog hvatišta i penjanje na drvo da se ulovi riba.
********************************************************************************
¹ O tome vidjeti brojne web site-ove.
² Isto.
³ Vidjeti Gillo Dorfles: Antologija lošeg ukusa.
