Slavica Popović ( djevojački Bilić ) rođena je 1945. godine u Doboju. Od 1957. g. živi u Slavonskom Brodu. Po završetku ekonomske škole, zaposlila se u Đuri Đakoviću gdje ostaje do umirovljenja 1995. g. Uz rad završava prvi stupanj Ekonomskog fakulteta u Osijeku.

Pjesme piše od najranije mladosti. Prvu knjigu Moja ispovijed objavljuje 1997.  g. Drugu knjigu Samo za tebe objavljuje 1998. g. i posvećuje ju svom mužu Miroslavu.

Svoju treću samostalnu knjigu pjesme za djecu Ogrlica od zvjezdica objavljuje 2002. g.

Zastupljena je u zajedničkoj knjizi autora Idemo ukrasti oružje draga objavljenoj 1999, g. u izdanju Književno-likovnog društva Berislavić, i u zbirci pjesama Odmor u vrtu divljeg jorgovana, Književne udruge Brod.

Priprema četvrtu samostalnu knjigu priča za djecu "Priče izgubljenog mora" . Priča Vodenkonjićev izbor naći će se u toj zbirci.

 

Maleni Virko, najmlađi vodenkonjic u obitelji Vilinc, bio je jako nestašan, radoznao, svojeglav, ali istovremeno nježan i mio, a time i najomiljeniji. U početku je, želeći da bude kao i oni, oponašao sve u svojoj obitelji, što je uvijek kod njih izazivalo buran smijeh. Kasnije je tražio uzore u beskraju plavog mora. Tako se pokušao sakriti u pijesak kao puž, ali je brzo odustao jer se nije osjećao slobodno. Drugi put je vidio školjku kako se otvara i zatvara, savio se tako da je repom dotaknuo glavu, pa je onda počeo polako rep odmicati i vraćati natrag. To ga je jako umaralo pa je odustao. Zatim je oponašao ribu tako da se vodoravno opružio i pokušao plivati. Naravno i to mu  je billo naporno.

Poslije svakog pokušaja je bio jako nesretan, pogotovo što su mu se braća i sestre smijali. Jedino ga je majka svaki put umirivala govoreći : " Nije dobro željeti biti netko drugi, moraš pronaći u sebi ono što te čini sretnim."

Virko nije odmah razumio majku , zato mu ona objasni kako, dok je mal, radost pronalazi u igri. Odrastanjem će se rađati i želja da bude koristan, a to će ga poticati da traži cilj svog života.

" Što je cilj života?" , mislio je." Što to odrasli rade?"

Počeo je promatrati njihove kretnje, pa je shvatio da svatko ima svoje obveze, i dok ih obavlja u njima uživa.

Odlučio se okušati u nekom poslu, ali ga ni jedan nije činio sretnim. Mislio je da je razmaženko, kako su mu govorili stariji braća i sestre, ili da je najobičniji ljenivac. Jako se stidio i same te pomisli. Sve češće se izdvajao od ostalih i sam plivao zamišljeno. Tada su mu nailazile ružne misli, ali su nestajale kad mu je pozornost privukla neobičnost i ljepota morske dubine.

Jednom je, skriven uz stijenu, satima slušao laganu glazbu valova, i ribe koje su plivale, njihale su se u istom ritmu dajući joj novu boju tona. Očaran tom ljepotom, nije ni primijetio kako se sunce spustilo do samog ruba mora. Taj zvuk i te boje stopljenog sunca u moru su mu stvarale privid kao da je u nekom drugom svijetu. U stvarnost ga je vratilo majčino dozivanje. Stigavši kući, sav ushićen objašnjavao je majci da ga je nešto zadržalo i da mu se svidjelo iako nije znao što je to.

" To je  glazba!" objasnila mu je majka.

" Mogu li ja raditi glazbu?" pitao je.

" Možeš pokušati pjevati ili svojim ritmičkim pokretima stvarati u vodi zvučne valove. " pojasnila je majka.

Danima je Virko pokušavao pjevati i svirati , ali nije uspio postići ono što je htio. Opet se predao osami a majka ga je promatrala zabrinuto. Znala je da njen sin nije rođen za neki teži posao, nego mu je suđeno da se bavi nečim tananim vezanim za umjetnost. Bojala se da će doživjeti razočaranje, jer takve sklonosti nisu baš nailazile na razumijevanje kod većine sunarodnjaka.

Jednom je tako promatrao nježne meduze kako se lepršavo njišu u taktu. Osjetio je glazbu njihovih pokreta. Pokušao je to izvesti sam , ali nije uspio. Zato im se primakao, misleći kako će u njihovoj blizini imati više uspjeha. Ali kad im se primakao , bliski susret s njima bio je bolan kad ga je jedna vatreno poljubila. Uplašen, odmah je pobjegao i potražio majku. Ona mu je objasnila da se meduze kroz vodu kreću plešući, te da se brane od pridošlica tako da ih oprže svojim pipcima.

Ponovo se Virko prepustio osami. Ovaj put je bio nesretniji jer je osjećao ono što ga privlači, ali nikako da sam dođe do svog ostvarenja. Plivao je uz rub stijene u blizini svog doma. Odjednom ga je uplašila velika tamna sjena koja se brzo primicala njihovom skrovištu. Opet je uplašen odjuri majci. Ona je , vidjevši kako se brod približava, žurno pozvala sve živo da napuste svoja skrovišta dok opasnost ne prođe. Naime brod se previše primakao podvodnoj stijeni , udario u nju i oštetio mnoge domove. Tako su, zahvaljujući Virkovoj brizi , svi bili spašeni. Svi su bili zahvalni Virku, i nisu mu se više smijali zbog njegovih posebnih sklonosti; "Pa on je junak, a njima je sve dozvoljeno " mislili su.

Kad je brod otišao i kad se sve stišalo, vidjevši kako je stijena oštećena, Virko se jako rastužio gledajući sve ostale kako popravljaju svoje domove, a on opet ništa ne može. Jako je želio pomoći. Tada mu je sinula ideja: " Ja mogu urediti okoliš!" i sav ushićen dao se na posao. S dna je donosio kamenje raznih boja, školjke, razno žbunje, koralje, pužiće i druge predmete i slagao oko stijene, njihovih domova. Probirući ih , za svaki predmet je znao gdje će ga staviti. Sve je uvezivao čvrstim vlatima morskih trava, koje su se odmah učvršćivale u stijene. Noseći ih, radostan, kretao se u veselom ritmu i osluškivao glazbu koju je sam stvarao. To mu je davalo nove ideje, i dodatnu energiju. Kad je već umoran završio posao, odmakao se od stijene i ostao zadivljen. Ushićeno je pozvao majku. Čuvši ga, svi su izjurili iz domova misleći da im opet prijeti neka opasnost. Došavši do njega, tražili su objašnjenje, ali je on i dalje zadivljeno gledao u svoje djelo. Tek tada su i ostali primijetili kako je njihova stijena prekrasno uređena.

" To je prava umjetnost, to je najljepša slika koju sam vidjela !"  rekla je zadovoljna majka.

Virku su svi čestitali, a on je bio veoma sretan jer je pronašao svoj životni poziv.