Ima, pitanje je samo za koga. Prvog maja (svibnja) se navršava 100 dana trenutne (13. po redu, za praznovjerne!) Vlade RH. Izvršna vlast je toliko puno radila na provedbi svog programa ekonomske transformacije Hrvatske da se za Prvi maj zaslužila malo i odmoriti. Ili?
O, kako smiono zvuči naziv famozne prezentacije tadašnjeg mandatara, a sadašnjeg premijera, Tihomira Oreškovića, link na koju još uvijek – kao jedan jedini – stoji na Vladinoj web stranici na kojoj bismo trebali moći pročitati malo više o njenom programu: Prihvatimo izazove: strategija transformacije Hrvatske. To je ista ta prezentacija na kojoj zjapi prazna tabela na 12. stranici Glavni ciljevi ministarstva i kojoj – nažalost – nedostaje puno više od te tabele.
Međutim za koji dan ćemo imati i stotinjak stranica više o gore navedenoj tematici, jer se Vlada – silom zvanom Deux ex Bruxelles iliti po pravilima EU-a – sprema napisati Nacionalni program reformi te Program konvergencije. Dobro reče premijer Orešković nekidan, “Plan reformi je kvalitetan.... Možda se neće sviđati svima, ali mislim da je taj program fer, da je balansiran i da će biti na dobro građana Hrvatske”. Kao da već nismo znali da je nada jedino što nam preostaje, to nam je morao istaknuti i premijer osobno. No, nemamo izbora nego da mu vjerujemo na riječ, budući da se Nacionalni program reformi razrađuje bez sudjelovanja socijalnih partnera u procesu konzultacija. Vlada očito ne želi da se oni miješaju u provođenje političkih poteza (da ne kažem: javnih politika). Što drugo zaključiti kada su prilike za dijalog oko reformskog programa Vlade zatvorene?!
Dakle jedino što nam preostaje je da skiciramo Vladin ekonomski program na temelju njenih poteza zadnja tri mjeseca. Na stranu sada s ekonomskim rastom koji će nekako valjda nastaviti puzati, puno su bitniji antidemokratski i totalitaristički trendovi koje golim okom možemo zapaziti. Tu pak možemo zamijetiti ne samo ugrožavanje ljudskih prava, zauzimanje medijske scene (prepadom na Agenciju za elektroničke medije, naletom na Hrvatsku radioteleviziju, odsjecanjem financiranja neprofitnim medijima) već i pokušaj gušenja civilnog društva brutalnim rezanjem njegovog financiranja. Popis konkretnih praksi za svaku od ovih stavki je podugačak, no one se svode na težnju apsolutnoj moći rušenjem demokratskih institucija, uz što ide i rušenje povjerenja u njih.
(prtsc. Vlada.hr)
Povijest je nažalost puno puta pokazala da je ekonomski rast kompatibilan i s demokratskim i s nedemokratskim institucijama. Ipak, ta demokracija je bila poticajna za reforme postsocijalističkih zemalja, kako ističe EBRD. A sasvim sigurno je ekonomski rast nemoguć bez investicija kakve se sada faktički uskraćuju civilnom društvu i neprofitnim medijima – što zbog direktnog ukidanja fondova, što zbog činjenice da te organizacije više neće moći povlačiti novac iz Europskih fondova u obujmu u kojem su to do sada činile. Fiskalna konsolidacija odnosno mjere štednje u aktualnoj su se priči recesije i stagnacije u EU-u superhikovski provodile u kontekstu preraspodjele od siromašnih bogatima nametanjem novih poreza, rezanjem socijalne pomoći, ukdanjem radnih mjesta u javnom sektoru, itd. Ali “stezanje remena” je ipak uvijek bio samo eufemizam za preslagivanje pozicija moći.
Možebitnom isplatom 1 000 EUR po svakom novorođenom djetetu Vlada će se valjda isprsiti, ali to će biti sve, samo ne pun pogodak. Što je s drugim mjerama kojima se potiče socio-ekonomski razvoj? Nejasno je kakve će mjere Vlada donijeti u svrhu sprečavanja daljnjeg osiromašenja stanovništva te kakve će biti politike zapošljavanja. Međutim fiksiranost na strateške investicijke projekte u maniri njihovog netransparentog odabira i dirigiranja odozgo ostaje neupitna. Nadalje, Vlada želi daljnju komercijalizaciju javnih usluga kroz puzajuću komercijalizaciju zdravstva. Očito se želi dopustiti da liječnici zaposleni u javnozdravstvenim ustanovama mogu raditi kod privatnika, čime će se oslabiti javnozdravstveni sustav. Što se privatizacije tiče, evidentno je da se sprema ozbiljniji udar na trgovačka društva u državnom vlasništvu, bilo ona koja su od strateškog interesa za zemlju, bilo druga. Jer, eto, upravo Hrvatske šume d.o.o. (trgovačko društvo od strateškog interesa za RH) mogu biti privatizirane, strahuje Hrvatski drvni klaster.
Dakle štošta se tu dešavalo što bi – evo Vladi i konkretnog prijedloga – odgovorni u izvršnoj vlasti mogli i ažurirati na web stranicama Vlade RH, budući da je tamo, u trenutku pisanja ovog teksta, bila okačena tek spomenuta nesretna prezentacija njenog programa. Od antidemokratskih i totalitarističkih tendencija do povećane komercijalizacije i privatizacije. To je za nulu iz vladanja Vlade.
Međutim bila bi zabluda zaključiti da se sada nametani ekonomski model bazira na povećanoj tržišnosti sustava ekonomske koordinacije. Nažalost to ne ide tako u zemlji opterećenoj visokim stupnjem korupcije (novac ili roba za “uslugu”) i klijentelizma (veza za vezu iliti ruka ruku mije). Model je to koji počiva na blagonaklonosti vladajućih koji, u maniri prvobitne kopulacije (pardon, akumulacije), svojima dodjeljuju poslove. To nije inovacija ove Vlade, ali ona će ga spremno prihvatiti. U ekonomskom smislu Hrvatska je razvila model koji počiva na kreditiranju iz inozemstva uz paralelnu deindustrijalizaciju i rentijerstvo, a iz governance perspektive to je model koji se bazira na vezama s političarima na centralnoj odnosno regionalnoj/lokalnoj razini uz visoku razinu korupcije i klijentelizma. On je previše lukrativan i isuviše konvenira nositeljima političkih odluka da ga se tek tako odreknu. Ali produbiti bi ga ova Vlada još i mogla. Ako izdrži još sto dana.
h-alter
