U demokraciji većina pobjeđuje, ta pobjeda je politička a ne etička i epistemološka. Istina i dobrota ne ovise o volji većine i politikama koje nastaju iz te volje. Uostalom, povijest nam je više puta, osobito tijekom ratova i poraća, kada se iz krvi i pljačke rađa nova klasa bogataša, pokazala da većinu ne pokreće želja da živi u društvu afirmiranja moralnog dobra i opredijeljenosti za istinu, nego nešto sasvim drugo – njezin unutarnji jad.
Većina uglavnom poslušno šuti dok najgori od najgorih uništavaju sve pred sobom.
Argument većine je argument straha i posluha, a ne argument racionalne snage, kritičnosti i odvažnosti. No kao što su to već mnogi prije mene pisali, taj argument u demokraciji nije moguće zaobići.
Većina je ipak ta koja, putem izabranih predstavnika, upravlja javnim politikama i tako određuje kvalitetu, sadržaj i formu javnog života.
Demokracija je sustav koji sprječava da se argument većine pretvori u argument snage i sile prema manjini. Manjina je zaštićena, o pravima manjina posebno se vodi računa, a upravo ovo mnogi naši političari ne shvaćaju i zbog toga je njihovo djelovanje protudemokratsko – boreći se protiv manjina oni se bore protiv demokracije.
Demokracija ne stvara žrtve, tu nema poraženih, stoga argument većine, naravno ako je uistinu riječ o demokraciji a ne nekom preddemokratskom ili poludemokratskom provizoriju, neće dovesti do derogiranja vrijednosti istine i moralnog dobra.
U Hrvatskoj su, prije nekoliko godina, klerikalne opcije pokrenule akciju alarmiranja javnosti s ciljem održavanja referenduma kojim bi se zastupnike nacionalnih manjina pretvorilo u drugorazredne, gotovo dekorativne zastupnike – oni bi bili zastupnici ali ne u punom smislu, ono bitno bi im bilo uskraćeno. Njima bi, da je referendum uspio, bilo uskraćeno pravo da glasaju za Vladu i proračun. Ovime bi naši sugrađani, pripadnici nacionalnih manjina, ostali bez prava da izabrani zastupnici u njihovo ime, baš kao što je to slučaj sa svim ostalim zastupnicima, odlučuju o dvije ključne dimenzije politike – distribuciji političke moći i distribuciji materijalnih dobara.
Istina je da se saborski zastupnici nacionalnih manjina biraju po posebnim uvjetima, ali to ne može rezultirati time da im se, kada su izabrani, uskrati neko pravo zbog načina na koji su izabrani. Time se diskriminiraju zastupnici manjina ali i njihovi birači – jednima i drugima je onemogućeno puno sudjelovanje u vladavini naroda.
Uostalom, ako bismo se dosljedno držali promoviranog načela, što klerikalno zadojenim organizatorima ove diskriminatorne inicijative nije bilo ni u primisli, njih ne pokreću načela već argument sile, tada bismo svima koji su na neku poziciju došli po posebnim uvjetima, primjerice na radno mjesto, trebali uskratiti mogućnost da koriste sva prava koja toj poziciji pripadaju.
Zanimljivo je da su inicijativu pokrenuli klerikalni krugovi, a upravo se iz njihovih redova, po krajnje neobičnoj proceduri, biraju nastavnici školskog vjeronauka. Ti nastavnici se zapošljavaju po osnovnim i srednjim školama isključivo voljom nadležnog mjesnog biskupa. Ako bismo ovo doveli u vezu s izborom zastupnika nacionalnih manjina, jasno je da zastupnike nacionalnih manjina biraju legitimni birači, oni konzumiraju aktivno biračko pravo, dok je u slučaju izbora vjeroučitelja u sekularnim školama taj izbor prepušten nekom tko ne pripada sekularnom području.
Poslodavci svim izabranim zastupnicima su birači, dok su poslodavci nastavnicima vjeronauka u sekularnim školama biskupi. Svi ostali nastavnici, osim nastavnika vjeronauka, zapošljavaju se po istoj proceduri, jedino vjeroučitelji na radno mjesto dolaze po posebnoj, nelegitimnoj, sakralnoj proceduri s profanim materijalnim posljedicama.
No, premda ne podržavam način izbora vjeroučitelja, to ne znači da bih vjeroučiteljima, kada dođu na radno mjesto, uskratio neko pravo koje pripada svim nastavnicima jer bi ih time sveo na nastavnike s greškom. To ne bih učinio zbog toga što sam prihvatio antičko poimanje slobode.
Ovo načelo zahtjeva da se nekoj osobi, koja se nalazi u istom prostoru s drugim osobama, ne smiju uskratiti prava koja se u tom prostoru jamče svima osim njoj. Riječ je diskriminaciji i negaciji prava i sloboda. Demokracija tako ne funkcionira, iza nje ne ostaju žrtve. Bitno je kod svake prosudbe sačuvati autonomiju istine i morala, tada nećemo argument većine shvatite kao argument koji poziva na izvršavanje nasilja nad manjinom.
Navedena referendumska inicijativa je sporna jer nacionalnoj manjini, onoj izabranoj i onoj koja je birala, uskraćuje politička prava. Naime, zabranom da glasaju o formiranju Vlade i o proračunu, nacionalne manjine ne bi postojale u političkom smislu.
Proračunom se distribuiraju materijalna dobra, dok se podržavanjem Vlade, odnosno sudjelovanjem u većini, distribuira politička moć, što i jest smisao temeljni smisao politike.
Tko formira većinu, u poziciji je da sudjeluje u distribuciji političke moći. Procesom distribucije političke moći netko postane ministar, netko drugi državni tajnik, treći ravnatelj bolnice ili škole, dok se nekog četvrtog imenuje za glasnogovornika Vlade.
Posebno se vodi računa o tome kome će se povjeriti moć nad represivnim i pravosudnim sustavom. Protudemokratska distribucija moći represivni i pravosudni sustav stavlja pod političku kontrolu kako ti sustavi ne bi uspostavili kontrolu nad onima koji imaju političku moć.
Svatko od navedenih delegata moći potom distribuira vlastitu političku moć čineći druge moćnima u odnosu na one koje ova distribucija nije zahvatila. Oni su ujedno i beskrajno zahvalni onima koji su ih učinili moćnima u njihovom kontekstu. Svatko od ove povlaštene garniture ujedno odlučuje i tko će ostvariti materijalnu korist.
Materijalna korist može biti u skladu sa svim zakonskim propisima, ali može biti i protuzakonita. Zakonita materijalna korist je, primjerice, plaća saborskih zastupnika od preko 4000 eura (koliko je ona moralna, dovoljno govori Plenkovićevo pitanje upućeno Nikoli Grmoji o tome je li se potonji pohvalio biračima kolika mu je sada plaća, i to isključivo zato što mu je tu plaću Plenković dao – Grmoja i ekipa iz oporbe krotkim su prihvaćanjem povišice od 83,45% sudjelovali u Plenkovićevom lancu distribucije materijalnih dobara), dok je paleta nezakonito stečene koristi prilično široka.
Sve ovo odvija se zahvaljujući blizini mjesta na kojem se odlučuje koga će se i u kojem području učiniti politički i financijski moćnima. To je moć koja se spušta od politički najmoćnije figure, a to je u našem slučaju Andrej Plenković, prema onima koji su, u odnosu na njega, moćni onoliko koliko im on moći udijeli.
Oni u političkom, financijskom i pravnom smislu ovise o njemu, a o njemu ovise i svi članovi njegove stranke, baš kao i njegovi koalicijski partneri, ali, nažalost, i opozicija. Opozicija je razvila financijsku ovisnost koja izlazi iz Plenkovićeve političke moći.
Plenković je polako i nadasve sustavno, vodeći računa o distribuciji političke moći, stvorio čitav lanac lojalnih ljudi koji su uspostavili kontrolu nad povjerenim im područjem, kako bi, u konačnici, čitav sustav, sve do najsitnijih detalja, bio u funkciji kontinuiranog jačanja te naše najmoćnije političke figure. Njegovi posilni nastupaju u njegovo ime, uništavaju državu, devastiraju institucije, truju demokraciju i provode političku silu. I sve to se odvija bez organiziranog političkog otpora. Sramota!
Kada sam već spomenuo zastupnike nacionalnih manjina i referendumsku inicijativu koja im je htjela uskratiti zastupnička prava, mi već imamo zastupnike koji su se samodokinuli – to su svi oni oporbeni zastupnici koji se zadovoljavaju plaćom koju im je Plenković dao, a da sami ne žele srušiti Plenkovićev protudemokratski, koruptivni sustav.
Klerikalna referendumska inicijativa o uskrati prava zastupnika nacionalnih manjina nije uspjela, ali to ne znači da nemamo zastupnike koji su odustali od same ideje obnašanja vlasti – imamo ih i previše, riječ je o oporbi koja je profesionalizirala svoj oporbeni status.
Imamo Plenkovića, imamo Plenkovićevu oporbu i to je, uz neke iznimke, uglavnom sve što se kreće u granicama političnosti u Hrvatskoj.
Država koja na korupciju odgovara pasivnošću, koruptivna je po svojoj biti. Pasivnost pripada korumpiranim kukavicama. Oni su pasivni samo zbog toga što se ne usude djelovati, njihova pasivnost je koruptivna, takvo bi bilo i njihovo djelovanje.
Hinjeni sukob opozicije s Plenkovićem zapravo je sukob posloprimca s poslodavcem. Kada se opozicija udruži, ona to ne čini da bi srušila Plenkovića i HDZ, više je riječ o sindikalnoj akciji kojom žele prisiliti poslodavca da im poveća neka materijalna prava – 83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara. Oni su svoj cilj ostvarili.
Čestitam im na tome!
