Novi Sabor praktički još nije ni počeo raditi, a njegovog prvog čovjeka, akademika Željka Rainera, već je obasjala snažna inspiracija za uvođenje neobičnih inovacija u rad parlamenta. Izniman reformski žar pokazao je, doduše, već na konstituirajućoj sjednici, kada je najavio da će vrlo brzo zatražiti preimenovanje Sabora u Hrvatski državni sabor, no jučer ujutro probudio se opet s novom, jakom idejom.
Dok je ona prva imala veze s NDH, ova druga ima veze samo sa cenzurom.
Riječ je o tome da je, prema Reinerovom shvaćanju, raspravu na sjednici Sabora u petak – kada će mandatar Tihomir Orešković predstaviti svoje ministre i svoj premijerski program – najbolje i najpraktičnije ograničiti samo na klubove zastupnika, i točka. Da, da, to se kosi s Poslovnikom. Ali Reiner je svejedno zamislio da se samo predstavnicima klubova 12 političkih grupacija dopusti iznošenje komentara o budućoj vladi, ministrima i njihovom planu rada, a da se znak »ne može« stavi pred sve ostale zastupnike koji bi svoja osobna zapažanja na temu nove Vlade poželjeli iznijeti pred kolege, medije i hrvatsku javnost.
Prema Reinerovoj argumentaciji u korist ograničavanja temeljnog zastupničkog prava na sudjelovanje u raspravi, tako bi se osiguralo da sjednica bude »dostojanstvena«, »učinkovita« i »konstruktivna«. Gnjavaža bi, dakle, bila gotova za četiri sata i ne bi se razvlačilo u nedogled. Reinerov je prijedlog, naravski, odbačen. Najučinkovitije bi bilo da se Sabor fino ukine, pa to svejedno nisu činili čak ni totalitarni sustavi, a nećemo valjda ni mi, iako sve to skupa Reineru ide na živce. No iza njegovog pokušaja ostaju vrlo važna pitanja o tome shvaća li uopće novi predsjednik Sabora barem ključne elemente parlamentarizma u kome građani na izborima biraju narodne zastupnike da umjesto njih govore, kritiziraju, hvale, zaključuju, oponiraju, filozofiraju, povezuju, predlažu... Oduzeti im taj mehanizam djelovanja, znači, naprosto, ubiti cijelu priču.
Svatko zna da je Sabor, u ovih 25 godina hrvatske države, donio i dosta loših zakona i štetnih odluka. Političke većine pokrivale su legislativom pretvorbeni lopovluk, takva su bila ta vremena. Prihvaćali su se frizirani izvještaji i izvodili politički igrokazi. Sa saborske govornice prosipalo se upravo nevjerojatno neznanje. Bilo je na bacanje bijedne demagogije za mase, trolanja, političke nekorektnosti, pa i povremenih prostačkih ispada. Povijest sjedenja u zastupničkim klupama upisana je i u biografije ponekih kriminalaca, karijerista, lijenčina, pa i najobičnijih budala. Ali svi su oni imali legitimitet svoga mandata. Izabrani su na izborima, Ustav, D'Hondt i sve što treba. A iz toga uvijek proistječe najprije to ključno pravo da ih se ne ušutkuje, pa čak ni kad govore inače utužive stvari.
Možda su one laude koje je Reiner nekidan uputio Saboru kao »mjestu vizije i hrabrosti« bile samo ukras na kruni svečanoga trenutka i njegovoga političkog uspjeha. Može on u duši smatrati da su zastupnici obični gnjavatori koji se javljaju bez potrebe da laprdaju što ih je volja i da, svojim suvišnim opservacijama, troše njegovo dragocjeno vrijeme. No to će morati zatomiti.Sorry, takva je to igra, akademiče.
novilist
Dok je ona prva imala veze s NDH, ova druga ima veze samo sa cenzurom.
Riječ je o tome da je, prema Reinerovom shvaćanju, raspravu na sjednici Sabora u petak – kada će mandatar Tihomir Orešković predstaviti svoje ministre i svoj premijerski program – najbolje i najpraktičnije ograničiti samo na klubove zastupnika, i točka. Da, da, to se kosi s Poslovnikom. Ali Reiner je svejedno zamislio da se samo predstavnicima klubova 12 političkih grupacija dopusti iznošenje komentara o budućoj vladi, ministrima i njihovom planu rada, a da se znak »ne može« stavi pred sve ostale zastupnike koji bi svoja osobna zapažanja na temu nove Vlade poželjeli iznijeti pred kolege, medije i hrvatsku javnost.
Prema Reinerovoj argumentaciji u korist ograničavanja temeljnog zastupničkog prava na sudjelovanje u raspravi, tako bi se osiguralo da sjednica bude »dostojanstvena«, »učinkovita« i »konstruktivna«. Gnjavaža bi, dakle, bila gotova za četiri sata i ne bi se razvlačilo u nedogled. Reinerov je prijedlog, naravski, odbačen. Najučinkovitije bi bilo da se Sabor fino ukine, pa to svejedno nisu činili čak ni totalitarni sustavi, a nećemo valjda ni mi, iako sve to skupa Reineru ide na živce. No iza njegovog pokušaja ostaju vrlo važna pitanja o tome shvaća li uopće novi predsjednik Sabora barem ključne elemente parlamentarizma u kome građani na izborima biraju narodne zastupnike da umjesto njih govore, kritiziraju, hvale, zaključuju, oponiraju, filozofiraju, povezuju, predlažu... Oduzeti im taj mehanizam djelovanja, znači, naprosto, ubiti cijelu priču.
Svatko zna da je Sabor, u ovih 25 godina hrvatske države, donio i dosta loših zakona i štetnih odluka. Političke većine pokrivale su legislativom pretvorbeni lopovluk, takva su bila ta vremena. Prihvaćali su se frizirani izvještaji i izvodili politički igrokazi. Sa saborske govornice prosipalo se upravo nevjerojatno neznanje. Bilo je na bacanje bijedne demagogije za mase, trolanja, političke nekorektnosti, pa i povremenih prostačkih ispada. Povijest sjedenja u zastupničkim klupama upisana je i u biografije ponekih kriminalaca, karijerista, lijenčina, pa i najobičnijih budala. Ali svi su oni imali legitimitet svoga mandata. Izabrani su na izborima, Ustav, D'Hondt i sve što treba. A iz toga uvijek proistječe najprije to ključno pravo da ih se ne ušutkuje, pa čak ni kad govore inače utužive stvari.
Možda su one laude koje je Reiner nekidan uputio Saboru kao »mjestu vizije i hrabrosti« bile samo ukras na kruni svečanoga trenutka i njegovoga političkog uspjeha. Može on u duši smatrati da su zastupnici obični gnjavatori koji se javljaju bez potrebe da laprdaju što ih je volja i da, svojim suvišnim opservacijama, troše njegovo dragocjeno vrijeme. No to će morati zatomiti.Sorry, takva je to igra, akademiče.
novilist
