Anais Nin - Istinoljubiva lažljivica

Radoznala, vatrena, spremna na seksualne eksperimente, sablažnjava i diže prašinu i dan danas, gotovo 40 godina nakon svoje smrti. Rođena je 21. veljače, iste godine kad i moja baka (1903.) i čak gotovo istog datuma (dan razlike): dva paralelna života u dvije totalno različite dimenzije. Dok je Anais, opsesivno tražeći svoj ljubavni apsolut, u istom periodu imala i po 4 stalna ljubavnika, tu i tamo i pokoju ljubavnicu, dotle je moja baka svake večeri, umorna i željna sna, stisnutih zubi obavljala svoju bračnu dužnost, podnoseći žrtvu u ime ljubavi. No, možda ni ne moram ići čak do svoje pokojne bake... ionako je to tema za sebe.

Anais je sebe nazivala istinitoljubivom lažljivicom:

"Često se dogodi da izgovorim laži koje su vrlo istinite", rekla je u jednom od svojih dnevnika.

U skupini dnevničkih zapisa pod nazivom "Vatra" (domaće izdanje - Profil 2008) Anais opisuje, i naknadno proživljava, svoju potragu za vječnom, idealnom ljubavlju, a s vremenom postaje sve svjesnija da će to teško pronaći u jednome muškarcu (ili ženi).

Zato je uzimala, grabila (zauzvrat pružajući još više) od svakog ponešto: blizanačku srodnost s nekim, sklad intelekata, kreativnu suradnju, emociju, senzualnost... ponajviše strast u svoj svojoj punini: od anđeoski uzvišene (ili je ona postala takvom tek profiltrirana u njenim zapisima?) do one sirove (nije joj ležala, ali ju je intrigirala). U partneru je tražila i nalazila i ravnopravnost, i oca i majku i dijete, a prije svega "snagu koja će upotpuniti njenu osobnost".

U trećem dijelu necenzuriranog Dnevnika (na osnovu kojeg je pisan ovaj tekst, op. a.), Anais zapise počinje preseljenjem iz Pariza u New York gdje proživljava neku vrstu strasti s prijateljem psihoanalitičarem i Freudovim učenikom Otom Rankom. New York u to doba posjeduje bujnost po njenoj mjeri, njegovo vatreno srce kuca skupa s njenim; u ritmu jazza pleše i živi dinamično i strasno. Anais je u tom gradu iznimno kreativna: piše, uspješno se bavi psihoanalizom i intenzivno živi.

Na kraju se ipak se vraća u Pariz, shrvana spoznajom da je njen "blizanac" (Rank), jedina osoba s kojom je mogla disati istim ritmom i intenzitetom,paradoksalno, muškarac koji ju tjelesno uopće nije privlačio. Pokušaji da prevari vlastito tijelo i Rankovu dušu - propali su. Vraća se u Pariz, svom vječnom mužu Hugu i vječnom ljubavniku Henryju Milleru.


^{Henry Miller i Anais Nin}

Henry je bio Anaisina dugogodišnja sudbina, njen literarni i životni lajtmotiv, onaj s kojim je uvijek strast bila na vrhuncu, s kojim je mogla, potičući njegovo stvaralaštvo, brusiti i vlastitu kreativnost. Bila je njegova muza, njegova "mecena", moralno i financijski. A Henry je bio "životni nadrealist" koji previše ne brine o sutra, koji strasno radi, živi, jede, pije i vodi ljubav (ne nužno samo s Anais). On s drugima uživa i veseli se, iskorištava pritom koga god može. Anais je ovim bila istinski zgrožena, često slomljena tim njihovim razlikama, Henryjevim neprofinjenim hedonizmom, neizbirljivošću, jednostavnošću.

Henry bi rekao da se želi zabavljati "da ne završi kao Nietzshe" i tu bi raspravi bio kraj. Svejedno, ona Henryja nikad ne napušta, potiče ga u radu i izdavaštvu, promoviranju svog djela, posuđuje novac i radi za njega, ljubi ga, kuha mu i plaća stanarinu. Njoj ništa nije bilo problem dokle god se iluzija činila gotovo potpunom. Doista, je li slavnom Milleru Anais u većoj mjeri bila "muza" ili možda ipak više jedna vjerna "muzara"? Povremeno potpuno svjesna svoje žrtve ispisivala bi ogorčeno rečenice poput ove:

"Henry, ti nisi muškarac, ti si dijete koje sisa grudi dok ne prokrvare".

Zapisi Anais Nin, dok se u njima "zrcalimo", u stvari pružaju mnoštvo dokaza, primjera, da smo vrlo skloni voljeti "sliku", projekciju, iluziju, da nam je uobličena slika počesto i važnija od stvarne osobe. Romantična Anais, ipak je bila posve svjesna da brak (u uobičajenom obličju) ustvari razara san o ljubavi kao apsolutu. Imala je sreću da joj je njen Hugh omogućio ležeran i latentan brak, uvijek joj bio privržen, pružao duhovnu i materijalnu potporu, a uz to i slobodu. Nakon svih njenih neuspjelih letova, Hugo je bio ono "mekano tlo". Je li pošteno? Ako je već Hugo tako bio sretan... naša moralna prosudba je suvišna.

Mitsko biće ili žena-djevojčica-sanjalica?

U trenu kad je razočarana Rankom, Henryjem i Hugom, ona ne klone, ona nepogrešivo sluti novu ljubavnu vatru. I ona stiže, u vidu Gonzala Mora, peruanskog umjetnika i revolucionara. Strasno se zaljubljuju. Anais je presretna što je konačno riječ o istinskoj strasti, životnom elanu, i što ona Gonzalu ne služi kao "iskra", poticaj za stvaralaštvo. Neko vrijeme ovu ljubav idealizira; Gonzalo postaje utjelovljenje njenog sna.

Stranice njenog dnevnika ispunjene ovim fatalnim muškarcem ispisuje drugačijim stilom. To više nije onaj namjerno "dokumentaristički", "sirov". Stil ovdje postaje pomalo nalik nadrealnom, nije riječ o struji svijesti, prije nekoj emotivnoj struji koja lebdi ponad svijesti koja autoricu zaljuljava na poetičan i muzikalan način. Ljubavna sreća "na papiru" doduše, zna biti i pomalo dosadna jer misao je tek jedna, kristalno jasna i čista; teško je izbjeći i doslovna i metaforička ponavljanja.

Nin i inače (posve je svjesna toga) zna u dnevnicima patiti od "viškova", katkad je nepotrebno kitnjasta, no, to je i u skladu s doslovnošću prikaza emotivno proživljenog. Uvijek je i bila u dilemi: posvetiti se Dnevnicima ili fikciji, sve svjesnija da je za dnevničku prozu talentiranija.


Anais Nin u filmu "Inauguration of the Pleasure Dome" Kennetha Angera

U čemu je značaj Dnevnika Anais Nin, koje je pisala redovito, preko 35 000 stranica, od 1914 (svoje jedanaeste godine) pa sve do svoje smrti (prije nešto više od 40 godina)?

Osim što su vrlo vjerno svjedočanstvo jednog vremena, sa socijalno-političke strane i puno više s one umjetničke, velika vrijednost je u njenoj hrabrosti da duhu ili "ženskoj emociji i strasti" da kultnu dimenziju, i u tome da je, iako živeći netipično, ispred vremena, ipak dala jedan jasan portret snažne žene.

Primjer gdje se upravo lakoćom življenja i iskrenosti prema svom vlastitom biću, uspijeva probuditi "sve svoje demone" bez kojih život nekih nije tako životan. I na kraju, činjenica da ideal druge polovice ne postoji, da savršen partner ne postoji. Da tek vlastita snaga rađa kreaciju. A one loše demone, koji pustoše, uspješno rastjeruje tek samoća u vlastitoj sobi ili duši, s odškrinutim prozorom, svjesni da se u žamor izvana stignemo bilo kad uklopiti.

Na kraju, da li je Anais bila žena koja je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno, bez straha palila je vatre i vatrice i pretakala ih u svoje opsežno djelo.

 "...Ja sam jedino sposobna zbrajati život, dok tako prepun ne postane nepodnošljiv, odveć snažan, i raspršujem se u krizama histerije, u milijune komadića, zbog prevelike količine života... Prava je patnja živjeti u "unutrašnjosti života"... netko bi me morao učiniti nesvjesnom. Ubiti me. Učiniti me neosjetljivom, nemoćnom. Dijelovi mene morali bi umrijeti, ali ja sam sve dobro zaštitila od umiranja. Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline"