Popisu domaćih Sibira Milan Kujundžić dodao je – Novi Sad. ‘Vojni rok sam odslužio kad sam završio medicinu. Podobni su išli u Beograd, a mi malo manje podobni u Novi Sad’, rekao je ovaj čovjek željezne volje koji je imao snage izdržati surove uvjete Novog Sada
‘Tvrdi se da je tijekom Drugoga svjetskog rata samo u Auschwitzu ubijeno više od milijun i sto tisuća ljudi’, kaže Branimir Farkaš u središnjem Dnevniku HRT-a. Povod je prilog o odavanju počasti žrtvama holokausta u tom logoru. Tvrdi se? Jedna za drugom padaju sve jezične utvrde poslijeratne, postnacističke civilizacije. Na sljedećoj etapi, do koje put ne mora biti predug, formulacija će glasiti ‘Židovi lažu’, pa onda ‘to su čifutske izmišljotine…’ Službeni Izrael na takve se prostote oglušuje, u ovoj regiji su odavno stekle pravo građanstva, a Bibi Netanyahu zna zašto to radi. Na predzadnjoj stanici ove relativizacije čeka nas tvrdnja da su protivnici nacizma bili isti kao i nacisti (vidimo već da su mitomani i lažovi), a na zadnjoj je istina cijele priče: prevrednovanje svih vrijednosti.
HRT-ovi urednici mogli bi malo tu rečenicu staviti u komparativni kontekst, lakše bi shvatili njezin skaredni smisao. ‘Tvrdi se da je Vukovar srušen’, ‘tvrdi se da je u Srebrenici ubijeno osam tisuća ljudi…’ Tvrdi li se? Ne tvrdi se, nego je tako bilo.
Robert Knjaz je odlikaš. Njegov će televizijski rukopis, patentiran još na OTV-u, preživjeti sve histerične medijske mijene naših dana, kad televizija lagano tone u drugi plan, a Facebook i YouTube postaju dominantne prometnice videosadržaja. Knjaz je naime u slici, u montaži, u tonu, u offu dinamičan, sažet, jasan i zanimljiv, a zna se: svi su žanrovi dozvoljeni osim dosade. U epizodi posvećenoj Ivanu Mažuraniću saznali smo da je baš on skovao riječi ‘veleizdaja’, ‘sladoled’ i ‘nosorog’, da je u škole uveo tjelesni odgoj i spriječio da se hrvatski jezik nazove jugoslavenskim. Doznali smo i da je Ivana Brlić Mažuranić četiri puta nominirana za Nobelovu nagradu, no na vrhuncu slave se ubila. Ukratko, Knjaza – gledati, a oni koji se misle baviti televizijom, od Knjaza – učiti.
Ima u ovom filmu prizora koji mogu rasparati srce… Djelo Stoleta Jankovića (‘Partizani’, ‘Višnja na Tašmajdanu’) priča priču o ratu kakav je bio, bez potrebe za mitologizacijom ili dekonstrukcijom. Da bismo složili fragmente kompleksne majke svih ratova, Drugoga svjetskog rata, korisnije je gledati dobre filmove ili čitati dobru prozu nego proučavati povijesne studije. Istinsko umjetničko djelo uvijek ulazi u dubinu pričajući o onome što je bilo, rekonstruirajući emociju koju niti jedna historiografska studija ne može dohvatiti. U ‘Trenu’ nekoliko je takvih prizora. Prvi, u kojemu partizan, Velimir Bata Živojinović (jedna od životnih uloga) izvede zarobljenog Nijemca na snijegom zameten planinski vrh pa ga, nakon zadnje cigarete, ipak pušta, snažan je i potresan, kao i drugi, u kojemu pali kuću nekoj ženi s djecom jer misli da je četnička. Majka je, međutim, jednog sina dala u četnike, a drugog u partizane. Sitna dječica gledaju kako im usred zime gori kuća; majka nijemo promatra i krsti se. Što će ta djeca, kojima kuća gori pred očima, o partizanima misliti kad odrastu? ‘Tvrdi se da su bili dobri…?’ U Bosni naš junak nalazi poklano selo, u kojemu su preživjela samo djeca, nijema od strave kojoj su svjedočila, koja su se sakrila u neki grm. ‘Tvrdi se četnici ili Francetić.’ Četvrti prizor: partizan se vraća kući u selo pored Ibra, u kojemu je jedino njegova kuća spaljena i jedino njegova obitelj postradala. Nalazi ukočenog psa, kojega je netko bacio u bunar. Selo je kolaboriralo, što su drugo mogli. Sad ga žele za predsjednika općine. To je prizor duboke tuge…
Stole Janković znalački se služio glazbom. U ‘Partizanima’ koristi muziku Lea Martina, koja snažno podcrtava melodramatski karakter djela, dok u ‘Trenu’ podvlači širok spektar muzičkih motiva, od Albinonija do Pink Floyda. Slike srpskog sela pored Ibra su remek-djela naive, to su prizori Krste Hegedušića, blatnjavi, snažni i dojmljivi. To je srednji vijek, iz kojega komunisti žele izvesti ljude u socijalizam. Treba gledati Hegedušićeve slike da se vidi iz kakve smo se kravlje balege izvukli, u kakvom smo se glibu rodili! U knjizi Rudolfa Bićanića ‘Kako živi narod’ opisana je situacija u kojoj 70 posto stanovništva nema svoj krevet, a čovjek bez kreveta je čovjek bez psihologije, kako reče Dostojevski… To su prizori patnje i, gledajući ovaj film, ne možemo izbjeći zaključak da bismo, razmišljajući o vlastitim životima, većinom trebali uputiti skrušen pogled prema nebu i reći samo – hvala.
Čudni su toponimi naše socijalističke disidencije: Nazorova ulica na Tuškancu, Pantovčak, Rockefellerova… Milan Kujundžić, ministar zdravstva, dodao je tom popisu domaćih Sibira i – Novi Sad. ‘Vojni rok sam odslužio kad sam završio medicinu. Podobni su išli u Beograd, a mi malo manje podobni u Novi Sad’, rekao je Kujundžić u ‘Novom danu’ – gdje je valjda isto završio kao manje podoban i – izazvao podsmijeh. Novi Sad je za služenje JNA bio, kako se to u žargonu zvalo, ‘banja’: mjesto odmora privilegiranih, poput Splita, Pule, Beograda, Divulja… Po ‘kazni’ se išlo na albansku granicu, na Kosovo, u Makedoniju, Kičevo.
Ova fantastična martiromanija postfaktične ere, koja se u ‘činjenično doba’ još jednostavno nazivala laganjem, bulažnjenjem ili naprosto kurčenjem, zaslužuje ozbiljniju analizu. Iz ovakvog krivotvorenja neideoloških činjenica svakodnevice stvara se slika prošlosti kao nekog pakla koji su nekim čudom preživjeli samo heroji pokreta otpora, ljudi željezne volje koji su imali snage izdržati surove uvjete Novog Sada, kao da su bili na Kolimi ili u Irkutsku… Kakvi su oni bili disidenti, takav je ono bio totalitarizam!
Ivan Pernar je četiri minute govora iskoristio za četiri minute šutnje za sve mlade koji su otišli iz Hrvatske. Dok je Pernar šutio, Stevo Culej negdje u pozadini pustio je himnu, na što su Željko Reiner i saborski tajnik počeli pričati. Pernar je malo razmislio, pa u poluokretu rekao Reineru: ‘Molim vas da me ne ometate u izlaganju.’ Čisti dadaizam!
Ivan Pernar izuo je iz cipela stare elite, on je prokazao njihovu nemoć. ‘Pernar nema rješenja’, kažu kritičari. Točno. A Božo Petrov ima? Ni ne traži ih. Izgradio je karijeru na ‘otporu ideologiji’ i ‘samo reforme’ mantri, pa ga eno kako priča o lustraciji i otvaranju arhiva. ‘Pernar je populist!’ Točno. A Kolinda je državnica? Najte se ljudi šaliti, kakva su oni elita, takva je on alternativa!
portalnovosti
Dnevnik, HRT, 27. siječnja, 19:00
‘Tvrdi se da je tijekom Drugoga svjetskog rata samo u Auschwitzu ubijeno više od milijun i sto tisuća ljudi’, kaže Branimir Farkaš u središnjem Dnevniku HRT-a. Povod je prilog o odavanju počasti žrtvama holokausta u tom logoru. Tvrdi se? Jedna za drugom padaju sve jezične utvrde poslijeratne, postnacističke civilizacije. Na sljedećoj etapi, do koje put ne mora biti predug, formulacija će glasiti ‘Židovi lažu’, pa onda ‘to su čifutske izmišljotine…’ Službeni Izrael na takve se prostote oglušuje, u ovoj regiji su odavno stekle pravo građanstva, a Bibi Netanyahu zna zašto to radi. Na predzadnjoj stanici ove relativizacije čeka nas tvrdnja da su protivnici nacizma bili isti kao i nacisti (vidimo već da su mitomani i lažovi), a na zadnjoj je istina cijele priče: prevrednovanje svih vrijednosti.
HRT-ovi urednici mogli bi malo tu rečenicu staviti u komparativni kontekst, lakše bi shvatili njezin skaredni smisao. ‘Tvrdi se da je Vukovar srušen’, ‘tvrdi se da je u Srebrenici ubijeno osam tisuća ljudi…’ Tvrdi li se? Ne tvrdi se, nego je tako bilo.
Hrvatski velikani, HRT, 31. siječnja, 20:00
Robert Knjaz je odlikaš. Njegov će televizijski rukopis, patentiran još na OTV-u, preživjeti sve histerične medijske mijene naših dana, kad televizija lagano tone u drugi plan, a Facebook i YouTube postaju dominantne prometnice videosadržaja. Knjaz je naime u slici, u montaži, u tonu, u offu dinamičan, sažet, jasan i zanimljiv, a zna se: svi su žanrovi dozvoljeni osim dosade. U epizodi posvećenoj Ivanu Mažuraniću saznali smo da je baš on skovao riječi ‘veleizdaja’, ‘sladoled’ i ‘nosorog’, da je u škole uveo tjelesni odgoj i spriječio da se hrvatski jezik nazove jugoslavenskim. Doznali smo i da je Ivana Brlić Mažuranić četiri puta nominirana za Nobelovu nagradu, no na vrhuncu slave se ubila. Ukratko, Knjaza – gledati, a oni koji se misle baviti televizijom, od Knjaza – učiti.
Tren, Klasik TV, 1. veljače, 20:00
Ima u ovom filmu prizora koji mogu rasparati srce… Djelo Stoleta Jankovića (‘Partizani’, ‘Višnja na Tašmajdanu’) priča priču o ratu kakav je bio, bez potrebe za mitologizacijom ili dekonstrukcijom. Da bismo složili fragmente kompleksne majke svih ratova, Drugoga svjetskog rata, korisnije je gledati dobre filmove ili čitati dobru prozu nego proučavati povijesne studije. Istinsko umjetničko djelo uvijek ulazi u dubinu pričajući o onome što je bilo, rekonstruirajući emociju koju niti jedna historiografska studija ne može dohvatiti. U ‘Trenu’ nekoliko je takvih prizora. Prvi, u kojemu partizan, Velimir Bata Živojinović (jedna od životnih uloga) izvede zarobljenog Nijemca na snijegom zameten planinski vrh pa ga, nakon zadnje cigarete, ipak pušta, snažan je i potresan, kao i drugi, u kojemu pali kuću nekoj ženi s djecom jer misli da je četnička. Majka je, međutim, jednog sina dala u četnike, a drugog u partizane. Sitna dječica gledaju kako im usred zime gori kuća; majka nijemo promatra i krsti se. Što će ta djeca, kojima kuća gori pred očima, o partizanima misliti kad odrastu? ‘Tvrdi se da su bili dobri…?’ U Bosni naš junak nalazi poklano selo, u kojemu su preživjela samo djeca, nijema od strave kojoj su svjedočila, koja su se sakrila u neki grm. ‘Tvrdi se četnici ili Francetić.’ Četvrti prizor: partizan se vraća kući u selo pored Ibra, u kojemu je jedino njegova kuća spaljena i jedino njegova obitelj postradala. Nalazi ukočenog psa, kojega je netko bacio u bunar. Selo je kolaboriralo, što su drugo mogli. Sad ga žele za predsjednika općine. To je prizor duboke tuge…
Stole Janković znalački se služio glazbom. U ‘Partizanima’ koristi muziku Lea Martina, koja snažno podcrtava melodramatski karakter djela, dok u ‘Trenu’ podvlači širok spektar muzičkih motiva, od Albinonija do Pink Floyda. Slike srpskog sela pored Ibra su remek-djela naive, to su prizori Krste Hegedušića, blatnjavi, snažni i dojmljivi. To je srednji vijek, iz kojega komunisti žele izvesti ljude u socijalizam. Treba gledati Hegedušićeve slike da se vidi iz kakve smo se kravlje balege izvukli, u kakvom smo se glibu rodili! U knjizi Rudolfa Bićanića ‘Kako živi narod’ opisana je situacija u kojoj 70 posto stanovništva nema svoj krevet, a čovjek bez kreveta je čovjek bez psihologije, kako reče Dostojevski… To su prizori patnje i, gledajući ovaj film, ne možemo izbjeći zaključak da bismo, razmišljajući o vlastitim životima, većinom trebali uputiti skrušen pogled prema nebu i reći samo – hvala.
Novi dan, N1, 3. veljače, 8:54
Čudni su toponimi naše socijalističke disidencije: Nazorova ulica na Tuškancu, Pantovčak, Rockefellerova… Milan Kujundžić, ministar zdravstva, dodao je tom popisu domaćih Sibira i – Novi Sad. ‘Vojni rok sam odslužio kad sam završio medicinu. Podobni su išli u Beograd, a mi malo manje podobni u Novi Sad’, rekao je Kujundžić u ‘Novom danu’ – gdje je valjda isto završio kao manje podoban i – izazvao podsmijeh. Novi Sad je za služenje JNA bio, kako se to u žargonu zvalo, ‘banja’: mjesto odmora privilegiranih, poput Splita, Pule, Beograda, Divulja… Po ‘kazni’ se išlo na albansku granicu, na Kosovo, u Makedoniju, Kičevo.
Ova fantastična martiromanija postfaktične ere, koja se u ‘činjenično doba’ još jednostavno nazivala laganjem, bulažnjenjem ili naprosto kurčenjem, zaslužuje ozbiljniju analizu. Iz ovakvog krivotvorenja neideoloških činjenica svakodnevice stvara se slika prošlosti kao nekog pakla koji su nekim čudom preživjeli samo heroji pokreta otpora, ljudi željezne volje koji su imali snage izdržati surove uvjete Novog Sada, kao da su bili na Kolimi ili u Irkutsku… Kakvi su oni bili disidenti, takav je ono bio totalitarizam!
Vijesti, HRT, 3. veljače, 14:00
Ivan Pernar je četiri minute govora iskoristio za četiri minute šutnje za sve mlade koji su otišli iz Hrvatske. Dok je Pernar šutio, Stevo Culej negdje u pozadini pustio je himnu, na što su Željko Reiner i saborski tajnik počeli pričati. Pernar je malo razmislio, pa u poluokretu rekao Reineru: ‘Molim vas da me ne ometate u izlaganju.’ Čisti dadaizam!
Ivan Pernar izuo je iz cipela stare elite, on je prokazao njihovu nemoć. ‘Pernar nema rješenja’, kažu kritičari. Točno. A Božo Petrov ima? Ni ne traži ih. Izgradio je karijeru na ‘otporu ideologiji’ i ‘samo reforme’ mantri, pa ga eno kako priča o lustraciji i otvaranju arhiva. ‘Pernar je populist!’ Točno. A Kolinda je državnica? Najte se ljudi šaliti, kakva su oni elita, takva je on alternativa!
portalnovosti
