PREDGOVOR
Čovjek ne živi samo o hrani i ne radi samo kako bi zaradio za kruh, već treba birati ono zvanje u kojem će najviše moći razviti svoje sposobnosti i najviše doprinijeti kako bi sebi i drugima život učinio boljim. Svećenik Mato Lešić svojim je svećeničkim životom i zvanjem to i potvrdio. Velečasni Mato se u slobodno vrijeme vraćao na svoju bošnjačku duhovnu njivu, u svoje selo i među svoje Bošnjačane, ali i širom Slavonije. Mato je Boga zamolio za svjetlo. Pod vodstvom Duha Svetoga našao je svoj životni put i ostvario svoje svećeničko poslanje.
Danas, u svećeničkoj mirovini, živi svoj život ne misleći da treba promijeniti svijet. Sretan je što je u životu na ljude s kojima je živio Krist preko njega širio male svjetleće iskrice. Veći dio svog života utkao je u rast i napredak župe Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu u kojoj je kao župnik, zbog izrazitih sklonosti riječi Božjoj, bio izuzetno poštivan kako od vjernika tako i ostalih Brođana. Kao dijete sela, velečasni Mato je imao sreću da u selu, najprirodnijem ambijentu, kao čovjek živi i sazrijeva. Više nego drugi upio je životne mudrosti u selu gdje naizgled jednoličan ritam života krije silna duhovna bogatstva. Kroz tekstove svojih pripovijedaka, obogaćenih jezikom mjesnog idioma slavonske, bošnjačke ikavice, opisao je od proljeća i ljeta do jeseni i zime svako godišnje doba koje donosi nove doživljaje, kako za djecu tako i za odrasle čiji su poslovi tako raznoliki od sjetve do žetve, od berbe do spremanja drva i klanja svinja za zimu. Sve je to tako sadržajno i uvijek na nov način kroz rad povezivalo obitelj i rodbinu, susjede i znance. A da i ne govorimo o svadbi, doživljaju Božića, Uskrsa i crkvenog goda u selu.
Velečasni Mato je u tekstove svojih pripovijedaka unio i tipičan bošnjački humor i anegdote koji su unosili svježinu u svagdanji život, a koje se u selu često prenose kroz nekoliko generacija. I smrt i razne nesreće cijelo selo je zajednički doživljavalo i pokazivalo svu svoju solidarnost u životnim nedaćama. Dakako, u pripovijetkama je opisana i druga strana medalje. Svi znaju sve o svima. Često je postojala nepoštedna borba za prestiž... zavisti, svađe, zavade, alkoholizam… Autor je vjerno opisao i niz prednosti življenja na selu. To je blizina prirode, rad u prirodi, čisti okoliš, svježa i zdrava hrana, mirniji tempo života, težak rad ali i više vremena za odmor, djecu i obitelj, jer je na selu prirodna i duboka religioznost.
„Možeš cijeli život živjeti u gradu, ali ako si se u selu rodio, želiš tamo i umrijeti“ (Juraj Jurjević). Velečasni Mato je, pripovijedajući, potvrdio da se u selu čovjek potvrdio i u radu ostvario sebe. Na selu je rad potreba, navika, borba s vremenom i zemljom, ali i više od toga. To je prostor između neba i zemlje, ravnice i šume. Rad je na selu svetinja, uzajamno povjerenje zemlje i čovjeka, Boga i čovjeka. Tu se skriva tajna zbog koje mnogi još uvijek ostaju na toj zemlji. Ne može se lako ugasiti vatra koja bukti u grudima dok pogled luta obzorjem njiva i odmara se na rubu hrastovih šuma i razliveno zadovoljstvo po usjevima i nebu. U svim svojim pripovijetkama, autor pitko, jednostavno i filingranski točno niže poput najljepše biserne ogrlice sve mnijene života slavonskog sela početkom dvadesetog stoljeća do današnjih dana. Nepatvorene iskrene riječi, ponekad oštre poput mača, a onda opet blage poput lahora na bošnjačkim žitištima, isprepliću se i čine život zavičaja i Slavonije koje više takve nema. Ali ostaju trajne istine za sve generacije o onima koji su žuljevitim seljačkim rukama namrli ono što mi danas imamo. Razumljiv je stoga Matin žal za obiteljskim seljačkim zadrugama, za bakama i didacima s krunicom u rukama u svakoj prigodi. Slavonija je sinove rađala za njivu, volove, pašnjake i šume, pa nije trpila gospoštiju svojih sinova tamo gdje je važila jedino ona „Pleti kotac ko i otac“.
Autor je u djetinjstvu gledao i uske Guttmanove šumske pruge koje su odvozile slavonsko blago, hrastovinu koju su sjekli spretni Kranjci, Gorani, Ličani, Zagorci... Iz Slavonije je izlazilo srce u drvetu našeg zlata, šume slavonske, jedino branjene od Kozarca šumara i slavljene od pjesnika Reljkovića. Sjetno su generacije mogle okom pratiti odlaske „damšita sa teglenicama rijekom Savom“.
Nije bilo vremena za opuštanje, jer su slavonski sinovi morali ratovati za tuđinu. Pod konac devetstodeventaeste godine vraćali su se s izgubljenog ratišta iz Galicije kao dobrovoljci francuske i srpske vojske. Morali su se brzo ženiti, a mnogi nisu nikada stigli kući. Tisuće su ostale na Istočnom bojištu, a za grobove im se malo ili ništa nije pitalo sve do današnjih dana.
„Ej momci od dvadeset do dvadesetpetog godišta ovog stoljeća, niste računali da ćete produžiti momkovanje braneći Nezavisnu (Nema Dosta Hljeba)“, sjetno će autor. Drugi svjetski rat je kao sjena straha pratio seljaka, koji je potom tužno podnosio „blagodati“ nove vlasti. Obaveze, pometeni ambari, očevi u zatvoru dok ne namire obaveze. Vrijednost jednog sustava polaže ispit na seljaku i propada onog trenutka kad se obezobrazi vjerujući kako može u beskraj od njega uzimati. Nastale su nove zadruge po uzoru na druga Staljina i nobelovca Šolohova, no potrgani plugovi i istanjena orma na konjima i ljutiti redari, seoski linci, brzo su ih dokrajčili, a seljak je dodatno propao ne oporavivši se sve do današnjih dana.
Velečasni Mato je molio i u patničkoj devedestdrugoj. Toliki su branitelji pokopani, tolike majke kao žalosna Gospa zaplakane, toliki su umorni muškarci na ratištima diljem Slavonije branili domovinu... To bi trebao biti neki novi život. To je snaga, to je pobjeda života nad smrću! Ali, bijela kuga se i dalje nastavlja. Rode naše slavonske, zašto vas nema, di su naši sinovi i kćeri? Na pustim ognjištima su, di se ne rađa, nego umire.
Dragi štioče, ukoričili smo 17 pripovijedaka koje je velečasni Mato objavio u časopisu „Glas sela“ koji je počeo izlaziti u jeku ratnih razaranja u vrijeme Domovinskog rata. Časopis je izdavala župa Duha Svetoga u Slavonskom Brodu. Ova je knjiga posvećena čovjeku i vremenu kojega više nema, ali živi na nov i drugačiji način. Snažne su to poruke svima nama, da se povijest ne može i ne smije zaboraviti. Moramo hodati po tragovima stopala naših pradjedova, jer samo tako možemo ići u bolju budućnost. Autor nas kroz produhovljene pripovijetke na to podsjeća.
Ilija Maoduš, publicist
Čovjek ne živi samo o hrani i ne radi samo kako bi zaradio za kruh, već treba birati ono zvanje u kojem će najviše moći razviti svoje sposobnosti i najviše doprinijeti kako bi sebi i drugima život učinio boljim. Svećenik Mato Lešić svojim je svećeničkim životom i zvanjem to i potvrdio. Velečasni Mato se u slobodno vrijeme vraćao na svoju bošnjačku duhovnu njivu, u svoje selo i među svoje Bošnjačane, ali i širom Slavonije. Mato je Boga zamolio za svjetlo. Pod vodstvom Duha Svetoga našao je svoj životni put i ostvario svoje svećeničko poslanje.
Danas, u svećeničkoj mirovini, živi svoj život ne misleći da treba promijeniti svijet. Sretan je što je u životu na ljude s kojima je živio Krist preko njega širio male svjetleće iskrice. Veći dio svog života utkao je u rast i napredak župe Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu u kojoj je kao župnik, zbog izrazitih sklonosti riječi Božjoj, bio izuzetno poštivan kako od vjernika tako i ostalih Brođana. Kao dijete sela, velečasni Mato je imao sreću da u selu, najprirodnijem ambijentu, kao čovjek živi i sazrijeva. Više nego drugi upio je životne mudrosti u selu gdje naizgled jednoličan ritam života krije silna duhovna bogatstva. Kroz tekstove svojih pripovijedaka, obogaćenih jezikom mjesnog idioma slavonske, bošnjačke ikavice, opisao je od proljeća i ljeta do jeseni i zime svako godišnje doba koje donosi nove doživljaje, kako za djecu tako i za odrasle čiji su poslovi tako raznoliki od sjetve do žetve, od berbe do spremanja drva i klanja svinja za zimu. Sve je to tako sadržajno i uvijek na nov način kroz rad povezivalo obitelj i rodbinu, susjede i znance. A da i ne govorimo o svadbi, doživljaju Božića, Uskrsa i crkvenog goda u selu.
Velečasni Mato je u tekstove svojih pripovijedaka unio i tipičan bošnjački humor i anegdote koji su unosili svježinu u svagdanji život, a koje se u selu često prenose kroz nekoliko generacija. I smrt i razne nesreće cijelo selo je zajednički doživljavalo i pokazivalo svu svoju solidarnost u životnim nedaćama. Dakako, u pripovijetkama je opisana i druga strana medalje. Svi znaju sve o svima. Često je postojala nepoštedna borba za prestiž... zavisti, svađe, zavade, alkoholizam… Autor je vjerno opisao i niz prednosti življenja na selu. To je blizina prirode, rad u prirodi, čisti okoliš, svježa i zdrava hrana, mirniji tempo života, težak rad ali i više vremena za odmor, djecu i obitelj, jer je na selu prirodna i duboka religioznost.
„Možeš cijeli život živjeti u gradu, ali ako si se u selu rodio, želiš tamo i umrijeti“ (Juraj Jurjević). Velečasni Mato je, pripovijedajući, potvrdio da se u selu čovjek potvrdio i u radu ostvario sebe. Na selu je rad potreba, navika, borba s vremenom i zemljom, ali i više od toga. To je prostor između neba i zemlje, ravnice i šume. Rad je na selu svetinja, uzajamno povjerenje zemlje i čovjeka, Boga i čovjeka. Tu se skriva tajna zbog koje mnogi još uvijek ostaju na toj zemlji. Ne može se lako ugasiti vatra koja bukti u grudima dok pogled luta obzorjem njiva i odmara se na rubu hrastovih šuma i razliveno zadovoljstvo po usjevima i nebu. U svim svojim pripovijetkama, autor pitko, jednostavno i filingranski točno niže poput najljepše biserne ogrlice sve mnijene života slavonskog sela početkom dvadesetog stoljeća do današnjih dana. Nepatvorene iskrene riječi, ponekad oštre poput mača, a onda opet blage poput lahora na bošnjačkim žitištima, isprepliću se i čine život zavičaja i Slavonije koje više takve nema. Ali ostaju trajne istine za sve generacije o onima koji su žuljevitim seljačkim rukama namrli ono što mi danas imamo. Razumljiv je stoga Matin žal za obiteljskim seljačkim zadrugama, za bakama i didacima s krunicom u rukama u svakoj prigodi. Slavonija je sinove rađala za njivu, volove, pašnjake i šume, pa nije trpila gospoštiju svojih sinova tamo gdje je važila jedino ona „Pleti kotac ko i otac“.
Autor je u djetinjstvu gledao i uske Guttmanove šumske pruge koje su odvozile slavonsko blago, hrastovinu koju su sjekli spretni Kranjci, Gorani, Ličani, Zagorci... Iz Slavonije je izlazilo srce u drvetu našeg zlata, šume slavonske, jedino branjene od Kozarca šumara i slavljene od pjesnika Reljkovića. Sjetno su generacije mogle okom pratiti odlaske „damšita sa teglenicama rijekom Savom“.
Nije bilo vremena za opuštanje, jer su slavonski sinovi morali ratovati za tuđinu. Pod konac devetstodeventaeste godine vraćali su se s izgubljenog ratišta iz Galicije kao dobrovoljci francuske i srpske vojske. Morali su se brzo ženiti, a mnogi nisu nikada stigli kući. Tisuće su ostale na Istočnom bojištu, a za grobove im se malo ili ništa nije pitalo sve do današnjih dana.
„Ej momci od dvadeset do dvadesetpetog godišta ovog stoljeća, niste računali da ćete produžiti momkovanje braneći Nezavisnu (Nema Dosta Hljeba)“, sjetno će autor. Drugi svjetski rat je kao sjena straha pratio seljaka, koji je potom tužno podnosio „blagodati“ nove vlasti. Obaveze, pometeni ambari, očevi u zatvoru dok ne namire obaveze. Vrijednost jednog sustava polaže ispit na seljaku i propada onog trenutka kad se obezobrazi vjerujući kako može u beskraj od njega uzimati. Nastale su nove zadruge po uzoru na druga Staljina i nobelovca Šolohova, no potrgani plugovi i istanjena orma na konjima i ljutiti redari, seoski linci, brzo su ih dokrajčili, a seljak je dodatno propao ne oporavivši se sve do današnjih dana.
Velečasni Mato je molio i u patničkoj devedestdrugoj. Toliki su branitelji pokopani, tolike majke kao žalosna Gospa zaplakane, toliki su umorni muškarci na ratištima diljem Slavonije branili domovinu... To bi trebao biti neki novi život. To je snaga, to je pobjeda života nad smrću! Ali, bijela kuga se i dalje nastavlja. Rode naše slavonske, zašto vas nema, di su naši sinovi i kćeri? Na pustim ognjištima su, di se ne rađa, nego umire.
Dragi štioče, ukoričili smo 17 pripovijedaka koje je velečasni Mato objavio u časopisu „Glas sela“ koji je počeo izlaziti u jeku ratnih razaranja u vrijeme Domovinskog rata. Časopis je izdavala župa Duha Svetoga u Slavonskom Brodu. Ova je knjiga posvećena čovjeku i vremenu kojega više nema, ali živi na nov i drugačiji način. Snažne su to poruke svima nama, da se povijest ne može i ne smije zaboraviti. Moramo hodati po tragovima stopala naših pradjedova, jer samo tako možemo ići u bolju budućnost. Autor nas kroz produhovljene pripovijetke na to podsjeća.
Ilija Maoduš, publicist
