Dvadesetak godina je prošlo od kad su u Hrvatsku počeli stizati zahtjevi za dokumentima iz Haaga i optužnice za ratne zločine u kojima su se teretili Hrvati, bilo iz Hrvatske, bilo iz BiH i uvijek su ti zahtjevi i optužnice izazivali muku i pozivanje na to da su se Hrvatska i Hrvati u ratu devedesetih samo branili. U tom se pogledu do danas ništa na bolje nije promijenilo. Ni hrvatska javnost, niti hrvatski političari nisu još apsolvirali da bi pitanje agresija-obrana moralo biti odvojeno od pitanja je li ili nije nad nekim počinjeno zlodjelo koje se kvalificira pod ratni zločin.
Ono što se svakako promijenilo i što je potpuno nečuveno jest da se u prva tri dana u hrvatskom medijskom prostoru nije uopće spominjalo za što se optužuju uhićeni časnici HVO-a iz Orašja. Ne jesu li krivi ili ne (u medijima se toliko podrazumijeva da nisu da se to pitanje niti ne postavlja), nego što im se uopće stavlja na teret. Prvi put, nakon tri dana beskrajnog spinanja ukrug oko tajminga uhićenja i političkih poruka koje se time žele poslati, naznake optužnice objavili su N1 i Jutarnji list.
Istina je da bosanskohercegovačko tužiteljstvo u svojoj objavi od 31. listopada nije bilo precizno. Uz imena uhićenih, navodi tek kako se „osumnjičeni terete da su kao pripadnici struktura HVO-a u Orašju, Vojne policije HVO i policijskih struktura, kao i stražara u logorima i objektima za zatvaranje, počinili ratni zločin nad većim brojem žrtava srpske nacionalnosti s područja Orašja i okolnih mjesta od travnja 1992. do srpnja 1993“. Terete se za kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH. Udruživanje u zločinački pothvat se ne spominje.
Nedovoljno iscrpna prva službena informacija nije, međutim, jedinstven takav slučaj u povijesti. Novinari su ranije u sličnim okolnostima zbog interesa javnosti pokušavali stići što bliže priči, bez obzira s koliko službenih podataka iz raznih tužiteljstava raspolagali. Kada se, na primjer, saznao početni datum u optužnici protiv Ante Gotovine, a koji nam u prvom trenutku nije govorio ništa, zabili smo se u razne arhive i tako preko jednog šturog službenog priopćenja iz arhive Hine saznali da se toga dana održao neki sastanak državnog i vojnog vrha na Brijunima. Naprosto smo pogađali da bi taj sastanak mogao biti polazišna točka u optužnici, što se vrlo brzo pokazalo istinitim i pokrenulo višegodišnju lavinu protuargumentacija.
Danas, kad je tehnologija bitno naprednija, samo nas klik ili dva dijele od stranice Suda BiH s koje možemo saznati da se tamo već vodi jedan sličan slučaj protiv Mate Baotića, bivšeg zapovjednika Vojne policije HVO-a i upravnika logora u prostorijama Osnovne škole u Donjoj Mahali. Optužen je za mučenja i silovanja u tom logoru u koji su odvedeni srpski civili sa šireg područja Orašja. Baotić je uhićen lani u srpnju, optužnica mu je potvrđena u prosincu prošle godine, a postupak počeo u veljači ove i o tome su postojale i vijesti u medijima. Baotićevo ime nalazi se na popisu osoba protiv kojih je Tužiteljstvo BiH još prije nekoliko godina pokrenulo istragu – zajedno sa sada uhićenim zapovjednicima HVO-a. Mučne iskaze svjedoka koji su govorili o premlaćivanjima u prostorima škole možete pročitati ovdje, zajedno s iskazom Mađarice Marije Benković koja je s mužem Hrvatom u Orašju prije rata imala restoran, a koja navodi da su je Baotić i zapovjednik vojne policije Pero Vincetić silovali, pa transportirali u Mađarsku, prisvojivši njihovu imovinu. Silovana žena tvrdi kako je pritom ostala trudna, a nakon što je pobacila više nije mogla imati djece. Vincetić je ime koje se pojavljuje u brojnim iskazima svjedoka o mučenjima u Orašju, protiv njega je Tužilaštvo BiH još 2010. podiglo optužnicu za zločine u Orašju, ali je nedostupan pravosudnim organima BiH jer je, vjerojatno, u Hrvatskoj.
Prema dokumentu koji donosi N1, Vojna policija pod komandom Pere Vincetića i pripadnici policije koje je predvodio Marko Dominiković, a po naredbi zapovjednika 106. brigade HVO-a Đure Matuzovića, 9. svibnja 1992. proveli su raciju u selu Bukova Greda, jedinom mjestu s većinskim srpskim stanovništvom pod kontrolom HVO-a Orašje. Nakon što su skupili stanovništvo, odvojili su muškarce te navodno likvidirali sedmoricu civila, uključujući maloljetnog Mišu Gavrića. Žene vraćaju kućama, a zatočene muškarce odvode u zatvoreničke objekte HVO-a u Orašju i Donjoj Mahali. Kako se tamo prema njima postupalo već smo spomenuli.
Nijedne riječi o tome prosječni konzument hrvatskih medija nije čuo. Nakon što je histerija trajala već tri dana, u četvrtak je optužnicama iz Orašja bilo posvećeno prvih 15 minuta centralnog dnevnika javne televizije. Problem je u dramatičnom tonu sagledan s raznih aspekata, a da se niti jedan jedini put nije spomenulo što su optuženi možda skrivili. Na istu su temu održane dvije uzastopne epizode Otvorenog, šutirali smo se od Rojsa do Nazora, preko Milanovića i Mesića do euroatlantskih saveznika, ne spominjući maloljetnog Mišu ili silovanu Mariju o kojima se tu radi, osim ako tu ne spada onaj obavezni uvodni dio rečenice – „Svaki zločin treba biti kažnjen, ali…“.
Sve u svemu, „Big Shit“, rekao bi Zoran Milanović.
faktograf
Ono što se svakako promijenilo i što je potpuno nečuveno jest da se u prva tri dana u hrvatskom medijskom prostoru nije uopće spominjalo za što se optužuju uhićeni časnici HVO-a iz Orašja. Ne jesu li krivi ili ne (u medijima se toliko podrazumijeva da nisu da se to pitanje niti ne postavlja), nego što im se uopće stavlja na teret. Prvi put, nakon tri dana beskrajnog spinanja ukrug oko tajminga uhićenja i političkih poruka koje se time žele poslati, naznake optužnice objavili su N1 i Jutarnji list.
Istina je da bosanskohercegovačko tužiteljstvo u svojoj objavi od 31. listopada nije bilo precizno. Uz imena uhićenih, navodi tek kako se „osumnjičeni terete da su kao pripadnici struktura HVO-a u Orašju, Vojne policije HVO i policijskih struktura, kao i stražara u logorima i objektima za zatvaranje, počinili ratni zločin nad većim brojem žrtava srpske nacionalnosti s područja Orašja i okolnih mjesta od travnja 1992. do srpnja 1993“. Terete se za kazneno djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH. Udruživanje u zločinački pothvat se ne spominje.
Premlaćivanja i silovanja
Nedovoljno iscrpna prva službena informacija nije, međutim, jedinstven takav slučaj u povijesti. Novinari su ranije u sličnim okolnostima zbog interesa javnosti pokušavali stići što bliže priči, bez obzira s koliko službenih podataka iz raznih tužiteljstava raspolagali. Kada se, na primjer, saznao početni datum u optužnici protiv Ante Gotovine, a koji nam u prvom trenutku nije govorio ništa, zabili smo se u razne arhive i tako preko jednog šturog službenog priopćenja iz arhive Hine saznali da se toga dana održao neki sastanak državnog i vojnog vrha na Brijunima. Naprosto smo pogađali da bi taj sastanak mogao biti polazišna točka u optužnici, što se vrlo brzo pokazalo istinitim i pokrenulo višegodišnju lavinu protuargumentacija.
Danas, kad je tehnologija bitno naprednija, samo nas klik ili dva dijele od stranice Suda BiH s koje možemo saznati da se tamo već vodi jedan sličan slučaj protiv Mate Baotića, bivšeg zapovjednika Vojne policije HVO-a i upravnika logora u prostorijama Osnovne škole u Donjoj Mahali. Optužen je za mučenja i silovanja u tom logoru u koji su odvedeni srpski civili sa šireg područja Orašja. Baotić je uhićen lani u srpnju, optužnica mu je potvrđena u prosincu prošle godine, a postupak počeo u veljači ove i o tome su postojale i vijesti u medijima. Baotićevo ime nalazi se na popisu osoba protiv kojih je Tužiteljstvo BiH još prije nekoliko godina pokrenulo istragu – zajedno sa sada uhićenim zapovjednicima HVO-a. Mučne iskaze svjedoka koji su govorili o premlaćivanjima u prostorima škole možete pročitati ovdje, zajedno s iskazom Mađarice Marije Benković koja je s mužem Hrvatom u Orašju prije rata imala restoran, a koja navodi da su je Baotić i zapovjednik vojne policije Pero Vincetić silovali, pa transportirali u Mađarsku, prisvojivši njihovu imovinu. Silovana žena tvrdi kako je pritom ostala trudna, a nakon što je pobacila više nije mogla imati djece. Vincetić je ime koje se pojavljuje u brojnim iskazima svjedoka o mučenjima u Orašju, protiv njega je Tužilaštvo BiH još 2010. podiglo optužnicu za zločine u Orašju, ali je nedostupan pravosudnim organima BiH jer je, vjerojatno, u Hrvatskoj.
Što maloljetni Mišo ima s unutarnjom političkom situacijom u Hrvatskoj?
Prema dokumentu koji donosi N1, Vojna policija pod komandom Pere Vincetića i pripadnici policije koje je predvodio Marko Dominiković, a po naredbi zapovjednika 106. brigade HVO-a Đure Matuzovića, 9. svibnja 1992. proveli su raciju u selu Bukova Greda, jedinom mjestu s većinskim srpskim stanovništvom pod kontrolom HVO-a Orašje. Nakon što su skupili stanovništvo, odvojili su muškarce te navodno likvidirali sedmoricu civila, uključujući maloljetnog Mišu Gavrića. Žene vraćaju kućama, a zatočene muškarce odvode u zatvoreničke objekte HVO-a u Orašju i Donjoj Mahali. Kako se tamo prema njima postupalo već smo spomenuli.
Nijedne riječi o tome prosječni konzument hrvatskih medija nije čuo. Nakon što je histerija trajala već tri dana, u četvrtak je optužnicama iz Orašja bilo posvećeno prvih 15 minuta centralnog dnevnika javne televizije. Problem je u dramatičnom tonu sagledan s raznih aspekata, a da se niti jedan jedini put nije spomenulo što su optuženi možda skrivili. Na istu su temu održane dvije uzastopne epizode Otvorenog, šutirali smo se od Rojsa do Nazora, preko Milanovića i Mesića do euroatlantskih saveznika, ne spominjući maloljetnog Mišu ili silovanu Mariju o kojima se tu radi, osim ako tu ne spada onaj obavezni uvodni dio rečenice – „Svaki zločin treba biti kažnjen, ali…“.
Sve u svemu, „Big Shit“, rekao bi Zoran Milanović.
faktograf
