Joachim Trier intrigantno i atmosferično otvara film. U uvodnoj sekvenci otac i malodobna kći oprezno prelaze zaleđeno jezero negdje u snijegom okovanoj norveškoj provinciji. Naoko idu u lov, no u trenutku kada se pojavi lovina, otac uperi pušku u djevojčicu a ne u životinju. Ništa se nakon toga dramatično ne zbiva. Thelma (Eili Harboe) preživljava te doživljava punoljetnost i sljedeći veliki prijelomni trenutak u životu: odlazak na studij u Oslo unatoč protivljenju roditelja. Posrijedi je mirna i povučena djevojka koja je život proživjela pod staklenim zvonom prezaštitnički nastrojenih i vjerski rigidnih roditelja koji su budno nagledali svaki njezin korak, kao što to nastoje činiti i nakon njezina dolaska u Oslo. Thelma je tako u potpunosti lišena privatnosti i slobode odnosno prostora da razvije samostalno sebstvo, identitet koji će biti odijeljen od roditeljskih figura. S majkom i ocem dijeli do u tančine dogodovštine iz svoga života, oni prate njezine objave i interakcije na društvenim mrežama te se na svakodnevnoj bazi čuju po nekoliko puta. Drugim riječima, Thelma možda nikad nije dobila priliku uistinu odrasti te doživjeti život u svoj njegovoj kompleksnosti i punini. Ostvarenje razmatra problematiku separacije i individualizacije kroz seciranje psihoseksualnih elemenata.
Ukratko skiciran odnos između protagonistice i roditelja, oko kojega se inicijalno razvija priča, upućuje na snažno prisutnu psihološku dimenziju u filmu pa Thelmu dijelom, a i stoga što sam naslov upućuje tko će biti u središtu razmatranja, možemo pojmiti kao psihološku dramu. Kćer treba ostvariti samostalnu egzistenciju i sebstvo, koji će biti odijeljeni od njezinih roditelja. Prvi korak na tom putu je odabir studija: bira biologiju, koja je u raskoraku s njezinim strogim kršćanskim odgojem. Nakon toga slijede društvene interakcije. Prvotno se javlja bojazan da će Trier upasti u zamke klišeja i stereotipa: nevina i neiskusna djevojka počinje upoznavati svoje vršnjake koji vole tulumariti, flertovati, uživati u alkoholu i lakim drogama, a među njima će ona fingirati kao ultimativni autsajder. Trier vješto izbjegava stupice te nastoji izbjeći strogo dijadno postavljene odnose između Thelme i njezine okoline, pa ih umjesto kroz prizmu suprotstavljanja više prikazuje kroz dijalog i polemiku. Međutim, njihova je primarna važnost sadržana u činjenici da služe za podrobniju psihološku analizu njezina karaktera i svijeta doživljajnosti. Thelma shvaća da postoji drugačiji život od onoga kojim je živjela.
Uvodna sekvenca nas upućuje na moguće postojanje određene misterije. Zašto je otac na trenutak poželio upucati vlastitu kćer? Imaju li njezini napadi, koji podsjećaju na epileptične napade, no zapravo predstavljaju psihosomatsku reakciju na određeni i nepoznati šok, ikakve veze s njezinom prošlošću? Stoga drugu nijansu djela predstavlja potraga za rješenjem potencijalne nepoznanice, no pokušaji prisjećanja te odgonetavanja prošlosti, koja se analitički postepeno otkriva, ponovno bivaju premješteni s vanjske na unutarnju perspektivu. Triera stoga ne zanima toliko držati gledatelje u neizvjesnosti, koliko nastoji pratiti kako se nepoznata prošlost reflektira na psihološka proživljavanja protagonistice, odnosno koliko potisnuti materijal djeluje čovjeku iza leđa, na nesvjesnoj razini. Zato je naracija postavljena linearno-kronološki sa serijama pažljivo postavljenih analepsi kako bi se postigao učinak gradacije.
Njezina je potraga isprepletena bogatom i fantazmagoričnom simbolikom, koja istodobno djeluje poprilično klišeizirano: zmije koje plaze po prostorijama ili se uvijaju oko tijela, jata vrana koje grakću nad trgovima te se mahnito zabijaju u stakla standardan su set potrošenih simbola koji porijeklo vuku iz različitih kršćanskih narativa vezanih uz grijehe i tjelesna iskušenja. Na sličnom je tragu i Trier, samo što ih on sagledava kroz prizmu naslovne junakinje pa su vješto dovedeni u kontekst njezina strogog kršćanskoga odgoja te straha da eventualno ne posrne ili ne skrene na krivi put, jer što bi na to rekli njezini roditelji? Uz navedeno, Trier je također sklon paranormalnim motivima koji su prožeti (pred)edipskim porivima za odstranjivanjem braće. Međutim, kao što eventualno biva uklonjen njezin brat, tako biva uklonjena i djevojka koja je predmet Thelmine žudnje, pa spomenuti motiv simbolički može upućivati na potiskivanje.
Iskušenja koja Thelma doživljava prikazana su na izmješten način. Strah od oslobođenja te represija homoseksualne žudnje prikazani su kroz serije tjelesnih reakcija koje imaju svoju psihološku uvjetovanost, te nizom spomenutih fantazmagoričnih prizora. Potonji upućuju na žudnju i pokušaj njezina utaživanja, a prvi na strah i potisnutost. U pozadini toga propituju se principi licemjernog i uskogrudnog vjerskog odgoja koji sputavaju tijelo i um te tretiraju žudnju kao nešto opasno i zlo. Dobrim dijelom Trier ovu problematiku provlači kroz psihoanalitičku prizmu. Thelmin otac Trond (Henrik Rafaelson) utjelovljuje ambivalentnu narav boga: pun je strpljenja i razumijevanja, ali i kažnjava kad se ogluši na njegove zapovijedi. Da bi se protagonistica napokon oslobodila, treba ukloniti oca i njegov patrijarhalni, puritanski i aseksualni univerzum, što se simbolički sugerira i majkom koja u završnici ustaje iz invalidskih kolica.
Trier je jako dobar u oblikovanju atmosfere. Hladnoća, sivilo i tmurnost vješto korespondiraju s problematikom potiskivanja, kao i mračni i zagasiti tonovi koji prevladavaju, pa čak i arhitektonska zdanja isijavaju hladnoćom i neugodnošću. Pritom je Eili Harboe odlična u naslovnoj ulozi, te redatelj vješto koristi krupne kadrove njezina lica kako bi naglasio psihološko sjenčanje putem njezinih reakcija.
filmovi
Ukratko skiciran odnos između protagonistice i roditelja, oko kojega se inicijalno razvija priča, upućuje na snažno prisutnu psihološku dimenziju u filmu pa Thelmu dijelom, a i stoga što sam naslov upućuje tko će biti u središtu razmatranja, možemo pojmiti kao psihološku dramu. Kćer treba ostvariti samostalnu egzistenciju i sebstvo, koji će biti odijeljeni od njezinih roditelja. Prvi korak na tom putu je odabir studija: bira biologiju, koja je u raskoraku s njezinim strogim kršćanskim odgojem. Nakon toga slijede društvene interakcije. Prvotno se javlja bojazan da će Trier upasti u zamke klišeja i stereotipa: nevina i neiskusna djevojka počinje upoznavati svoje vršnjake koji vole tulumariti, flertovati, uživati u alkoholu i lakim drogama, a među njima će ona fingirati kao ultimativni autsajder. Trier vješto izbjegava stupice te nastoji izbjeći strogo dijadno postavljene odnose između Thelme i njezine okoline, pa ih umjesto kroz prizmu suprotstavljanja više prikazuje kroz dijalog i polemiku. Međutim, njihova je primarna važnost sadržana u činjenici da služe za podrobniju psihološku analizu njezina karaktera i svijeta doživljajnosti. Thelma shvaća da postoji drugačiji život od onoga kojim je živjela.
Uvodna sekvenca nas upućuje na moguće postojanje određene misterije. Zašto je otac na trenutak poželio upucati vlastitu kćer? Imaju li njezini napadi, koji podsjećaju na epileptične napade, no zapravo predstavljaju psihosomatsku reakciju na određeni i nepoznati šok, ikakve veze s njezinom prošlošću? Stoga drugu nijansu djela predstavlja potraga za rješenjem potencijalne nepoznanice, no pokušaji prisjećanja te odgonetavanja prošlosti, koja se analitički postepeno otkriva, ponovno bivaju premješteni s vanjske na unutarnju perspektivu. Triera stoga ne zanima toliko držati gledatelje u neizvjesnosti, koliko nastoji pratiti kako se nepoznata prošlost reflektira na psihološka proživljavanja protagonistice, odnosno koliko potisnuti materijal djeluje čovjeku iza leđa, na nesvjesnoj razini. Zato je naracija postavljena linearno-kronološki sa serijama pažljivo postavljenih analepsi kako bi se postigao učinak gradacije.
Njezina je potraga isprepletena bogatom i fantazmagoričnom simbolikom, koja istodobno djeluje poprilično klišeizirano: zmije koje plaze po prostorijama ili se uvijaju oko tijela, jata vrana koje grakću nad trgovima te se mahnito zabijaju u stakla standardan su set potrošenih simbola koji porijeklo vuku iz različitih kršćanskih narativa vezanih uz grijehe i tjelesna iskušenja. Na sličnom je tragu i Trier, samo što ih on sagledava kroz prizmu naslovne junakinje pa su vješto dovedeni u kontekst njezina strogog kršćanskoga odgoja te straha da eventualno ne posrne ili ne skrene na krivi put, jer što bi na to rekli njezini roditelji? Uz navedeno, Trier je također sklon paranormalnim motivima koji su prožeti (pred)edipskim porivima za odstranjivanjem braće. Međutim, kao što eventualno biva uklonjen njezin brat, tako biva uklonjena i djevojka koja je predmet Thelmine žudnje, pa spomenuti motiv simbolički može upućivati na potiskivanje.
Iskušenja koja Thelma doživljava prikazana su na izmješten način. Strah od oslobođenja te represija homoseksualne žudnje prikazani su kroz serije tjelesnih reakcija koje imaju svoju psihološku uvjetovanost, te nizom spomenutih fantazmagoričnih prizora. Potonji upućuju na žudnju i pokušaj njezina utaživanja, a prvi na strah i potisnutost. U pozadini toga propituju se principi licemjernog i uskogrudnog vjerskog odgoja koji sputavaju tijelo i um te tretiraju žudnju kao nešto opasno i zlo. Dobrim dijelom Trier ovu problematiku provlači kroz psihoanalitičku prizmu. Thelmin otac Trond (Henrik Rafaelson) utjelovljuje ambivalentnu narav boga: pun je strpljenja i razumijevanja, ali i kažnjava kad se ogluši na njegove zapovijedi. Da bi se protagonistica napokon oslobodila, treba ukloniti oca i njegov patrijarhalni, puritanski i aseksualni univerzum, što se simbolički sugerira i majkom koja u završnici ustaje iz invalidskih kolica.
Trier je jako dobar u oblikovanju atmosfere. Hladnoća, sivilo i tmurnost vješto korespondiraju s problematikom potiskivanja, kao i mračni i zagasiti tonovi koji prevladavaju, pa čak i arhitektonska zdanja isijavaju hladnoćom i neugodnošću. Pritom je Eili Harboe odlična u naslovnoj ulozi, te redatelj vješto koristi krupne kadrove njezina lica kako bi naglasio psihološko sjenčanje putem njezinih reakcija.
filmovi
