Ivana Brkić Tomljenović postavila je predsjedniku SDP-a sva pitanja koja je trebala postaviti, na uzorno pristojan način. Ako je Milanović izbjegavao odgovoriti, ona je, do razumnih granica, na odgovorima inzistirala, a ako bi vidjela da je posao uzaludan, digla bi ruke. Najvažniji dio razgovora ticao se Tihomira Jakovine…
Ivana Brkić Tomljenović odlično je odradila zahtjevan intervju sa Zoranom Milanovićem. Predsjedniku SDP-a postavila je sva pitanja koja je trebala postaviti, na uzorno pristojan način. Ako je Milanović izbjegavao odgovoriti, ona je, do razumnih granica, na odgovorima ipak inzistirala, a ako bi vidjela da je posao uzaludan, digla bi ruke. Halali, Huso, mater, rekli bi u BiH. Najvažniji dio razgovora ticao se Tihomira Jakovine. Milanović je nekako priznao da su bonusi u Hrvatskim šumama bili greška. Da je samo to! I da je svet poput Leopolda Mandića i da nikakvih bonusa nije bilo, Jakovina bi bio nepodoban za ministra. Razlog je očit – čovjek je dibidus nesposoban. Takve kadrove škartiraš ako želiš postići neki cilj. Nametanje likova poput Jakovine na izborne liste – Milanović je kasnije od njega odustao – vodi prema zaključku da šefu SDP-a nije stalo do uvođenja sposobnih ljudi u priču, a to je puno ozbiljniji problem od dva-tri milijunčića zamračena u Hrvatskim šumama.
Božo Petrov sipa drvlje i kamenje na HRT jer nisu omogućili sučeljavanje u kojemu će sudjelovati on, Zoran Milanović i Andrej Plenković. Vidi, bogati, političkog gorostasa! Bila je to jedna od rijetkih dobrih odluka HRT-a. Tko je Božo Petrov i što ima iza sebe? U Metkoviću je uveo naplatu parkinga, smanjio deficit i pozapošljavao ponešto bližnjih. U Zagrebu je instalirao najgoru vladu svih vremena. S tim dosezima može se legitimno sučeljavati sa Stipom Gabrićem Jambom, no ovome čudnovatom svatu lokalna razina više nije dovoljna za zadovoljavanje naraslih ambicija. Jedan dan izjavljuje da ga premijerska pozicija ne zanima, dok drugi dan tvrdi da joj udovoljava bolje i od Milanovića i od Plenkovića. Kad mu je bila nuđena na pladnju, odbio ju je. No privilegije konzumira u punom obujmu. Od Nove godine dosad 27 je puta o državnom trošku, s policijskom pratnjom, putovao do Metkovića jer su mu, kako je rekao Večernjaku, ‘specijalisti preporučili druženje s djecom’ koja bi dobila traume da su se ‘preselila u Zagreb’. Kao da ga je narod birao za bejbisitericu…
Čudni su ti reformatori iz Mosta: oni vjeruju da se teška strukturna kriza ove zemlje može riješiti ležernim radom. Tako je mislila i ministrica uprave Dubravka Jurlina Alibegović, a čini se da se ni drugi mostovci ne kane ubiti od rada za opće dobro. Neke pretpostavke za bavljenje politikom na nacionalnoj pozornici Petrov ipak ima – nalikuje Pinokiju. Ovjerio je neki muljatorski ugovor kod javnog bilježnika, pa se kasnije izvlačio da ne zna što je to ‘koalicija’. Strane jezike ne govori. U izvršnu vlast uveo je Roberta Pauletića i nekoliko sličnih tipova, ako nešto slično Pauletiću uopće postoji. Amenovao je klerikalnu čistku na HRT-u i ukidanje kurikularne reforme kako bi se uvela klerikalna. Pa to je dosta i za tri mandata!
Stradanje, pogrom, najveće etničko čišćenje… Srpska jednostranost u tumačenju događaja od prije četvrt stoljeća, kako u ovoj emisiji tako i u većini informativnih emisija RTS-a, zapanjujuća je i navodi na zaključke koji ne mirišu na dobro. Evo nekoliko otvorenih pitanja do kojih srednja linija srpske politike i misli uopće ne dopire. Zašto su prije rata odbačeni pacifistički planovi Gligorova i Izetbegovića? Zašto je rušen Ante Marković? Koliko je Hrvata prvih godina rata prognano iz Posavine, a Bošnjaka iz Podrinja? Zašto su početkom rata u Hrvatskoj Hrvati prognani iz Vukovara, Slunja, južnih krajeva? Tko je u Srbiji to priznao kao zločin? Kako je došlo do Oluje? Tko je trgovao naftom, oružjem, informacijama? Zašto su Milošević i Tuđman imali crveni telefon, koji je demontirao tek Stjepan Mesić? Što je plan ‘humane razmjene stanovništva’ i do koje je mjere realiziran?
Srbi su uvijek rado citirali kučkog vojvodu i književnika Marka Miljanova: Junaštvo je kad sebe branimo od drugih, a čojstvo kad druge branimo od sebe. Čojstvo je očito izumrlo. Umjesto racionalne refleksije jedne tragedije, ovdje imamo pomahnitalu martiromaniju, natjecanje u stradanju. Riječ je o izrazito konjunkturnoj disciplini. Kumovi ovog delirija su najčešće malograđanski intelektualci, nacionalni bardovi i ograničeni političari koji u nedostatku programa posežu za opasnim demagogijama koje maskiraju njihovu nesposobnost. U takvim vizijama svijeta tuđe se žrtve ne vide, kao ni odgovornost za njih – kod drugih se vidi samo krivica. Vlastito se stradanje pak besramno napuhuje, ne zbog suosjećanja prema žrtvi, nego zato da bi mučeništvo postalo instrument dominacije nad suparnikom, moneta za potkusurivanje. Aura mučenika idealna je zaštita od propitivanja nečasnih strana politike. Naši viktimolozi ne istražuju žrtvu da je više ne bi bilo, već zato da bi se što prije mogla ponoviti. Ali nije to kraj ljepotama koje nudi ova perverzna pozicija. Osjećaj da pripadaš narodu mučeniku je multifunkcionalan: on daje smisao, posvećuje čovjeka, omogućuje visoku naplativost. Tom se mjenicom svi rado koriste, jer znaju njezinu utrživost.
Igra je relativno bezopasna na periferiji Europe, ali što ako se pomjeri prema centru? Što ako Nijemci počnu, slijedom ove logike, isticati svoje mučeništvo? Spaljeni su im gradovi, u bombardiranjima je stradalo stotine tisuća civila. Rusi i zapadni saveznici silovali su stotine tisuća Njemica. Što ako se u reviziju uključe Japanci? U Hirošimi i Nagasakiju nije bilo vojnika, samo civili, sprženi bez ikakve vojne potrebe, kad je rat već bio gotov, samo da se zaplaši Ruse. Što ako krene revizija Nirnberškog procesa? Taj nije bio ništa bolji od naših, konačno, u radu suda su ravnopravno sudjelovali Staljinovi ljudi. Turudić bi ga srušio za jedan radni tjedan. U svim zemljama regije sve je manje mjesta za manjine, većinske kulture kreću se prema definiciji manjinca kao ‘korozivno drugog’, da upotrijebimo jedan termin iz sve popularnijeg i nevinijeg Trećeg Reicha. Meta je Drugi, ali na dugi rok tu vrstu mržnje nitko neće preživjeti. Da je Tesla danas živ, sigurno bi rekao: Sramim se svog srpskog roda i svoje hrvatske domovine.
Citirajmo za kraj sjajnu misao dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, koji je na Facebooku napisao: ‘Mi slavimo, a oni komemoriraju. Kad bismo stvar vidjeti iz njihovog kuta, a oni iz našega, bili bismo trjezniji i sposobniji za dijalog.’
Dokumentarna serija nastala 2010. u produkciji HTV-a (režiser Miljenko Bukovčan, scenaristi Bukovčan, Hrvoje Klasić i Kruno Kušec) rijedak je izuzetak u žalosnom prosjeku naše dokumentaristike – ona je obrazac trezvenog, poštenog, hladnokrvnog sine ira et studio pristupa povijesti, koji nije motiviran dnevnopolitički, već znanstvenoistraživački. Šarolik spektar sugovornika, sjajno korištenje arhive i konzekventno vođena priča primjer su za oponašanje. Obavezno gledati.
Dnevnik RTS-a donosi prilog o tzv. kontroverzama pozdrava ‘Za dom spremni’, tako popularnog u posljednje vrijeme u Hrvatskoj. Povjesničar Predrag Marković, kojega šira javnost pamti kao najjačeg pobjednika Kviskoteke svih vremena, iznosi sjajan argument: svastika je simbol star više tisuća godina, poznaju ga mnoge civilizacije i kulture, pa ipak je, zbog nacističke zloporabe, zauvijek kompromitiran. Sat vremena ranije u Dnevniku HRT-a predsjednica iz Sinja poručuje da nam ‘trebaju sveobuhvatni programi, a ne ideologije’. I ta žena kani dobiti doktorat iz političkih znanosti?! Kakvi su programi mogući bez ideologije? Konverzija franka je ideologija. Dodjela poticaja Todoriću ili malim farmerima je ideološko pitanje. Demografija je ideološko pitanje… Uostalom, sama Kolinda Grabar Kitarović imala je program s tri neideološka obećanja: preseljenje ureda u Visoku, smanjenje troškova Ureda predsjednika za dvije trećine i smanjenje broja zaposlenih sa 150 na 50. Što je od toga ispunila? Baš ništa. Cijeli mandat bavi se samo ideologijom i sijanjem razdora…
portalnovosti
Dnevnik, Nova TV, 1. kolovoza, 19:15
Ivana Brkić Tomljenović odlično je odradila zahtjevan intervju sa Zoranom Milanovićem. Predsjedniku SDP-a postavila je sva pitanja koja je trebala postaviti, na uzorno pristojan način. Ako je Milanović izbjegavao odgovoriti, ona je, do razumnih granica, na odgovorima ipak inzistirala, a ako bi vidjela da je posao uzaludan, digla bi ruke. Halali, Huso, mater, rekli bi u BiH. Najvažniji dio razgovora ticao se Tihomira Jakovine. Milanović je nekako priznao da su bonusi u Hrvatskim šumama bili greška. Da je samo to! I da je svet poput Leopolda Mandića i da nikakvih bonusa nije bilo, Jakovina bi bio nepodoban za ministra. Razlog je očit – čovjek je dibidus nesposoban. Takve kadrove škartiraš ako želiš postići neki cilj. Nametanje likova poput Jakovine na izborne liste – Milanović je kasnije od njega odustao – vodi prema zaključku da šefu SDP-a nije stalo do uvođenja sposobnih ljudi u priču, a to je puno ozbiljniji problem od dva-tri milijunčića zamračena u Hrvatskim šumama.
Dnevnik, HRT, 2. kolovoza, 19:00
Božo Petrov sipa drvlje i kamenje na HRT jer nisu omogućili sučeljavanje u kojemu će sudjelovati on, Zoran Milanović i Andrej Plenković. Vidi, bogati, političkog gorostasa! Bila je to jedna od rijetkih dobrih odluka HRT-a. Tko je Božo Petrov i što ima iza sebe? U Metkoviću je uveo naplatu parkinga, smanjio deficit i pozapošljavao ponešto bližnjih. U Zagrebu je instalirao najgoru vladu svih vremena. S tim dosezima može se legitimno sučeljavati sa Stipom Gabrićem Jambom, no ovome čudnovatom svatu lokalna razina više nije dovoljna za zadovoljavanje naraslih ambicija. Jedan dan izjavljuje da ga premijerska pozicija ne zanima, dok drugi dan tvrdi da joj udovoljava bolje i od Milanovića i od Plenkovića. Kad mu je bila nuđena na pladnju, odbio ju je. No privilegije konzumira u punom obujmu. Od Nove godine dosad 27 je puta o državnom trošku, s policijskom pratnjom, putovao do Metkovića jer su mu, kako je rekao Večernjaku, ‘specijalisti preporučili druženje s djecom’ koja bi dobila traume da su se ‘preselila u Zagreb’. Kao da ga je narod birao za bejbisitericu…
Čudni su ti reformatori iz Mosta: oni vjeruju da se teška strukturna kriza ove zemlje može riješiti ležernim radom. Tako je mislila i ministrica uprave Dubravka Jurlina Alibegović, a čini se da se ni drugi mostovci ne kane ubiti od rada za opće dobro. Neke pretpostavke za bavljenje politikom na nacionalnoj pozornici Petrov ipak ima – nalikuje Pinokiju. Ovjerio je neki muljatorski ugovor kod javnog bilježnika, pa se kasnije izvlačio da ne zna što je to ‘koalicija’. Strane jezike ne govori. U izvršnu vlast uveo je Roberta Pauletića i nekoliko sličnih tipova, ako nešto slično Pauletiću uopće postoji. Amenovao je klerikalnu čistku na HRT-u i ukidanje kurikularne reforme kako bi se uvela klerikalna. Pa to je dosta i za tri mandata!
Stradanje Srba u Oluji, RTS, 4. kolovoza, 20:00
Stradanje, pogrom, najveće etničko čišćenje… Srpska jednostranost u tumačenju događaja od prije četvrt stoljeća, kako u ovoj emisiji tako i u većini informativnih emisija RTS-a, zapanjujuća je i navodi na zaključke koji ne mirišu na dobro. Evo nekoliko otvorenih pitanja do kojih srednja linija srpske politike i misli uopće ne dopire. Zašto su prije rata odbačeni pacifistički planovi Gligorova i Izetbegovića? Zašto je rušen Ante Marković? Koliko je Hrvata prvih godina rata prognano iz Posavine, a Bošnjaka iz Podrinja? Zašto su početkom rata u Hrvatskoj Hrvati prognani iz Vukovara, Slunja, južnih krajeva? Tko je u Srbiji to priznao kao zločin? Kako je došlo do Oluje? Tko je trgovao naftom, oružjem, informacijama? Zašto su Milošević i Tuđman imali crveni telefon, koji je demontirao tek Stjepan Mesić? Što je plan ‘humane razmjene stanovništva’ i do koje je mjere realiziran?
Srbi su uvijek rado citirali kučkog vojvodu i književnika Marka Miljanova: Junaštvo je kad sebe branimo od drugih, a čojstvo kad druge branimo od sebe. Čojstvo je očito izumrlo. Umjesto racionalne refleksije jedne tragedije, ovdje imamo pomahnitalu martiromaniju, natjecanje u stradanju. Riječ je o izrazito konjunkturnoj disciplini. Kumovi ovog delirija su najčešće malograđanski intelektualci, nacionalni bardovi i ograničeni političari koji u nedostatku programa posežu za opasnim demagogijama koje maskiraju njihovu nesposobnost. U takvim vizijama svijeta tuđe se žrtve ne vide, kao ni odgovornost za njih – kod drugih se vidi samo krivica. Vlastito se stradanje pak besramno napuhuje, ne zbog suosjećanja prema žrtvi, nego zato da bi mučeništvo postalo instrument dominacije nad suparnikom, moneta za potkusurivanje. Aura mučenika idealna je zaštita od propitivanja nečasnih strana politike. Naši viktimolozi ne istražuju žrtvu da je više ne bi bilo, već zato da bi se što prije mogla ponoviti. Ali nije to kraj ljepotama koje nudi ova perverzna pozicija. Osjećaj da pripadaš narodu mučeniku je multifunkcionalan: on daje smisao, posvećuje čovjeka, omogućuje visoku naplativost. Tom se mjenicom svi rado koriste, jer znaju njezinu utrživost.
Igra je relativno bezopasna na periferiji Europe, ali što ako se pomjeri prema centru? Što ako Nijemci počnu, slijedom ove logike, isticati svoje mučeništvo? Spaljeni su im gradovi, u bombardiranjima je stradalo stotine tisuća civila. Rusi i zapadni saveznici silovali su stotine tisuća Njemica. Što ako se u reviziju uključe Japanci? U Hirošimi i Nagasakiju nije bilo vojnika, samo civili, sprženi bez ikakve vojne potrebe, kad je rat već bio gotov, samo da se zaplaši Ruse. Što ako krene revizija Nirnberškog procesa? Taj nije bio ništa bolji od naših, konačno, u radu suda su ravnopravno sudjelovali Staljinovi ljudi. Turudić bi ga srušio za jedan radni tjedan. U svim zemljama regije sve je manje mjesta za manjine, većinske kulture kreću se prema definiciji manjinca kao ‘korozivno drugog’, da upotrijebimo jedan termin iz sve popularnijeg i nevinijeg Trećeg Reicha. Meta je Drugi, ali na dugi rok tu vrstu mržnje nitko neće preživjeti. Da je Tesla danas živ, sigurno bi rekao: Sramim se svog srpskog roda i svoje hrvatske domovine.
Citirajmo za kraj sjajnu misao dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, koji je na Facebooku napisao: ‘Mi slavimo, a oni komemoriraju. Kad bismo stvar vidjeti iz njihovog kuta, a oni iz našega, bili bismo trjezniji i sposobniji za dijalog.’
Hrvatsko proljeće, HRT 4, 4. kolovoza, 23:20
Dokumentarna serija nastala 2010. u produkciji HTV-a (režiser Miljenko Bukovčan, scenaristi Bukovčan, Hrvoje Klasić i Kruno Kušec) rijedak je izuzetak u žalosnom prosjeku naše dokumentaristike – ona je obrazac trezvenog, poštenog, hladnokrvnog sine ira et studio pristupa povijesti, koji nije motiviran dnevnopolitički, već znanstvenoistraživački. Šarolik spektar sugovornika, sjajno korištenje arhive i konzekventno vođena priča primjer su za oponašanje. Obavezno gledati.
Dnevnik, RTS, 7. kolovoza, 21:14
Dnevnik RTS-a donosi prilog o tzv. kontroverzama pozdrava ‘Za dom spremni’, tako popularnog u posljednje vrijeme u Hrvatskoj. Povjesničar Predrag Marković, kojega šira javnost pamti kao najjačeg pobjednika Kviskoteke svih vremena, iznosi sjajan argument: svastika je simbol star više tisuća godina, poznaju ga mnoge civilizacije i kulture, pa ipak je, zbog nacističke zloporabe, zauvijek kompromitiran. Sat vremena ranije u Dnevniku HRT-a predsjednica iz Sinja poručuje da nam ‘trebaju sveobuhvatni programi, a ne ideologije’. I ta žena kani dobiti doktorat iz političkih znanosti?! Kakvi su programi mogući bez ideologije? Konverzija franka je ideologija. Dodjela poticaja Todoriću ili malim farmerima je ideološko pitanje. Demografija je ideološko pitanje… Uostalom, sama Kolinda Grabar Kitarović imala je program s tri neideološka obećanja: preseljenje ureda u Visoku, smanjenje troškova Ureda predsjednika za dvije trećine i smanjenje broja zaposlenih sa 150 na 50. Što je od toga ispunila? Baš ništa. Cijeli mandat bavi se samo ideologijom i sijanjem razdora…
portalnovosti
