'Jede se kavijar, pije se džin, ima se para, ima se s čim!', stihovi su to pjesme 'Guzonjin sin', sarajevske grupe 'Zabranjeno pušenje', koji su osamdesetih markirali zastranjenje tadašnjih socijalističkih političkih elita, koje su se klele u rad za dobrobit naroda i istovremeno, posve otuđene, sa svojim obiteljima uživale u blagodatima stvorenima na grbači 'radnog naroda'. Kako onda, tako i danas. U međuvremenu se promijenio politički i ekonomski sustav, ali ta pohlepa za novcem iz državne blagajne, novcem koji je svačiji i ničiji, najčvršća je hrvatska (i regionalna) konstanta
Slučaj 'Costabella' zorno je još jednom pokazao kako je teško promijeniti mentalitet političkih elita, koje, kad je novac poreznih obveznika ili novac državnih poduzeća u pitanju naprosto nemaju mjere, a niti svijesti, da bi oni tim dobrima trebali upravljati, a ne ih iscrpljivati za zadovoljenje svojih hohštaplerskih kompleksa.
Njima vrhunac životnog uspjeha predstavlja mogućnost da se izležavaju u državnoj vili, naručuju konjake (naravno, stare 12 godina), kavijar, votku i šampanjac, da se sa svojim stranačkim pajdašima, sa svojom obitelji prejedaju delicijama iz kuhinje jednog od najluksuznijih hrvatskih hotela, da svojim prijateljicama šalju ruže plaćene iz Državnog proračuna. Koliko moraš biti jadan da to zadovoljava tvoje političke ambicije?
Sve državne vile moraju u komercijalni najam
MUP-ova Vila Costabella i proračun državnog poduzeća AKD, iz kojega se pokrivaju troškovi boravka u toj vili, samo su jedan nizu luksuznih državnih aranžmana, u kojima je pod krinkom zaštite tajnosti podataka i sigurnosti štićenih osoba, moguće baš sve. Vilama raspolažu Vlada, Ured predsjednice, MUP i MORH, a osim u slučaju kad se one koriste za primanje stranih delegacija, nema nijednog opravdanog razloga da se njima koriste nosioci vlasti. Da, nema opravdanog razloga ni da ih koriste niti da im pokrivamo troškove korištenja. Sve državne vile nova vlada mora staviti u komercijalni najam, neka se koriste za vraćanje dugova, neka na njima zarađujemo, a ne da su one najšire sisaljke kroz koje se troši naš teško zarađeni državni novac.
O tome se priča 25 godina, ali vrijeme je da tome dođe kraj. Nova vlada, tko god ju sastavio, mora javnosti objaviti podatke o svim državnim vilama – tko njima upravlja, tko ih koristi i koliko mi to plaćamo. Nova vlada mora otkriti sve izvore novca iz kojih se pokrivaju ti troškovi. Dio ide iz Državnog proračuna, ali veći dio ide iz poduzeća poput AKD-a, čije je poslovanje zavijeno velom tajne, pod krinkom obavljanja poslova koji se navodno tiču nacionalne sigurnosti.
Sveti Petar u Costabelli
Zbog toga je moguće skandalozno, možda i kriminalno, vođeno računovodstvo kakvom svjedočimo u slučaju Vila Costabela/AKD, koja je od osnutka države otvarana i ekspresno zatvarana kao slučaj. AKD-ov troškovnik Costabelle, koji smo ovih dana dobili na uvid, pokazuje da je moguće više posjeta jedne ili više osoba, više troškova pokrivati jednom fakturom, u kojoj je skoro u pravilu navedeno da je riječ o troškovima 'jedne osobe', naravno bez specificiranih troškova.
AKD luksuznom opatijskom Hotelu Milenij plaća račune po ispostavljenoj nespecificiranoj fakturi i nitko ništa ne pita. Catering iz Milenija u Costabelu prosječno se po jednom posjetu toj vili kretao između 20 i 30 tisuća kuna. Svi podaci, uključujući i one koliko se bifteka, jastoga i kavijara požderalo, a koliko šampanjca popilo, tko je sve to konzumirao i zašto, proglašeni su tajnom jer je riječ o 'štićenim osobama'. Na kopijama računa, koje smo dobili na uvid, naknadno su rukom (rukopis je uvijek isti) na poleđini dopisivani navodni razlozi troška 'gosti MUP-a', 'delegacija Iraka', 'poslovni partneri Vlade RH' i slično. Mogli su tako napisati i Sveti Petar, bilo bi jednako vjerodostojno.
Zašto je socijalna država relikt prošlosti, a politički hohšapleri nisu
Dok se privatnim tvrtkama i građanima doslovno zbog zareza ispisuju kazne, dok se kod njih traži i najmanja pogreška ne bi li im se odrapili deseci tisuća kuna penala, u državnom sustavu pravila gotovo da i nema - kad je riječ o zadovoljavanju potreba najviših državnih dužnosnika prolazi baš sve. Ta dvostruka mjerila su paralizirala razvoj zemlje, a izvor su većine zala s kojima se kao društvo nosimo. Riječ neodgovornost prva je riječ njihovog rječnika, a bonvivanstvo druga Tita jedini model obavljanja državnih poslova.
Bez obzira dolaze li iz HDZ-a ili SDP-a, iz menadžerskih voda i(li) klerikalnih skupina, oni svi žude za stilom života kakav je njegovao Josip Broz Tito, ali bez primisli da Hrvatska, kad je riječ o socijalnoj sigurnosti građana, treba imati išta s državom koju je vodio Tito. Taj veći stupanj egzistencijalne sigurnosti, to im jedino smeta, proglasili su ga odurnim reliktom mrske političke prošlosti.
A sve drugo, onaj najgori dio naslijeđa iz bivšeg sustava - zloupotreba represivnog sustava; pijana potrošnja novca poreznih obveznika; kontrola medija, poslušnost i podobnost umjesto znanja i kompetencija; progon neistomišljenika; skupe limunzine, lijepe žene, puno alkohola i mnogo fine hrane na račun Državnog proračuna - sve su to prigrabili punim srcem, raširenih ruku i gladnih duša.
Dokle god bude tako, tapkat ćemo, u najboljem slučaju, na ovom istom mjestu, s kojega se odavno ne vide ni razvoj ni bolji životni i poslovni uvjeti.
tportal
Slučaj 'Costabella' zorno je još jednom pokazao kako je teško promijeniti mentalitet političkih elita, koje, kad je novac poreznih obveznika ili novac državnih poduzeća u pitanju naprosto nemaju mjere, a niti svijesti, da bi oni tim dobrima trebali upravljati, a ne ih iscrpljivati za zadovoljenje svojih hohštaplerskih kompleksa.
Njima vrhunac životnog uspjeha predstavlja mogućnost da se izležavaju u državnoj vili, naručuju konjake (naravno, stare 12 godina), kavijar, votku i šampanjac, da se sa svojim stranačkim pajdašima, sa svojom obitelji prejedaju delicijama iz kuhinje jednog od najluksuznijih hrvatskih hotela, da svojim prijateljicama šalju ruže plaćene iz Državnog proračuna. Koliko moraš biti jadan da to zadovoljava tvoje političke ambicije?
Sve državne vile moraju u komercijalni najam
MUP-ova Vila Costabella i proračun državnog poduzeća AKD, iz kojega se pokrivaju troškovi boravka u toj vili, samo su jedan nizu luksuznih državnih aranžmana, u kojima je pod krinkom zaštite tajnosti podataka i sigurnosti štićenih osoba, moguće baš sve. Vilama raspolažu Vlada, Ured predsjednice, MUP i MORH, a osim u slučaju kad se one koriste za primanje stranih delegacija, nema nijednog opravdanog razloga da se njima koriste nosioci vlasti. Da, nema opravdanog razloga ni da ih koriste niti da im pokrivamo troškove korištenja. Sve državne vile nova vlada mora staviti u komercijalni najam, neka se koriste za vraćanje dugova, neka na njima zarađujemo, a ne da su one najšire sisaljke kroz koje se troši naš teško zarađeni državni novac.
O tome se priča 25 godina, ali vrijeme je da tome dođe kraj. Nova vlada, tko god ju sastavio, mora javnosti objaviti podatke o svim državnim vilama – tko njima upravlja, tko ih koristi i koliko mi to plaćamo. Nova vlada mora otkriti sve izvore novca iz kojih se pokrivaju ti troškovi. Dio ide iz Državnog proračuna, ali veći dio ide iz poduzeća poput AKD-a, čije je poslovanje zavijeno velom tajne, pod krinkom obavljanja poslova koji se navodno tiču nacionalne sigurnosti.
Sveti Petar u Costabelli
Zbog toga je moguće skandalozno, možda i kriminalno, vođeno računovodstvo kakvom svjedočimo u slučaju Vila Costabela/AKD, koja je od osnutka države otvarana i ekspresno zatvarana kao slučaj. AKD-ov troškovnik Costabelle, koji smo ovih dana dobili na uvid, pokazuje da je moguće više posjeta jedne ili više osoba, više troškova pokrivati jednom fakturom, u kojoj je skoro u pravilu navedeno da je riječ o troškovima 'jedne osobe', naravno bez specificiranih troškova.
AKD luksuznom opatijskom Hotelu Milenij plaća račune po ispostavljenoj nespecificiranoj fakturi i nitko ništa ne pita. Catering iz Milenija u Costabelu prosječno se po jednom posjetu toj vili kretao između 20 i 30 tisuća kuna. Svi podaci, uključujući i one koliko se bifteka, jastoga i kavijara požderalo, a koliko šampanjca popilo, tko je sve to konzumirao i zašto, proglašeni su tajnom jer je riječ o 'štićenim osobama'. Na kopijama računa, koje smo dobili na uvid, naknadno su rukom (rukopis je uvijek isti) na poleđini dopisivani navodni razlozi troška 'gosti MUP-a', 'delegacija Iraka', 'poslovni partneri Vlade RH' i slično. Mogli su tako napisati i Sveti Petar, bilo bi jednako vjerodostojno.
Zašto je socijalna država relikt prošlosti, a politički hohšapleri nisu
Dok se privatnim tvrtkama i građanima doslovno zbog zareza ispisuju kazne, dok se kod njih traži i najmanja pogreška ne bi li im se odrapili deseci tisuća kuna penala, u državnom sustavu pravila gotovo da i nema - kad je riječ o zadovoljavanju potreba najviših državnih dužnosnika prolazi baš sve. Ta dvostruka mjerila su paralizirala razvoj zemlje, a izvor su većine zala s kojima se kao društvo nosimo. Riječ neodgovornost prva je riječ njihovog rječnika, a bonvivanstvo druga Tita jedini model obavljanja državnih poslova.
Bez obzira dolaze li iz HDZ-a ili SDP-a, iz menadžerskih voda i(li) klerikalnih skupina, oni svi žude za stilom života kakav je njegovao Josip Broz Tito, ali bez primisli da Hrvatska, kad je riječ o socijalnoj sigurnosti građana, treba imati išta s državom koju je vodio Tito. Taj veći stupanj egzistencijalne sigurnosti, to im jedino smeta, proglasili su ga odurnim reliktom mrske političke prošlosti.
A sve drugo, onaj najgori dio naslijeđa iz bivšeg sustava - zloupotreba represivnog sustava; pijana potrošnja novca poreznih obveznika; kontrola medija, poslušnost i podobnost umjesto znanja i kompetencija; progon neistomišljenika; skupe limunzine, lijepe žene, puno alkohola i mnogo fine hrane na račun Državnog proračuna - sve su to prigrabili punim srcem, raširenih ruku i gladnih duša.
Dokle god bude tako, tapkat ćemo, u najboljem slučaju, na ovom istom mjestu, s kojega se odavno ne vide ni razvoj ni bolji životni i poslovni uvjeti.
tportal
