Veliki jubilej – pedesetu godišnjicu Maove svibanjske obznane i slavne Kulturne revolucije – svečano i radno ovih dana u Hrvatskoj obilježava vladajuća koalicija na čelu s HDZ-om, i na repu s Mostom, provodeći temeljitu obnovu hrvatske države, Reformu života i nemilosrdni obračun s kontrarevolucijom
Ovih dana navršit će se točno pedeset godina od historijskog govora Mao Ce Tunga na sjednici Politbiroa Komunističke partije Kine 16. svibnja 1966. i poziva na nemilosrdni obračun s ‘buržoaskom kontrarevolucijom što je prodrla u Partiju, vladu, vojsku i razne oblasti kulture’ s ‘namjerom da restaurira kapitalistički poredak’. Maova Šesnaestosvibanjska obznana – kako ju je zapamtila historiografija – označit će službeni početak Velike proleterske kulturne revolucije, divovskog društvenog eksperimenta bez presedana u povijesti.
Sve je počelo nekoliko godina ranije, i to, naravno – gdje drugdje? – u teatru. Wu Han se zvao dogradonačelnik Pekinga, povjesničar s kazališnom ambicijom, koji je u Pekinškoj operi postavio historijsku dramu ‘Smjena ministra Hai Ruija’. Komad o životu popularnog dvorskog ministra iz vremena dinastije Ming – smijenjenog zbog suprotstavljanja caru Jiajingu – bio je zapravo prilično popularan u Maovoj Kini, sve dok ga krajem 1965. budni stražari revolucije nisu prepoznali kao buržoasku kritiku Mao Ce Tunga. Bio je to golemi skandal, lavina se zakotrljala, i u svibnju 1966. svojom se obznanom konačno oglasio i drug Mao: slučaj ‘Smjene ministra Hai Ruija’ danas se općenito smatra okidačem ‘desetogodišnje katastrofe’ – kako Kinezi pamte Kulturnu revoluciju koja je slijedila.
Ako je najavljena u teatru, revolucija je počela, naravno – gdje drugdje? – na sveučilištu. Nie Yuanzi se zvala profesorica filozofije, partijska sekretarica na Univerzitetu u Pekingu, koja je Maovu obznanu artikulirala u svoj čuveni ‘dazibao’ – kako u Kini zovu velike plakate s revolucionarnim parolama – i pozvala na obračun s buržoazijom na Sveučilištu. Mao je onda dao da se Niein dazibao postavi u svim školama i fakultetima u zemlji, i temeljita ‘reforma’ komunističke Kine mogla je započeti. U kineskom jeziku, naime, naziv za Kulturnu revoluciju jest i njena vrlo precizna definicija: Ge ming, odnosno ‘Reforma života’.
I to kakva reforma: obnevidjeli od revolucionarnog zanosa, studenti organizirani u Hóng Wèibīng, Crvene straže, počeli su napadati i nepoćudne i poćudne, zemljom je zavladao kaos, u neviđenim čistkama počišćene su sve institucije, od kazališta do medija, zatvorene su sve škole i sveučilišta, znanstvenici, profesori, studenti i učenici poslani su u tvornice i na rižina polja, novinari, umjetnici i intelektualci na preodgoj u radne logore, a izdajnici naroda i Partije – ili barem oni koji se nisu odmah sami ubili – pred streljačke vodove.
U sljedećih deset godina, do smrti Mao Ce Tunga, bit će tako likvidirano pola milijuna unutarnjih neprijatelja, a Kulturna će revolucija na razne druge načine odnijeti još sedam milijuna ‘reformiranih života’, ostavivši gladnu i polumrtvu Kinu okovanu ledenim strahom, u srednjevjekovnom mraku, opustjelih gradova, spaljenih biblioteka, srušenih hramova, uništenih spomenika i potpuno devastirane kulture, s cijelom jednom preskočenom, obogaljenom generacijom bez škole.
Taj, eto, veliki jubilej – pedesetu godišnjicu Maove svibanjske obznane i slavne Kulturne revolucije – svečano i radno ovih dana u Hrvatskoj obilježava vladajuća koalicija na čelu s HDZ-om, i na repu s Mostom, provodeći temeljitu obnovu hrvatske države, Reformu života i nemilosrdni obračun s kontrarevolucijom, koja je u kulturne ustanove, državnu televiziju, nezavisne medije, škole i fakultete prodrla, shvatili ste, s namjerom da restaurira Jugoslaviju.
Može izgledati nategnuto za potrebe historiografske dramaturgije, ali i HDZ-ova je Reforma života pripremana onako kako je pripremljen Maov Ge ming: velikom kampanjom koju su maoisti pedesetih nazivali Sīxiǎng gǎizào – ‘Reforma misli’. ‘Svatko će moći slobodno misliti i govoriti, sve dok nije neprijateljski element i dok ne napada sa zlom namjerom’, najavio je to u svojim ‘Ciljevima za 1945.’ neumrli Mao. ‘Svatko će u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni to neće moći’, preveo je Maovu doktrinu predsjednik Centralnog komiteta Tomislav Karamarko prije točno dvije godine, 4. svibnja 2014., najavivši HDZ-ov Sīxiǎng gǎizào u svom referatu na saboru stranačke Zajednice branitelja, čuvenoj Četvrtosvibanjskoj obznani: ‘Na javnoj sceni morat će se poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška!’
Može, rekoh, izgledati nategnuto za potrebe historiografske dramaturgije, ali Hrvatima je i u revolucionarnim stvarima forma važna koliko i sadržaj: kao što je jednako pripremljena Reformom misli, hrvatska je Kulturna revolucija jednako najavljena u kazalištu, hajkom HDZ-ovih Crvenih straža na intendanta riječkog HNK-a i ‘slučajem ‘Smjena intendanta Olivera Frljića” – ‘Riječki HNK nije ni hrvatski, ni narodni, i našim dolaskom na vlast Frljić će biti smijenjen’, obećao je tada Tomislav Karamao – a na koncu i jednako započeta revolucionarnim dazibaom na Univerzitetu.
‘Želim da Sveučilište u Zagrebu postane mjesto temeljnih biblijskih vrijednosti, koje se danas, nažalost, ne poštuju’, svečano je – baš onih dana kad je Karamao iznosio svoju Četvrtosvibanjsku obznanu – obračun sa sekularnom ‘buržoazijom’ na Sveučilištu prisegnuo novoizabrani rektor Damir Boras. Nakon čega je sve bilo spremno za discipliniranje reakcionarnog Filozofskog fakulteta, instaliranje dekana Vlatka Previšića, HDZ-ove Nie Yuanzi, i integraciju Filozofskog s Katoličkom bogoslovijom. Može, naime, i ta stvar izgledati nategnuto, ali baš kao na teologiji – gdje nema prijemnih ispita, već se upisuje samo na preporuku biskupa – i za Maove su se Kulturne revolucije, kad su fakulteti konačno otvoreni, umjesto prijemnih ispita tražile preporuke zadruge, tvornice ili vojske.
Jedina je tako razlika između Maove i Karamarkove kulturne revolucije ona nominalna: kineska je bila komunistička, a hrvatska je antikomunistička. Riječ je, međutim, o sinonimima, jer HDZ-ov je antikomunizam i po formi i po sadržaju posve komunistički. Mantra iz Karamarkove Crvene knjižice, ‘mi smo protiv svakog totalitarizma!’, ispražnjena je od značenja i izvedena u vlastitu unutrašnju suprotnost na isti način na koji su do njene suprotnosti komunisti ispraznili mantru o ‘demokraciji’. Klasičnu zapadnu liberalnu demokraciju drug je Mao, recimo, nazivao ‘ultrademokracijom’ i smatrao kočnicom ljudskog napretka.
Pod mantrom ‘protiv svakog totalitarizma’, uostalom, Karamarko je nedavno potvrđen za predsjednika HDZ-a u posve totalitarističkoj maniri, kao jedini kandidat na stranačkim izborima koje će ministar vanjskih poslova Miro Kovač najozbiljnije nazvati ‘festivalom demokracije’. Nikad, jebiga, niste čuli da izbore tako nazivaju u uređenim demokratskim društvima: čim se izbori nazivaju ‘festivalom demokracije’, sumnja u njihov demokratski legitimitet postaje građanska obaveza. Otprilike kao skepsa u antitotalitarizam nekoga tko se i na telefon javlja s ‘ja sam protiv svakog totalitarizma’.
Kad stoga HDZ u antikomunističku Veliku katoličku kulturnu revoluciju kreće s takvih, dakle vrlo kineskih ‘demokratskih’ i ‘antitotalitarnih’ pozicija, ona je po sadržaju suštinski totalitarna i antidemokratska, a po formi upravo – komunistička. S Maovim Ge mingom, najzad, osim historiografske dramaturgije dijeli i ambiciju: obračun s dekadentnom zapadnom ‘ultrademokracijom’ – u našem slučaju s devijacijama poput sekularizma, ateizma ili gay brakova – te temeljitu preobrazbu društva i povratak izvorištima revolucije, u našem slavnom slučaju ‘Domovinskom ratu, braniteljima, našim poginulima, političkoj doktrini dr. Franje Tuđmana i velikom djelu Gojka Šuška’. Ili, kraće, ‘biblijskim vrijednostima’.
Takva reforma – Maova Reforma života – jedina je zapravo reforma koja HDZ istinski zanima i koju istinski provodi. Već u prvih nekoliko mjeseci Kineska demokratska zajednica počistila je hrvatsku medijsku i kulturnu scenu: raspušteno je Vijeće za elektroničke medije, a onda i Povjerenstvo za neprofitne medije, kojima je ukinut proračunski novac i zapriječen pristup EU-fondovima, prepolovljen je budžet i za talijanski manjinski ‘La Voce del popolo’, promijenjeno vodstvo državne televizije i u kratkom roku potjerano ili smijenjeno sedamdeset šefova, urednika, novinara, snimatelja, redatelja i pravnika, ukinut je satirični ‘Montirani proces’ i na koncu uklonjen čak i tvorac i urednik artističkog Trećeg programa.
‘Ni hrvatska, ni narodna’ kazališta poput riječkog HNK-a ili Šerbedžijinog Ulyssesa dobila su i do upola manje novca nego lani, sumnjivi Festival svjetske književnosti četrdeset, a reakcionarni Pulski sajam knjiga čak sedamdeset posto manje, dok neki – od dvotjednika ‘Zarez’ i Interlibera do, recimo, manjih programa PEN-a ili odmetničkog Hrvatskog društva pisaca – nisu dobili ništa. Nad Kulturnom revolucijom cijelo to vrijeme bdiju biskupi iz Crkvene straže, a ulogu vigilantskih Crvenih straža, Hóng Wèibīnga, napadima na pisce, glumice i režisere preuzeli su ‘studenti’ iz navijačkih skupina.
Istodobno, na sve funkcije u zemlji instalirani su pravovjerni Hrvati i maoistički katolici, medijsko-kulturna scena armirana je čudovišnom mrežom poslušnih mediokriteta i vojnika revolucije, a budžetskim novcem bogato nagrađeni svi koji su se zakleli na vjernost revoluciji, od osječkog HNK-a i Hrvatskog društva književnika do ‘Vijenca’ i ‘Hrvatskog slova’. Ionako simbolični proračun za znanost i obrazovanje – uz kulturu i medije najopakijeg neprijatelja Reforme misli – sveden je na trećinu prosjeka dekadentnog Zapada, a ulaganja u razvoj visokog obrazovanja, znanstveno-istraživačke djelatnosti ili usavršavanje znanstvenih novaka udarnički su smanjena i po četiri puta.
Poslao bi valjda Karamarko znanstvenike, profesore i studente i u tvornice, samo da koja još radi: jedino valjda zlosretni splet povijesnih okolnosti sprječava ga tako da veličanstvenu Kulturnu revoluciju i dovrši, pa da novinare, umjetnike i intelektualce otuđene od ‘biblijskih vrijednosti’ pošalje na preodgoj u radne logore, a izdajnike ‘političke doktrine dr. Franje Tuđmana’ – ili barem one koji se ne bi odmah sami ubili – pred streljačke vodove.
Baš kao nekad, kao u Narodnoj Republici Kini sretne 1966.
Kao Ce Tung.
portalnovosti
Ovih dana navršit će se točno pedeset godina od historijskog govora Mao Ce Tunga na sjednici Politbiroa Komunističke partije Kine 16. svibnja 1966. i poziva na nemilosrdni obračun s ‘buržoaskom kontrarevolucijom što je prodrla u Partiju, vladu, vojsku i razne oblasti kulture’ s ‘namjerom da restaurira kapitalistički poredak’. Maova Šesnaestosvibanjska obznana – kako ju je zapamtila historiografija – označit će službeni početak Velike proleterske kulturne revolucije, divovskog društvenog eksperimenta bez presedana u povijesti.
Sve je počelo nekoliko godina ranije, i to, naravno – gdje drugdje? – u teatru. Wu Han se zvao dogradonačelnik Pekinga, povjesničar s kazališnom ambicijom, koji je u Pekinškoj operi postavio historijsku dramu ‘Smjena ministra Hai Ruija’. Komad o životu popularnog dvorskog ministra iz vremena dinastije Ming – smijenjenog zbog suprotstavljanja caru Jiajingu – bio je zapravo prilično popularan u Maovoj Kini, sve dok ga krajem 1965. budni stražari revolucije nisu prepoznali kao buržoasku kritiku Mao Ce Tunga. Bio je to golemi skandal, lavina se zakotrljala, i u svibnju 1966. svojom se obznanom konačno oglasio i drug Mao: slučaj ‘Smjene ministra Hai Ruija’ danas se općenito smatra okidačem ‘desetogodišnje katastrofe’ – kako Kinezi pamte Kulturnu revoluciju koja je slijedila.
Ako je najavljena u teatru, revolucija je počela, naravno – gdje drugdje? – na sveučilištu. Nie Yuanzi se zvala profesorica filozofije, partijska sekretarica na Univerzitetu u Pekingu, koja je Maovu obznanu artikulirala u svoj čuveni ‘dazibao’ – kako u Kini zovu velike plakate s revolucionarnim parolama – i pozvala na obračun s buržoazijom na Sveučilištu. Mao je onda dao da se Niein dazibao postavi u svim školama i fakultetima u zemlji, i temeljita ‘reforma’ komunističke Kine mogla je započeti. U kineskom jeziku, naime, naziv za Kulturnu revoluciju jest i njena vrlo precizna definicija: Ge ming, odnosno ‘Reforma života’.
I to kakva reforma: obnevidjeli od revolucionarnog zanosa, studenti organizirani u Hóng Wèibīng, Crvene straže, počeli su napadati i nepoćudne i poćudne, zemljom je zavladao kaos, u neviđenim čistkama počišćene su sve institucije, od kazališta do medija, zatvorene su sve škole i sveučilišta, znanstvenici, profesori, studenti i učenici poslani su u tvornice i na rižina polja, novinari, umjetnici i intelektualci na preodgoj u radne logore, a izdajnici naroda i Partije – ili barem oni koji se nisu odmah sami ubili – pred streljačke vodove.
U sljedećih deset godina, do smrti Mao Ce Tunga, bit će tako likvidirano pola milijuna unutarnjih neprijatelja, a Kulturna će revolucija na razne druge načine odnijeti još sedam milijuna ‘reformiranih života’, ostavivši gladnu i polumrtvu Kinu okovanu ledenim strahom, u srednjevjekovnom mraku, opustjelih gradova, spaljenih biblioteka, srušenih hramova, uništenih spomenika i potpuno devastirane kulture, s cijelom jednom preskočenom, obogaljenom generacijom bez škole.
Taj, eto, veliki jubilej – pedesetu godišnjicu Maove svibanjske obznane i slavne Kulturne revolucije – svečano i radno ovih dana u Hrvatskoj obilježava vladajuća koalicija na čelu s HDZ-om, i na repu s Mostom, provodeći temeljitu obnovu hrvatske države, Reformu života i nemilosrdni obračun s kontrarevolucijom, koja je u kulturne ustanove, državnu televiziju, nezavisne medije, škole i fakultete prodrla, shvatili ste, s namjerom da restaurira Jugoslaviju.
Može izgledati nategnuto za potrebe historiografske dramaturgije, ali i HDZ-ova je Reforma života pripremana onako kako je pripremljen Maov Ge ming: velikom kampanjom koju su maoisti pedesetih nazivali Sīxiǎng gǎizào – ‘Reforma misli’. ‘Svatko će moći slobodno misliti i govoriti, sve dok nije neprijateljski element i dok ne napada sa zlom namjerom’, najavio je to u svojim ‘Ciljevima za 1945.’ neumrli Mao. ‘Svatko će u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni to neće moći’, preveo je Maovu doktrinu predsjednik Centralnog komiteta Tomislav Karamarko prije točno dvije godine, 4. svibnja 2014., najavivši HDZ-ov Sīxiǎng gǎizào u svom referatu na saboru stranačke Zajednice branitelja, čuvenoj Četvrtosvibanjskoj obznani: ‘Na javnoj sceni morat će se poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška!’
Može, rekoh, izgledati nategnuto za potrebe historiografske dramaturgije, ali Hrvatima je i u revolucionarnim stvarima forma važna koliko i sadržaj: kao što je jednako pripremljena Reformom misli, hrvatska je Kulturna revolucija jednako najavljena u kazalištu, hajkom HDZ-ovih Crvenih straža na intendanta riječkog HNK-a i ‘slučajem ‘Smjena intendanta Olivera Frljića” – ‘Riječki HNK nije ni hrvatski, ni narodni, i našim dolaskom na vlast Frljić će biti smijenjen’, obećao je tada Tomislav Karamao – a na koncu i jednako započeta revolucionarnim dazibaom na Univerzitetu.
‘Želim da Sveučilište u Zagrebu postane mjesto temeljnih biblijskih vrijednosti, koje se danas, nažalost, ne poštuju’, svečano je – baš onih dana kad je Karamao iznosio svoju Četvrtosvibanjsku obznanu – obračun sa sekularnom ‘buržoazijom’ na Sveučilištu prisegnuo novoizabrani rektor Damir Boras. Nakon čega je sve bilo spremno za discipliniranje reakcionarnog Filozofskog fakulteta, instaliranje dekana Vlatka Previšića, HDZ-ove Nie Yuanzi, i integraciju Filozofskog s Katoličkom bogoslovijom. Može, naime, i ta stvar izgledati nategnuto, ali baš kao na teologiji – gdje nema prijemnih ispita, već se upisuje samo na preporuku biskupa – i za Maove su se Kulturne revolucije, kad su fakulteti konačno otvoreni, umjesto prijemnih ispita tražile preporuke zadruge, tvornice ili vojske.
Jedina je tako razlika između Maove i Karamarkove kulturne revolucije ona nominalna: kineska je bila komunistička, a hrvatska je antikomunistička. Riječ je, međutim, o sinonimima, jer HDZ-ov je antikomunizam i po formi i po sadržaju posve komunistički. Mantra iz Karamarkove Crvene knjižice, ‘mi smo protiv svakog totalitarizma!’, ispražnjena je od značenja i izvedena u vlastitu unutrašnju suprotnost na isti način na koji su do njene suprotnosti komunisti ispraznili mantru o ‘demokraciji’. Klasičnu zapadnu liberalnu demokraciju drug je Mao, recimo, nazivao ‘ultrademokracijom’ i smatrao kočnicom ljudskog napretka.
Pod mantrom ‘protiv svakog totalitarizma’, uostalom, Karamarko je nedavno potvrđen za predsjednika HDZ-a u posve totalitarističkoj maniri, kao jedini kandidat na stranačkim izborima koje će ministar vanjskih poslova Miro Kovač najozbiljnije nazvati ‘festivalom demokracije’. Nikad, jebiga, niste čuli da izbore tako nazivaju u uređenim demokratskim društvima: čim se izbori nazivaju ‘festivalom demokracije’, sumnja u njihov demokratski legitimitet postaje građanska obaveza. Otprilike kao skepsa u antitotalitarizam nekoga tko se i na telefon javlja s ‘ja sam protiv svakog totalitarizma’.
Kad stoga HDZ u antikomunističku Veliku katoličku kulturnu revoluciju kreće s takvih, dakle vrlo kineskih ‘demokratskih’ i ‘antitotalitarnih’ pozicija, ona je po sadržaju suštinski totalitarna i antidemokratska, a po formi upravo – komunistička. S Maovim Ge mingom, najzad, osim historiografske dramaturgije dijeli i ambiciju: obračun s dekadentnom zapadnom ‘ultrademokracijom’ – u našem slučaju s devijacijama poput sekularizma, ateizma ili gay brakova – te temeljitu preobrazbu društva i povratak izvorištima revolucije, u našem slavnom slučaju ‘Domovinskom ratu, braniteljima, našim poginulima, političkoj doktrini dr. Franje Tuđmana i velikom djelu Gojka Šuška’. Ili, kraće, ‘biblijskim vrijednostima’.
Takva reforma – Maova Reforma života – jedina je zapravo reforma koja HDZ istinski zanima i koju istinski provodi. Već u prvih nekoliko mjeseci Kineska demokratska zajednica počistila je hrvatsku medijsku i kulturnu scenu: raspušteno je Vijeće za elektroničke medije, a onda i Povjerenstvo za neprofitne medije, kojima je ukinut proračunski novac i zapriječen pristup EU-fondovima, prepolovljen je budžet i za talijanski manjinski ‘La Voce del popolo’, promijenjeno vodstvo državne televizije i u kratkom roku potjerano ili smijenjeno sedamdeset šefova, urednika, novinara, snimatelja, redatelja i pravnika, ukinut je satirični ‘Montirani proces’ i na koncu uklonjen čak i tvorac i urednik artističkog Trećeg programa.
‘Ni hrvatska, ni narodna’ kazališta poput riječkog HNK-a ili Šerbedžijinog Ulyssesa dobila su i do upola manje novca nego lani, sumnjivi Festival svjetske književnosti četrdeset, a reakcionarni Pulski sajam knjiga čak sedamdeset posto manje, dok neki – od dvotjednika ‘Zarez’ i Interlibera do, recimo, manjih programa PEN-a ili odmetničkog Hrvatskog društva pisaca – nisu dobili ništa. Nad Kulturnom revolucijom cijelo to vrijeme bdiju biskupi iz Crkvene straže, a ulogu vigilantskih Crvenih straža, Hóng Wèibīnga, napadima na pisce, glumice i režisere preuzeli su ‘studenti’ iz navijačkih skupina.
Istodobno, na sve funkcije u zemlji instalirani su pravovjerni Hrvati i maoistički katolici, medijsko-kulturna scena armirana je čudovišnom mrežom poslušnih mediokriteta i vojnika revolucije, a budžetskim novcem bogato nagrađeni svi koji su se zakleli na vjernost revoluciji, od osječkog HNK-a i Hrvatskog društva književnika do ‘Vijenca’ i ‘Hrvatskog slova’. Ionako simbolični proračun za znanost i obrazovanje – uz kulturu i medije najopakijeg neprijatelja Reforme misli – sveden je na trećinu prosjeka dekadentnog Zapada, a ulaganja u razvoj visokog obrazovanja, znanstveno-istraživačke djelatnosti ili usavršavanje znanstvenih novaka udarnički su smanjena i po četiri puta.
Poslao bi valjda Karamarko znanstvenike, profesore i studente i u tvornice, samo da koja još radi: jedino valjda zlosretni splet povijesnih okolnosti sprječava ga tako da veličanstvenu Kulturnu revoluciju i dovrši, pa da novinare, umjetnike i intelektualce otuđene od ‘biblijskih vrijednosti’ pošalje na preodgoj u radne logore, a izdajnike ‘političke doktrine dr. Franje Tuđmana’ – ili barem one koji se ne bi odmah sami ubili – pred streljačke vodove.
Baš kao nekad, kao u Narodnoj Republici Kini sretne 1966.
Kao Ce Tung.
portalnovosti
