Hrvatska bi - to se vidi s Mjeseca, golim okom - mogla hraniti pet, šest, sedam milijuna ljudi: ovdje je praktički svaki komadić prostora pogodan za neku ozbiljnu investiciju. Velebit zjapi parazan, premda njegov hrbat vapi za planinarskim domovina, šetnicama, stazama za trackere, bicikliste i pješake. Na velikim praznim, sve praznijim prostorima Like, Zagore, Korduna i Banovine, mogle bi se uzgajati ovce, koze, stoka sitnog zuba; milijuni muslimana i židova u srednjoj Europi i na Bliskom (bliskom!) istoku, veliko su tržište. Ljekovito bilje, zdravstveni turizam, hrana - notorno, u Slavoniji - trebali bi davati posla vojsci ljudi. Hrvatska bi morala biti privlačna za imigraciju, barem kao i Njemačka - na koncu, ona je možda i ljepša, ali to je jedina naša komparativna prednost.
No, Hrvatsku ne samo da ne nastanjuje 5 ili 6 milijuna ljudi, već ljudi iz nje bježe. Glavom bez obzira, bez namjere povratka, vremenom sve masovnije. Naš kapacitet za iseljavanje čak se brliži kraju, upozorava dr. Tado Jurić, koji je u terenskom istraživanju u Njemčakoj potvrdio ono što intuitivno slutimo .- da ljudi odavde ne bježe zbog nestašice posla, već zbog nestašice pravde i prava. Hrvatska nema regularno tržište, nema utakmicu u kojoj pobjeđuju najbolji, već dirigirani ortački kapitalizam u kojemu dobivaju samo "naši".
Svi znaju da ovu zemlju, iz koje dnevno bježi od 120 do 150 ljudi, mogu spasiti jedino reforme. Isto tako, nije nepoznato ni koje bi to reforme bile - smanjenje javnog sektora, uklanjanje besmislenih, parazitskih pozicija proračuna (pojedinih agencija, komora, instituta, neradnih mjesta) stimulacija produktivnih pozicija, smanjanje poreza, digitalizacija javne uprave, objava svih troškova proračuna na webu, novi investicijski ciklus, razvoj poljoprivrede, navodnjavanje, hidroenergetske investicije...
To je, dakle, topla voda - nešto svima poznato, što ne treba otkrivati.
No, to je tako bilo i 2000, i 2004, i 2008. a ipak, nitko nije poduzeo odlučujući zaokret od etatističke, klijentelističko-dogovorne ekonomije, prema natjecateljskoj, tržišnoj, efikasnoj. Naprotiv, iz izbornog ciklusa u izborni ciklus Hrvatska tone sve dublje: broj zaposlenih u javnom sektoru veći je od trećine, drugu trećinu čine ljudi koji su na ovaj ili onaj način vezani za turizam, apartmane, i slično, dok je samo trećina uposlenih u realnom sektoru. Na svim razinama, od općina, preko gradova i županija do središnje države, moćnici su godinama zapošljavali svoje bližnje. Vjerovatno ne postoji niti jedan hrvatski političar, bilo kojeg ranga, koji nije zaposlio nekog - jednog ili više klijenata, rođaka, prijatelja, bližnjih, daljnjih...
I oni bi sad trebali mijenjati ustroj kojega su sami koncipirali, za vlastite potrebe? I stvarati neki novi, koji bi bitno smanjivao njihovu moć?
Otkud bi oni uzimali, "trećinu iznad stola, dvije trećine ispod stola"? Gdje bi zapošljavali klijente? Kako bi držali u ovisnosti birače?
Čini se da rečenica Andreja Plenkovića, prema kojoj je "Agrokor naša najveća refroma" pokazuje jedini izlaz: reforme ovdje mogu započeti jedino propašću pojedinih sustava... To je, naravno, loša vijest. Dok sve propadne, dijaspora će narasti do neslućenih razmjera. Tračak nade daje ipak moguće, zamislivo i poželjno savezništvo Dalije Orešković i Mislava Kolakušića, koji bi, u silnoj sinergiji, uzeli mnoštvo glasova očajnih, razočaranih, poniženih i uvrijeđenih gađana ove zemlje koji se još ne vide u Irskoj, Njemačkoj, Norveškoj ili Kanadi. No, sačekajmo Savez, pa i ako do njega dođe, budimo strpljivi: hajdemo vidjeti kojih bi pet ili šest ključnih stvari oni mijenjali. A onda treba savladati još jednu prepreku: izlazak iz ormara dviju velikih stranaka, HDZ-a i SDP-a, koje bi mogle priznati da se potajno vole, pa ući u veliku koaliciju i time uništiti zadnji tračak nade u Hrvatskoj; sve drugo su, uostalom, već potaracali.
Boris Rašeta
No, Hrvatsku ne samo da ne nastanjuje 5 ili 6 milijuna ljudi, već ljudi iz nje bježe. Glavom bez obzira, bez namjere povratka, vremenom sve masovnije. Naš kapacitet za iseljavanje čak se brliži kraju, upozorava dr. Tado Jurić, koji je u terenskom istraživanju u Njemčakoj potvrdio ono što intuitivno slutimo .- da ljudi odavde ne bježe zbog nestašice posla, već zbog nestašice pravde i prava. Hrvatska nema regularno tržište, nema utakmicu u kojoj pobjeđuju najbolji, već dirigirani ortački kapitalizam u kojemu dobivaju samo "naši".
Svi znaju da ovu zemlju, iz koje dnevno bježi od 120 do 150 ljudi, mogu spasiti jedino reforme. Isto tako, nije nepoznato ni koje bi to reforme bile - smanjenje javnog sektora, uklanjanje besmislenih, parazitskih pozicija proračuna (pojedinih agencija, komora, instituta, neradnih mjesta) stimulacija produktivnih pozicija, smanjanje poreza, digitalizacija javne uprave, objava svih troškova proračuna na webu, novi investicijski ciklus, razvoj poljoprivrede, navodnjavanje, hidroenergetske investicije...
To je, dakle, topla voda - nešto svima poznato, što ne treba otkrivati.
No, to je tako bilo i 2000, i 2004, i 2008. a ipak, nitko nije poduzeo odlučujući zaokret od etatističke, klijentelističko-dogovorne ekonomije, prema natjecateljskoj, tržišnoj, efikasnoj. Naprotiv, iz izbornog ciklusa u izborni ciklus Hrvatska tone sve dublje: broj zaposlenih u javnom sektoru veći je od trećine, drugu trećinu čine ljudi koji su na ovaj ili onaj način vezani za turizam, apartmane, i slično, dok je samo trećina uposlenih u realnom sektoru. Na svim razinama, od općina, preko gradova i županija do središnje države, moćnici su godinama zapošljavali svoje bližnje. Vjerovatno ne postoji niti jedan hrvatski političar, bilo kojeg ranga, koji nije zaposlio nekog - jednog ili više klijenata, rođaka, prijatelja, bližnjih, daljnjih...
I oni bi sad trebali mijenjati ustroj kojega su sami koncipirali, za vlastite potrebe? I stvarati neki novi, koji bi bitno smanjivao njihovu moć?
Otkud bi oni uzimali, "trećinu iznad stola, dvije trećine ispod stola"? Gdje bi zapošljavali klijente? Kako bi držali u ovisnosti birače?
Čini se da rečenica Andreja Plenkovića, prema kojoj je "Agrokor naša najveća refroma" pokazuje jedini izlaz: reforme ovdje mogu započeti jedino propašću pojedinih sustava... To je, naravno, loša vijest. Dok sve propadne, dijaspora će narasti do neslućenih razmjera. Tračak nade daje ipak moguće, zamislivo i poželjno savezništvo Dalije Orešković i Mislava Kolakušića, koji bi, u silnoj sinergiji, uzeli mnoštvo glasova očajnih, razočaranih, poniženih i uvrijeđenih gađana ove zemlje koji se još ne vide u Irskoj, Njemačkoj, Norveškoj ili Kanadi. No, sačekajmo Savez, pa i ako do njega dođe, budimo strpljivi: hajdemo vidjeti kojih bi pet ili šest ključnih stvari oni mijenjali. A onda treba savladati još jednu prepreku: izlazak iz ormara dviju velikih stranaka, HDZ-a i SDP-a, koje bi mogle priznati da se potajno vole, pa ući u veliku koaliciju i time uništiti zadnji tračak nade u Hrvatskoj; sve drugo su, uostalom, već potaracali.
Boris Rašeta
