Što su lažni proroci, opsjenari, vizionari i spasitelji opće prakse bliže društvenom središtu a dalje od margina, to je neko društvo bliže točki posvemašnjeg rasula. Činjenica da je jedan ibsenoliki profet, samozvani milijarder Ivan Žilić dospio u udarne prostore domaćih medija, pokazatelj je da smo totalno u klincu
Jedna za drugom javne ustanove tonu, posrću, gube bitke. Plodovi srca i uma miljenika vladajuće elite ne mogu izdržati utakmicu s konkurencijom. Ćiro Blažević potjerao je jednog Prosinečkog iz Dinama pa se zbog toga ždere cijeli život, dok su majstori s Prisavlja otjerali dvije ekipe prosinečkih u konkurentske klubove, od N1 do RTL-a, ali za njima nisu ni suze pustili, što je zapravo sasvim logično. Velika lova dijeli se na manji broj ljudi, konkurencija je sve manja, a što si beznačajniji i nezamjetniji, to je raspodjela beriva sigurnija. Možeš puštati TV prodaju, reklamirati Vladu, uzimati velike provizije za male reklame, ukratko raditi što hoćeš. Samo, ni to ne može dovijeka. Nizu svakodnevnih sitnih pobjeda komercijalnih televizija – koje će javnoj ostati vječno inferiorne jedino kad je riječ o ozbiljnoj kulturi – pridodana je konačno i pobjeda u majci svih bitaka. Nova TV je naime objavila kako su dobili prava za utakmice Vatrenih – kvalifikacije za Euro i sam Euro 2020., kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2022. i Ligu nacija! ‘Zadovoljstvo nam je što ovo možemo objaviti jer su utakmice hrvatske reprezentacije najgledaniji sadržaj u zemlji’, rekao je predsjednik uprave Nove TV Dražen Mavrić pa dodao: ‘U sljedeće četiri godine podići ćemo standarde praćenja reprezentacije tako da se mogu očekivati noviteti u vidu digitalne obrade, proširene stvarnosti i takvih stvari…’ Nova je objavila vijest o svojoj pobjedi u utakmici u kojoj su sudjelovale tri televizije, a HRT, koji se bavi suženom stvarnošću, nije objavio vijest o svom porazu pa to zato činimo mi, da im stavimo malo soli na ranu koju su si sami godinama stvarali.
Što su lažni proroci, opsjenari, vizionari i spasitelji opće prakse bliže društvenom središtu a dalje od margina, to je neko društvo bliže točki posvemašnjeg rasula. Činjenica da je jedan ibsenoliki profet, samozvani milijarder Ivan Žilić dospio u udarne prostore domaćih medija, pokazatelj je da smo totalno u klincu. Žilić nudi spas svega – Uljanika, 3. maja, Petrokemije, Agrokora, otkup državnih dugova, ali traži ‘zlatni sat’, neko jamstvo države koje će on dobiti odmah, dok bi njegovu lovu trebalo utjerati sudskim putem od određenih društava s kojima se gos’n Žilić sudi za bogtepitaj kakve patente. Benzin vaš, ideje naše – to je stara formula, no dok je Ostap Bender bio samo jedan književni lik, ovdje su svi poduzetnici izliveni iz njegova kalupa. Jadni mi, jadni, jadni mi. Hrvatska ide putem Venezuele: fiksirana na jedan jedini resurs, more, potopila je sve ostale, među zadnjima sada potapa brodogradnju, uz koju idu škole, zanati, obrti cijelog zaleđa – Lika, Kvarner, unutrašnjost Istre, otoci, sve je to bilo naslonjeno na 3. maj, Lenac, Uljanik. Ćao industrijo, zbogom budućnosti! Petar Panjkota s nužnom je dozom slabo prikrivenog podsmijeha odradio intervju sa Žilićem u nekom parku, a o kakvom se biznismenu radi dovoljno govore i njegovi zulufi koji bi prije nekih 150 godina bili vrlo moderni, ali sada ukazuju samo na to da je riječ o čovjeku koji grčevito vapi za pozornošću, ovako ili onako.
Odličan, brz, dinamičan, britak i pametan razgovor Damire Gregoret s Dalijom Orešković jasno je kontekstualizirao devijantnu dimenziju Lex Agrokora. ‘Vlada je, kako svjedoče transkripti, time napravila dosad najveći udar na pravnu državu otkako je hrvatske samostalnosti’, rekla je Dalija Orešković, koja je na svima razumljiv način objasnila da je formiranje grupe Borg i galaksije satelita bilo protuzakonito. ‘Postoji Zakon o vladi koji nalaže na koji se način mogu imenovati savjetnici ili članovi posebne ekspertne radne skupine. Ovdje se ne radi o tome. Ne postoji odluka Vlade koja bi pojedinim ljudima dala taj legitimitet. Ova je Vlada pojedinom interesnom lobiju, interesnoj grupi dala za pravo da na temelju povlaštenih informacija koje je dostavljala Martina Dalić osmisle zakonodavno rješenje koje ponajviše njima ide u prilog’, rekla je Orešković i dodala kako su pritom ‘bjesomučno govorili neistine i davali lažna očitovanja. Ne samo medijima i građanima, koje tako očito podcjenjuju, već i nadležnim tijelima’. ‘Nemoguće je da jedan ovako kompleksan i složen predmet USKOK obradi u svega 30-ak dana, a da pritom uopće ne istražuje bitna pitanja koja ovakvi iskazi Martine Dalić, Ante Ramljaka i Zorana Besaka otvaraju’, rekla je bivša predsjednica Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa. A slučaj Saucha – to dodajemo mi – još nisu riješili.
U poplavi ‘nemogućih misija’, raznih filmova katastrofe i sličnih adrenalinskih parkova komercijalnih TV postaja, namijenjenih oživljavanju beživotne masovne publike, već prvi kadrovi filma ‘Rajski dani’ privlače pažnju. U crno-bijelom filmu troje protagonista – aristokratski bivši SS oficir, Ruskinja koja je bila urednica mode u ‘Vogueu’ u Parizu pa završila u logoru jer je sakrila dva židovska dječaka i šef policije u višijevskoj Francuskoj – pripovijeda, u kameru, svoje živote i logike kojima su se u njima vodili. Ispovjedne sekvence neopisivo velike duljine, postupak kakav na filmu u tom opsegu nismo vidjeli, miješaju se s retrospektivama iz njihovih života koji su bili na čudan način povezani. Nijemac je fanatični nacist koji mrzi Židove a obožava Ruse, naročito Čehova, francuski policajac klasični je višijevski oportunist koji masovno hapsi Židove iako ne podnosi Nijemce, a Ruskinja je, premda bojažljiva, čovjek. Film vas uvuče svojom snagom i morate ga odgledati do kraja, a onda vidite da je autor ovog djela, koje katkad ima viskontijevski lijepih prizora, Andrej Končalovski, veličina ruske i europske kinematografije, koji nas je, govoreći o filmu, iznenadio mnogim stavovima. ‘Ja općenito smatram da je stanje njemačke nacije katastrofalno’, rekao je Končalovski, ‘ne zbog migracija, ne zbog činjenice da su pod okupacijom Amerike… stanje nacije je katastrofalno zbog toga što su joj u glavu utuvili krivnju. Jedna je stvar kada se osjećaj krivnje javlja spontano i kod generacije koja može i treba za to preuzeti odgovornost. No sasvim je drugo ljudima takve zemlje utuviti u glavu takav strah od političke nekorektnosti da se boje vlastite sjene.’ Potom je, u zaprepašćujućem tonu, nastavio: ‘To je strašno gledati. Oni nemaju kulture, ona je potpuno uništena. I nadam se da će se opet uzdići veliki njemački duh. To ne znači da taj duh treba dovesti do nacizma. Njemački duh – to su Hegel, Nietzsche, Schopenhauer. To je onaj dio njemačke kulture bez kojeg čak ni mi ne postojimo. Jer na nas su utjecali i Hegel, i Nietzsche, i Schopenhauer – utjecali su čak i na Vladimira Lenjina. Mislim da će Nijemci ovaj film gledati s užasom, stalno se osvrćući, i da će se bojati reći što o njemu misle. Razgovarao sam s njima, oni spuštaju pogled i crvene se. To je za njih jako teško. No nova generacija nije ni na koji način kriva! Njihovi djedovi su oni koji su upali u tu tragičnu, mutnu i strašnu rijeku nacizma. Ali djeca i unuci? Otuda je i počela sublimacija i pojava skinheadsa i drugih nasilnika…’ Končalovski je zamijetio važan detalj: ‘Znate li što je najzanimljivije? Glumci koji žive u istočnom dijelu Njemačke, koji je bio sovjetski, rado igraju naciste. Svi oni koji su iz zapadnog dijela to kategorički odbijaju. To je vrlo zanimljiva stvar, očito ima neke veze s psihologijom. Oni se još uvijek boje – to im je tamo nametnuto. Zato su svi Nijemci koji su igrali glavne uloge iz Istočne Njemačke. A Himmlera igra ruski glumac Viktor Suhorukov. Napisati scenarij u kojem ljudi pola filma samo gledaju u kameru u krupnom planu i govore – to je u određenom smislu potpuno ludilo. Da sam takav scenarij dao bilo kojem holivudskom studiju, rekli bi mi: ‘Jesi li poludio?’ Zbog toga mi je drago da sada živim u Rusiji, gdje takvo ludilo može proći. Mi sami, nažalost, često podcjenjujemo u kako slobodnoj zemlji živimo.’
Opasnost je, zaključio je jednom Karl Jaspers, u nespremnosti da se zna, u nagonu da se zaboravi i u nevjerici da se sve ovo (holokaust) stvarno dogodilo. Da, holokaust se opire ljudskom umu, taj događaj nije moguće shvatiti, pojmiti, zato će ga, uz pomoć vremena, biti sve lakše negirati. Uostalom, niti jedan veliki vidovnjački pisac (Kafka, Dostojevski) nije nikada anticipirao ništa slično.
Dnevnik Nove TV, 21. kolovoza, 19:15
Jedna za drugom javne ustanove tonu, posrću, gube bitke. Plodovi srca i uma miljenika vladajuće elite ne mogu izdržati utakmicu s konkurencijom. Ćiro Blažević potjerao je jednog Prosinečkog iz Dinama pa se zbog toga ždere cijeli život, dok su majstori s Prisavlja otjerali dvije ekipe prosinečkih u konkurentske klubove, od N1 do RTL-a, ali za njima nisu ni suze pustili, što je zapravo sasvim logično. Velika lova dijeli se na manji broj ljudi, konkurencija je sve manja, a što si beznačajniji i nezamjetniji, to je raspodjela beriva sigurnija. Možeš puštati TV prodaju, reklamirati Vladu, uzimati velike provizije za male reklame, ukratko raditi što hoćeš. Samo, ni to ne može dovijeka. Nizu svakodnevnih sitnih pobjeda komercijalnih televizija – koje će javnoj ostati vječno inferiorne jedino kad je riječ o ozbiljnoj kulturi – pridodana je konačno i pobjeda u majci svih bitaka. Nova TV je naime objavila kako su dobili prava za utakmice Vatrenih – kvalifikacije za Euro i sam Euro 2020., kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2022. i Ligu nacija! ‘Zadovoljstvo nam je što ovo možemo objaviti jer su utakmice hrvatske reprezentacije najgledaniji sadržaj u zemlji’, rekao je predsjednik uprave Nove TV Dražen Mavrić pa dodao: ‘U sljedeće četiri godine podići ćemo standarde praćenja reprezentacije tako da se mogu očekivati noviteti u vidu digitalne obrade, proširene stvarnosti i takvih stvari…’ Nova je objavila vijest o svojoj pobjedi u utakmici u kojoj su sudjelovale tri televizije, a HRT, koji se bavi suženom stvarnošću, nije objavio vijest o svom porazu pa to zato činimo mi, da im stavimo malo soli na ranu koju su si sami godinama stvarali.
RTL Direkt, 21. kolovoza, 21:00
Što su lažni proroci, opsjenari, vizionari i spasitelji opće prakse bliže društvenom središtu a dalje od margina, to je neko društvo bliže točki posvemašnjeg rasula. Činjenica da je jedan ibsenoliki profet, samozvani milijarder Ivan Žilić dospio u udarne prostore domaćih medija, pokazatelj je da smo totalno u klincu. Žilić nudi spas svega – Uljanika, 3. maja, Petrokemije, Agrokora, otkup državnih dugova, ali traži ‘zlatni sat’, neko jamstvo države koje će on dobiti odmah, dok bi njegovu lovu trebalo utjerati sudskim putem od određenih društava s kojima se gos’n Žilić sudi za bogtepitaj kakve patente. Benzin vaš, ideje naše – to je stara formula, no dok je Ostap Bender bio samo jedan književni lik, ovdje su svi poduzetnici izliveni iz njegova kalupa. Jadni mi, jadni, jadni mi. Hrvatska ide putem Venezuele: fiksirana na jedan jedini resurs, more, potopila je sve ostale, među zadnjima sada potapa brodogradnju, uz koju idu škole, zanati, obrti cijelog zaleđa – Lika, Kvarner, unutrašnjost Istre, otoci, sve je to bilo naslonjeno na 3. maj, Lenac, Uljanik. Ćao industrijo, zbogom budućnosti! Petar Panjkota s nužnom je dozom slabo prikrivenog podsmijeha odradio intervju sa Žilićem u nekom parku, a o kakvom se biznismenu radi dovoljno govore i njegovi zulufi koji bi prije nekih 150 godina bili vrlo moderni, ali sada ukazuju samo na to da je riječ o čovjeku koji grčevito vapi za pozornošću, ovako ili onako.
RTL Danas, 23. kolovoza, 18:30
Odličan, brz, dinamičan, britak i pametan razgovor Damire Gregoret s Dalijom Orešković jasno je kontekstualizirao devijantnu dimenziju Lex Agrokora. ‘Vlada je, kako svjedoče transkripti, time napravila dosad najveći udar na pravnu državu otkako je hrvatske samostalnosti’, rekla je Dalija Orešković, koja je na svima razumljiv način objasnila da je formiranje grupe Borg i galaksije satelita bilo protuzakonito. ‘Postoji Zakon o vladi koji nalaže na koji se način mogu imenovati savjetnici ili članovi posebne ekspertne radne skupine. Ovdje se ne radi o tome. Ne postoji odluka Vlade koja bi pojedinim ljudima dala taj legitimitet. Ova je Vlada pojedinom interesnom lobiju, interesnoj grupi dala za pravo da na temelju povlaštenih informacija koje je dostavljala Martina Dalić osmisle zakonodavno rješenje koje ponajviše njima ide u prilog’, rekla je Orešković i dodala kako su pritom ‘bjesomučno govorili neistine i davali lažna očitovanja. Ne samo medijima i građanima, koje tako očito podcjenjuju, već i nadležnim tijelima’. ‘Nemoguće je da jedan ovako kompleksan i složen predmet USKOK obradi u svega 30-ak dana, a da pritom uopće ne istražuje bitna pitanja koja ovakvi iskazi Martine Dalić, Ante Ramljaka i Zorana Besaka otvaraju’, rekla je bivša predsjednica Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa. A slučaj Saucha – to dodajemo mi – još nisu riješili.
Rajski dani, Kino TV, 26. kolovoza, 23:30
U poplavi ‘nemogućih misija’, raznih filmova katastrofe i sličnih adrenalinskih parkova komercijalnih TV postaja, namijenjenih oživljavanju beživotne masovne publike, već prvi kadrovi filma ‘Rajski dani’ privlače pažnju. U crno-bijelom filmu troje protagonista – aristokratski bivši SS oficir, Ruskinja koja je bila urednica mode u ‘Vogueu’ u Parizu pa završila u logoru jer je sakrila dva židovska dječaka i šef policije u višijevskoj Francuskoj – pripovijeda, u kameru, svoje živote i logike kojima su se u njima vodili. Ispovjedne sekvence neopisivo velike duljine, postupak kakav na filmu u tom opsegu nismo vidjeli, miješaju se s retrospektivama iz njihovih života koji su bili na čudan način povezani. Nijemac je fanatični nacist koji mrzi Židove a obožava Ruse, naročito Čehova, francuski policajac klasični je višijevski oportunist koji masovno hapsi Židove iako ne podnosi Nijemce, a Ruskinja je, premda bojažljiva, čovjek. Film vas uvuče svojom snagom i morate ga odgledati do kraja, a onda vidite da je autor ovog djela, koje katkad ima viskontijevski lijepih prizora, Andrej Končalovski, veličina ruske i europske kinematografije, koji nas je, govoreći o filmu, iznenadio mnogim stavovima. ‘Ja općenito smatram da je stanje njemačke nacije katastrofalno’, rekao je Končalovski, ‘ne zbog migracija, ne zbog činjenice da su pod okupacijom Amerike… stanje nacije je katastrofalno zbog toga što su joj u glavu utuvili krivnju. Jedna je stvar kada se osjećaj krivnje javlja spontano i kod generacije koja može i treba za to preuzeti odgovornost. No sasvim je drugo ljudima takve zemlje utuviti u glavu takav strah od političke nekorektnosti da se boje vlastite sjene.’ Potom je, u zaprepašćujućem tonu, nastavio: ‘To je strašno gledati. Oni nemaju kulture, ona je potpuno uništena. I nadam se da će se opet uzdići veliki njemački duh. To ne znači da taj duh treba dovesti do nacizma. Njemački duh – to su Hegel, Nietzsche, Schopenhauer. To je onaj dio njemačke kulture bez kojeg čak ni mi ne postojimo. Jer na nas su utjecali i Hegel, i Nietzsche, i Schopenhauer – utjecali su čak i na Vladimira Lenjina. Mislim da će Nijemci ovaj film gledati s užasom, stalno se osvrćući, i da će se bojati reći što o njemu misle. Razgovarao sam s njima, oni spuštaju pogled i crvene se. To je za njih jako teško. No nova generacija nije ni na koji način kriva! Njihovi djedovi su oni koji su upali u tu tragičnu, mutnu i strašnu rijeku nacizma. Ali djeca i unuci? Otuda je i počela sublimacija i pojava skinheadsa i drugih nasilnika…’ Končalovski je zamijetio važan detalj: ‘Znate li što je najzanimljivije? Glumci koji žive u istočnom dijelu Njemačke, koji je bio sovjetski, rado igraju naciste. Svi oni koji su iz zapadnog dijela to kategorički odbijaju. To je vrlo zanimljiva stvar, očito ima neke veze s psihologijom. Oni se još uvijek boje – to im je tamo nametnuto. Zato su svi Nijemci koji su igrali glavne uloge iz Istočne Njemačke. A Himmlera igra ruski glumac Viktor Suhorukov. Napisati scenarij u kojem ljudi pola filma samo gledaju u kameru u krupnom planu i govore – to je u određenom smislu potpuno ludilo. Da sam takav scenarij dao bilo kojem holivudskom studiju, rekli bi mi: ‘Jesi li poludio?’ Zbog toga mi je drago da sada živim u Rusiji, gdje takvo ludilo može proći. Mi sami, nažalost, često podcjenjujemo u kako slobodnoj zemlji živimo.’
Opasnost je, zaključio je jednom Karl Jaspers, u nespremnosti da se zna, u nagonu da se zaboravi i u nevjerici da se sve ovo (holokaust) stvarno dogodilo. Da, holokaust se opire ljudskom umu, taj događaj nije moguće shvatiti, pojmiti, zato će ga, uz pomoć vremena, biti sve lakše negirati. Uostalom, niti jedan veliki vidovnjački pisac (Kafka, Dostojevski) nije nikada anticipirao ništa slično.
