‘Zašto se niste kandidirali u prvoj izbornoj jedinici, da se natječete s Milanovićem i Plenkovićem?’ pitanje je koje Hrvoje Krešić, poput udarca, upućuje ravno u staklenu bradu Bože Petrova. Metkovski profet tilta, crveni, muca, vidi se da mulja: on je to htio, on je žarko žudio da ukrsti koplja s dva crveno-crna zlotvora, ali nije mu dao Most…
Marijana Puljak iz stranke Pametno u razgovoru s Mašenjkom Vukadinović otvara temu koja je prije osam mjeseci bila u fokusu javne rasprave, pa se putem pogubila. To je broj jedinica lokalne samouprave. Puljak kaže da bi radikalno smanjivanje broja županija, općina i gradova znatno smanjilo i masovnost političke klase. Bilo bi to ljekovito. Hrvatska je naime država u kojoj je politika jedina konjunkturna grana, jedina djelatnost od koje se bez puno rada i rizika može dobro živjeti, pa se svi smatraju pozvanima. Rado ide Hrvat u političare.Ovdje valja nešto reći o rodonačelniku tog trenda. To je Franjo Tuđman. Dušan Bilandžić, njegov stari prijatelj – jedan od trojice majora JNA koji su, kako je otkrio Joža Manolić, uhapsili Andriju Hebranga (druga dvojica bili su Veljko Kadijević i dotični Tuđman) – tvrdi da je prvi hrvatski predsjednik na samom početku vladavine samovoljno povećao plaće u Predsjedništvu Hrvatske na astronomsku razinu. ‘Pitao je’, rekao je Bilandžić u ‘Nacionalu’, ‘ima li netko kakvu ideju, a kako se nitko nije javio, sam je izašao sa svojim prijedlogom. Nije dopuštao da se spominje dinar, koji je još bio konvertibilna nacionalna valuta, pa je rekao ovako: ‘Vama, potpredsjednicima 4000 maraka, a meni 7000 maraka.’ Kad je pitao protivi li se tko tom prijedlogu, samo sam se ja javio. Bio sam protiv jer sam smatrao da mi sami ne možemo sebi određivati plaće. S druge strane, bivši članovi tog predsjedništva imali su 1800 njemačkih maraka, pa sam zaključio da će se plaće udvostručiti u cijeloj državnoj upravi, da će nam puknuti proračun, da to nećemo moći financirati… Njegov je prijedlog bio krajnje voluntaristički. To je bio naš prvi sastanak, a poslije su se i sve druge stvari događale na sličan način.’
Eto, tu je počelo, ali nije pitanje kako je sve počelo, nego zašto se to mahnitanje sve do danas nastavilo. Za to nam nije kriv Tuđman.
Antonio Zavada odradio je dobar razgovor sa Zdravkom Marićem. Tehnički ministar financija u Londonu je odbio prodati obveznice uz kamatu veću od pet posto. Premda nas je u tu situaciju dovela vlada Bože Petrova i Tome Karamarka, Marić je ipak povukao odgovoran potez, za svaku pohvalu – većina drugih ministara zadužila bi se uz bilo kakvu kamatu. ‘Neki kažu da sam prvi ministar koji se nije uspio zadužiti, a oni malo bolje upućeni da sam prvi koji je odbio prihvatiti previsoke uvjete zaduženja. Napravili smo dva izdanja na domaćem tržištu: izdavanje obveznica za šest milijardi kuna, a ovaj tjedan smo s hrvatskim financijskih sustavom refinancirali trezorski zapis. Izravno smo uštedjeli 250 milijuna kuna na godišnjoj razini kroz samo dva instrumenta. Obranili smo rejting i možemo gledati puno pozitivnije u budućnost’, rekao je Marić.
Hrvoje Krešić s dva je precizna udarca, upućena ravno u staklenu bradu Bože Petrova, nokautirao metkovskog profeta. ‘Zašto se niste kandidirali u prvoj izbornoj jedinici, da se natječete s Milanovićem i Plenkovićem?’ pita reporter Petrova. On tilta, crveni, muca, vidi se da mulja: on je to htio, njemu je to bila želja, on je žarko žudio da ukrsti koplja s dva crveno-crna zlotvora koji fingiraju idejni rat, ali nije mu dao Most, oni su htjeli da se Božo vrati kući. ‘Zašto baš dolje, u desetu?’ Pa eto, kaže Petrov, odozdo je sve krenulo…Kakva mitomanija! ‘Odozdo je sve krenulo’, dolje se zbio big bang, iz crne rupe nastao je hrvatski politički svemir. Krešić postavlja novo pitanje: ‘OK, zašto niste išli na 14. mjesto, kao prvi put, rekli ste da hoćete?’ Božo opet tilta: ma bi on, kako ne, sad će, samo što nije, al’ nije mu dao Most, oni su htjeli da on bude nositelj liste.
Dolina Neretve, barem njezin pametniji dio, shvatila je da se bolje živi od prodaje magle nego od prodaje mandarina i predavanja povijesti u školi. Božo Petrov i Nikola Grmoja nakanili su osvojiti mandat u Saboru: plaćica je lijepa, sjeda svakog prvog u mjesecu, na poslu ne moraš biti, a uz malo sreće kući možeš svakog vikenda, i to pod rotirkama. Barba Luka i barba Jambo, veterani, mogu biti zadovoljni: narod koji ima takvu omladinu ne mora brinuti za popunjenost izbornih lista!
Hrvatska se vratila u suvremenost! Bila je to odiseja u svemiru 2016., nakon Kevinih jama i sličnih krajobraza prethodne epohe. Mislav Togonal odabrao je dobre teme za sučeljavanje: porezni sustav, deficit, javni dug, kamate koje dolaze na naplatu iduće godine, set svjetonazorskih pitanja… Milanović i Plenković, snažan je dojam, oko svih se strateških pitanja razlikuju – kao jaje jajetu! Obojica znaju da dogodine nećemo moći snažno rezati proračun kako bismo vratili kamate od 27 milijardi kuna; obojica su za smanjenje PDV-a i za promjene poreza na dohodak, samo bi Plenković mijenjao cijeli porezni sustav a Milanović korigirao stope. Obojica su protiv prodaje ili monetizacije autocesta koncesijom, nijedan nije za velike reforme (od ukidanja županija, općina i gradova nema ništa, sastavljao vladu HDZ ili SDP, a nema ni lustracije, otvaranja arhiva i sl.). Andrija i Anđelka svađaju se češće i fatalnije od Zokija i Plenkija, pa se čini da više ništa (osim, možda, stranaka) nije prepreka eventualnom stvaranju velike koalicije, a dodamo li tome da je Zokijevo hrvatstvo bilo na steroidima (opet se zalagao za davanje Tuđmanova imena Markovu trgu, citirao je papu, otkrio očuha ustašu u obitelji i energično pokazivao mišiće Srbiji u vezi regionalne jurisdikcije), jasno je da bismo eventualni pat nakon jesenjih izbora mogli nadvladati po njemačkom receptu. Uostalom, kako kaže Bata Stojković u ‘Ko to tamo peva’, nemački lekovi su najbolji na svetu.
Novi dan, N1, 12. kolovoza, 8:28
Marijana Puljak iz stranke Pametno u razgovoru s Mašenjkom Vukadinović otvara temu koja je prije osam mjeseci bila u fokusu javne rasprave, pa se putem pogubila. To je broj jedinica lokalne samouprave. Puljak kaže da bi radikalno smanjivanje broja županija, općina i gradova znatno smanjilo i masovnost političke klase. Bilo bi to ljekovito. Hrvatska je naime država u kojoj je politika jedina konjunkturna grana, jedina djelatnost od koje se bez puno rada i rizika može dobro živjeti, pa se svi smatraju pozvanima. Rado ide Hrvat u političare.Ovdje valja nešto reći o rodonačelniku tog trenda. To je Franjo Tuđman. Dušan Bilandžić, njegov stari prijatelj – jedan od trojice majora JNA koji su, kako je otkrio Joža Manolić, uhapsili Andriju Hebranga (druga dvojica bili su Veljko Kadijević i dotični Tuđman) – tvrdi da je prvi hrvatski predsjednik na samom početku vladavine samovoljno povećao plaće u Predsjedništvu Hrvatske na astronomsku razinu. ‘Pitao je’, rekao je Bilandžić u ‘Nacionalu’, ‘ima li netko kakvu ideju, a kako se nitko nije javio, sam je izašao sa svojim prijedlogom. Nije dopuštao da se spominje dinar, koji je još bio konvertibilna nacionalna valuta, pa je rekao ovako: ‘Vama, potpredsjednicima 4000 maraka, a meni 7000 maraka.’ Kad je pitao protivi li se tko tom prijedlogu, samo sam se ja javio. Bio sam protiv jer sam smatrao da mi sami ne možemo sebi određivati plaće. S druge strane, bivši članovi tog predsjedništva imali su 1800 njemačkih maraka, pa sam zaključio da će se plaće udvostručiti u cijeloj državnoj upravi, da će nam puknuti proračun, da to nećemo moći financirati… Njegov je prijedlog bio krajnje voluntaristički. To je bio naš prvi sastanak, a poslije su se i sve druge stvari događale na sličan način.’
Eto, tu je počelo, ali nije pitanje kako je sve počelo, nego zašto se to mahnitanje sve do danas nastavilo. Za to nam nije kriv Tuđman.
Dnevnik, N1, 12. kolovoza, 18:00
Antonio Zavada odradio je dobar razgovor sa Zdravkom Marićem. Tehnički ministar financija u Londonu je odbio prodati obveznice uz kamatu veću od pet posto. Premda nas je u tu situaciju dovela vlada Bože Petrova i Tome Karamarka, Marić je ipak povukao odgovoran potez, za svaku pohvalu – većina drugih ministara zadužila bi se uz bilo kakvu kamatu. ‘Neki kažu da sam prvi ministar koji se nije uspio zadužiti, a oni malo bolje upućeni da sam prvi koji je odbio prihvatiti previsoke uvjete zaduženja. Napravili smo dva izdanja na domaćem tržištu: izdavanje obveznica za šest milijardi kuna, a ovaj tjedan smo s hrvatskim financijskih sustavom refinancirali trezorski zapis. Izravno smo uštedjeli 250 milijuna kuna na godišnjoj razini kroz samo dva instrumenta. Obranili smo rejting i možemo gledati puno pozitivnije u budućnost’, rekao je Marić.
RTL Danas, 12. kolovoza, 18:30
Hrvoje Krešić s dva je precizna udarca, upućena ravno u staklenu bradu Bože Petrova, nokautirao metkovskog profeta. ‘Zašto se niste kandidirali u prvoj izbornoj jedinici, da se natječete s Milanovićem i Plenkovićem?’ pita reporter Petrova. On tilta, crveni, muca, vidi se da mulja: on je to htio, njemu je to bila želja, on je žarko žudio da ukrsti koplja s dva crveno-crna zlotvora koji fingiraju idejni rat, ali nije mu dao Most, oni su htjeli da se Božo vrati kući. ‘Zašto baš dolje, u desetu?’ Pa eto, kaže Petrov, odozdo je sve krenulo…Kakva mitomanija! ‘Odozdo je sve krenulo’, dolje se zbio big bang, iz crne rupe nastao je hrvatski politički svemir. Krešić postavlja novo pitanje: ‘OK, zašto niste išli na 14. mjesto, kao prvi put, rekli ste da hoćete?’ Božo opet tilta: ma bi on, kako ne, sad će, samo što nije, al’ nije mu dao Most, oni su htjeli da on bude nositelj liste.
Dolina Neretve, barem njezin pametniji dio, shvatila je da se bolje živi od prodaje magle nego od prodaje mandarina i predavanja povijesti u školi. Božo Petrov i Nikola Grmoja nakanili su osvojiti mandat u Saboru: plaćica je lijepa, sjeda svakog prvog u mjesecu, na poslu ne moraš biti, a uz malo sreće kući možeš svakog vikenda, i to pod rotirkama. Barba Luka i barba Jambo, veterani, mogu biti zadovoljni: narod koji ima takvu omladinu ne mora brinuti za popunjenost izbornih lista!
Milanović – Plenković, HRT 1, 12. kolovoza, 20:04
Hrvatska se vratila u suvremenost! Bila je to odiseja u svemiru 2016., nakon Kevinih jama i sličnih krajobraza prethodne epohe. Mislav Togonal odabrao je dobre teme za sučeljavanje: porezni sustav, deficit, javni dug, kamate koje dolaze na naplatu iduće godine, set svjetonazorskih pitanja… Milanović i Plenković, snažan je dojam, oko svih se strateških pitanja razlikuju – kao jaje jajetu! Obojica znaju da dogodine nećemo moći snažno rezati proračun kako bismo vratili kamate od 27 milijardi kuna; obojica su za smanjenje PDV-a i za promjene poreza na dohodak, samo bi Plenković mijenjao cijeli porezni sustav a Milanović korigirao stope. Obojica su protiv prodaje ili monetizacije autocesta koncesijom, nijedan nije za velike reforme (od ukidanja županija, općina i gradova nema ništa, sastavljao vladu HDZ ili SDP, a nema ni lustracije, otvaranja arhiva i sl.). Andrija i Anđelka svađaju se češće i fatalnije od Zokija i Plenkija, pa se čini da više ništa (osim, možda, stranaka) nije prepreka eventualnom stvaranju velike koalicije, a dodamo li tome da je Zokijevo hrvatstvo bilo na steroidima (opet se zalagao za davanje Tuđmanova imena Markovu trgu, citirao je papu, otkrio očuha ustašu u obitelji i energično pokazivao mišiće Srbiji u vezi regionalne jurisdikcije), jasno je da bismo eventualni pat nakon jesenjih izbora mogli nadvladati po njemačkom receptu. Uostalom, kako kaže Bata Stojković u ‘Ko to tamo peva’, nemački lekovi su najbolji na svetu.
