Ima li udbaško-ustaško kumče budućnosti – i kakve? Nekakve svakako ima, jer sve što dolazi jest (nekakva) budućnost; ali, časna se ovoj ubogoj zemljici izmakla prije 25 godina... pa do novog kaosa!
Osamostaljena Republika Hrvatska živi punih četvrt stoljeća tzv. međunarodno-pravnog subjektiviteta, a da se elementima suvereniteta, socio-ekonomski, kulturno, identitetski... nijednog trenutka nije sastala s hrvatskim snom – osim onim u verziji udbaško-ustaške mezalijanse, kojoj (što više nije tabu ni među najzadrtijim domoljubnim schöngeistima) duguje tzv. stvaranje u prevratničkim danima 1990. godine. Tko je, ili što, kumova(l)o toj tužnoj činjenici... koju ne može ublažiti ni usporedba s bilo kojom od post-jugoslavenskih paradržavica u jednakim ili sličnim govnima? Kako je odista ime Zvonimirovu prokletstvu?Otvarajući kolumnu što ću je, ljubaznošću kolege Siniše Malusa, urednika ovog portala, ispisivati sljedećih mjeseci, ne mogu mimoići mračnu povijesnu sramotu hrvatske humanističke inteligencije (uvjetno) lijeve orijentacije: njezina je zasluga veća od bilo čije, njena smušenost pogubnija od ijednog faktora uspjeha nacionalističke kontrarevolucije, a jalovost najveće jamstvo okamenjivanja RH kao provizorija bez vjerodostojnosti u ijednom aspektu koji čini moderne, održive i smislene države. Ta inteligencija stasala je u godinama popuštanja partijske garrote nad društvenim tkivom razrahljenim zrelom fazom samoupravnog socijalizma – pa premda bješe traljava i provincijalna, koncenzusa vječno zagubljenog u ponorima svađalačkih podmetanja, nesavladiva jala i terora parcijalnih interesa nad općima, ne može se reći da je nije bilo. Zar bi trijebljenje maspokovskih kadrova bilo dotaklo ikoga relevantnog, da nije imalo koga?Ali, manje nego bizarna podjela na bukače učlanjene u gradišćanske Hrvate i pošteđene zatvora, a blagoslovljene statusom isprazne žrtve – koji lišava mučeništva! – hrvatsku su lijevu inteligenciju dotukli bezmudost, sinekuristički oportunizam, potonuće u bezubo jamranje, a najmanje principijelno disidentstvo. Stoga i jest bilo moguće da hrvatska šutnja, kao živi glib autističkog bijega od povijesne odgovornosti, proguta i nikada sazvan nacionalni okrugli stol o izazovima vremena koje sviće nad ruševinama Berlinskog zida, i nikada stasala hrvatskog Walesu. Ne, hrvatska će jalovina izroditi opskurnog mitomana u službi bagre iz norvalskih štakornjaka i jurlinizam, sindrom stampeda ljigavaca s mentalitetom drolje put pobjedničkog čadora!Danas... 25 godina kasnije, javnom (a navlastito medijskom) pozornicom drmaju tomci i banci, dujmovići i jurčevići, raspudići i ivkošići, krpelji i metilji, klerofašistički jurišnici i duhoviti pljuvači iz čijih tirada ni na jednom cjedilu neće zaostati nijedna konstruktivna riječ. Salonskim su se laprdalima prokazali i začetnici inicijativa bez ukorijenjenja u ovdašnjoj stvarnosti i udarnog potencijala, kvazi-anarhisti i mudrijaši konfuzno-difuzne retorike i nikakve karizme. Ima li onda Hrvatska uopće budućnosti?
Ima, naravno – jer sve što dolazi jest nekakva budućnost. Ove zemlje? Jedino u statusu vazalnog bantustana u raljama partitokracije, stranih neokolonijalista, kleptokratskoga zdruga na daljinski iz Vatikana. Kao upravo školski primjer maestralno zasrane šanse, kakva se neće ponoviti osim u uvjetima novoga općeg meteža, europskog – ako ne i globalnog – prevrata... i rata. Sa svim (ne)pravdama nove revolucije i njenom požderanom nahočadi!
seebiz
Ima, naravno – jer sve što dolazi jest nekakva budućnost. Ove zemlje? Jedino u statusu vazalnog bantustana u raljama partitokracije, stranih neokolonijalista, kleptokratskoga zdruga na daljinski iz Vatikana. Kao upravo školski primjer maestralno zasrane šanse, kakva se neće ponoviti osim u uvjetima novoga općeg meteža, europskog – ako ne i globalnog – prevrata... i rata. Sa svim (ne)pravdama nove revolucije i njenom požderanom nahočadi!
seebiz
