Iako je Kolinda Grabar-Kitarović floskulama najavljivala kako će biti "predsjednica svih", odnosno kako će biti samostalna, a ne tek marioneta Karamarkovog HDZ-a, već prva imenovanja najbližih suradnika u Uredu Predsjednice, jasno otvaraju političke karte nove predsjednice.
Imenovanje Josipa Buljevića na jedno od najodgovornijih savjetničkih mjesta; ono savjetnika za nacionalnu sigurnost u potpunosti dokazuje kako je KGK tek figura pod kontrolom Tomislava Karamarka, šefa mafijaške Hrvatske demokratske zajednice. Buljević je svakako jedan od Karamarkovih najpovjerljivijih ljudi, čovjek koji mu je godinama bio bliski suradnik u Sigurnosno obavještajnoj agenciji (SOA), gdje ga je na kraju upravo na Karamarkovu preporuku naslijedio na mjestu šefa SOA-e. No, prije toga Buljevićev je uspon započeo u tadašnjoj Protuobavještajnoj agenciji (POA), u kojoj je kao šef operative ostao najpoznatiji po ilegalnim prisluškivanjima, praćenjima uhićenjima i nezakonitim pritiscima na nepodobne novinare, od kojih je javnosti najpoznatiji slučaj kolegice Helene Puljiz.
Helenine nedavne izjave o tadašnjem paraobavještajnom djelovanju Buljevića i njegovih operativaca, podsjetilo me i na vlastito iskustvo s Karamarkovim i Buljevićevim obavještajnim podzemljem.
"Zgazit ćemo te kao crva!", bila je jedna od prijetnji koju mi je zbog višegodišnjeg istraživanja Afere Hypo izgovorio tadašnji HDZ-ov premijer Ivo Sanader, u proljeće 2004. godine, neposredno nakon preuzimanja vlasti. Nakon što sam objavio Dosje Villach o tajnim računima Republike Hrvatske u austrijskom Villachu, te nastavio s objavljivanjem tajnih tokova novca preko Hypo Grupe, Sanader me jasno upozorio kako ću završiti.
„Spakirat ću te u zatvor kao voćnu tortu!“, zaprijetio mi je jednom prilikom u društvu članova i ministara u tadašnjoj Vladi Andrije Hebranga, Ivana Šukera i Božidara Kalmete.
Nakon što nisam poslušao Sanaderova upozorenja, pritisci na mene kao istraživačkog novinara organizirani su upravo preko tadašnje POA-e, čiju je operativu krajem 2004. godine preuzeo Josip Buljević. Iako nikada nije provedena opsežna istraga o tadašnjim postupanjima POA-e i SOA-e prema novinarima, mi koji smo proživjeli tu paraobavještajnu torturu najbolje znamo kroz kakav smo pakao prošli. Kada novinara ne uvjere početnim prijetnjama u to da odustane od neke teme i istraživanja, koja tada nije odgovarala moćnicima koji su preko Buljevića i Karamarka kontrolirali obavještajne službe, uslijedili su pritisci u obliku namještanja različitih kaznenih prijava, za koje je godinama kasnije, pravosuđe pravomoćno utvrdilo kako su bile montirane radi javne diskreditacije i kriminalizacije novinara.
U međuvremenu, nakon pokretanja takvih montiranih postupaka, novinare ucjenjuju povlačenjem takvih namještenih prijava, ali uz uvjet da bude „kooperativan s njima“. Kada niti takvi pritisci ne donesu željeni rezultat, kreću na članove uže obitelji, koji se nađu pod prijetnjama otkazima, ili pak u situaciji da ne mogu dobiti radno mjesto. S druge, pak, strane ako članovi obitelji takvih novinara pristanu na suradnju sa službama, odnosno pristanu sudjelovati u tome da se novinarku ili novinara diskreditira, da sudjeluju u lažnom prijavljivanju pa čak i za obiteljsko nasilje, iako postoje dokazi da se radi o izmišljotinama, ako pristanu dojavljivati službama o aktivnostima novinara koji im je član obitelji, te ukoliko recimo pristanu sudjelovati u planu da se novinara koji je meta ovakve operativne obrade obavještajne službe proglasi ludim, neubrojivim ili nešto slično, tada će takvi članovi obitelji biti nagrađeni radnim mjestom u državnim poduzećima, ili na neki drugi način.
Jedan od oblika prisitsaka su i ucjene članova obitelji kreditima i sličnim dugovima, za koje se upisuju nezakonite ovrhe na nekretnini u kojoj obitelj živi, pa se potom obitelj novinara ucjenjuje tim ovrhama, odnosno ukoliko ne surađuju sa službom prijeti im izbacivanje na ulicu iz nekretnine u kojoj žive, a koja se zbog kredita našla pod ovrhom. Drugi oblik pritisaka je vrbovanje bračnih partnera, prijatelja, bliskih suradnika, kojima služba obeća razne oblike naknade ili vraćanja usluge u zamjenu za sudjelovanje u raznim oblicima operativne obrade nad novinarom ili novinarkom, koji je meta obavještajne službe i njezinog nezakonitog postupanja. Za ovakav operativni model funkcioniranja POA-e i SOA-e u vrijeme Josipa Buljevića i Tomislava Karamarka postoji niz materijalnih dokaza, ne samo u obliku iskaza raznih svjedoka i insajdera iz službe koji nisu htjeli sudjelovati u tome, nego i u obliku dokumenata koji potvrđuju korištenje i upotrebu ovakvih prljavih metoda u obračunu s nepodobnim novinarima.
Na kraju, jedna od metoda kojima su pribejgavali Buljević i njegovi operativci bila su nezakonita uhićenja, točnije paraobavještajne otmice novinara, tijekom kojih bi djelatnici POA-e bez ikakvih legalnih naloga, novinare odvodili, lišavali slobode, te nezakonito zadržavali, više sati ili pak više dana, tijekom kojeg zadržavanja su novinari nezakonito saslušavani, a na njih je vršen pritisak da bilo odaju izvore svojih informacija u pojedinim istraživanjima, bilo da ih se samim otmicama dovoljno zastraši kako bi prestali sa svojim istraživačkim novinarskim radom na određenim temama. Sve sam ove metode osjetio na vlastitom primjeru, o čemu sam te 2004. godine, ali i kasnije tijekom 2005. godine, redovito obavještavao tadašnji Helsinški odbor za ljudska prava i tadašnjeg predsjednika HHO-a Žarka Puhovskog, koji mi je, slobodno mogu reći, tih godina doslovno spasio život i pomogao da preživim Buljevićeve i Karamarkove nezakonite, paraobavještajne pritiske.
Pritisci su kulminirali otmicom od strane operativaca POA-e, 17. prosinca 2004. godine oko 20.30 sati, kada su me dvojica Buljevićevaca sačekali ispred ulaza u zgradu u zagrebačkoj Bauerovoj ulici, gdje živim, i fordom escortom odveli u nepoznatom smjeru. Na kraju sam završio u kući u predgrađu Karlovca, gdje su se nalazila sedmorica POA-inih operativaca, koji su me ispitivali o porijeklu u izvorima informacija do kojih dolazim u mojim istraživanjima. U nezakonitom zadržavanju po djelatnicima Buljevićeve operative POA-e zadržan sam sve do 19. prosinca 2004. godine, kada su me dvojica Buljevićevaca oko 5.00 sati ostavili u naselju Lučko, gdje su me u blizini semafora prema jednom trgovačkom centru pustili na slobodu.
Pušten sam tek nakon javnog poziva kojeg je Puhovski uputio institucijama da me pronađu, jer da je očito da san „nestao“, odnosno da me nema, a do danas sam uvjeren da ne bih ostao živ da ije bilo tog javnog istupa tadašnjeg predsjednika HHO-a. U više navrata tadašnji HHO tražio je od nadležnih institucija ili da cijeli slučaj istraže, ili da javno kažu da je sve moja izmišljotina i laž, na što institucije jednostavno nisu reagirale. Cijeli je slučaj, jednostavno, zataškan. Iako sam i tada policiji navodio kako se radilo o djelatnicima POA-e, Policijska uprava zagrebačka cijeli je slučaj kvalificirala kao otmicu, odnosno kao kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode, iz članka 124. stavka 3. Kaznenog zakona, a obzirom da u navedenom slučaju još uvijek nije nastupila zastara, slučaj se vodi pod brojem 511-19-31/3-K-1495/04, ali do danas nije riješen, niti su pronađeni naručitelji, niti izvršitelji ovog kaznenog djela.
Nekoliko godina kasnije, a čemu je svjedočio također Žarko Puhovski, sudskim nalogom je od SOA-e, kao pravnog sljednika POA-e zatražena sva dokumentacija, odnosno svi dosjei koji se odnose na operativno postupanje SOA-e, a ranije POA-e prema meni kao novinaru. Nezakonitim pismom na sudski nalog za dostavu dokumentacije tada je odgovorio Tomislav Karamarko, kao Buljevićev šef i zaštitnik, te je odbio postupiti po sudskom nalogu i predati sudu ono što bismo radno mogli nazvati „Dosje Margetić“. Puhovski je tada javno izjavio kako je Karamarko postupio nezakonito, te kako je SOA imala zakonsku obvezu na sudski nalog dostaviti tražene dosjee. Očito je kako je Karamarko takvim postupanjem pokušavao prikriti dokaze o Buljevićevom, POA-inom, a kasnije i SOA-inom nezakonitom postupanju prema novinarima. Kao i tog prosinca 2004. godine, i danas sam siguran da su moji otmičari imali vjerodostojne značke tadašnje POA-e, te da su postupali isključivo po nalogu tadašnjeg šefa operative POA-e Josipa Buljevića, danas savjetnika KGK za nacionalnu sigurnost.
Kao novinaru, potpuno mi je jasna poruka predsjednice imenovanjem Josipa Buljevića za jednog od njenih ključnih suradnika. To je predsjednički čin reinstalacije paraobavještajnog podzemlja na najviše pozicije moći u državi, ali i najava kako će se u obračun s neistomišljenicima, a posebno u obračune s nepodobnim, kritičkim, istraživačkim novinarima vratiti buljevićevsko – karamarkovske mračne metode špijunskih pritisaka, te zloupotreba obavještajnog i paraobavještajnog aparata u obračunima s novinarima i njihovom ušutkavanju. Ne piše nam se dobro.
I nemamo puno izbora. Ili ćemo ostati, nastaviti raditi novinarski posao kao do sada i biti na udaru buljevićevsko – karamarkovske špijunske mreže. Ili ćemo pobjeći spašavajući živu glavu iz Hrvatske. Ili ćemo zašutjeti kako bismo izbjegli probleme. Zanima me što bi nam KGK rekla. Što da izaberemo?
seebiz
