Tehnologija umjetne inteligencije može pomoći u smanjenju čekanja i pristupačnijoj terapiji, ali je pitanje je li to dovoljno dobra podrška i je li za svakoga
Psiholozi su vrlo skeptični oko korištenja aplikacija umjetne inteligencije kao neke vrste online psihoterapeuta. Mnogo je istraživanja na tu temu i iako je virtualno postalo svakodnevno, iako je nekim ljudima lakše o intimnim problemima ili emocionalnim stanjima govoriti inkognito te unatoč tome što je broj onih kojima je psihološka pomoć potrebna iz dana u dan sve veći, baš kao i liste čekanja za dobivanje odgovarajuće psihološke podrške – i dalje prevladava stav „protiv“. Iz niza razloga i opravdano znanstvenim istraživanjima!
U vrijeme pandemije kad smo, htjeli-ne htjeli, ostajali zatvoreni u svojim domovima, druženje smo u najvećoj mjeri mogli ostvarivati isključivo online, što je čovjeku posve neprirodno te je nužno utjecalo na porast depresivnih stanja među ukupnom populacijom u svim državama zapadnoga svijeta. Danas, srećom, više nemamo ograničenja kretanja, međutim, to je vrijeme izolacije, šoka i prebacivanja na online život ostavilo svoje posljedice na sve nas. Također, ako iz bilo kojeg razloga trebamo psihologa, do prvog susreta s terapeutom može proći od mjesec dana do nekoliko mjeseci, za terapije pokrivene zdravstvenim sustavom. Nije razlog isključivo velika potražnja za psihoterapijom, već istodobno i njihov nedostatak.
Intenzivno se izrađuju modeli s velikim bazama podataka temeljeni na razgovorima psihologa i pacijenata / Izvor Pixabay
Svrsishodno ili opasno?
Oni kojima novac nije prepreka, snaći će se kroz privatni sektor, međutim, za ne povjerovati, i tamo postoje liste čekanja. Naravno, u idealnom svijetu (kakav ne postoji) bilo kakva terapija (ne samo psihoterapija) koja je potrebna mnogim građanima bila bi dostupna ili barem lakše dostupna, budući da nepravovremena pomoć može izazvati pogoršanje simptoma i teže posljedice i za čovjeka koji treba pomoć, a u ovom slučaju često i za društvo. I kad govorim o ovome, treba spomenuti da ovo nije specifikum za našu zemlju, slično je i u ostalim zemljama Europske unije.
U tom kontekstu, u eri digitalne transformacije svijeta, umjetne inteligencije i virtualne stvarnosti, nije nimalo neobično da se zadnjih godina naveliko i među svim drugim temama, razglaba i oko toga možemo li psihoterapeutske metode prebaciti na chatbotove i koliko je to korisno za nas. Ili, je li to svrsishodno i u kojim situacijama, a kada je kontraproduktivno ili čak opasno? To su pitanja koja sažimaju najvažnije etičke i stručne dileme oko toga smijemo li, pod koju cijenu i s kojim rizicima, psihoterapiju „prepustiti“ umjetnoj inteligenciji. Postoji velik broj istraživanja ovih, nazvat ću ih, alternativnih metoda pružanja terapijske podrške uz pomoć robotiziranih online psihoterapeuta. Jednako tako imamo bezbroj alata za generativnu umjetnu inteligenciju koji omogućuju „razgovore“ s chatbotovima, što definitivno omogućuje jednostavniji i jeftiniji način dolaska do određene pomoći. Namjerno ih neću navoditi kako ne bih slučajno „reklamirala“ neke od njih, a ako vas kojim slučajem zanima, lako ćete ih pronaći. Dakle, tehnologija umjetne inteligencije može pomoći u smanjenju čekanja i pristupačnijoj terapiji, ali pitanje je li to dovoljno dobra podrška i je li za svakoga? Nije.
Posjet doktoru robotu
Roboti ne mogu zamijeniti psihologe i psihoterapeute, složit će se većina onih koji se znanstveno bave ovim pitanjima i aktivno istražuju ove i srodne teme. Oni koji se pak bave umjetnom inteligencijom i dalje intenzivno rade na „treniranju“ modela na velikim skupovima podataka baziranih na razgovorima psihologa i pacijenata, što u budućnosti nedvojbeno još više unapređuje postojeće modele. Ipak i dalje nedovoljno da bi se ljudi „ozbiljno prepustili“ robotu psihoterapeutu. Možemo porazgovarati, poslušati savjet, ali nije to ozbiljna psihoterapija. Ipak, kako tehnologija umjetne inteligencije nezaustavljivo napreduje, ne bih sa stopostotnom sigurnošću isključila mogućnost da jednog dana nećemo vidjeti psihoterapeute robote kao ravnopravne ljudima, premda je to danas većini znanstvenika i istraživača – neprihvatljivo.
Umjetna inteligencija ima znatan potencijal za poboljšanje mentalnog zdravlja i transformaciju psihoterapije, za asistenciju i pomoć, no njezina uloga zasad ostaje upravo to – pomoćna. Srećom, reći će neki. Na nesreću, reći će drugi. Ovisno o tome tko i iz koje perspektive govori. Istina je da budući razvoj alata za psihoterapiju ili u psihoterapijske svrhe, ali još više, online psihoterapeuta pogonjenih umjetnom inteligencijom, najviše ovisi o tome na koji će se način moći izbalansirati sklad između tehnologije umjetne inteligencije, kliničkih potreba pojedinca i etičkih principa. Poremećaj bilo kojeg od ova tri elementa nauštrb jednog značio bi neadekvatnost u tom balansu i samim time imao bi svoje posljedice i kontraindikacije.
Sastavni je dio psihoterapijskog procesa i stvaranje neke vrste povjerenja te profesionalnog prisnog odnosa između psihoterapeuta i klijenta, a istraživanja pokazuju da umjetna inteligencija zasad nije u stanju ostvariti takvu vrstu odnosa. Kao takva je nedovoljno fokusiranana pojedinačnog klijenta s njegovim specifičnostima i potrebama.
Istraživanja također pokazuju da je u psihoterapiji korisnicima iznimno važan ljudski kontakt i empatija psihologa, za koju većina ispitanih smatra da je ne može dobiti od robota. S druge strane, kao glavne prednosti primjene umjetne inteligencije u psihoterapiji navode se svakodnevna i cjelodnevna dostupnost usluge te pristup s bilo koje lokacije bez čekanja na red, uz znatno jeftiniju cijenu usluge. Roboti, odnosno chatbotovi još dugo vremena neće moći ostvariti onu vrstu stvarnog kontakta s osobom kako to može čovjek te dokle god umjetna inteligencija ne bude postigla neku vrstu emotivne inteligencije i empatije, ona neće biti u stanju zamijeniti psihologa niti pružiti kvalitetnu psihoterapiju.
