Neprestano nam se događa da volimo ono što ne volimo i podržavamo ono što nikada ne bi podržali. Naravno, Agencije za istraživanje javnog mišljenja to tako prezentiraju. A kažu same, istraživanja je izvršeno na uzorku od devetsto i nešto ljudi. Ja se pitam, je li uvijek istih ljudi?
Kontinuirano, najviše podržavamo, hvalimo i volimo predsjednicu, koja se povremeno zaljulja, ali opstaje na ljestvici. Na drugom mjestu jako volimo nekoga, a povremeno i nikoga, koji bi sto posto mogao biti netko, da postoji. Podržavamo i trećega više-manje, koji nam koracima naprijed-nazad, drži usmjerenje.
Ista ideja, ista brzina, isti smjer, isto ništa. Živimo vjerodostojno, sve siromašniji. Živimo stihijski, ziheraški i na začelju svega dobroga. I tko će u svemu tome reći premijeru kako da se ponaša? Valjda on zna kako se održava usmjerenje do nekog višeg mjesta u nizu, šutljivo usmjerenih.
Ni u znanost nije bolje. Ponovnim izborom rektora, shvatili smo da oni koji su ga birali nemaju djecu ili su im djeca već odavno odrasla i osigurala karijeru. Ostalima ostaje da se sami izbore na tržištu rada sa zastarjelim učilišnim obrazovnim programima.
Ponovo smo svjedoci kako na neke pojave u društvu jedni intelektualci ne mogu a drugi intelektualci ne žele utjecati. Stoga imamo što imamo, čovjeka koji će usmjeravati sveučilišnu budućnost do 2022. godine. Čovjeka koji kritičarima ništa ne zamjera. A i zašto bi? Bili su u pravu, a njegovim ponovnim izborom, slobodno se mogu pjeniti još četiri godine.
Dok smo sami sve nemoćniji, politika je sve moćnija. Nema više srama sprdati se u lice građanima, arogantno se izražavati niti javno podržavati nemoral. Izgubile su se vrijednosti, kao da ih nikada nije ni bilo. Bahatost je uzela maha pa i onih, koji bi najmanje trebali biti bahati. Bahate se putem svojih mikro sredina ili društvenih mreža.
Zlo je prihvatljivo a zloća je moderna.
Kada takvo ponašanje prenesemo na naše male sredine, zdravi razum običnog čovjeka ne može ni zamisliti koliko je manipulacija, neznanja i netolerancije u ljudima oslobodila škola političkih mogućnosti. Pri tom, nije važno radi li se o vođi u poslovnom ili političkom smislu, bitno je što je izabran i da svim silama nastoji ostati na izabranoj poziciji.
Koliko se pri tome mirnih, staloženih, pametnih i sposobnih ljudi pogazi, najmanja je briga. Stoga hrabri, s potpunim opravdanjem traže slobodu osobnog izbora budućnosti negdje drugdje. Najčešće preko granice. Gdje rakova (p)obratnica nema utjecaja i gdje ih sigurno nitko neće usmjeravati prema natrag.
Kontinuirano, najviše podržavamo, hvalimo i volimo predsjednicu, koja se povremeno zaljulja, ali opstaje na ljestvici. Na drugom mjestu jako volimo nekoga, a povremeno i nikoga, koji bi sto posto mogao biti netko, da postoji. Podržavamo i trećega više-manje, koji nam koracima naprijed-nazad, drži usmjerenje.
Ista ideja, ista brzina, isti smjer, isto ništa. Živimo vjerodostojno, sve siromašniji. Živimo stihijski, ziheraški i na začelju svega dobroga. I tko će u svemu tome reći premijeru kako da se ponaša? Valjda on zna kako se održava usmjerenje do nekog višeg mjesta u nizu, šutljivo usmjerenih.
Ni u znanost nije bolje. Ponovnim izborom rektora, shvatili smo da oni koji su ga birali nemaju djecu ili su im djeca već odavno odrasla i osigurala karijeru. Ostalima ostaje da se sami izbore na tržištu rada sa zastarjelim učilišnim obrazovnim programima.
Ponovo smo svjedoci kako na neke pojave u društvu jedni intelektualci ne mogu a drugi intelektualci ne žele utjecati. Stoga imamo što imamo, čovjeka koji će usmjeravati sveučilišnu budućnost do 2022. godine. Čovjeka koji kritičarima ništa ne zamjera. A i zašto bi? Bili su u pravu, a njegovim ponovnim izborom, slobodno se mogu pjeniti još četiri godine.
Dok smo sami sve nemoćniji, politika je sve moćnija. Nema više srama sprdati se u lice građanima, arogantno se izražavati niti javno podržavati nemoral. Izgubile su se vrijednosti, kao da ih nikada nije ni bilo. Bahatost je uzela maha pa i onih, koji bi najmanje trebali biti bahati. Bahate se putem svojih mikro sredina ili društvenih mreža.
Zlo je prihvatljivo a zloća je moderna.
Kada takvo ponašanje prenesemo na naše male sredine, zdravi razum običnog čovjeka ne može ni zamisliti koliko je manipulacija, neznanja i netolerancije u ljudima oslobodila škola političkih mogućnosti. Pri tom, nije važno radi li se o vođi u poslovnom ili političkom smislu, bitno je što je izabran i da svim silama nastoji ostati na izabranoj poziciji.
Koliko se pri tome mirnih, staloženih, pametnih i sposobnih ljudi pogazi, najmanja je briga. Stoga hrabri, s potpunim opravdanjem traže slobodu osobnog izbora budućnosti negdje drugdje. Najčešće preko granice. Gdje rakova (p)obratnica nema utjecaja i gdje ih sigurno nitko neće usmjeravati prema natrag.
