Ovogodišnji Svjetski festival animiranoga filma – Animafest Zagreb, imao je vrlo jaku konkurenciju među natjecateljskim filmovima i kratkoga i dugoga metra. Među devet dobrih dugometražnih animiranih filmova, pristiglih s raznih krajeva svijeta, jedan se ipak posebno istaknuo mnogim svojim jedinstvenostima, te zasluženo dobio Grand prix.
Riječ je o prvom cjelovečernjem animiranom filmu Crvena kornjača, vodećega nizozemskoga umjetnika, redatelja i scenarista, oskarovca Michaëla Dudoka de Wita, koji živi u Londonu. Njegov prepoznatljiv originalan stil, nadograđen novim umjetničkim nadahnućima i likovnim rješenjima, te toplina boja i toplina priče zaogrnute u fantastičnu glazbu, fascinirao je sve. Prekrasan je to film koji svojom, na prvi mah skrivenom slojevitošću priče - utkane u alegoriju, mistiku, čaroliju ali i u surovu i ujedno veličanstvenu prirodu, plijeni dah i svu pozornost očaranih gledatelja. Usto, Michaël Dudok de Wit ostao je vjeran sebi i svojim dosadašnjim kratkometražnim filmovima, pa je i sada napravio pravo remekdjelo bez dijaloga, ali sa snažnim osjećajima!
Michaël Dudok de Wit slika i crta tintom i vodenim bojama, što čini temeljnu teksturu pozadine i likova koje prati neizbježna sjena. Jednostavnost je glavna značajka, koja potvrđuje kako je često manje više, i taj je kontinuitet u njegovim djelima očit. Zapažen je kao izniman autor još od svojega filma Redovnik i riba iz 1994. godine, ovjenčanoga s mnogim nagradama i nominacijom za Oscara. Zlatni kipić osvojit će 2001. godine njegov kratkometražni film Otac i kći, koji je dobio i Grand Prix na Animafestu 2002. godine. Jedinstven je njegov kratki film Aroma čaja, kao eksperimentalan film naslikan upravo čajem.
Sve je to dovelo tog iznimno nadarenog ali samozatajnog umjetnika do ponude koja ga je toliko iznenadila, da je prvotno odgovorio da je ne razumije. Naime, ugledni japanski studio Ghibli, kojega su osnovali legendarni Hayao Miyazaki i Isao Takahata, htjeli su da za njih Michaël Dudok de Wit snimi dugometražni film. I doista, Crvena kornjača prvi je film koji nije japanski, a koji je producirao studio Ghibli. Umjetnički producent bio je Isao Takahata, poznat po filmovima Groblje krijesnica i Princeza Kaguya. De Wit je dakako s oduševljenjem prihvatio, a njegov je rad i stil obogaćen utjecajem japanske anime.
Crvena kornjača ove je godine bila nominirana za Oscara, dobila je Nagradu Annie za najbolji nezavisni animirani film, posebnu nagradu žirija u programu Un certain regard u Cannesu, FIPRESCI-jevu u Ljubljani te još nekoliko. U toj bezvremenskoj priči o čudesnoj ljepoti i radosti života i životnoga ciklusa unatoč neželjenim situacijama, veličini i ljepoti prirode unatoč prirodnim nepogodama, arhetipskom motivu preobrazbe, toplim ljudskim osjećajima, ljubavi, mistici, fantaziji i stvarnosti koji se isprepliću, očito su se prepoznali mnogi. Tajne i ljepote dubine duše i srca vrlo rafinirano Michaël Dudok de Wit prenosi, otkrivajući i veliku ljubav za čovjeka.
Prekrasna glazba, sa samo prirodnim zvucima, slijedi ritam pokreta likova i njihovih osjećaja – katkad brzo, katkad tiho i meditativno. No film ima izvrsnu unutarnju dinamiku, tempo koji drži film i vodi gledatelja prelijepom vizualnošću, istančanom likovnošću, u tu pustolovinu života bez potrebe za riječju, dijalozima. Sve je jasno. Osim gudačkoga kvarteta Leoša Janáčeka, ostalu je glazbu skladao Laurent Perez Del Mar.
Michaël Dudok de Wit i sam je glazbenik - svira glasovir, sklada, a najdraži su mu džez i bluz. No kako kaže, njegova glazba nije za njegove filmove. On je bio dragi gost Animafesta, govorio je o svojem filmu i održao radionicu.
Crvena kornjača je na prvi pogled robinzonski film, jer se jedan brodolomnik našao sam na pustom otoku. Isprva se svim silama trudi sagraditi splav koji opetovano ruši velika crvena kornjača. De Vit odlično dodaje male ali česte duhovite dijelove sa simpatična tri raka koja su mu, uz ptice, jedino društvo. No sve se mijenja kada se iznenada crvena kornjača pretvara u prekrasnu crvenokosu djevojku. Prvotna plahost pretvara se u ljubav, radost, dobivanje djeteta i sve obiteljske važne odnose, a život dobiva neočekivanu puninu na pustom otoku... Crvena kornjača već pliva u našim kinima...
Riječ je o prvom cjelovečernjem animiranom filmu Crvena kornjača, vodećega nizozemskoga umjetnika, redatelja i scenarista, oskarovca Michaëla Dudoka de Wita, koji živi u Londonu. Njegov prepoznatljiv originalan stil, nadograđen novim umjetničkim nadahnućima i likovnim rješenjima, te toplina boja i toplina priče zaogrnute u fantastičnu glazbu, fascinirao je sve. Prekrasan je to film koji svojom, na prvi mah skrivenom slojevitošću priče - utkane u alegoriju, mistiku, čaroliju ali i u surovu i ujedno veličanstvenu prirodu, plijeni dah i svu pozornost očaranih gledatelja. Usto, Michaël Dudok de Wit ostao je vjeran sebi i svojim dosadašnjim kratkometražnim filmovima, pa je i sada napravio pravo remekdjelo bez dijaloga, ali sa snažnim osjećajima!
Michaël Dudok de Wit slika i crta tintom i vodenim bojama, što čini temeljnu teksturu pozadine i likova koje prati neizbježna sjena. Jednostavnost je glavna značajka, koja potvrđuje kako je često manje više, i taj je kontinuitet u njegovim djelima očit. Zapažen je kao izniman autor još od svojega filma Redovnik i riba iz 1994. godine, ovjenčanoga s mnogim nagradama i nominacijom za Oscara. Zlatni kipić osvojit će 2001. godine njegov kratkometražni film Otac i kći, koji je dobio i Grand Prix na Animafestu 2002. godine. Jedinstven je njegov kratki film Aroma čaja, kao eksperimentalan film naslikan upravo čajem.
Sve je to dovelo tog iznimno nadarenog ali samozatajnog umjetnika do ponude koja ga je toliko iznenadila, da je prvotno odgovorio da je ne razumije. Naime, ugledni japanski studio Ghibli, kojega su osnovali legendarni Hayao Miyazaki i Isao Takahata, htjeli su da za njih Michaël Dudok de Wit snimi dugometražni film. I doista, Crvena kornjača prvi je film koji nije japanski, a koji je producirao studio Ghibli. Umjetnički producent bio je Isao Takahata, poznat po filmovima Groblje krijesnica i Princeza Kaguya. De Wit je dakako s oduševljenjem prihvatio, a njegov je rad i stil obogaćen utjecajem japanske anime.
Crvena kornjača ove je godine bila nominirana za Oscara, dobila je Nagradu Annie za najbolji nezavisni animirani film, posebnu nagradu žirija u programu Un certain regard u Cannesu, FIPRESCI-jevu u Ljubljani te još nekoliko. U toj bezvremenskoj priči o čudesnoj ljepoti i radosti života i životnoga ciklusa unatoč neželjenim situacijama, veličini i ljepoti prirode unatoč prirodnim nepogodama, arhetipskom motivu preobrazbe, toplim ljudskim osjećajima, ljubavi, mistici, fantaziji i stvarnosti koji se isprepliću, očito su se prepoznali mnogi. Tajne i ljepote dubine duše i srca vrlo rafinirano Michaël Dudok de Wit prenosi, otkrivajući i veliku ljubav za čovjeka.
Prekrasna glazba, sa samo prirodnim zvucima, slijedi ritam pokreta likova i njihovih osjećaja – katkad brzo, katkad tiho i meditativno. No film ima izvrsnu unutarnju dinamiku, tempo koji drži film i vodi gledatelja prelijepom vizualnošću, istančanom likovnošću, u tu pustolovinu života bez potrebe za riječju, dijalozima. Sve je jasno. Osim gudačkoga kvarteta Leoša Janáčeka, ostalu je glazbu skladao Laurent Perez Del Mar.
Michaël Dudok de Wit i sam je glazbenik - svira glasovir, sklada, a najdraži su mu džez i bluz. No kako kaže, njegova glazba nije za njegove filmove. On je bio dragi gost Animafesta, govorio je o svojem filmu i održao radionicu.
Crvena kornjača je na prvi pogled robinzonski film, jer se jedan brodolomnik našao sam na pustom otoku. Isprva se svim silama trudi sagraditi splav koji opetovano ruši velika crvena kornjača. De Vit odlično dodaje male ali česte duhovite dijelove sa simpatična tri raka koja su mu, uz ptice, jedino društvo. No sve se mijenja kada se iznenada crvena kornjača pretvara u prekrasnu crvenokosu djevojku. Prvotna plahost pretvara se u ljubav, radost, dobivanje djeteta i sve obiteljske važne odnose, a život dobiva neočekivanu puninu na pustom otoku... Crvena kornjača već pliva u našim kinima...
