U očima mutnim od ojesenjelih pogleda koji stižu,zaključani u misao ostaju otoci.
Odlasci i dolasci nisu se razumijeli.
Riječi su se razbježale po svjetovima prividno od ljudi sastavljenih.
Vrijeme se izlomilo na komadiće. Komadići su pogubili rubove. Rubovi su u suncu potrošili bridove.
Okviri su poprimili sjaj magličastih snova.
A snove, sada u istrošenim purpurnim sutonima nečesto se traži.
Sumrak rasniva sjene. Plavo još postoji samo koliko i treptaj oka.
Sve postaje samo boja. Boja sklada okovanog u mir namreškan u naborima svilene površine vode, ozvučen u pjenastim tragovima, dodirnut dodirom neba.
A na nebu... a na zemlji...
Zvijezda kao da je ishodala iz svjetlosti.
I nastanila se...
Na mjestu na kojem su morski gorostasi filigranski isklesali ljepotu.
I ona stoji na rubovima poznatih svjetova, a predstraže... svjetionici... čuvari valova, čuvari sjeta, čuvari samoća...
... a ribari... čuvari svjetionika... čuvari čuvanja sigurni u spoznaji o biti sna izronjenog iz otoka.
Bio bi grijeh maknuti se od te neobuzdane ljepote.
Bio bi grijeh upecati se u mrežu velikih ljudi i velikih gradova i nesmotreno otići za svjetlom. A svjetlo može biti i druga strana ogledala. Grubo brušen poludragi kamen na starodrevnoj kruni patvorenog prijestolja.
I sve postaje igra. Zbog igre čovjek se otisne na more... kažu... i on, i galeb, i mnoštvo drugih on, i mnoštvo drugih galebova, progoni ribu.
A riba ima boju zvjezdastih dubina i sjaj ostvarenog sutra.
Ali sutra je uvijek ono što nije danas.
I priče kreću putanjom nedovršenih, nalik na sudbine čovjeka i žene. Priče izgube nevješte ribare, a ribe pronađu umirene dubine.
Po tragu svjetlosti, skupljeni u mrežu ostavljenih ljepota, primiču se izgubljeni svjetovi.
U moru koje mrmori u noći, i ostavlja stope po pučini, plovi isivjela magličasta mrlja. Otok...
Na toj se mrlji živi kako bi se lovilo, lovi kako bi se preživjelo... u malim mjestima... u danima koji nisu danas, ne traže se svjetla, jer zvijezde zavučene u hridi nenazubljenih vrata, pojavit će se sigurno i dan poslije, a zašto onda jednostavno ne čekati.
Na otoku starom koliko i vrijeme čovjeka koji ga mjeri, krezubi balkoni nisu starost nego nedolasci.
Popucala okna nisu djela bure nego nedolasci.
Oronule skale nisu vrijeme nego nedolasci... i ništa to ne smeta ljepoti... jer...
vrijeme su ljudi izgubljeni za neke druge, i pronađeni u sebi, sigurni u mirnoći mira, umireni u nepostojanju granice blizine i daljine.
Vrijeme su pogledi zastali na jednom od mnoštva razigranih dobrih dupina... vrijeme je tamo isto što i ljepota... koliko ga je god prošlo, isto toliko ga još ima...
Pa treba li onda uopće Zvjezdarnica na ovom otoku da bi se promatrala ljepota stanovnica neba... ili sat kojim bi se mjerila točnost vremena... ovdje, ljepota kao da je dio zraka koji je svuda oko nas... mirisan, topao i čist...
Na ovom otoku i bura se uplaši mirnoće... i zanijemi... jer... mirnoća u svom neprimjetnom drhtaju izmirenom u traganju, kazujući plavom u vodu pretočenom, samo napomene kako „ne postoji mjesto koje se zove predaleko“, i nastani se trajno po otoku po kojem se priroda zelenom bojom borova poigrava.
Odlasci i dolasci nisu se razumijeli.
Riječi su se razbježale po svjetovima prividno od ljudi sastavljenih.
Vrijeme se izlomilo na komadiće. Komadići su pogubili rubove. Rubovi su u suncu potrošili bridove.
Okviri su poprimili sjaj magličastih snova.
A snove, sada u istrošenim purpurnim sutonima nečesto se traži.
Sumrak rasniva sjene. Plavo još postoji samo koliko i treptaj oka.
Sve postaje samo boja. Boja sklada okovanog u mir namreškan u naborima svilene površine vode, ozvučen u pjenastim tragovima, dodirnut dodirom neba.
A na nebu... a na zemlji...
Zvijezda kao da je ishodala iz svjetlosti.
I nastanila se...
Na mjestu na kojem su morski gorostasi filigranski isklesali ljepotu.
I ona stoji na rubovima poznatih svjetova, a predstraže... svjetionici... čuvari valova, čuvari sjeta, čuvari samoća...
... a ribari... čuvari svjetionika... čuvari čuvanja sigurni u spoznaji o biti sna izronjenog iz otoka.
Bio bi grijeh maknuti se od te neobuzdane ljepote.
Bio bi grijeh upecati se u mrežu velikih ljudi i velikih gradova i nesmotreno otići za svjetlom. A svjetlo može biti i druga strana ogledala. Grubo brušen poludragi kamen na starodrevnoj kruni patvorenog prijestolja.
I sve postaje igra. Zbog igre čovjek se otisne na more... kažu... i on, i galeb, i mnoštvo drugih on, i mnoštvo drugih galebova, progoni ribu.
A riba ima boju zvjezdastih dubina i sjaj ostvarenog sutra.
Ali sutra je uvijek ono što nije danas.
I priče kreću putanjom nedovršenih, nalik na sudbine čovjeka i žene. Priče izgube nevješte ribare, a ribe pronađu umirene dubine.
Po tragu svjetlosti, skupljeni u mrežu ostavljenih ljepota, primiču se izgubljeni svjetovi.
U moru koje mrmori u noći, i ostavlja stope po pučini, plovi isivjela magličasta mrlja. Otok...
Na toj se mrlji živi kako bi se lovilo, lovi kako bi se preživjelo... u malim mjestima... u danima koji nisu danas, ne traže se svjetla, jer zvijezde zavučene u hridi nenazubljenih vrata, pojavit će se sigurno i dan poslije, a zašto onda jednostavno ne čekati.
Na otoku starom koliko i vrijeme čovjeka koji ga mjeri, krezubi balkoni nisu starost nego nedolasci.
Popucala okna nisu djela bure nego nedolasci.
Oronule skale nisu vrijeme nego nedolasci... i ništa to ne smeta ljepoti... jer...
vrijeme su ljudi izgubljeni za neke druge, i pronađeni u sebi, sigurni u mirnoći mira, umireni u nepostojanju granice blizine i daljine.
Vrijeme su pogledi zastali na jednom od mnoštva razigranih dobrih dupina... vrijeme je tamo isto što i ljepota... koliko ga je god prošlo, isto toliko ga još ima...
Pa treba li onda uopće Zvjezdarnica na ovom otoku da bi se promatrala ljepota stanovnica neba... ili sat kojim bi se mjerila točnost vremena... ovdje, ljepota kao da je dio zraka koji je svuda oko nas... mirisan, topao i čist...
Na ovom otoku i bura se uplaši mirnoće... i zanijemi... jer... mirnoća u svom neprimjetnom drhtaju izmirenom u traganju, kazujući plavom u vodu pretočenom, samo napomene kako „ne postoji mjesto koje se zove predaleko“, i nastani se trajno po otoku po kojem se priroda zelenom bojom borova poigrava.
