Postoje zadnji tragovi niski sutona u kojima rijetka svjetla po kućama postaju putokazi. Uz ceste zgušnjava se mrak. Zatvara se more, a usidrene stoje samo kuće. Brišu se rubovi vidljivih zidova. Njihova sidra kao da postaju staništima koralja. Već dugo ih ni vali ne pomjeraju. A i kamo bi?
Bezbroji zvijezda odsjedaju na otoku koji kao da su i rijetka spominjanja ponekad zaboravila naspomenuti.
Pijesak otoka i otok pijeska. Susak.
Pomenut u Mletačkoj kronici Ivana Đakona.
Ucrtan u zemljovide davnog 13. stoljeća.
Enigma zrnaca.
Jesu li ih u svojim zamasima prosuli vjetrovi ili je iscurio iz korita rijeka?
Otok jednom darovan benediktincima.
Otok orisan impresijom Alberta Fortisa.
Otok početkom stoljeća s 1600 i više Suščana, ili kako se sami zovu Suicana.
Otok danas s manje od 200 Suščana, ili kako se sami zovu Suicana.
Otok na kojem se danas mrijeste još samo sjećanja.
Sjećanja na 684 kućna broja.
Tamo živi puno više kuća nego ljudi.
U napuštene ulazi se bez najave.
Stoje nasukane, mirišu po samoćama i niz njih se više ni strahovi ne rune.
U njima stanuju praznine.
I stanuju prošlosti i u nitima prašine spavaju davna sunca i po njima se gnijezde samo nadanja.
Mokrina je raspucala zidove, nesjaji su se uvukli u raspukline.
Danima se po oknima razvezuju samo tišine.
Po podovima rastu paučine.
Nastanjuju ih samo zalutale krijesnice;
U imaginaciji svjetla poput zvijezda u odrazu morskog svemira samo ponekad zatitraju.
Po ulicama obitavaju sjene.
Lome se u prevrnutim danima, kidaju se o rubove razvješanih žaluzina, izranjaju iz plavosti i mrve se, kao i sve bez uporišta.
Otok živi u puževoj kućici bezvremenih jutara u kojima je i sunce već pozrnilo i u podne se spržilo, a na grozdovima boje porasutih suza iskre tragovi života ostajućih Suščana.
I sve su bliže dalekom, a sve dalje onome što je blizu.
Blizu su ptice, ali i one imaju krila od tišina.
I ne dolijeću iz dalekih New Jerseya...
A netko ipak u njihovom zamahu čuje ono što netko drugi nije imao snage reći.
Dovoljno je bilo otići.
Ili bi dovoljno bilo vratiti se.
Pronaći neizgubljeni ključ otvorenih vrata, i upaliti svjetlo u vrijeme jesenjih bura koje utrnu sunca, i oguliti ljuske noći, i pustiti zvijezde neka iz raskidanih oblaka iskrcaju svoj sjaj i noći zanoće na sjenkama zvonika učetverenih crkvenih zvona koja su nekad davno i možda najavljivala nekoga tko stiže.
I bilo bi ovo mjesto kao istočeno iz amfore Marquezovih rečenica bizarnog svijeta u snatrenju „nebizarnih“ ljudi posađeno na valu neuhvatljivog, da nije ljepote.
Ljepote u raspelu koje su nekad davno Suščanima dogurali vjetrovi, ljepote imena tišina svake kuće Gornjeg Sela, ljepote sjaja skalina po kojima bose zvijezde i krijesnice silaze među lutajuće sjene zagrnute pogledima daljina u traženju povrataka. A povratke su godine prelile u plavo, i plavo se razvikalo u zvonu nade i nada se, poput ugnježđene ribe u krljušti zapjeskane radosti razzrnila po obalama susačkih života.
Bezbroji zvijezda odsjedaju na otoku koji kao da su i rijetka spominjanja ponekad zaboravila naspomenuti.
Pijesak otoka i otok pijeska. Susak.
Pomenut u Mletačkoj kronici Ivana Đakona.
Ucrtan u zemljovide davnog 13. stoljeća.
Enigma zrnaca.
Jesu li ih u svojim zamasima prosuli vjetrovi ili je iscurio iz korita rijeka?
Otok jednom darovan benediktincima.
Otok orisan impresijom Alberta Fortisa.
Otok početkom stoljeća s 1600 i više Suščana, ili kako se sami zovu Suicana.
Otok danas s manje od 200 Suščana, ili kako se sami zovu Suicana.
Otok na kojem se danas mrijeste još samo sjećanja.
Sjećanja na 684 kućna broja.
Tamo živi puno više kuća nego ljudi.
U napuštene ulazi se bez najave.
Stoje nasukane, mirišu po samoćama i niz njih se više ni strahovi ne rune.
U njima stanuju praznine.
I stanuju prošlosti i u nitima prašine spavaju davna sunca i po njima se gnijezde samo nadanja.
Mokrina je raspucala zidove, nesjaji su se uvukli u raspukline.
Danima se po oknima razvezuju samo tišine.
Po podovima rastu paučine.
Nastanjuju ih samo zalutale krijesnice;
U imaginaciji svjetla poput zvijezda u odrazu morskog svemira samo ponekad zatitraju.
Po ulicama obitavaju sjene.
Lome se u prevrnutim danima, kidaju se o rubove razvješanih žaluzina, izranjaju iz plavosti i mrve se, kao i sve bez uporišta.
Otok živi u puževoj kućici bezvremenih jutara u kojima je i sunce već pozrnilo i u podne se spržilo, a na grozdovima boje porasutih suza iskre tragovi života ostajućih Suščana.
I sve su bliže dalekom, a sve dalje onome što je blizu.
Blizu su ptice, ali i one imaju krila od tišina.
I ne dolijeću iz dalekih New Jerseya...
A netko ipak u njihovom zamahu čuje ono što netko drugi nije imao snage reći.
Dovoljno je bilo otići.
Ili bi dovoljno bilo vratiti se.
Pronaći neizgubljeni ključ otvorenih vrata, i upaliti svjetlo u vrijeme jesenjih bura koje utrnu sunca, i oguliti ljuske noći, i pustiti zvijezde neka iz raskidanih oblaka iskrcaju svoj sjaj i noći zanoće na sjenkama zvonika učetverenih crkvenih zvona koja su nekad davno i možda najavljivala nekoga tko stiže.
I bilo bi ovo mjesto kao istočeno iz amfore Marquezovih rečenica bizarnog svijeta u snatrenju „nebizarnih“ ljudi posađeno na valu neuhvatljivog, da nije ljepote.
Ljepote u raspelu koje su nekad davno Suščanima dogurali vjetrovi, ljepote imena tišina svake kuće Gornjeg Sela, ljepote sjaja skalina po kojima bose zvijezde i krijesnice silaze među lutajuće sjene zagrnute pogledima daljina u traženju povrataka. A povratke su godine prelile u plavo, i plavo se razvikalo u zvonu nade i nada se, poput ugnježđene ribe u krljušti zapjeskane radosti razzrnila po obalama susačkih života.
