Dnevnik zaboravljene mladosti slika je jednog vremena, generacije i ženske misli.

On je i biografska , i sociokulturna i povijesna dimenzija vremena između '57. i '66. godine.

I  susreti i druženja s Ristićem, Šoljanom, Kaštelanom, Murtićem, i susreti s New Yorkom, Bostonom, New Orleansom, Berlinom, Rovinjom, Lošinjom, i susreti sa sjetom.

Onom sjetom prozirno sive boje u kojoj se ljubav postavlja kao komunikacija u svijetu koji se ne želi pogledati u ogledalu.

Treba se naviknuti na nevažno mjesto koje nam pripada.

Ovo je biografija nečije osjetljivosti više nego nečijeg života. Ovo je intimni dokument u kojem autorica upisuje sebe u tekst, sebe unutar svoje osjetljivosti.

Već dugo ju nije ništa tako boljelo kao istina o vremenu u kom živi i svijest o nepromjenjivosti te istine.

Među ljudima stoji zrak od stakla.

I mogućnosti okrutnosti su beskrajne.

A dubina sjećanja nažalost nema dna.

Bila je devet godina u braku.

Voljela i pogriješila.

Pogriješila što je izašla iz čahure, što je otvorila ruke i pokazala što je u njima.

A u njima se zbila samoća, nesigurnost, tuga.

Nije bilo ravnodušnosti. Ona, ravnodušnost  je neranjiva.

Zbog bojazni da nije dovoljna sama sebi, zaboravila je na sebe.

Zaboravila je kako je sve kratka avantura, kratak susret onih koji lutaju kroz krajolike.

I nitko s nama neće bdjeti u dugim noćima. U onim noćima  u kojima se samo boja dodiruje.

Ali, ako se ljubav ne može sačuvati, tada ne treba ni bdjeti.

Irena možda nikog nije ni voljela. Voljela je možda utjehu koju netko predstavlja.

Jer, sudbina koju doživljavamo ionako je ona koju zaslužujemo, reći će ona.

Prekid sa Zvonkom Golubom vremenom postaje spoznaja kako voljena bića, koja jednom odšetaju u sjećanje zapravo sačinjavaju vrijeme. I samoća, onda, kao dio atmosfere nudi kreolski bluz,i…

Izvan nas najčešće pronalazimo samo ono što već posjedujemo ili smo posjedovali.

Sve umire lakše od tijela.

I svi bjegovi zapravo su samo samoće prostora, novih prostora, u kojima se dodiruju boje, lica bez mostova sa svijetom, ljudi s pogledima koji nešto traže.

Odlazi u Berlin.

I ne zna zašto toliko uzbuđeno trči kroz vrijeme i ulice New Yorka, Bostona, New Orleansa,  jer ništa nije stigla. Ali bar nije zaboravila trčati.

U Berlinu piše dnevnik stvarnosti u tuđini. I nema tamo bijele nedjelje na periferiji grada, onako naivne i prisne kao bajke iz djetinjstva. Nema lijepih priča o nestvarnoj stvarnosti s Kaštelanom. Nema onih dana u pjesmama njenih prijatelja koji su ničiji i baš zato svačiji.

Nema ljeta jednolično žutih kao zlato.

I ona se ni tamo ni igdje ne želi pomiriti sa činjenicom da ovo vrijeme ne treba umjetnost.

I zna kako ne treba razgovorima braniti unaprijed izgubljene pozicije.

I ne nalazi previše istomišljenika o umjetnicima, graditeljima umjetničkih zdanja koji su pravi suputnici u ovom sivom bezličnom vremenu.

A njihova djela. Ona bi trebala trajati sama bez podataka različitih biografičara.

Možda i sama  griješim ovim što ju pokušavam objasniti. Ili samo približiti.

U svakodnevnici često ne vjerujemo ljepoti. I onda nas sumnja čini slabima, i na kraju zlima.

A vrijeme i ljudi prolaze. I politike, i podobni , i nepodobni. Neki novi, nadolazeći ih brišu… i previše zaokupljeni sobom, mogućnošću pozicija zatiru svjetove oko sebe… i ne znaju kako ti svjetovi ostaju i poslije njih. Sloboda nije u bijegu i odricanju svake tradicije, u preziru prošlosti, u snazi pozicija.

Sloboda je potpuno drugačija misao.

Ona ostaje u jednoj slici Murtićevoj, u jednom dnevniku, u zvonkosti glasa jednog Aznavoura, u,…

Zaborav je nešto protiv čega se borimo cijelog života i zato je možda i Irenino pisanje bitka za pamćenje.

Jer, što je zapisano, nije izgubljeno.

I svitanja onda opet mogu biti siva, i bdijenja sama , i ljubavi odbjegle.

I zato  Irene uvijek postoje.

U svim i protiv svih okovanih režima.

Jer, te Irene pišu o onima koje su voljele, a ne o onima koji su im štetili.

One pišu jer je pisanje ljubav, ona sigurna oaza koja će dočekati neka druga vremena, i preživjeti smjene vlasti i raskošnost kvazi ideala i opstati kao crno bijeli film za nekoga, poput i mene same, koja  se , u trenutku njenih dnevničkih bilježenja još nisam bila  ni rodila.