Pogovoriti o čovjeku ne znači dotaknuti se rubova svijeta. Ne znači tražiti nenužnost u nužnosti. Ne znači biti dio nerazaznatljive mase.
Ne znači ukloniti se životu. Okrenuti zvijezde ka svome hodu. Sanjati putove svemira a ne znati kako su svemiri u nama.
Jer „ako čovjek ljubi kamen, kamen je
Ako ljubi čovjeka, čovjek je.“
A ljubeći on uvijek iznova izborom potvrđuje svoje ljudske ili one ine mogućnosti.
Ratove uvijek netko vodi. I ratove uvijek netko dobiva. I dobitnici mogu pobijediti, a sramno izgubiti…
„Mir u duši…“ publicistički tekst o osobnoj odgovornosti i osobnoj dužnosti kao zalogu javnog, društvenog mira… Ivanin govor u povodu Međunarodnog dana mira 1929. … kasnije objavljen kao esej… poseban otisak u Hrvatskoj reviji 1930.
Dovršene stvari više nisu dovršene.
Utemeljene na mogućnosti da bude drugačije nego što jest, da bivamo u istini ili neistini, slobodi ili neslobodi, različito je od istine što tu istinu ili slobodu ne možemo posjedovati.
Nema je u danom.
Ona je u čovjeku. Ili nije.
U čovjeku je ona istina, ili mir, ili ljubav i sve skupa jedno.
Čovjek stoji nasuprot svijetu. Svijet je vrijednosno zatvoren i stabilan.
Zamišljen od…
U njemu promiču lica poput pločica na kojima se ispisuje život. Naravnosti i nadnaravnosti uzajamno se drže u bliskosti. Prostori nade ne mogu biti ograđeni. Mir u duši ne daje ograde svemiru, ne traži krivdu u greški pobjegloj iz pokušaja, on gradi, a sve što se gradi, gradi se iznutra.
Svijet ne može postojati dok nema čovjeka.
Čovjek ne može postojati dok nema duše.
I potrebno je prognati sjećanja koja se po zlu osjećaju, i potrebno je proći najdubljim dubinama i najvišim visinama, i ne suditi, jer sud ima i praštanje, i ne tražiti, jer traženje ima i nalazak.
Put ima i samoću. I u samoći čovjek nije sam. Postoji trojedno. I tijelo, i duša, i samoća. I samoća sama je samoća bez smisla, samoća napuštena od samoće.
Esencija mira i duše je praiskon svijeta, od čovjeka načinjen.
Jedna siva ptičica, zeba, sjenica, jedna spoznaja, jedno sunce je uhvaćena esencija. Jer, i jedno sunce ima nebrojeno mnogo sunaca u nebrojeno mnogo kapljica.
I sve su kapljice opet jedna voda.
Jedan čovjek je jedan svijet.
Bitak je ne izgubiti se u svijetu zaprepaštenja, ne tražiti se po drugima, ne nalaziti se u uspješnosti svjetovnih mjerenja.
Sloboda je u miru.
Neizdvojiva od bitka u trenu kad tišine prestanu biti preglasne. Netraživa u traganju u trenutku kad želje postanu ostvarive.
Otkrivena u otkriću trena u kome se sama izgovori u nama.
Ne znači ukloniti se životu. Okrenuti zvijezde ka svome hodu. Sanjati putove svemira a ne znati kako su svemiri u nama.
Jer „ako čovjek ljubi kamen, kamen je
Ako ljubi čovjeka, čovjek je.“
A ljubeći on uvijek iznova izborom potvrđuje svoje ljudske ili one ine mogućnosti.
Ratove uvijek netko vodi. I ratove uvijek netko dobiva. I dobitnici mogu pobijediti, a sramno izgubiti…
„Mir u duši…“ publicistički tekst o osobnoj odgovornosti i osobnoj dužnosti kao zalogu javnog, društvenog mira… Ivanin govor u povodu Međunarodnog dana mira 1929. … kasnije objavljen kao esej… poseban otisak u Hrvatskoj reviji 1930.
Dovršene stvari više nisu dovršene.
Utemeljene na mogućnosti da bude drugačije nego što jest, da bivamo u istini ili neistini, slobodi ili neslobodi, različito je od istine što tu istinu ili slobodu ne možemo posjedovati.
Nema je u danom.
Ona je u čovjeku. Ili nije.
U čovjeku je ona istina, ili mir, ili ljubav i sve skupa jedno.
Čovjek stoji nasuprot svijetu. Svijet je vrijednosno zatvoren i stabilan.
Zamišljen od…
U njemu promiču lica poput pločica na kojima se ispisuje život. Naravnosti i nadnaravnosti uzajamno se drže u bliskosti. Prostori nade ne mogu biti ograđeni. Mir u duši ne daje ograde svemiru, ne traži krivdu u greški pobjegloj iz pokušaja, on gradi, a sve što se gradi, gradi se iznutra.
Svijet ne može postojati dok nema čovjeka.
Čovjek ne može postojati dok nema duše.
I potrebno je prognati sjećanja koja se po zlu osjećaju, i potrebno je proći najdubljim dubinama i najvišim visinama, i ne suditi, jer sud ima i praštanje, i ne tražiti, jer traženje ima i nalazak.
Put ima i samoću. I u samoći čovjek nije sam. Postoji trojedno. I tijelo, i duša, i samoća. I samoća sama je samoća bez smisla, samoća napuštena od samoće.
Esencija mira i duše je praiskon svijeta, od čovjeka načinjen.
Jedna siva ptičica, zeba, sjenica, jedna spoznaja, jedno sunce je uhvaćena esencija. Jer, i jedno sunce ima nebrojeno mnogo sunaca u nebrojeno mnogo kapljica.
I sve su kapljice opet jedna voda.
Jedan čovjek je jedan svijet.
Bitak je ne izgubiti se u svijetu zaprepaštenja, ne tražiti se po drugima, ne nalaziti se u uspješnosti svjetovnih mjerenja.
Sloboda je u miru.
Neizdvojiva od bitka u trenu kad tišine prestanu biti preglasne. Netraživa u traganju u trenutku kad želje postanu ostvarive.
Otkrivena u otkriću trena u kome se sama izgovori u nama.
