Živjeti u Brodu ili biti Brođanka iz rakursa mojih brodskih bezimenih sličica proticanja ovih godina još uvijek ne znači željeti živjeti brodski…
Biti dio identiteta koji podrhtava pod naviranjima isprelijevanih jučerašnjih i današnjih dana… koji se slama pod trzajima svakodnevnih svakodnevnica.
A svakodnevnice su nekada bile drugačije. Ili mi mlađi.
Ali i od njih se može pobjeći.
Napraviti otklon u „Ponoćni ja“.
Govoriti o Vladimiru Remu značilo bi vjerojatno reći nešto što je netko prije mene već rekao, konstatirati ili demantirati neistine u istinama i istine u neistinama i sve to…
U ovim redcima, upravo stoga, govorila bih samo o impresijama na „Ponoćno ja“ pjesmama tematski pregrađenim ili sjedinjenim u triptihu intime, Slavonije i Hrvatske.
Ne bih tražila nit s „krugovašima“ ili „razlogovcima“, govorila o grafijskim preinakama stihovnoga retka, ne bih govorila o značajnom uredničkom obolu koji je autor dao knjigama pisaca zavičajnika, o pokretanju časopisa, o…
Govorila bih možda o tome kako snovi „nikad ne bole“ i kako možemo zalutati u „Samoću zvijezda“ i letjeti daljinama i tišinama a ne zapitati se „zašto su naše staze bezimene“.
I tko uopće daje našim stazama ime?
I znači li to ako su bezimene da ih možemo svojima zvati? I da mogu biti naše?
A svijet je ionako svijet bezimenih rijeka, bezimenih žena, bezimenih lastavica i bezimenih Ponoćnih ja.
I svima njima zvijezde ponekad zaiskre bojama suza i sve njih ruke ponekad zabole od propuštenih snova. I svima njima možda samo jedan znak pokraj puta pregršt novih puteva otvori i iz jankela jednog vremena otrgne se šara i pobrka dan koji je jutrom počeo… a dan može i osmjehom početi…
I onda… čekanja više nemaju mirise praznina… u bezimenima i u njihovim snovima više ne zaspivaju snovi nekih drugih.
I oni, bezimeni, ponovno žele.
A koliko uopće u istosti želja davanja možemo biti isti kad dajemo neistima, znajući i opet kako sve što postoji dobiva značenje samo u davanju.
I možda zato Removi ljudi ponekad s očima sjaja dukata hodaju, a ponekad opet sa „zaklanim suncem na ramenu“… idu… dok povješani po nadama umorno se njišu snovi… i tuge tuga porađaju nove Marije različite od želje u kojoj stanuje njegova.
Biti slab značilo bi biti pobijeđen.
Ali htjeti i nakon tuga Daljine… i opet Daljine… bilo bi isto što i ne pobijediti ali i ne biti pobijeđen.
Tamo, tamo da putujem…
Jer, tamo negdje, u daljinama, magle još uvijek u svojim zabrazdanim nanosima gutaju zvona, i netko tamo pronalazi svoju blizinu. U staništu crvene boje makova razaznaje se ravničarska ljepota… široka… otegnuta… i tamo netko bezimenoj udjeljuje ime…
Tamo, tamo da putujem…
Bude se mrvice sna u uglovima očiju Nekoga, možda novog „Ponoćnog ja“ pa i one bezimene lastavice u svojim povratcima pronalaze bezimene strehe kod kojih ih čekaju oni za mnoge druge još uvijek jako bezimeni.
Njihova bezimenost na krajputašu pokraj puta u zamahu svoga krila ostavila je BEZ i prigrlila IMENOST.
Biti dio identiteta koji podrhtava pod naviranjima isprelijevanih jučerašnjih i današnjih dana… koji se slama pod trzajima svakodnevnih svakodnevnica.
A svakodnevnice su nekada bile drugačije. Ili mi mlađi.
Ali i od njih se može pobjeći.
Napraviti otklon u „Ponoćni ja“.
Govoriti o Vladimiru Remu značilo bi vjerojatno reći nešto što je netko prije mene već rekao, konstatirati ili demantirati neistine u istinama i istine u neistinama i sve to…
U ovim redcima, upravo stoga, govorila bih samo o impresijama na „Ponoćno ja“ pjesmama tematski pregrađenim ili sjedinjenim u triptihu intime, Slavonije i Hrvatske.
Ne bih tražila nit s „krugovašima“ ili „razlogovcima“, govorila o grafijskim preinakama stihovnoga retka, ne bih govorila o značajnom uredničkom obolu koji je autor dao knjigama pisaca zavičajnika, o pokretanju časopisa, o…
Govorila bih možda o tome kako snovi „nikad ne bole“ i kako možemo zalutati u „Samoću zvijezda“ i letjeti daljinama i tišinama a ne zapitati se „zašto su naše staze bezimene“.
I tko uopće daje našim stazama ime?
I znači li to ako su bezimene da ih možemo svojima zvati? I da mogu biti naše?
A svijet je ionako svijet bezimenih rijeka, bezimenih žena, bezimenih lastavica i bezimenih Ponoćnih ja.
I svima njima zvijezde ponekad zaiskre bojama suza i sve njih ruke ponekad zabole od propuštenih snova. I svima njima možda samo jedan znak pokraj puta pregršt novih puteva otvori i iz jankela jednog vremena otrgne se šara i pobrka dan koji je jutrom počeo… a dan može i osmjehom početi…
I onda… čekanja više nemaju mirise praznina… u bezimenima i u njihovim snovima više ne zaspivaju snovi nekih drugih.
I oni, bezimeni, ponovno žele.
A koliko uopće u istosti želja davanja možemo biti isti kad dajemo neistima, znajući i opet kako sve što postoji dobiva značenje samo u davanju.
I možda zato Removi ljudi ponekad s očima sjaja dukata hodaju, a ponekad opet sa „zaklanim suncem na ramenu“… idu… dok povješani po nadama umorno se njišu snovi… i tuge tuga porađaju nove Marije različite od želje u kojoj stanuje njegova.
Biti slab značilo bi biti pobijeđen.
Ali htjeti i nakon tuga Daljine… i opet Daljine… bilo bi isto što i ne pobijediti ali i ne biti pobijeđen.
Tamo, tamo da putujem…
Jer, tamo negdje, u daljinama, magle još uvijek u svojim zabrazdanim nanosima gutaju zvona, i netko tamo pronalazi svoju blizinu. U staništu crvene boje makova razaznaje se ravničarska ljepota… široka… otegnuta… i tamo netko bezimenoj udjeljuje ime…
Tamo, tamo da putujem…
Bude se mrvice sna u uglovima očiju Nekoga, možda novog „Ponoćnog ja“ pa i one bezimene lastavice u svojim povratcima pronalaze bezimene strehe kod kojih ih čekaju oni za mnoge druge još uvijek jako bezimeni.
Njihova bezimenost na krajputašu pokraj puta u zamahu svoga krila ostavila je BEZ i prigrlila IMENOST.
