Kod nas u Slavonskom Brodu su čuda plodonosna do te mjere, da čuda i više nisu čuda, ali kad vas netko probudi rano ujutro na mobitel i kaže vam da hitno doletite u naselje Hebrang, jer da se tamo desilo čudotvorno ukazanje davno srušenog spomenika partizanu Franji Sertiću, onda ta informacija zavređuje hitnu reakciju.
Kažu, skupila se masa svijeta na Hebrangu, novinara i fotoreportera kolko oš.
-Daky, stara komunjaro-šapnem sam sebi u bradu- hitno se oblači i bježi da novinarski zadatak. Ukazanje jednog partizana za mene je vrednije nego čudotvorno ukazanje Gospe Sinjske.
No, da ne ispadnem baš previše glup i neinformiran, osim što pretpostavljam da je Franjo bio neki partizan i sigurno partijski sekretar, o njemu ne znam apsolutno ništa. Pa odmah palim komp, jebi ga, kad nešto ne znaš pitaj ili google ili Zvonimira Toldija. Kadli, na googlu, ništa, ama baš ništa o Franji Sertiću.
I sad bih ja tu trebao nešto pametariti, mudrovati, a o čovjeku ne znam ama baš ništa. Pa kog vraga ću onda o njemu piati? No, pojest ću se živ, i izgristi iznutra, ako informaciju prvo objavi netko drugi. Novinarska ljubomora. Navlačim na brzinu hlače na sebe i pičim na Hebrang. Dođem ja na Hebrang, a tamo desetak okupljenih prosijedih čičica sjedi na klupčici. Pitam se, jesu li ovo preživjeli partizani iz 25. UDARNE BRODSKE BRIGADE???
Nikakve mase svijeta, nigdje novinara, a još manje fotoreportera.
Smiju mi se otvoreno u brk.
-Pa, šta jel ovo neka zajebancija?-pitam ih.
-Slušaj mali, ti tamo pišeš o crkvenim katakombama i kriptama, napisao si prilog i o kapelici Sv. Ante i svakakvim pizdarijama, a nećeš da napišeš o nama ništa pametno. Jel' ti mrziš partizane?
-Ma, ne, ne mrzim nikoga. Odakle vam to?
-E, pa kad nikoga ne mrziš, onda bi mogao napisati jedan članak o rušenju antifašističkih spomenika u našem gradu.
-Sve su ih srušili-ubaci se prosijedi debeljuškasti starčić u plavoj košulji.
-Ostala je samo spomen-kosturnica na groblju, a to nije spomenik-ubaci se gospodin u bijeloj košulji.
-On je najebo, a bio je mlad-kaže jedan mlađi čovjek.
-Oprostite, tko je to najebo mlad?
-Pa, Franjo Sertić, pa zar ti nikad u životu nisi čuo za našeg Franju?
-Oh, da, pa naravno, kako ne, Franjo je bio legenda. Oprostite, a kako vam ja tu mogu pomoći.
Tada jedan čičica ustaje s klupčice, prvo se hvata rukama za leđa, kao da ga uklještio ishias ili lumbago, malo se pridržava rukama za kukove, pa mi onda reče:
-Dođi mali vamo, vidiš ovdje, ovdje ti je nekad bio spomenik našem partizanu Franji Sertiću.
-Koje godine su izgradili taj spomenik?
-1984.
-Nije Tomislave, nego 1985-ubaci se netko iz mase.
-Ne, ne, ja znam pravu istinu, 1987. Osamdeset pete tu još nije bilo ništa.
-Oprostite, jeste vi neka udruga antifašista, partizani ili nešto već slično?
-Mali, ne seri! Ja sam kao dijete bio u ratu i žedan i gladan. A bio sam i bos. Noge su mi skroz ozeble, smrznule su mi se. Htjeli su mi amputirati noge, a onda je Franjo Sertić skinuo cipele sa svojih nogu, dao ih je meni i tako me spasio.
Zapisivao sam sve u svoj notezić, sve što god sam čuo.
-Pa jel' on bio neki Zagrepčanin?
-Ma kakav crni Zagrepčanin, naš Brođanin, iz Osječke ulice. Mali, pa gdje ti živiš? Pa mogao si nešto napisati o tom problemu, sve su antifašističke spomenike porušili u gradu, nema ni jednog. Jebem ti google, ispao sam totalno glup i potpuno neinformiran. A diskusija se nastavila dalje.
-Pa da nam vrate bar našeg Franju, on je naš čovjek, Hrvat, antifašista, poginuo vrlo mlad u borbi protiv nacizma. I još humanist.
-Dobro, dobro, napisat ćemo nešto.
-Mi vjerujemo da spomenik nije uništen, mi smo čuli da ga je jedan stari partizan odnio i sklonio na sigurno mjesto, da ga ne sruše ovi naši novokomponirani veliki Hrvati.
-Znači, sada mi novinari trebamo doći do tog starog partizana, jeli tako?
-A ne, on je umro. Tako se priča po Hebrangu. Trebamo doći do njegove rodbine.
-Ako ga ne nađemo ni spomenik ni njegovu rodbinu, onda…onda…, onda nek' nam Duspara napravi novi spomenik za našega Franju.
-Ma daj Ivane, jesi ti lud čovječe. Pa Duspara bi bacio u Savu i nas i spomenik jednom partizanu. Nego mali, oš ti nešto napisat o ovome ili nećeš?
-Hoću, hoću, bez brige.
Kada sam se vratio kući, poslao sam poruku svome uredniku Ivici Jankoviću, da napišem koju riječ o ovoj temi, on se složio. Da jebe rak raka, po svemu onome što sam danas čuo, čovjek je to i zaslužio. A primjećujem, ljudi s Hebranga to žele. Pa evo, pozivam ovim putem sve one koji možda znaju gdje bi možda mogao biti i kod koga spomenik Franji Sertiću. A i bio bi red da u gradu imamo bar jedan spomenik u čast partizana i antifašističke borbe. Tek toliko da nam grad ne bude baš pravi crnjak. Jebote, sve živo porušili. Ko u kaubojskim filmovima na Divljem zapadu. A tobože, demokracija. Nije Texas city, nego Vampir city!
Ruku na srce, treba biti pošten i priznati; partizani su ipak stvorili ovu državu Hrvatsku u čijim granicama danas živimo, a hrvatski branitelji su je obranili od velikosrpske agresije. Kod nas u Brodu su čuda do te mjere plodonosna, da čuda više i nisu čuda, pa možda ne bi bilo loše da se desi još jedno čudo i da se u naselju Hebrang jedan dan dogodi čudotvorno ukazanje spomenika partizanu Franji Sertiću.
Kažu, skupila se masa svijeta na Hebrangu, novinara i fotoreportera kolko oš.
-Daky, stara komunjaro-šapnem sam sebi u bradu- hitno se oblači i bježi da novinarski zadatak. Ukazanje jednog partizana za mene je vrednije nego čudotvorno ukazanje Gospe Sinjske.
No, da ne ispadnem baš previše glup i neinformiran, osim što pretpostavljam da je Franjo bio neki partizan i sigurno partijski sekretar, o njemu ne znam apsolutno ništa. Pa odmah palim komp, jebi ga, kad nešto ne znaš pitaj ili google ili Zvonimira Toldija. Kadli, na googlu, ništa, ama baš ništa o Franji Sertiću.
I sad bih ja tu trebao nešto pametariti, mudrovati, a o čovjeku ne znam ama baš ništa. Pa kog vraga ću onda o njemu piati? No, pojest ću se živ, i izgristi iznutra, ako informaciju prvo objavi netko drugi. Novinarska ljubomora. Navlačim na brzinu hlače na sebe i pičim na Hebrang. Dođem ja na Hebrang, a tamo desetak okupljenih prosijedih čičica sjedi na klupčici. Pitam se, jesu li ovo preživjeli partizani iz 25. UDARNE BRODSKE BRIGADE???
Nikakve mase svijeta, nigdje novinara, a još manje fotoreportera.
Smiju mi se otvoreno u brk.
-Pa, šta jel ovo neka zajebancija?-pitam ih.
-Slušaj mali, ti tamo pišeš o crkvenim katakombama i kriptama, napisao si prilog i o kapelici Sv. Ante i svakakvim pizdarijama, a nećeš da napišeš o nama ništa pametno. Jel' ti mrziš partizane?
-Ma, ne, ne mrzim nikoga. Odakle vam to?
-E, pa kad nikoga ne mrziš, onda bi mogao napisati jedan članak o rušenju antifašističkih spomenika u našem gradu.
-Sve su ih srušili-ubaci se prosijedi debeljuškasti starčić u plavoj košulji.
-Ostala je samo spomen-kosturnica na groblju, a to nije spomenik-ubaci se gospodin u bijeloj košulji.
-On je najebo, a bio je mlad-kaže jedan mlađi čovjek.
-Oprostite, tko je to najebo mlad?
-Pa, Franjo Sertić, pa zar ti nikad u životu nisi čuo za našeg Franju?
-Oh, da, pa naravno, kako ne, Franjo je bio legenda. Oprostite, a kako vam ja tu mogu pomoći.
Tada jedan čičica ustaje s klupčice, prvo se hvata rukama za leđa, kao da ga uklještio ishias ili lumbago, malo se pridržava rukama za kukove, pa mi onda reče:
-Dođi mali vamo, vidiš ovdje, ovdje ti je nekad bio spomenik našem partizanu Franji Sertiću.
-Koje godine su izgradili taj spomenik?
-1984.
-Nije Tomislave, nego 1985-ubaci se netko iz mase.
-Ne, ne, ja znam pravu istinu, 1987. Osamdeset pete tu još nije bilo ništa.
-Oprostite, jeste vi neka udruga antifašista, partizani ili nešto već slično?
-Mali, ne seri! Ja sam kao dijete bio u ratu i žedan i gladan. A bio sam i bos. Noge su mi skroz ozeble, smrznule su mi se. Htjeli su mi amputirati noge, a onda je Franjo Sertić skinuo cipele sa svojih nogu, dao ih je meni i tako me spasio.
Zapisivao sam sve u svoj notezić, sve što god sam čuo.
-Pa jel' on bio neki Zagrepčanin?
-Ma kakav crni Zagrepčanin, naš Brođanin, iz Osječke ulice. Mali, pa gdje ti živiš? Pa mogao si nešto napisati o tom problemu, sve su antifašističke spomenike porušili u gradu, nema ni jednog. Jebem ti google, ispao sam totalno glup i potpuno neinformiran. A diskusija se nastavila dalje.
-Pa da nam vrate bar našeg Franju, on je naš čovjek, Hrvat, antifašista, poginuo vrlo mlad u borbi protiv nacizma. I još humanist.
-Dobro, dobro, napisat ćemo nešto.
-Mi vjerujemo da spomenik nije uništen, mi smo čuli da ga je jedan stari partizan odnio i sklonio na sigurno mjesto, da ga ne sruše ovi naši novokomponirani veliki Hrvati.
-Znači, sada mi novinari trebamo doći do tog starog partizana, jeli tako?
-A ne, on je umro. Tako se priča po Hebrangu. Trebamo doći do njegove rodbine.
-Ako ga ne nađemo ni spomenik ni njegovu rodbinu, onda…onda…, onda nek' nam Duspara napravi novi spomenik za našega Franju.
-Ma daj Ivane, jesi ti lud čovječe. Pa Duspara bi bacio u Savu i nas i spomenik jednom partizanu. Nego mali, oš ti nešto napisat o ovome ili nećeš?
-Hoću, hoću, bez brige.
Kada sam se vratio kući, poslao sam poruku svome uredniku Ivici Jankoviću, da napišem koju riječ o ovoj temi, on se složio. Da jebe rak raka, po svemu onome što sam danas čuo, čovjek je to i zaslužio. A primjećujem, ljudi s Hebranga to žele. Pa evo, pozivam ovim putem sve one koji možda znaju gdje bi možda mogao biti i kod koga spomenik Franji Sertiću. A i bio bi red da u gradu imamo bar jedan spomenik u čast partizana i antifašističke borbe. Tek toliko da nam grad ne bude baš pravi crnjak. Jebote, sve živo porušili. Ko u kaubojskim filmovima na Divljem zapadu. A tobože, demokracija. Nije Texas city, nego Vampir city!
Ruku na srce, treba biti pošten i priznati; partizani su ipak stvorili ovu državu Hrvatsku u čijim granicama danas živimo, a hrvatski branitelji su je obranili od velikosrpske agresije. Kod nas u Brodu su čuda do te mjere plodonosna, da čuda više i nisu čuda, pa možda ne bi bilo loše da se desi još jedno čudo i da se u naselju Hebrang jedan dan dogodi čudotvorno ukazanje spomenika partizanu Franji Sertiću.
