Za dobar spomenik treba troje, tri veličanstva: veličina mrtvaca, veličina živog naroda, pa veličina umjetnosti. Tako je govorio veliki hrvatski kniževnik A.G. Matoš.
Veličina umjetnosti ili književne vrijednosti i ostavštine Ante Starčevića pisana ekavicom je jako upitna, a ponajviše je upitna veličina mrtvaca, ili preciznije rečeno, zašto i po kojim zaslugama se taj mrtvac veliča kao otac domovine, to je vječita misterija i zagonetka koju ne znaju odgonetnuti ni sami oni koji ga tako slave.
Dok iz flaše teče šljivovica, ne treba nam ni doktor ni bolnica. Tako su valjda zborili, kao opijeni rakijom, članovi Gradskog poglavarstva Slavonskog Broda koji su 1997. god. donijeli odluku da se spomenik Anti Starčeviću podigne na Trgu pobjede; eto baš slučajno, ma zamislite kakva slučajnost, na mjestu gdje je preko noći kukavički srušen spomenik POBJEDNIK u čast i sjećanje na brodske antifašiste, rad velikog hrvatskog kipara Dušana Đamonje.
Pa će onda naši gradski oci, na mjestu posebnog pijeteta ili posebnog kukavičluka svome ljubljenom Anti stalno polagati cvijeće i paliti svijeće. Uz demokraciju eksploziva i rušenja antifašističkih i nepodobnih kulturnih spomenika, paljenje svijeća i polaganje cvijeća, to je sada, eto, postalo moderno, to je sad postalo IN. Stječe se dojam da naši političari ništa neće ni raditi ni stvarati nego će po cijeli božji dan samo nekome paliti svijeće i polagati cvijeće. Ali samo politički podobnim povijesnim veličinama. Jebeš recimo, jednog velikog brodskog pjesnika Branka Radičevića!
On je Srbin! Srbe na vrbe!
Pa ćemo mu onda redom: prvo uzeti ime Osnovne škole Branko Radičević, onda ćemo mu uzeti i ulicu koju je imao, i na kraju skinut ćemo i spomen ploču s njegove rodne kuće u Slavonskom Brodu. A to, što je naš Brođanin, Branko Radičević pjesnik Europskog formata, pjesnik koji se može uspoređivati ravnopravno i s Byronom, francuskim i njemačkim pjesnicima, to nema nikakve veze. Važno je samo da je on Srbin i treba mu jebat srpsku majku i oduzet mu i školu i ulicu i spomen ploču i sve što god je imao u svome rodnom gradu i bacit ga u potpuni zaborav.
Kao Hrvat, iz dubine svog nacionalnog hrvatskog bića, duboko se stidim ovakvih šovinističkih postupaka. Ma…nisu oni ostali dužni ni nama Hrvatima: Zlatku Šnajderu su na njegovoj bisti pokraj gimnazije prvo capnuli glavu, a onda i promijenili ime gimnazije u Matija Mesić. Od spomenika Zlatku šnajderu ostalo je bilo samo postolje s njegovim imenom.
Ne znam kako su na to reagirali moji profesori, što im je smetalo ime Zlatka Šnajdera, ili im je smetala samo činjenica što je on antifašist. Valjda je trebao biti fašist pa da gimnazija zadrži njegovo ime.
Rado bih to priupitao svoje profesore iz gimnazije koji su mi nekad predavali i neki od njih još uvijek i danas rade. Promijenili su ime i OŠ Ivo Lola Ribar, eto, još jedan ideološki i politički nepodoban Hrvat. Uz Pobjednika i svi ostali spomenici partizanima antifašistima oko fontane na Trgu pobjede su također maknuti, očišćeni, demokracijom vandalizma, rušenja i urbanog desničarenja, da bi na njihovo mjesto došao politički podoban, čisti, veliki Hrvat, TZV. OTAC DOMOVINE Ante Starčević. On je politički podoban, jer kako oni kažu, njegovim venama teče čista plava krv, hrvatska, a ne srpska, ne antifašistička nego rasistička.
Zanimljivo. Eh, da. Ajmo malo sada zastati, popiti čašicu pelinkovca ili Jaggera, zapaliti koji joint ili Marlboro, ajmo sada i mi malo glumiti rasiste i Goebelsa, ajmo se onda baš danas i mi malo igrati i pozabaviti tim čistuncem i čovjekom čiste plave hrvatske krvi. Kada već po tom aršinu u našem gradu Slavonskom Brodu sve mjerimo i sva mjerila ljudskih vrijednosti uspostavljamo od kulturnih do povijesno-političkih.
Idemo onda malo i mi prebrojavati i njegova krvna zrnca, kad je danas to već toliko bitno i presudno, popularno, kad zbog toga ljudi dobivaju posao ili gube posao, kada se zbog toga osporavaju priznate brodske veličine poput našeg pjesnika Branka Radičevića, kada se već zbog toga oduzimaju imena škola priznatim hrvatima antifašistima, Hrvatima, idemo onda i mi malo istraživati povijest ANTE STARČEVIĆA i brojati njegova krvna zrnca, idemo i mi danas malo glumiti rasiste i nacionaliste, eto, tek toliko da Brođani znaju i budu upoznati tko je zapravo, „otac“ domovine, Hrvat čiste, plave hrvatske krvi. Kako zvuči „lijepo i gordo“, ko da je Adolf Hitler bio glavni sponzor ovoj spomeničkoj terorističkoj akciji, a Ante Pavelić njegov pobočnik.
Ali da ne ispadne da je odluku o podizanju spomenika ANTI STARČEVIĆU na mjestu, eto kakve li slučajnosti, baš na mjestu legendarnog spomenika, POBJEDNIKU, DA NE ISPADNE DA JE TU KUKAVIČKU I ŠOVINISTIČKU ODLUKU DONIJELO SAMO GRADSKO POGLAVARSTVO, onda su na spomeniku napisali velikim slovima-ZAHVALNI BROĐANI. U svoju notornu glupost, sada će još uvaliti i Brođane i zamislite, da to rade tobože u ime svih Brođana. A Brođani drže do Ante Starčevića, ko do lanjskog snijega. Brođani više drže do beskućnika Pere Mojsije nego do Ante Starčevića.
Ostaje samo još nejasno, a koji su to zahvalni Brođani i tko je to uopće Brođane pitao da li se oni uopće slažu da se na mjestu spomenika brodskim antifašistima postavi spomenik Anti Starčeviću. Koliko Brođani uopće drže do Ante Starčevića, provjerio sam na licu mjesta. Moja uvažena prijateljica iz djetinjstva radi na Općinskom sudu u Slav. Brodu, iz njene kancelarije pogled joj puca na sam spomenik Anti Starčeviću kojeg već punih dvadeset godina svaki dan gleda kroz prozor svoje kancelarije, svaki dan punih osam sati.
Pitao sam je, pa dobro, jesi vidjela, da li je ikad itko u ovih dvadeset godina Anti Starčeviću netko od Brođana donio bar jedan cvijet i stavio ga pokraj spomenika, neko pisamce, neku pjesmu možda napisao i ostavio, netko u znak poštovanja zapalio svijeću…. Nitko nikada. U dvadeset godina, nitko nikada. Osim pravaša koji u manjem broju dođu na godišnjicu njegove smrti, kaže mi, i polože cvijeće i zapale svijeću. A osim njih, veli mi, nitko više. Eto, koliko Brođani drže do „OCA DOMOVINE“ Ante Starčevića.
Da je na njegovom mjestu spomenik legendarnom brodskom beskućniku Peri Mojsiji, vjerujem da bi bilo puno Brođana koji bi mu dolazili i položili pokoji cvijetak, napisali mu pokoju pjesmu i zapalili pokoju svijeću.
No, dobro, kad su oni već tako odlučili, pozabavimo se onda malo tim famoznim krvnim zrncima i prebrojavanjem krvnih zrnaca kada je to već danas postalo tako moderno, kada je to već tako presudno za nečije ulice, nečiji život, nečije škole, nečiji kruh, nečije radno mjesto i egzistenciju, ili miniranje nečijih spomenika, pozabavimo se dakle, malo likom i djelom tzv. oca Domovine Ante Starčevića. Za pravaše on je veliki Hrvat, Hrvatčina, otac domovine čijim venama teče čista, plava hrvatska krv.
Možda bismo stvarno i mogli reći da venama Ante Starčevića doista teče čista, plava hrvatska krv, kao u tinte. Ali, samo u šali. Samo pod jednim uvjetom. Ako zažmirimo na jedno oko. I ako progledamo Starčeviću kroz prste. Ante Starčević je rođen 1823. god. u Žitniku, pored Gospića od roditelja Srba. Majka Milica, pravoslavka, Srpkinja, porijeklom je iz Široke kule, a otac Jakov, tipično židovskog imena, je bio iz Pazarišta, sela pokatoličenih Srba, potomak hercegovačkih pravoslavnih Starčevića. I ako želimo biti fer i pošteni prema Brođanima i hrvatskoj javnosti, onda smo trebali uz spomenik „ocu“ domovine Anti Starčeviću, podići na Trgu pobjede još jedan spomenik-SPOMENIK BAKI DOMOVINE SRPKINJI MILICI.
No, šalu na stranu. Milica je bila čestita i plemenita žena, pravoslavka koja je držala do svojih srpskih običaja.
Kao dobra i čestita majka Milica je svoje dijete, malog Antu učila čitati i pisati, UČILA GA JE DA PIŠE NA ĆIRILICI, ljuljala ga je na ljuljačci, njihala ga u naručju, dojila i usput ga poučavala o pravopisu Vuka Karadžića i srpskoj kulturi, a posebno mu je usadila ljubav prema srpskom pravopisu i ekavici.
Zahvaljujući pravoslavnom i srpskom odgoju do svoje trinaeste godine, Ante Starčević je kasnije sva svoja književna djela napisao na ekavici. Pitam vas, pa koji to još veliki Hrvat piše svoja književna djela na ekavici? Nađite mi samo jednoga takvog Hrvata. Ne postoji. No, čuvari lika i djela Ante Starčevića mudro su tome doskočili i dali zvanično objašnjenje da je Ante Starčević svoja djela pisao na ekavici zato, zamislite, što Zagrepčani koji pišu kajkavštinom u svom izričaju govore na ekavici. Ma zamisli, molim te!
Da, to je istina. Slažem se. Ali samo ponekad, ali samo Zagrepčani i kajkavci.
A kakve s njima veze ima Ante Starčević? Pa on je Ličanin, ZABOGA! Koji to još Ličani pišu ekavicom. Ličani pišu ikavicom, a ne ekavicom. NEŠTO JE TRULO U DRŽAVI DANSKOJ. ILI HRVATSKOJ.
Ja sam dvije godine živio u Zagrebu i vrlo dobro znam kako govore Zagrepčani i svi oni koji se služe kajkavštinom. Recimo, mi u Slavoniji ćemo reći za djeda, dida, a oni će reći zaista, deda. Ekavicom će se koristiti samo ponekad i samo iznimno kod pojedinih riječi. Ali ne uvijek i ne u svim slučajevima. Ali Ante Starčević se baš uvijek i baš u svim slučajevima služio ekavicom. Nije li to malo čudno za jednog velikog Hrvata i hrvatskog nacionalista? Čuvari lika i djela Ante Starčevića su onda došli na genijalnu ideju da to pravdaju time što se on na taj način htio tobože distancirati od Vuka Karadžića koji je zagovarao jekavicu. Smiješno objašnjenje, dječje smiješno da smješnije ne može biti.
Kompletno sva svoja književna djela Starčević je napisao na ekavici. A nije bio naš nešto ni kvalitetan pisac i književnik. U našoj gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu, uopće nitko i ne traži djela Ante Starčevića. Provjereno.
Ima li još nešto čudno u opisu i ponašanju Ante Starčevića? Recimo, mene je onako kao slučajno, kao starom rasistu, nacionalistu i Goebelsovom učeniku, zanimalo kako je on dao ime svome sinu, kako se recimo zvao njegov otac, pa sam malo istraživao. Kopao. Starčević je imao dvije sestre, ali imena njegovih sestara nećete nigdje naći, pravaši su ih izbrisali iz svake evidencije i kriju imena njegovih sestara kao zmija noge. Zašto, zaključite sami.
Kad dugo kopaš naiđeš na crva, tako kaže francuska poslovica. Zanimljivo, otac Ante Starčevića zvao se Jakov. Tipično židovsko ime. Eto, kao slučajno, otac velikog Hrvata imao je tipično židovsko ime. A kakvo se zvao sinovac Ante Starčevića? David. Opet tipično, još jedno židovsko ime. Pa jeli on Hrvat ili židov? Ili Srbin?
Uff, baš sam rasist? Baš sam se ufurao u rasističke i nacionalističke vode?
Idemo sada dalje. Tko je bio najbolji prijatelj Ante Starčevića? Josip Frank. Što je Josip Frank po nacionalnosti? Židov. Još jedna slučajnost. Gle, koliko slučajnosti.
Kakav je odnos bio Ante Starčevića prema židovima i židovskom pitanju? Branio je židove, javno se deklarirao u obranu židova i židovskom pitanja, svaka čast tako i treba, osobno se pridružujem. A kakav stav prema židovima imaju hrvatski nacionalisti, pokazali su to recimo u Jasenovcu. Dakle, opet tu nešto ne štima, nešto se tu ne slaže.
Idemo dalje. Moje pitanje glasi, što je zajedničko svim velikim Hrvatima i hrvatskim nacionalistima? Što imaju zajedničko recimo, kod nas u Slavonskom Brodu, pravaši iz Grada i hadezeovci iz Županije? Netko bi rekao ništa, mrze se ko pas i mačka. Istina, ali ipak imaju nešto zajedničko. I jedni i drugi u svojim uredima župana i gradonačelnika drže na zidu okačen VELIKI KRIŽ. I jedni i drugi boje se crkve i ljube oltare, ponizni su pred katoličkim svećenicima kao miš pred mačkom.
A Ante Starčević?
On je u svojim javnim istupima bio je totalni antiklerik, mrzio je naše hrvatske katoličke svećenike iz dna duše i pljuvao po Svetoj katoličkoj crkvi u svim situacijama i javno ju prozivao za blud i nemoral, zvali su ga zbog toga bezbožnik i antikrist.
Danas bi ga zvali -KOMUNJARA.
A ja vas sada pitam gospodo pravaši, pa koji to još danas veliki Hrvat i hrvatski nacionalist pljuje po našoj svetoj katoličkoj crkvi i našim hrvatskim katoličkim svetinjama i svećenicima. Ni jedan. Takvog ne poznajem. Ako mi ne vjerujete, izvolite se malo raspitati, uguglajte i pročitajte povijest Ante Starčevića. Postavlja se pitanje, a zašto on toliko mrzi katoličko crkvu i sve hrvatske vjerske svetinje?
Sami donesite zaključak iz svega gore navedenog. No međutim, šlag na tortu dolazi na kraju priče. Mene je osobno najviše zanimalo ono što se ne može naći u njegovoj biografiji, ono što je zvanično prešućeno, ono što ne možete nigdje ni pročitati ni naći. Njegov odlazak u Srbiju i traženje posla u Beogradu. Taj djelić njegova života čuvari lika i djela Ante Starčevića kriju ko zmija noge.
Zašto bi jedan veliki Hrvat, otac domovine tražio posao u Srbiji i molio Srbe da ga zaposle u Beogradu, ako u Srbiji nema ni prijatelja ni rodbine, nikoga svoga. Odgovor je vrlo jednostavan. Pa zato što je Srbiju nosio u svome srcu i zato što je on od roditelja Srba. KOJI TO JOŠ VELIKI HRVAT SVOJU MOLBU PIŠE NA ĆIRILICI? KOJI SE TO JOŠ VELIKI HRVAT ODRIČE SVOJE HRVATSKE NACIONALNOSTI? OBRATITE PAŽNJU, ON SE U SVOJOJ MOLBI IZJAŠNJAVA KAO LIČANIN, A NE KAO HRVAT DA BI DOBIO POSAO I DODVORIO SRBIMA. UVUKAO SE SRBIMA TOLIKO U GUZICU DA SU MU IZ NJIHOVE STRAŽNJICE VIRILE SAMO NJEGOVE PRAVAŠKE CRNE ČIZME.
Gospodo pravaši, jeli Ante Starčević otac domovine, ili očuh domovine? Treba li Antu Starčevića osuđivati zato što je posao i svoju sreću tražio u Srbiji? Ne. Život je prepun apsurda i paradoksa, čudni su putevi Gospodnji. I mene su vjetrovi sudbine također, odnijeli u Beograd. U Centru visokih vojnih škola završio sam Vojnu akademiju i na kraju dobio službu u Beogradu. A onda sam kopao i rukama i nogama da nađem vezu i da dobijem službu u Hrvatskoj. I dobio sam je u Sinju.
Veličina umjetnosti ili književne vrijednosti i ostavštine Ante Starčevića pisana ekavicom je jako upitna, a ponajviše je upitna veličina mrtvaca, ili preciznije rečeno, zašto i po kojim zaslugama se taj mrtvac veliča kao otac domovine, to je vječita misterija i zagonetka koju ne znaju odgonetnuti ni sami oni koji ga tako slave.
Dok iz flaše teče šljivovica, ne treba nam ni doktor ni bolnica. Tako su valjda zborili, kao opijeni rakijom, članovi Gradskog poglavarstva Slavonskog Broda koji su 1997. god. donijeli odluku da se spomenik Anti Starčeviću podigne na Trgu pobjede; eto baš slučajno, ma zamislite kakva slučajnost, na mjestu gdje je preko noći kukavički srušen spomenik POBJEDNIK u čast i sjećanje na brodske antifašiste, rad velikog hrvatskog kipara Dušana Đamonje.
Pa će onda naši gradski oci, na mjestu posebnog pijeteta ili posebnog kukavičluka svome ljubljenom Anti stalno polagati cvijeće i paliti svijeće. Uz demokraciju eksploziva i rušenja antifašističkih i nepodobnih kulturnih spomenika, paljenje svijeća i polaganje cvijeća, to je sada, eto, postalo moderno, to je sad postalo IN. Stječe se dojam da naši političari ništa neće ni raditi ni stvarati nego će po cijeli božji dan samo nekome paliti svijeće i polagati cvijeće. Ali samo politički podobnim povijesnim veličinama. Jebeš recimo, jednog velikog brodskog pjesnika Branka Radičevića!
On je Srbin! Srbe na vrbe!
Pa ćemo mu onda redom: prvo uzeti ime Osnovne škole Branko Radičević, onda ćemo mu uzeti i ulicu koju je imao, i na kraju skinut ćemo i spomen ploču s njegove rodne kuće u Slavonskom Brodu. A to, što je naš Brođanin, Branko Radičević pjesnik Europskog formata, pjesnik koji se može uspoređivati ravnopravno i s Byronom, francuskim i njemačkim pjesnicima, to nema nikakve veze. Važno je samo da je on Srbin i treba mu jebat srpsku majku i oduzet mu i školu i ulicu i spomen ploču i sve što god je imao u svome rodnom gradu i bacit ga u potpuni zaborav.
Kao Hrvat, iz dubine svog nacionalnog hrvatskog bića, duboko se stidim ovakvih šovinističkih postupaka. Ma…nisu oni ostali dužni ni nama Hrvatima: Zlatku Šnajderu su na njegovoj bisti pokraj gimnazije prvo capnuli glavu, a onda i promijenili ime gimnazije u Matija Mesić. Od spomenika Zlatku šnajderu ostalo je bilo samo postolje s njegovim imenom.
Ne znam kako su na to reagirali moji profesori, što im je smetalo ime Zlatka Šnajdera, ili im je smetala samo činjenica što je on antifašist. Valjda je trebao biti fašist pa da gimnazija zadrži njegovo ime.
Rado bih to priupitao svoje profesore iz gimnazije koji su mi nekad predavali i neki od njih još uvijek i danas rade. Promijenili su ime i OŠ Ivo Lola Ribar, eto, još jedan ideološki i politički nepodoban Hrvat. Uz Pobjednika i svi ostali spomenici partizanima antifašistima oko fontane na Trgu pobjede su također maknuti, očišćeni, demokracijom vandalizma, rušenja i urbanog desničarenja, da bi na njihovo mjesto došao politički podoban, čisti, veliki Hrvat, TZV. OTAC DOMOVINE Ante Starčević. On je politički podoban, jer kako oni kažu, njegovim venama teče čista plava krv, hrvatska, a ne srpska, ne antifašistička nego rasistička.
Zanimljivo. Eh, da. Ajmo malo sada zastati, popiti čašicu pelinkovca ili Jaggera, zapaliti koji joint ili Marlboro, ajmo sada i mi malo glumiti rasiste i Goebelsa, ajmo se onda baš danas i mi malo igrati i pozabaviti tim čistuncem i čovjekom čiste plave hrvatske krvi. Kada već po tom aršinu u našem gradu Slavonskom Brodu sve mjerimo i sva mjerila ljudskih vrijednosti uspostavljamo od kulturnih do povijesno-političkih.
Idemo onda malo i mi prebrojavati i njegova krvna zrnca, kad je danas to već toliko bitno i presudno, popularno, kad zbog toga ljudi dobivaju posao ili gube posao, kada se zbog toga osporavaju priznate brodske veličine poput našeg pjesnika Branka Radičevića, kada se već zbog toga oduzimaju imena škola priznatim hrvatima antifašistima, Hrvatima, idemo onda i mi malo istraživati povijest ANTE STARČEVIĆA i brojati njegova krvna zrnca, idemo i mi danas malo glumiti rasiste i nacionaliste, eto, tek toliko da Brođani znaju i budu upoznati tko je zapravo, „otac“ domovine, Hrvat čiste, plave hrvatske krvi. Kako zvuči „lijepo i gordo“, ko da je Adolf Hitler bio glavni sponzor ovoj spomeničkoj terorističkoj akciji, a Ante Pavelić njegov pobočnik.
Ali da ne ispadne da je odluku o podizanju spomenika ANTI STARČEVIĆU na mjestu, eto kakve li slučajnosti, baš na mjestu legendarnog spomenika, POBJEDNIKU, DA NE ISPADNE DA JE TU KUKAVIČKU I ŠOVINISTIČKU ODLUKU DONIJELO SAMO GRADSKO POGLAVARSTVO, onda su na spomeniku napisali velikim slovima-ZAHVALNI BROĐANI. U svoju notornu glupost, sada će još uvaliti i Brođane i zamislite, da to rade tobože u ime svih Brođana. A Brođani drže do Ante Starčevića, ko do lanjskog snijega. Brođani više drže do beskućnika Pere Mojsije nego do Ante Starčevića.
Ostaje samo još nejasno, a koji su to zahvalni Brođani i tko je to uopće Brođane pitao da li se oni uopće slažu da se na mjestu spomenika brodskim antifašistima postavi spomenik Anti Starčeviću. Koliko Brođani uopće drže do Ante Starčevića, provjerio sam na licu mjesta. Moja uvažena prijateljica iz djetinjstva radi na Općinskom sudu u Slav. Brodu, iz njene kancelarije pogled joj puca na sam spomenik Anti Starčeviću kojeg već punih dvadeset godina svaki dan gleda kroz prozor svoje kancelarije, svaki dan punih osam sati.
Pitao sam je, pa dobro, jesi vidjela, da li je ikad itko u ovih dvadeset godina Anti Starčeviću netko od Brođana donio bar jedan cvijet i stavio ga pokraj spomenika, neko pisamce, neku pjesmu možda napisao i ostavio, netko u znak poštovanja zapalio svijeću…. Nitko nikada. U dvadeset godina, nitko nikada. Osim pravaša koji u manjem broju dođu na godišnjicu njegove smrti, kaže mi, i polože cvijeće i zapale svijeću. A osim njih, veli mi, nitko više. Eto, koliko Brođani drže do „OCA DOMOVINE“ Ante Starčevića.
Da je na njegovom mjestu spomenik legendarnom brodskom beskućniku Peri Mojsiji, vjerujem da bi bilo puno Brođana koji bi mu dolazili i položili pokoji cvijetak, napisali mu pokoju pjesmu i zapalili pokoju svijeću.
No, dobro, kad su oni već tako odlučili, pozabavimo se onda malo tim famoznim krvnim zrncima i prebrojavanjem krvnih zrnaca kada je to već danas postalo tako moderno, kada je to već tako presudno za nečije ulice, nečiji život, nečije škole, nečiji kruh, nečije radno mjesto i egzistenciju, ili miniranje nečijih spomenika, pozabavimo se dakle, malo likom i djelom tzv. oca Domovine Ante Starčevića. Za pravaše on je veliki Hrvat, Hrvatčina, otac domovine čijim venama teče čista, plava hrvatska krv.
Možda bismo stvarno i mogli reći da venama Ante Starčevića doista teče čista, plava hrvatska krv, kao u tinte. Ali, samo u šali. Samo pod jednim uvjetom. Ako zažmirimo na jedno oko. I ako progledamo Starčeviću kroz prste. Ante Starčević je rođen 1823. god. u Žitniku, pored Gospića od roditelja Srba. Majka Milica, pravoslavka, Srpkinja, porijeklom je iz Široke kule, a otac Jakov, tipično židovskog imena, je bio iz Pazarišta, sela pokatoličenih Srba, potomak hercegovačkih pravoslavnih Starčevića. I ako želimo biti fer i pošteni prema Brođanima i hrvatskoj javnosti, onda smo trebali uz spomenik „ocu“ domovine Anti Starčeviću, podići na Trgu pobjede još jedan spomenik-SPOMENIK BAKI DOMOVINE SRPKINJI MILICI.
No, šalu na stranu. Milica je bila čestita i plemenita žena, pravoslavka koja je držala do svojih srpskih običaja.
Kao dobra i čestita majka Milica je svoje dijete, malog Antu učila čitati i pisati, UČILA GA JE DA PIŠE NA ĆIRILICI, ljuljala ga je na ljuljačci, njihala ga u naručju, dojila i usput ga poučavala o pravopisu Vuka Karadžića i srpskoj kulturi, a posebno mu je usadila ljubav prema srpskom pravopisu i ekavici.
Zahvaljujući pravoslavnom i srpskom odgoju do svoje trinaeste godine, Ante Starčević je kasnije sva svoja književna djela napisao na ekavici. Pitam vas, pa koji to još veliki Hrvat piše svoja književna djela na ekavici? Nađite mi samo jednoga takvog Hrvata. Ne postoji. No, čuvari lika i djela Ante Starčevića mudro su tome doskočili i dali zvanično objašnjenje da je Ante Starčević svoja djela pisao na ekavici zato, zamislite, što Zagrepčani koji pišu kajkavštinom u svom izričaju govore na ekavici. Ma zamisli, molim te!
Da, to je istina. Slažem se. Ali samo ponekad, ali samo Zagrepčani i kajkavci.
A kakve s njima veze ima Ante Starčević? Pa on je Ličanin, ZABOGA! Koji to još Ličani pišu ekavicom. Ličani pišu ikavicom, a ne ekavicom. NEŠTO JE TRULO U DRŽAVI DANSKOJ. ILI HRVATSKOJ.
Ja sam dvije godine živio u Zagrebu i vrlo dobro znam kako govore Zagrepčani i svi oni koji se služe kajkavštinom. Recimo, mi u Slavoniji ćemo reći za djeda, dida, a oni će reći zaista, deda. Ekavicom će se koristiti samo ponekad i samo iznimno kod pojedinih riječi. Ali ne uvijek i ne u svim slučajevima. Ali Ante Starčević se baš uvijek i baš u svim slučajevima služio ekavicom. Nije li to malo čudno za jednog velikog Hrvata i hrvatskog nacionalista? Čuvari lika i djela Ante Starčevića su onda došli na genijalnu ideju da to pravdaju time što se on na taj način htio tobože distancirati od Vuka Karadžića koji je zagovarao jekavicu. Smiješno objašnjenje, dječje smiješno da smješnije ne može biti.
Kompletno sva svoja književna djela Starčević je napisao na ekavici. A nije bio naš nešto ni kvalitetan pisac i književnik. U našoj gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu, uopće nitko i ne traži djela Ante Starčevića. Provjereno.
Ima li još nešto čudno u opisu i ponašanju Ante Starčevića? Recimo, mene je onako kao slučajno, kao starom rasistu, nacionalistu i Goebelsovom učeniku, zanimalo kako je on dao ime svome sinu, kako se recimo zvao njegov otac, pa sam malo istraživao. Kopao. Starčević je imao dvije sestre, ali imena njegovih sestara nećete nigdje naći, pravaši su ih izbrisali iz svake evidencije i kriju imena njegovih sestara kao zmija noge. Zašto, zaključite sami.
Kad dugo kopaš naiđeš na crva, tako kaže francuska poslovica. Zanimljivo, otac Ante Starčevića zvao se Jakov. Tipično židovsko ime. Eto, kao slučajno, otac velikog Hrvata imao je tipično židovsko ime. A kakvo se zvao sinovac Ante Starčevića? David. Opet tipično, još jedno židovsko ime. Pa jeli on Hrvat ili židov? Ili Srbin?
Uff, baš sam rasist? Baš sam se ufurao u rasističke i nacionalističke vode?
Idemo sada dalje. Tko je bio najbolji prijatelj Ante Starčevića? Josip Frank. Što je Josip Frank po nacionalnosti? Židov. Još jedna slučajnost. Gle, koliko slučajnosti.
Kakav je odnos bio Ante Starčevića prema židovima i židovskom pitanju? Branio je židove, javno se deklarirao u obranu židova i židovskom pitanja, svaka čast tako i treba, osobno se pridružujem. A kakav stav prema židovima imaju hrvatski nacionalisti, pokazali su to recimo u Jasenovcu. Dakle, opet tu nešto ne štima, nešto se tu ne slaže.
Idemo dalje. Moje pitanje glasi, što je zajedničko svim velikim Hrvatima i hrvatskim nacionalistima? Što imaju zajedničko recimo, kod nas u Slavonskom Brodu, pravaši iz Grada i hadezeovci iz Županije? Netko bi rekao ništa, mrze se ko pas i mačka. Istina, ali ipak imaju nešto zajedničko. I jedni i drugi u svojim uredima župana i gradonačelnika drže na zidu okačen VELIKI KRIŽ. I jedni i drugi boje se crkve i ljube oltare, ponizni su pred katoličkim svećenicima kao miš pred mačkom.
A Ante Starčević?
On je u svojim javnim istupima bio je totalni antiklerik, mrzio je naše hrvatske katoličke svećenike iz dna duše i pljuvao po Svetoj katoličkoj crkvi u svim situacijama i javno ju prozivao za blud i nemoral, zvali su ga zbog toga bezbožnik i antikrist.
Danas bi ga zvali -KOMUNJARA.
A ja vas sada pitam gospodo pravaši, pa koji to još danas veliki Hrvat i hrvatski nacionalist pljuje po našoj svetoj katoličkoj crkvi i našim hrvatskim katoličkim svetinjama i svećenicima. Ni jedan. Takvog ne poznajem. Ako mi ne vjerujete, izvolite se malo raspitati, uguglajte i pročitajte povijest Ante Starčevića. Postavlja se pitanje, a zašto on toliko mrzi katoličko crkvu i sve hrvatske vjerske svetinje?
Sami donesite zaključak iz svega gore navedenog. No međutim, šlag na tortu dolazi na kraju priče. Mene je osobno najviše zanimalo ono što se ne može naći u njegovoj biografiji, ono što je zvanično prešućeno, ono što ne možete nigdje ni pročitati ni naći. Njegov odlazak u Srbiju i traženje posla u Beogradu. Taj djelić njegova života čuvari lika i djela Ante Starčevića kriju ko zmija noge.
Zašto bi jedan veliki Hrvat, otac domovine tražio posao u Srbiji i molio Srbe da ga zaposle u Beogradu, ako u Srbiji nema ni prijatelja ni rodbine, nikoga svoga. Odgovor je vrlo jednostavan. Pa zato što je Srbiju nosio u svome srcu i zato što je on od roditelja Srba. KOJI TO JOŠ VELIKI HRVAT SVOJU MOLBU PIŠE NA ĆIRILICI? KOJI SE TO JOŠ VELIKI HRVAT ODRIČE SVOJE HRVATSKE NACIONALNOSTI? OBRATITE PAŽNJU, ON SE U SVOJOJ MOLBI IZJAŠNJAVA KAO LIČANIN, A NE KAO HRVAT DA BI DOBIO POSAO I DODVORIO SRBIMA. UVUKAO SE SRBIMA TOLIKO U GUZICU DA SU MU IZ NJIHOVE STRAŽNJICE VIRILE SAMO NJEGOVE PRAVAŠKE CRNE ČIZME.
Gospodo pravaši, jeli Ante Starčević otac domovine, ili očuh domovine? Treba li Antu Starčevića osuđivati zato što je posao i svoju sreću tražio u Srbiji? Ne. Život je prepun apsurda i paradoksa, čudni su putevi Gospodnji. I mene su vjetrovi sudbine također, odnijeli u Beograd. U Centru visokih vojnih škola završio sam Vojnu akademiju i na kraju dobio službu u Beogradu. A onda sam kopao i rukama i nogama da nađem vezu i da dobijem službu u Hrvatskoj. I dobio sam je u Sinju.
- nastavlja se -
