Kada jedan gradonačelnik osvoji svoj četvrti mandat i uvjerljivo pobijedi na izborima za gradonačelnika četiri puta, onda on prestaje biti samo gradonačelnik i samo ljudsko biće i postaje fenomen o kojem se može pisati u više dimenzija: psihološkoj, filozofskoj, sociološkoj, političkoj, pa i seksualnoj. Takvu čast ili pošast u Hrvatskoj ima još samo Bandić.
Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću, pjevali su još davno Prljavci i Davorin Bogović.
A što je to u ljudskom biću Brođana da stalno i iznova uvijek svoj glas daju za Dusparu, možemo o tome danas polemizirati. Dvije centralne političke ličnosti našega grada su župan Danijel Marušić i gradonačelnik Mirko Duspara, ali oko Marušića se ni približno ne stvara toliko usijane pozitivne i usijane negativne energije kao oko Duspare.
Zašto je to tako?
Možda zato djelomično i zbog toga što mi Hrvati volimo ići iz jedne krajnosti u drugu, volimo sve gledati kroz prizmu crno-bijelog svijeta pa tako ljude i klasificirati; ili su crni ili bijeli, sredine nema, smeđi, žuti, plavi ili crveni tonovi i nijanse za nas ne postoje, u biblijskoj podjeli na dobro i zlo, ljudi su ili dobri ili zli, sebe često vidimo i stavljamo u one dobre, a ljude koje ne volimo i mrzimo u one zle. Takvi smo i kada je u pitanju Duspara.
„Duspara je Bosanac! Ja neću glasati za Bosanca. Sve Bosance treba potjerati preko Save i neka idu živjeti u svoju državu.“
Ovo je samo jedan od načina razmišljanja onih koji ga ne vole ili preciznije rečeno, mrze. Zanimljivo, a nitko neće reći županu Marušiću da je Bosanac i neka izvoli ići preko Save i ode živjeti u svoju državu. Ajmo sad započetak, malo hladne glave i bistra uma proanalizirati Dusparu iz te duhovne i regionalne dimenzije-Bosanca.
Pa kakav je to Bosanac, ili kakav to može biti Bosanac čovjek koji je samo usputno rođen i tek dvije godine kao beba živio u Bosni. Duspara je rođen 21. kolovoza 1961. god. u Derventi, a u Brod dolazi živjeti 1963. godine. Dakle, njegov „grijeh“ kao Bosanca je taj što se kao beba dvije godina vrzmao u pelenama, dok ga je svećenik krstio u katoličkoj crkvi u Žeravcu, Duspara se kao beba ritao nogicama u uredno isheklanoj bijeloj benkici i plakao dok ga je fratar zalijevao svetom vodicom. Beba je jecala i molila dragog boga da taj cirkus i emocionalno zlostavljanje djece koje se zove krštenje-prestane, da se vrati svojoj kući i više ne plače. Moje pitanje glasi: hoćemo li mi, rođeni Brođani, cijeli život, sve do njegove smrti, Duspari prigovarati i snažno ga negativno etiketirati nazivajući ga Bosancom, samo i isključivo zato što je čovjek samo prve dvije godine svoga života kao malo dijete proveo u Bosni.
Dusparu mnogi optužuju da je po svojoj prirodi nasilan i agresivan. A nije li to kolektivno i masovno emocionalno nasilje i agresija nad jednim čovjekom ako ga stalno na ružan način etiketiramo da je Bosanac SAMO ZATO ŠTO JE PRVE DVIJE GODINE SVOGA ŽIVOTA JOŠ KAO BEBA PROVEO U BOSNI.
I pri tome ne pada nam na pamet, ne pada nam ni na kraj pameti da recimo i župana Danijela Marušića etiketiramo i tako nazivamo-BOSANCEM. Jer, župan je divan i krasan čovjek, vječito nasmijan i nasmiješen, naš Slavonac iz Nove Gradiške, čovjek pun duha i naše tradicijske slavonske kulture, stalno posjećuje naša sela i druži se sa šokcima i slavonskim tamburicama i zna nekad čak i zapjevati bećarca. Pravi Slavonac, nema šta. Slavončina!
A župan Danijel Marušić Bosanac od glave do pete, dušom i tijelom, rođen u Bosni u Prnjavoru, u Bosni odrastao kao dijete, u Bosni završio osnovnu školu, u Bosni završio i srednju školu, u Bosni se konačno i formirao kao ličnost, a iz Bosne pobjegao kada je počeo rat i došao u Hrvatsku. Tako počinje i županov ratni put. Ratni put je nešto što HDZ kao domoljubna stranka na vlasti jako cijeni i poštuje u biografiji svakoga hadezeovca, ratni put je i odskočna daska svakom političaru hadezeovcu da se vine u nebeske visine. Ratni put župana Danijela Marušića počinje dakle, onoga dana kada autobusom napušta svoje živopisno rodno mjesto Prnjavor u Bosni i dolazi autobusom u Slavoniju.
Dok je iz autobusa svojim smrknutim pogledom, ovaj put bez osmjeha i smješka, promatrao četnike, neprijatelju se zaledila krv u žilama. I to je već bio prvi znak da će Srbi izgubiti rat. I tako završava ratni put župana Danijela Marušića. U autobusu. Doduše, ni moj ratni put nije također, ništa puno bolji. Dok su nas Srbi svaki dan u Sinju rokali granatama, gdje sam tada živio, bježao sam sa djetetom umotanim u dekici s prvog kata u podrum, pri čemu sam otkrio da imam snažno razvijenu sposobnost skoka u dalj, preskočivši od straha cijelo stubište.
S druge strane, ratni put gradonačelnika Mirka Duspare ipak je malo vjerodostojniji od nas dvojice. Od početka do kraja rata Duspara je kao dragovoljac-iritira me ta riječ dragovoljac-hrvatski vojnik, bio na gotovo svim ratištima, od Dubrovnika do Vukovara, za obranu domovine od velikosrpske agresije stavljao je više puta u specijalnim postrojbama i svoju glavu u torbu, i s vremena na vrijeme možda ne bi bilo loše da mu recimo, likovi poput Darka Lončara i Danijela Marušića pošalju ZAHVALNICU, što danas živimo u slobodnoj, suverenoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj.
No, netko će možda reći, pustimo sad rat i domoljublje, ovo je danas vrijeme interneta i face-book generacije, ljudi hoće i žele svoj posao, egzistenciju, sretan i zadovoljan život, a lovačke priče iz domovinskog i drugog svjetskog rata rata danas više nikoga ne zanimaju. Ok, slažem se i potpisujem prvi, jer i meni je više puna kapa slušati hvalospjeve onih koji su od domoljublja napravili zanat, unosan biznis i žele dobro unovčiti svoj dragovoljački status i domoljublje i do kraja svoga života osigurati i sebe i svoju obitelj, a druge, ko jebe!
Neka ti drugi idu crnčit u Irsku i Njemačku, a lažni vojni invalidi će recimo, s mirovinom od desetak tisuća kuna, zdravi ko dren, ko od brda odvaljeni, do kraja svoga života po kavanama ispijati pivo i razglabati o visokoj politici. Ima i takvih.
No, idemo mi dalje! Mrzitelji Mirka Duspare često u svom žargonu koriste za njega riječi i etikete-LOPOV, LOPINA….UZIMA PROVIZIJE, POGODUJE BOSANCIMA ZA POSLOVE, ZAPOŠLJAVA SAMO SVOJE JARANE I PRAVAŠE, NEZAKONITO UZIMA NA SVOM RADNOM MJESTU GRADONAČELNIKA RAZNE FINANCIJSKE DODATKE i slično.
Eto, jedna od tih optužnica u vidu RJEŠENJA UPRAVNOG SUDA U OSIJEKU, upravo kruži po našim brodskim portalima i treba poslužiti kao krunski dokaz takvim optužbama. Pažljivo sam ju pročitao na šest stranica. Pažljivo sam ju analizirao iz više aspekata i proučio njezin sadržaj. Radi se o dodatcima i darovima za djecu, regresima za djecu i božićnicama. Na konto njih Duspara je dobio ili sebi prisvojio 4 tisuće kuna, u razdoblju od četiri godine. Dakle, godišnje tisuću kuna, mjesečno 83, 3 kune.
Dakle, gradonačelnik je u sukobu interesa. Sve je sada jasno. To je potvrdilo i Povjerenstvo za sukob interesa,a to je sada potvrdio i Upravni sud u Osijeku. Gradonačelnik je dakle „lopov“. Gradonačelnik je dakle „lopina“ jer mjesečno eto, „krade“ iz gradske blagajne po 83, 3 kune na račun svoje djece.
Stvarno je „lopov“ i „lopina“ nema šta. Sada mu je konačno odzvonilo jer je eto, sada svim Brođanima jasno da Duspara krade. Ma zamislite koliko, 83, 3 kune mjesečno. Mene osobno, nije puno zanimalo što piše u tom Rješenju, jer za mene su to sve sve obične gluposti i pizdarije, a ne nikakav sukob interesa, mene je puno više zanimalo tko je potpisao to RJEŠENJE. Sutkinja. Sutkinja o kojoj nema ništa na internetu. Ali ima zato o njezinom mužu. Pa me onako, usput, baš malo zanimala njegova biografija. Pametan i inteligentan čovjek, ekonomista, ali, svjetonazorski stalno vezan uz našu katoličku crkvu i crkveni nauk, u crkvi visi od jutra do mraka, samo što tamo još i ne spava.
Kao i naš Hrvoje Špicer.
Nije mi trebalo puno da shvatim političku orijentaciju sutkinje-HADEZEOVKA. Kakav muž, takva i ona. A kakvu će hadezeovac donijeti presudu protiv Duspare-ZNA SE.
Za mene je osobno to ispod svakog ljudskog dostojanstva nekoga drukati, cinkati i prijavljivati zbog nekakvih dodataka za djecu na koje svi mi imamo po Zakonu pravo i djecu čak koristiti u političke obračune.
DNO DNA ETIKE I MORALA.
Kao običan građanin i rođeni Brođanin, sigurno da bih volio znati da li je naš gradonačelnik pošten ili korumpiran čovjek, ali u njegovu korupciju i pokvarenost ne može me nikako uvjeriti čak ni Povjerenstvo za sukob interesa niti Rješenje Upravnog suda u Osijeku koje potvrđuje da je Duspara bio u sukobu interesa, jer je mjesečno uzimao nezakonito 83, 3 kune na konto božićnica, darova i regresa za djecu.
Meni to još uvijek nije dovoljno, meni to zapravo govori suprotno. Meni to govori da je Duspara pošten i častan čovjek, jer zašto bi jedan gradonačelnik uzimao i masno plaćao svoje odvjetnike, masno plaćao troškove suđenja koji su puno veći od 4 tisuće kuna, njemu zapravo, uopće nije ni stalo do tih četiri tisuće kuna, njemu je zapravo, stalo do njegove časti i ugleda, a ne do novaca. Sa svojom tužbom, i uzimanjem odvjetnice, Duspara zapravo želi zaštiti svoj moralni integritet ličnosti i svoju čast, a do tih četiri tisuće kuna mu uopće nije ni stalo. On bi vjerojatno tužbu podnio i da su u pitanju običnih sto ili dvjesto kuna, tisuću, nije važno, njemu je samo važno da zaštiti svoju čast i svoj ugled, svoj moralni integritet ličnosti, jer on drži da sve radi po Zakonu i po slovu Zakona. A to nikako nije psihološki profil jednog korumpiranog političara.
Međunarodna konvencija UN-a o pravima djeteta je vrlo jasna i precizna. Sva djeca su pred Zakonom jednaka i ne smije biti diskriminacije djece po vjerskoj, nacionalnoj, socijalnoj ili statusnoj osnovi i položaju roditelja djece. Hrvatska je kao država ratificirala u UN-u ovu konvenciju i moraju je se striktno pridržavati sve institucije u RH pa tako i Grad Slavonski Brod.
Svi kolektivni ugovori i Pravilnici o plaćama djelatnika Grada moraju striktno biti u skladu sa Međunarodnom konvencijom UN-a o pravima djeteta, i ne smije se desiti da recimo vozač ili čistač zaposlen u Gradu, referent, blagajnik, pročelnik ili savjetnik recimo, dobivaju naknadu za djecu u vidu raznih darova i regresa za djecu, a gradonačelniku se to pravo uskraćuje i oduzme. Druga bi stvar bila, da recimo nitko u Gradu nema pravo na darove i regres za djecu i godišnji odmor, a jedino gradonačelnik sam sebi svaki mjesec te pare potajno, sam uplaćuje na svoj žiro račun da nitko ne vidi i nitko ne zna.
To bi onda bilo nešto drugo, ali to ovdje nije slučaj. Suprotno tome, ovdje je slučaj da to pravo svi u Gradu ostvaruju, a jedino se gradonačelniku to pravo osporava i otuđuje. Sutkinja nema pojma, nema blage veze o člancima i poglavljima Međunarodne konvencije UN-a o pravima djeteta koju je i Hrvatska ratificirala.
Bio sam više puta na sudu zbog tužbe protiv makinacija i nezakonitosti Brod-Plina i taksativno sam sudcu počeo nabrajati koje je sve članke Međunarodne konvencije o pravima djeteta prekršio Brod-plin zbog lošeg i nikakvog grijanja u mome stanu, koji je stalno hladan, zbog čega su mi djeca teško obolijevala od bronhitisa i plućnih bolesti. Sudac me je gledao blijedo kao da sam pao s marsa. Naši sudci na sudovima, razumiju se u Međunarodnu konvenciju o pravima djeteta kao Mara u krivi kurac.
Nikad ju nisu ni pročitali. Teško onome tko ima bilo kakvih poslova i s našim sudcima i s našim sudovima. Svoje sudske presude donose u kafićima, telefonski se konsultirajući sa svojom političkom centralom, a suđenje u sudnici je samo farsa, kazališni igrokaz za naivnu publiku.
Ovo Rješenje Upravnog suda u Osijeku samo je još više učvrstilo moje uvjerenje da Duspara nije korumpiran političar i da svoj posao radi pošteno i čestito. Možda griješim, ali mislim da u Brodu nije problem Duspara, nego Dusparići. Nikada nije bio problem u Titu, nego u Titićima.
Idemo sad, dakle, malo proanalizirati suprotnu stranu, one gradonačelnikove obožavatelje koji od njega prave SVETCA.
Recimo, iznenada i neočekivano bukne politički sukob između gradonačelnika i Pere Ćosića oko tamo nekog vodocrpilišta u Sikirevcima, svi to pratimo na našim brodskim portalima i svi Dusparići odmah skaču na noge, stavljaju ruku u vatru za svog gradonačelnika i ako treba uzimaju i svoje trofejne primjerke naoružanja i tromblona iz domovinskog rata i svi idu u obranu vodocrpilišta u Sikirevcima.
A nitko uopće nema pojma, nitko nema blage veze, o čemu se to uopće radi. Jedna napaljenica, piše, citiram: „GRADONAČELNIČE, VI STE NAŠ ANĐEO!“ Zatim, u nastavku svoga komentara na portalu piše poduže pismo koje mi osobno više djeluje i liči na ljubavno pismo, s puno emocija i ljubavi prema gradonačelniku, čak i s prizvukom erotizma i seksualnosti, pismo na koje bi, potpuno opravdano, mogla biti ljubomorna i OZANA, gradonačelnikova supruga i s punim pravom bi mogla u četiri oka svome mužu postaviti pitanje:
„Mitko, tko je tebi ta žena?“
A Mirko nema pojma, nema blage veze.
Ovakvu nezdravu klimu i atmosferu u našem gradu koja često graniči s patološkom i psihijatrijskom, ne stvara Duspara, nego baš takvi, Dusparići, bilo da su muškog ili ženskog roda, svejedno. Oni su sami, bez gradonačelnikovog odobrenja i pristanka, napravili od njega BOGA, stvorili su od njega kult ličnosti i štuju ga u gradu kao nekog svetca, cara ili apsolutističkog vladara, seksualnog simbola, ali ne zato što ga iskreno poštuju, cijene i vole, nego samo zato da bi od njega izvukli neki interes. Korist. Na osnovu par lajkova na face-booku ili komentara s kojim bezrezervno podržavaju njegovu borbu za vodocrpilište u Sikirevcima, poslat će mu to kao materijalni dokaz, a onda će tražiti od njega da mu na konto toga zaposli ženu, brata, sestru ili babu pošalje na ljetovanje na more.
Dusparići u Duspari vide i traže svoj vlastiti egoistički, materijalni i novčani interes i svoju vlastitu korist. Veći prijatelj Duspari može biti Slavica Lemaić koja traži neke pozitivne i dobre promjene u gradu nego pola tih njegovih nazovi „prijatelja“ ili Dusparića.
Nakon što mi je kćer opljačkana u Irskoj i jedva preživjela fizički napad dvojice razbojnika, u meni se probudio neki bunt i revolt na ovo cijelo stanje u našoj državi i s vremena na vrijeme kao rezultat tog mog ogorčenja stalno nekog vraga komentiram na našim portalima i pišem pisma i poruke gradonačelniku sa željom i prijedlozima da se ovo stanje u našem gradu malo popravi na bolje. I gradonačelnik mi kulturno i pristojno i odgovori. Ali….ne i Dusparići.
Dusparići se odmah mobiliziraju i svi skaču na noge, šalju mi prijeteće poruke, da sam ja ortodoksna komunjara, da idem živjeti u Sjevernu Koreju, da mi treba glogovim kolcem probušiti glavu, brišu me sa svoga fejsa i optužuju da ja napadam gradonačelnika, jer ja sam eto, njegov neprijatelj.
Ma zamisli, molim te!
Pa sve da i jesam ortodoksna komunjara, postavljam pitanje, pa smije li i jedna ortodoksna komunjara živjeti u našem gradu, smije li u našem gradu živjeti bilo tko, ako je drugačiji, ako drugačije misli i razmišlja, tko ima drugačiju frizuru. Smiju li slobodnomisleći intelektualci koji nisu članovi ni jedne stranke uopće disati, misliti i raditi, zarađivati za svoj život, ako nisu članovi HDZ-a i Udruge Pravaš?
Eto, zbog takvih Dusparića ne možemo u gradu ni imati jednu ozbiljnu, kvalificiranu i konstruktivnu kritiku vlasti, ne možemo nikada ni ukazati na bilo što loše u gradu-ne možemo napredovati, jer će Dusparići to odmah okarakterizirati kao napad na gradonačelnika, skočit će odmah bez razloga u njegovu obranu, a nas će proglasiti neprijateljem.
Kultura nam se u gradu svela na tamburicu, folkloraj i kič, na čvarkijade, kazanijade, pečenkijade, kukuruzijade, švarglijade, šlajderijade, a turistička ponuda Grada na paprenjak Tvrđavu i na slavonsku košaricu s kojom ne možemo privući ni moju komšinicu Maru, a kamoli nekog ozbiljnijeg stranog ili domaćeg turistu.
Šabac, Zrenjanin i Požarevac i puno manja mjesta i gradovi u Srbiji imaju svoja profesionalna kazališta, a imamo li ga mi u našem gradu? Mi Hrvati se volimo busati u prsa da smo mi predziđe kršćanstva, da mi pripadamo zapadnom europskom civilizacijskom i kulturnom krugu. Na osnovu čega, cijukanja tamburica, paprenjaka, čvarkijada možda ili kulinijada, fišijada, kukuruzijada ili šlajderijada. Iz svakog kafića u Brodu trešte cajke i srpske pevaljke kao da se nalazimo u Šumadiji i srcu Srbije.
Ako Darko kao naš zavičajni spisatelj i romanopisac ukaže gradonačelniku na ovaj problem, Dusparići se odmah dižu na noge-Eno ga, Darko napada Dusparu, Darko JE NAŠ NEPRIJATELJ. A pogotovo mladi, oni pogotovo danas ne žele biti nikakvi i ničiji neprijatelji, to je jedna moderna internet i suvremena face-book generacija, laprdanja o partizanima i ustašama, o lovačkim pričama iz drugog svjetskog rata i domovinskog rata ih uopće ne zanimaju, zanima ih samo bolji život, dobre plaće, kultura i perspektiva koje u našem gradu na žalost, više nema.
Kod nas se sve svelo u gradu na PRIOPĆENJA, PROSVJEDE ZA ČISTI ZRAK, OŠTRA REAGIRANJA I OŠTRE KRITIKE, POLAGANJE CVIJEĆA I KOMEMORACIJE, OBILJEŽĐAVANJE SVEGA I SVAČEGA, a nitko ništa ne stvara, nitko da napravi neko dobro djelo po kojem ćemo ga pamtiti.
DUSPARA-lopov ili svetac. Crno-bijeli svijet. Dobro ili zlo. To je naš mentalni obrazac razmišljanja, idemo u svemu u ekstreme, iz jedne krajnosti u drugu pa tako i kada je u pitanju gradonačelnik. Ili je lopov ili je svetac. Sredine nema i ne smije postojati. Dok tako netolerantno o svemu razmišljamo i o svakome donosimo vrijednosne sudove na taj način, grad će nam i dalje duhovno propadati i već nam je gotovo klinički mrtav. Grad se fizički izgrađuje, grade se ceste i kružni tokovi, grade se i dječji vrtići ali nam je grad duhovno mrtav. Ovome gradu je ubijena duša.
Ako se mladi onda odluče zbog takvog lošeg stanja u gradu spakirati svoje kufere i otići svoju sreću potražiti u drugim državama, hoćemo li odmah našu mladost proglasiti dezerterima kao što to javno čini biskup Košić?
Jeli baš recimo, nužno da u Gradskoj vijećnici bude okačen na zid VELIKI KRIŽ i na taj način šalje vrlo lošu političku poruku građanima koji nisu katolici, da pakiraju svoje kofere, jer u ovome gradu trebaju i moraju živjeti samo katolici.
Neka pitanja u gradu gradonačelnik Mirko Duspara ipak može riješiti, sva ne, ali neka sigurno može, ako želi i ako hoće, pri čemu ne mora nužno biti ni lopov ni svetac.
Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću, pjevali su još davno Prljavci i Davorin Bogović.
A što je to u ljudskom biću Brođana da stalno i iznova uvijek svoj glas daju za Dusparu, možemo o tome danas polemizirati. Dvije centralne političke ličnosti našega grada su župan Danijel Marušić i gradonačelnik Mirko Duspara, ali oko Marušića se ni približno ne stvara toliko usijane pozitivne i usijane negativne energije kao oko Duspare.
Zašto je to tako?
Možda zato djelomično i zbog toga što mi Hrvati volimo ići iz jedne krajnosti u drugu, volimo sve gledati kroz prizmu crno-bijelog svijeta pa tako ljude i klasificirati; ili su crni ili bijeli, sredine nema, smeđi, žuti, plavi ili crveni tonovi i nijanse za nas ne postoje, u biblijskoj podjeli na dobro i zlo, ljudi su ili dobri ili zli, sebe često vidimo i stavljamo u one dobre, a ljude koje ne volimo i mrzimo u one zle. Takvi smo i kada je u pitanju Duspara.
„Duspara je Bosanac! Ja neću glasati za Bosanca. Sve Bosance treba potjerati preko Save i neka idu živjeti u svoju državu.“
Ovo je samo jedan od načina razmišljanja onih koji ga ne vole ili preciznije rečeno, mrze. Zanimljivo, a nitko neće reći županu Marušiću da je Bosanac i neka izvoli ići preko Save i ode živjeti u svoju državu. Ajmo sad započetak, malo hladne glave i bistra uma proanalizirati Dusparu iz te duhovne i regionalne dimenzije-Bosanca.
Pa kakav je to Bosanac, ili kakav to može biti Bosanac čovjek koji je samo usputno rođen i tek dvije godine kao beba živio u Bosni. Duspara je rođen 21. kolovoza 1961. god. u Derventi, a u Brod dolazi živjeti 1963. godine. Dakle, njegov „grijeh“ kao Bosanca je taj što se kao beba dvije godina vrzmao u pelenama, dok ga je svećenik krstio u katoličkoj crkvi u Žeravcu, Duspara se kao beba ritao nogicama u uredno isheklanoj bijeloj benkici i plakao dok ga je fratar zalijevao svetom vodicom. Beba je jecala i molila dragog boga da taj cirkus i emocionalno zlostavljanje djece koje se zove krštenje-prestane, da se vrati svojoj kući i više ne plače. Moje pitanje glasi: hoćemo li mi, rođeni Brođani, cijeli život, sve do njegove smrti, Duspari prigovarati i snažno ga negativno etiketirati nazivajući ga Bosancom, samo i isključivo zato što je čovjek samo prve dvije godine svoga života kao malo dijete proveo u Bosni.
Dusparu mnogi optužuju da je po svojoj prirodi nasilan i agresivan. A nije li to kolektivno i masovno emocionalno nasilje i agresija nad jednim čovjekom ako ga stalno na ružan način etiketiramo da je Bosanac SAMO ZATO ŠTO JE PRVE DVIJE GODINE SVOGA ŽIVOTA JOŠ KAO BEBA PROVEO U BOSNI.
I pri tome ne pada nam na pamet, ne pada nam ni na kraj pameti da recimo i župana Danijela Marušića etiketiramo i tako nazivamo-BOSANCEM. Jer, župan je divan i krasan čovjek, vječito nasmijan i nasmiješen, naš Slavonac iz Nove Gradiške, čovjek pun duha i naše tradicijske slavonske kulture, stalno posjećuje naša sela i druži se sa šokcima i slavonskim tamburicama i zna nekad čak i zapjevati bećarca. Pravi Slavonac, nema šta. Slavončina!
A župan Danijel Marušić Bosanac od glave do pete, dušom i tijelom, rođen u Bosni u Prnjavoru, u Bosni odrastao kao dijete, u Bosni završio osnovnu školu, u Bosni završio i srednju školu, u Bosni se konačno i formirao kao ličnost, a iz Bosne pobjegao kada je počeo rat i došao u Hrvatsku. Tako počinje i županov ratni put. Ratni put je nešto što HDZ kao domoljubna stranka na vlasti jako cijeni i poštuje u biografiji svakoga hadezeovca, ratni put je i odskočna daska svakom političaru hadezeovcu da se vine u nebeske visine. Ratni put župana Danijela Marušića počinje dakle, onoga dana kada autobusom napušta svoje živopisno rodno mjesto Prnjavor u Bosni i dolazi autobusom u Slavoniju.
Dok je iz autobusa svojim smrknutim pogledom, ovaj put bez osmjeha i smješka, promatrao četnike, neprijatelju se zaledila krv u žilama. I to je već bio prvi znak da će Srbi izgubiti rat. I tako završava ratni put župana Danijela Marušića. U autobusu. Doduše, ni moj ratni put nije također, ništa puno bolji. Dok su nas Srbi svaki dan u Sinju rokali granatama, gdje sam tada živio, bježao sam sa djetetom umotanim u dekici s prvog kata u podrum, pri čemu sam otkrio da imam snažno razvijenu sposobnost skoka u dalj, preskočivši od straha cijelo stubište.
S druge strane, ratni put gradonačelnika Mirka Duspare ipak je malo vjerodostojniji od nas dvojice. Od početka do kraja rata Duspara je kao dragovoljac-iritira me ta riječ dragovoljac-hrvatski vojnik, bio na gotovo svim ratištima, od Dubrovnika do Vukovara, za obranu domovine od velikosrpske agresije stavljao je više puta u specijalnim postrojbama i svoju glavu u torbu, i s vremena na vrijeme možda ne bi bilo loše da mu recimo, likovi poput Darka Lončara i Danijela Marušića pošalju ZAHVALNICU, što danas živimo u slobodnoj, suverenoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj.
No, netko će možda reći, pustimo sad rat i domoljublje, ovo je danas vrijeme interneta i face-book generacije, ljudi hoće i žele svoj posao, egzistenciju, sretan i zadovoljan život, a lovačke priče iz domovinskog i drugog svjetskog rata rata danas više nikoga ne zanimaju. Ok, slažem se i potpisujem prvi, jer i meni je više puna kapa slušati hvalospjeve onih koji su od domoljublja napravili zanat, unosan biznis i žele dobro unovčiti svoj dragovoljački status i domoljublje i do kraja svoga života osigurati i sebe i svoju obitelj, a druge, ko jebe!
Neka ti drugi idu crnčit u Irsku i Njemačku, a lažni vojni invalidi će recimo, s mirovinom od desetak tisuća kuna, zdravi ko dren, ko od brda odvaljeni, do kraja svoga života po kavanama ispijati pivo i razglabati o visokoj politici. Ima i takvih.
No, idemo mi dalje! Mrzitelji Mirka Duspare često u svom žargonu koriste za njega riječi i etikete-LOPOV, LOPINA….UZIMA PROVIZIJE, POGODUJE BOSANCIMA ZA POSLOVE, ZAPOŠLJAVA SAMO SVOJE JARANE I PRAVAŠE, NEZAKONITO UZIMA NA SVOM RADNOM MJESTU GRADONAČELNIKA RAZNE FINANCIJSKE DODATKE i slično.
Eto, jedna od tih optužnica u vidu RJEŠENJA UPRAVNOG SUDA U OSIJEKU, upravo kruži po našim brodskim portalima i treba poslužiti kao krunski dokaz takvim optužbama. Pažljivo sam ju pročitao na šest stranica. Pažljivo sam ju analizirao iz više aspekata i proučio njezin sadržaj. Radi se o dodatcima i darovima za djecu, regresima za djecu i božićnicama. Na konto njih Duspara je dobio ili sebi prisvojio 4 tisuće kuna, u razdoblju od četiri godine. Dakle, godišnje tisuću kuna, mjesečno 83, 3 kune.
Dakle, gradonačelnik je u sukobu interesa. Sve je sada jasno. To je potvrdilo i Povjerenstvo za sukob interesa,a to je sada potvrdio i Upravni sud u Osijeku. Gradonačelnik je dakle „lopov“. Gradonačelnik je dakle „lopina“ jer mjesečno eto, „krade“ iz gradske blagajne po 83, 3 kune na račun svoje djece.
Stvarno je „lopov“ i „lopina“ nema šta. Sada mu je konačno odzvonilo jer je eto, sada svim Brođanima jasno da Duspara krade. Ma zamislite koliko, 83, 3 kune mjesečno. Mene osobno, nije puno zanimalo što piše u tom Rješenju, jer za mene su to sve sve obične gluposti i pizdarije, a ne nikakav sukob interesa, mene je puno više zanimalo tko je potpisao to RJEŠENJE. Sutkinja. Sutkinja o kojoj nema ništa na internetu. Ali ima zato o njezinom mužu. Pa me onako, usput, baš malo zanimala njegova biografija. Pametan i inteligentan čovjek, ekonomista, ali, svjetonazorski stalno vezan uz našu katoličku crkvu i crkveni nauk, u crkvi visi od jutra do mraka, samo što tamo još i ne spava.
Kao i naš Hrvoje Špicer.
Nije mi trebalo puno da shvatim političku orijentaciju sutkinje-HADEZEOVKA. Kakav muž, takva i ona. A kakvu će hadezeovac donijeti presudu protiv Duspare-ZNA SE.
Za mene je osobno to ispod svakog ljudskog dostojanstva nekoga drukati, cinkati i prijavljivati zbog nekakvih dodataka za djecu na koje svi mi imamo po Zakonu pravo i djecu čak koristiti u političke obračune.
DNO DNA ETIKE I MORALA.
Kao običan građanin i rođeni Brođanin, sigurno da bih volio znati da li je naš gradonačelnik pošten ili korumpiran čovjek, ali u njegovu korupciju i pokvarenost ne može me nikako uvjeriti čak ni Povjerenstvo za sukob interesa niti Rješenje Upravnog suda u Osijeku koje potvrđuje da je Duspara bio u sukobu interesa, jer je mjesečno uzimao nezakonito 83, 3 kune na konto božićnica, darova i regresa za djecu.
Meni to još uvijek nije dovoljno, meni to zapravo govori suprotno. Meni to govori da je Duspara pošten i častan čovjek, jer zašto bi jedan gradonačelnik uzimao i masno plaćao svoje odvjetnike, masno plaćao troškove suđenja koji su puno veći od 4 tisuće kuna, njemu zapravo, uopće nije ni stalo do tih četiri tisuće kuna, njemu je zapravo, stalo do njegove časti i ugleda, a ne do novaca. Sa svojom tužbom, i uzimanjem odvjetnice, Duspara zapravo želi zaštiti svoj moralni integritet ličnosti i svoju čast, a do tih četiri tisuće kuna mu uopće nije ni stalo. On bi vjerojatno tužbu podnio i da su u pitanju običnih sto ili dvjesto kuna, tisuću, nije važno, njemu je samo važno da zaštiti svoju čast i svoj ugled, svoj moralni integritet ličnosti, jer on drži da sve radi po Zakonu i po slovu Zakona. A to nikako nije psihološki profil jednog korumpiranog političara.
Međunarodna konvencija UN-a o pravima djeteta je vrlo jasna i precizna. Sva djeca su pred Zakonom jednaka i ne smije biti diskriminacije djece po vjerskoj, nacionalnoj, socijalnoj ili statusnoj osnovi i položaju roditelja djece. Hrvatska je kao država ratificirala u UN-u ovu konvenciju i moraju je se striktno pridržavati sve institucije u RH pa tako i Grad Slavonski Brod.
Svi kolektivni ugovori i Pravilnici o plaćama djelatnika Grada moraju striktno biti u skladu sa Međunarodnom konvencijom UN-a o pravima djeteta, i ne smije se desiti da recimo vozač ili čistač zaposlen u Gradu, referent, blagajnik, pročelnik ili savjetnik recimo, dobivaju naknadu za djecu u vidu raznih darova i regresa za djecu, a gradonačelniku se to pravo uskraćuje i oduzme. Druga bi stvar bila, da recimo nitko u Gradu nema pravo na darove i regres za djecu i godišnji odmor, a jedino gradonačelnik sam sebi svaki mjesec te pare potajno, sam uplaćuje na svoj žiro račun da nitko ne vidi i nitko ne zna.
To bi onda bilo nešto drugo, ali to ovdje nije slučaj. Suprotno tome, ovdje je slučaj da to pravo svi u Gradu ostvaruju, a jedino se gradonačelniku to pravo osporava i otuđuje. Sutkinja nema pojma, nema blage veze o člancima i poglavljima Međunarodne konvencije UN-a o pravima djeteta koju je i Hrvatska ratificirala.
Bio sam više puta na sudu zbog tužbe protiv makinacija i nezakonitosti Brod-Plina i taksativno sam sudcu počeo nabrajati koje je sve članke Međunarodne konvencije o pravima djeteta prekršio Brod-plin zbog lošeg i nikakvog grijanja u mome stanu, koji je stalno hladan, zbog čega su mi djeca teško obolijevala od bronhitisa i plućnih bolesti. Sudac me je gledao blijedo kao da sam pao s marsa. Naši sudci na sudovima, razumiju se u Međunarodnu konvenciju o pravima djeteta kao Mara u krivi kurac.
Nikad ju nisu ni pročitali. Teško onome tko ima bilo kakvih poslova i s našim sudcima i s našim sudovima. Svoje sudske presude donose u kafićima, telefonski se konsultirajući sa svojom političkom centralom, a suđenje u sudnici je samo farsa, kazališni igrokaz za naivnu publiku.
Ovo Rješenje Upravnog suda u Osijeku samo je još više učvrstilo moje uvjerenje da Duspara nije korumpiran političar i da svoj posao radi pošteno i čestito. Možda griješim, ali mislim da u Brodu nije problem Duspara, nego Dusparići. Nikada nije bio problem u Titu, nego u Titićima.
Idemo sad, dakle, malo proanalizirati suprotnu stranu, one gradonačelnikove obožavatelje koji od njega prave SVETCA.
Recimo, iznenada i neočekivano bukne politički sukob između gradonačelnika i Pere Ćosića oko tamo nekog vodocrpilišta u Sikirevcima, svi to pratimo na našim brodskim portalima i svi Dusparići odmah skaču na noge, stavljaju ruku u vatru za svog gradonačelnika i ako treba uzimaju i svoje trofejne primjerke naoružanja i tromblona iz domovinskog rata i svi idu u obranu vodocrpilišta u Sikirevcima.
A nitko uopće nema pojma, nitko nema blage veze, o čemu se to uopće radi. Jedna napaljenica, piše, citiram: „GRADONAČELNIČE, VI STE NAŠ ANĐEO!“ Zatim, u nastavku svoga komentara na portalu piše poduže pismo koje mi osobno više djeluje i liči na ljubavno pismo, s puno emocija i ljubavi prema gradonačelniku, čak i s prizvukom erotizma i seksualnosti, pismo na koje bi, potpuno opravdano, mogla biti ljubomorna i OZANA, gradonačelnikova supruga i s punim pravom bi mogla u četiri oka svome mužu postaviti pitanje:
„Mitko, tko je tebi ta žena?“
A Mirko nema pojma, nema blage veze.
Ovakvu nezdravu klimu i atmosferu u našem gradu koja često graniči s patološkom i psihijatrijskom, ne stvara Duspara, nego baš takvi, Dusparići, bilo da su muškog ili ženskog roda, svejedno. Oni su sami, bez gradonačelnikovog odobrenja i pristanka, napravili od njega BOGA, stvorili su od njega kult ličnosti i štuju ga u gradu kao nekog svetca, cara ili apsolutističkog vladara, seksualnog simbola, ali ne zato što ga iskreno poštuju, cijene i vole, nego samo zato da bi od njega izvukli neki interes. Korist. Na osnovu par lajkova na face-booku ili komentara s kojim bezrezervno podržavaju njegovu borbu za vodocrpilište u Sikirevcima, poslat će mu to kao materijalni dokaz, a onda će tražiti od njega da mu na konto toga zaposli ženu, brata, sestru ili babu pošalje na ljetovanje na more.
Dusparići u Duspari vide i traže svoj vlastiti egoistički, materijalni i novčani interes i svoju vlastitu korist. Veći prijatelj Duspari može biti Slavica Lemaić koja traži neke pozitivne i dobre promjene u gradu nego pola tih njegovih nazovi „prijatelja“ ili Dusparića.
Nakon što mi je kćer opljačkana u Irskoj i jedva preživjela fizički napad dvojice razbojnika, u meni se probudio neki bunt i revolt na ovo cijelo stanje u našoj državi i s vremena na vrijeme kao rezultat tog mog ogorčenja stalno nekog vraga komentiram na našim portalima i pišem pisma i poruke gradonačelniku sa željom i prijedlozima da se ovo stanje u našem gradu malo popravi na bolje. I gradonačelnik mi kulturno i pristojno i odgovori. Ali….ne i Dusparići.
Dusparići se odmah mobiliziraju i svi skaču na noge, šalju mi prijeteće poruke, da sam ja ortodoksna komunjara, da idem živjeti u Sjevernu Koreju, da mi treba glogovim kolcem probušiti glavu, brišu me sa svoga fejsa i optužuju da ja napadam gradonačelnika, jer ja sam eto, njegov neprijatelj.
Ma zamisli, molim te!
Pa sve da i jesam ortodoksna komunjara, postavljam pitanje, pa smije li i jedna ortodoksna komunjara živjeti u našem gradu, smije li u našem gradu živjeti bilo tko, ako je drugačiji, ako drugačije misli i razmišlja, tko ima drugačiju frizuru. Smiju li slobodnomisleći intelektualci koji nisu članovi ni jedne stranke uopće disati, misliti i raditi, zarađivati za svoj život, ako nisu članovi HDZ-a i Udruge Pravaš?
Eto, zbog takvih Dusparića ne možemo u gradu ni imati jednu ozbiljnu, kvalificiranu i konstruktivnu kritiku vlasti, ne možemo nikada ni ukazati na bilo što loše u gradu-ne možemo napredovati, jer će Dusparići to odmah okarakterizirati kao napad na gradonačelnika, skočit će odmah bez razloga u njegovu obranu, a nas će proglasiti neprijateljem.
Kultura nam se u gradu svela na tamburicu, folkloraj i kič, na čvarkijade, kazanijade, pečenkijade, kukuruzijade, švarglijade, šlajderijade, a turistička ponuda Grada na paprenjak Tvrđavu i na slavonsku košaricu s kojom ne možemo privući ni moju komšinicu Maru, a kamoli nekog ozbiljnijeg stranog ili domaćeg turistu.
Šabac, Zrenjanin i Požarevac i puno manja mjesta i gradovi u Srbiji imaju svoja profesionalna kazališta, a imamo li ga mi u našem gradu? Mi Hrvati se volimo busati u prsa da smo mi predziđe kršćanstva, da mi pripadamo zapadnom europskom civilizacijskom i kulturnom krugu. Na osnovu čega, cijukanja tamburica, paprenjaka, čvarkijada možda ili kulinijada, fišijada, kukuruzijada ili šlajderijada. Iz svakog kafića u Brodu trešte cajke i srpske pevaljke kao da se nalazimo u Šumadiji i srcu Srbije.
Ako Darko kao naš zavičajni spisatelj i romanopisac ukaže gradonačelniku na ovaj problem, Dusparići se odmah dižu na noge-Eno ga, Darko napada Dusparu, Darko JE NAŠ NEPRIJATELJ. A pogotovo mladi, oni pogotovo danas ne žele biti nikakvi i ničiji neprijatelji, to je jedna moderna internet i suvremena face-book generacija, laprdanja o partizanima i ustašama, o lovačkim pričama iz drugog svjetskog rata i domovinskog rata ih uopće ne zanimaju, zanima ih samo bolji život, dobre plaće, kultura i perspektiva koje u našem gradu na žalost, više nema.
Kod nas se sve svelo u gradu na PRIOPĆENJA, PROSVJEDE ZA ČISTI ZRAK, OŠTRA REAGIRANJA I OŠTRE KRITIKE, POLAGANJE CVIJEĆA I KOMEMORACIJE, OBILJEŽĐAVANJE SVEGA I SVAČEGA, a nitko ništa ne stvara, nitko da napravi neko dobro djelo po kojem ćemo ga pamtiti.
DUSPARA-lopov ili svetac. Crno-bijeli svijet. Dobro ili zlo. To je naš mentalni obrazac razmišljanja, idemo u svemu u ekstreme, iz jedne krajnosti u drugu pa tako i kada je u pitanju gradonačelnik. Ili je lopov ili je svetac. Sredine nema i ne smije postojati. Dok tako netolerantno o svemu razmišljamo i o svakome donosimo vrijednosne sudove na taj način, grad će nam i dalje duhovno propadati i već nam je gotovo klinički mrtav. Grad se fizički izgrađuje, grade se ceste i kružni tokovi, grade se i dječji vrtići ali nam je grad duhovno mrtav. Ovome gradu je ubijena duša.
Ako se mladi onda odluče zbog takvog lošeg stanja u gradu spakirati svoje kufere i otići svoju sreću potražiti u drugim državama, hoćemo li odmah našu mladost proglasiti dezerterima kao što to javno čini biskup Košić?
Jeli baš recimo, nužno da u Gradskoj vijećnici bude okačen na zid VELIKI KRIŽ i na taj način šalje vrlo lošu političku poruku građanima koji nisu katolici, da pakiraju svoje kofere, jer u ovome gradu trebaju i moraju živjeti samo katolici.
Neka pitanja u gradu gradonačelnik Mirko Duspara ipak može riješiti, sva ne, ali neka sigurno može, ako želi i ako hoće, pri čemu ne mora nužno biti ni lopov ni svetac.
