[caption id="attachment_123275" align="alignnone" width="460"] Ružica Bobovečki[/caption]
Eto, glasine se šire kao požar, tako kaže narodna poslovica, pa tako i do mene dođe informacija da se zbog grubog vrijeđanja ravnateljice Gradske knjižnice Ružice Bobovečki, od strane našeg uglednog povjesničara i publiciste Stribora Uzelca Schwendemanna, digla na noge čak i policija i DORH se čak spominje, sud i razne tužbe, pravobranitelji za ravnopravnost spolova ili kako li se već zovu, a na kraju, vidi bogati živog, kažu da je u zaštitu Ružice stala čak i Autonomna kuća za zlostavljane žene.
Jebo te, pa u ovom našeg gradu je uvije zanimljivo i napeto. Oni koji odlaze u Irsku i Njemačku nisu uopće svjesni šta propuštaju???
Zapalih cigaru, povukoh koji dim i opet naravno uz crnu gorku kaficu bez šećera, pratim što se to i koji vrag događa s našom Ružicom i Gradskom knjižnicom. Vrag odnio šalu, gle, u našem gradu se stvarno opet nešto opasno kuva. Jer mi te informacije ne dolaze iz birtije i pripitih alkoholičara, nego od službenih i najslužbenijih političara našega grada. Nisam novinar istraživač i ne pada mi na pamet da zivkam i provjeravam, a još manje preferiram senzacionalno novinarstvo. Ja sam samo običan zavičajni pisac i kolumnist koji poput slikara impresioniste, s vremena na vrijeme, opisuje ili preciznije rečeno oslikava stanje u našem društvu, gradu i državi.
Pa je li to doista istina da je naša Ružica zbog proživljenog šoka i stresa završila u Autonomnoj kući za zlostavljane žene? Što ju je to toliko pogodilo? Što je to toliko ružno o njoj Stribor pisao da se tako cijeli grad digao na noge? Pa da ne ispadnem baš potpuno neinformirani tukac, ajde, idem i ja pročitati taj sporni članak na SBPeriskopu pod nazivom: KERENJE U BRODSKOJ GRADSKOJ KNJIŽNICI.
Pa kaže ovako, citiram prvu rečenicu:
„BAUK PALANAČKO MALOGRAĐANSKOG MIKROFAŠISTIČKOG DUHA, KOJI KRUŽI KANCEROGENIM BRODSKIM KULTURNIM ŽIVOTOM, UVUKAO SE I U GRADSKU KNJIŽNICU.“
Da malo zastanem. Iskreno, nemam pojma da li se taj i takav duh uvukao i u Gradsku knjižnicu, ali kada su mi bili zabranili i cenzurirali moju monodramu TRAŽI SE PRODAVAČ U SEKS SHOPU, uvjeren sam da se sličan duh, ako ne isti definitivno uvukao u birokratski aparat KKD „IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ“, pa ne isključujem mogućnost da se to možda isto događa i u Gradskoj knjižnici. Možda. Ostavljam taj dio posla na novinarima istraživačima.
A da li nam je brodski kulturni život kancerogen? Pa ako se na službenim stranicama Grad stalno i učestalo hvali da nam je PLESNJAk ZA STARČIĆE jedino originalno što u kulturi našega grada možemo ponuditi Brođanima u Radničkom domu, onda nam je doista kulturni život u Brodu, ne samo kancerogen, nego teško tumorozan s metastazama po čitavom kulturnom tijelu našega grada.
Idemo dalje! Da vidimo što još Stribor piše!
„KARIKATURNA RUŽA, SITNA I SEBIČNA, BEZ STRASTI, DISCIPLINE I ENERGIJE, BEZ STAVA I UVJERENJA, KOJA NIJE U STANJU POLOŽITI ŠOFERSKI ISPIT (RUŽICE, A DA POKUŠAŠ S VOZAČKIM NA METLI?), A KAMOLI RAVNATI GRADSKOM KNJIŽNICOM.“
Eh, ovdje slijedi kritika Striboru i to ne mala nego velika. Osobno, Ružica mi nikako ne djeluje kao karikaturna žena. Štoviše, Ružica mi odaje dojam jedne vrlo drage i tople žene, uvijek pristojno i elegantno odjevene, vječito ljubaznog i nadasve kulturnog ponašanja, s osmjehom na licu i jednim gracioznim, elegantnim hodom i samozatajenim seksipilom, na koji ni jedan muškarac ne može ostati ravnodušan, pa tako vjerujem ni Stribor.
Ja zapravo mislim da se Ružica Striboru sviđa.
I JEDNA GENTLEMENSKA, KURTOAZNA JAVNA ISPRIKA, MISLIM DA BI BILA NUŽNA. I POTREBNA.
I mislim da je Stribor malo pretjerao kada je napisao da naša Gradska knjižnica prodaje prezervative s okusom kulena. Da jebe rak raka, Stribore, sad si opet malo, previše pretjerao. I dosta mislim da bi jedna javna, iskrena isprika Ružici bila prijeko potrebita i nužna. Tim više što Ružica ne spada u onu kategoriju građana i političara koji su se obogatili lopovlukom i krađom, znate već na koga mislim, na sve one političke face koje se vozikaju u skupocjenim crnim mercedesima i audijima, zarađenim na provizijama, mitu i korupciji. Ako je netko primijetio, Ružica se vozi na skromnom biciklu, poput romantične SARE KEY, i možda je baš ona danas zadnji romantik u našem gradu. A sa dva završena fakulteta, ipak Stribore, ne može imati, citiram…“mozak koji stane u filđan…“
Stribore, ponavljam još jednom, jedna gentlemanska javna isprika Ružici, bila bi nužna. I potrebita.
Ajde sad ovdje opet malo zastanem, povučem koji dim cigare i srknem gorku crnu kaficu bez šećera, pa nešto mozgam... Mislim da je Stribor odapeo otrovne strelice na pogrešnu osobu. Stribor je s pravom ljut i ogorčen na sustav. Na politiku. Na Grad i državu koja dozvoljava da se jedan čovjek, bivši ravnatelj Ivan Stipić brutalni smijeni sa dužnosti bez ikakvog opravdanja.
Bez ikakvog obrazloženja.
Oprostite, ali tako nešto brutalno i agresivno nisu radili ni komunisti u bivšoj državi Jugoslaviji. Ivan Stipić ipak nije bilo tko. To je čovjek koji bio hrvatski branitelj, teško ranjen u Domovinskom ratu, obišao sva ratišta Hrvatske i branio i stvarao ovu državu, za svoj rad i rezultate rada odlikovan i od Predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović.
Javnost i treba i ima pravo znati zašto je taj čovjek smijenjen. To imaju pravo znati i Ivanova djeca. Pa to je minimalna mjera onih uzusa koje zovemo u žargonu demokracijom. Jesmo li rušili komunizam zato da bismo ponovo gradili novi totalitarizam?
Možda je ipak Stribor pogriješio i udario na pogrešnu osobu. Mislim da je ovo prava tema o kojoj bi trebao pisati. Jer novinari, mediji, svi brodski portali, urednici, televizija, građani… svi imaju pravo znati zašto je s mjesta ravnatelja Gradske knjižnice smijenjen jedan ugledan član našega društva, gdin Ivan Stipić.
Odgovorne osobe iz Gradske uprave mislim da bi trebale dati javnosti na ovo pitanje obrazloženje, očitovanje i dugo očekivani odgovor kojeg nismo nikada dobili.
U tom kontekstu i u ovom dijelu priče, sa Striborom se slažem u svakom pogledu.
Eto, glasine se šire kao požar, tako kaže narodna poslovica, pa tako i do mene dođe informacija da se zbog grubog vrijeđanja ravnateljice Gradske knjižnice Ružice Bobovečki, od strane našeg uglednog povjesničara i publiciste Stribora Uzelca Schwendemanna, digla na noge čak i policija i DORH se čak spominje, sud i razne tužbe, pravobranitelji za ravnopravnost spolova ili kako li se već zovu, a na kraju, vidi bogati živog, kažu da je u zaštitu Ružice stala čak i Autonomna kuća za zlostavljane žene.
Jebo te, pa u ovom našeg gradu je uvije zanimljivo i napeto. Oni koji odlaze u Irsku i Njemačku nisu uopće svjesni šta propuštaju???
Zapalih cigaru, povukoh koji dim i opet naravno uz crnu gorku kaficu bez šećera, pratim što se to i koji vrag događa s našom Ružicom i Gradskom knjižnicom. Vrag odnio šalu, gle, u našem gradu se stvarno opet nešto opasno kuva. Jer mi te informacije ne dolaze iz birtije i pripitih alkoholičara, nego od službenih i najslužbenijih političara našega grada. Nisam novinar istraživač i ne pada mi na pamet da zivkam i provjeravam, a još manje preferiram senzacionalno novinarstvo. Ja sam samo običan zavičajni pisac i kolumnist koji poput slikara impresioniste, s vremena na vrijeme, opisuje ili preciznije rečeno oslikava stanje u našem društvu, gradu i državi.
Pa je li to doista istina da je naša Ružica zbog proživljenog šoka i stresa završila u Autonomnoj kući za zlostavljane žene? Što ju je to toliko pogodilo? Što je to toliko ružno o njoj Stribor pisao da se tako cijeli grad digao na noge? Pa da ne ispadnem baš potpuno neinformirani tukac, ajde, idem i ja pročitati taj sporni članak na SBPeriskopu pod nazivom: KERENJE U BRODSKOJ GRADSKOJ KNJIŽNICI.
Pa kaže ovako, citiram prvu rečenicu:
„BAUK PALANAČKO MALOGRAĐANSKOG MIKROFAŠISTIČKOG DUHA, KOJI KRUŽI KANCEROGENIM BRODSKIM KULTURNIM ŽIVOTOM, UVUKAO SE I U GRADSKU KNJIŽNICU.“
Da malo zastanem. Iskreno, nemam pojma da li se taj i takav duh uvukao i u Gradsku knjižnicu, ali kada su mi bili zabranili i cenzurirali moju monodramu TRAŽI SE PRODAVAČ U SEKS SHOPU, uvjeren sam da se sličan duh, ako ne isti definitivno uvukao u birokratski aparat KKD „IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ“, pa ne isključujem mogućnost da se to možda isto događa i u Gradskoj knjižnici. Možda. Ostavljam taj dio posla na novinarima istraživačima.
A da li nam je brodski kulturni život kancerogen? Pa ako se na službenim stranicama Grad stalno i učestalo hvali da nam je PLESNJAk ZA STARČIĆE jedino originalno što u kulturi našega grada možemo ponuditi Brođanima u Radničkom domu, onda nam je doista kulturni život u Brodu, ne samo kancerogen, nego teško tumorozan s metastazama po čitavom kulturnom tijelu našega grada.
Idemo dalje! Da vidimo što još Stribor piše!
„KARIKATURNA RUŽA, SITNA I SEBIČNA, BEZ STRASTI, DISCIPLINE I ENERGIJE, BEZ STAVA I UVJERENJA, KOJA NIJE U STANJU POLOŽITI ŠOFERSKI ISPIT (RUŽICE, A DA POKUŠAŠ S VOZAČKIM NA METLI?), A KAMOLI RAVNATI GRADSKOM KNJIŽNICOM.“
Eh, ovdje slijedi kritika Striboru i to ne mala nego velika. Osobno, Ružica mi nikako ne djeluje kao karikaturna žena. Štoviše, Ružica mi odaje dojam jedne vrlo drage i tople žene, uvijek pristojno i elegantno odjevene, vječito ljubaznog i nadasve kulturnog ponašanja, s osmjehom na licu i jednim gracioznim, elegantnim hodom i samozatajenim seksipilom, na koji ni jedan muškarac ne može ostati ravnodušan, pa tako vjerujem ni Stribor.
Ja zapravo mislim da se Ružica Striboru sviđa.
I JEDNA GENTLEMENSKA, KURTOAZNA JAVNA ISPRIKA, MISLIM DA BI BILA NUŽNA. I POTREBNA.
I mislim da je Stribor malo pretjerao kada je napisao da naša Gradska knjižnica prodaje prezervative s okusom kulena. Da jebe rak raka, Stribore, sad si opet malo, previše pretjerao. I dosta mislim da bi jedna javna, iskrena isprika Ružici bila prijeko potrebita i nužna. Tim više što Ružica ne spada u onu kategoriju građana i političara koji su se obogatili lopovlukom i krađom, znate već na koga mislim, na sve one političke face koje se vozikaju u skupocjenim crnim mercedesima i audijima, zarađenim na provizijama, mitu i korupciji. Ako je netko primijetio, Ružica se vozi na skromnom biciklu, poput romantične SARE KEY, i možda je baš ona danas zadnji romantik u našem gradu. A sa dva završena fakulteta, ipak Stribore, ne može imati, citiram…“mozak koji stane u filđan…“
Stribore, ponavljam još jednom, jedna gentlemanska javna isprika Ružici, bila bi nužna. I potrebita.
Ajde sad ovdje opet malo zastanem, povučem koji dim cigare i srknem gorku crnu kaficu bez šećera, pa nešto mozgam... Mislim da je Stribor odapeo otrovne strelice na pogrešnu osobu. Stribor je s pravom ljut i ogorčen na sustav. Na politiku. Na Grad i državu koja dozvoljava da se jedan čovjek, bivši ravnatelj Ivan Stipić brutalni smijeni sa dužnosti bez ikakvog opravdanja.
Bez ikakvog obrazloženja.
Oprostite, ali tako nešto brutalno i agresivno nisu radili ni komunisti u bivšoj državi Jugoslaviji. Ivan Stipić ipak nije bilo tko. To je čovjek koji bio hrvatski branitelj, teško ranjen u Domovinskom ratu, obišao sva ratišta Hrvatske i branio i stvarao ovu državu, za svoj rad i rezultate rada odlikovan i od Predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović.
Javnost i treba i ima pravo znati zašto je taj čovjek smijenjen. To imaju pravo znati i Ivanova djeca. Pa to je minimalna mjera onih uzusa koje zovemo u žargonu demokracijom. Jesmo li rušili komunizam zato da bismo ponovo gradili novi totalitarizam?
Možda je ipak Stribor pogriješio i udario na pogrešnu osobu. Mislim da je ovo prava tema o kojoj bi trebao pisati. Jer novinari, mediji, svi brodski portali, urednici, televizija, građani… svi imaju pravo znati zašto je s mjesta ravnatelja Gradske knjižnice smijenjen jedan ugledan član našega društva, gdin Ivan Stipić.
Odgovorne osobe iz Gradske uprave mislim da bi trebale dati javnosti na ovo pitanje obrazloženje, očitovanje i dugo očekivani odgovor kojeg nismo nikada dobili.
U tom kontekstu i u ovom dijelu priče, sa Striborom se slažem u svakom pogledu.
