Bog više voli jednu izgubljenu ovčicu nego stado u toru. Utješen ovom biblijskom mudrošću, napustih stado okupljenih brodskih turista oko zagrebačke katedrale jer me savršeno nije zanimala ni katedrala ni njezina priča i krenuh skupa s Jasnom na Gornji grad, Gradec, u potragu za nekom drugom pričom, za Muzejem prekinutih veza, tek toliko da zadovoljim znatiželju i usput potražim odgovor na pitanje zašto je baš taj muzej postao toliko popularan u Zagrebu. I jedan od najposjećenijih.
Kažu da roštilj i dobre ideje povezuju ljude. To mi je objasnila i prelijepa crnokosa kustosica muzeja koju sam pokušavao zavesti svojim neodoljivim šarmom i izgledom beskućnika sa starom kapom na glavi, bradom i boemskim imageom, dok je moja cura Jasna razgledavala izložene eksponate u muzeju. Dakle, početak svake genijalne ideje uvijek se krije u srcu jednostavnosti. A do ove briljantne ideje o otvaranju ovakvog jednog muzeja došli su zagrebački umjetnici, filmska producentica, Olinka Vištica i akademski slikar, Dražen Grubišić.
Njih dvoje su naime, bili u vezi od 1999 -2003. god. I nakon prekida veze nisu znali što da rade s ljubavnim poklonima koje su u te četiri godine sretne ljubavi jedno drugom poklanjali, onda je petu godinu ta ljubav pukla, postala iz nekih razloga nesretna i sada više nisu znali što da rade sa svim tim poklonima, dali da se gađaju njima, da ih bace na smetlište ili da s njima jebu jedno drugom mater ili nešto slično. Pa su onda došli na ideju; da osnuju muzej prekinutih veza u kojem će biti izloženi baš takvi pokloni, osobni predmeti koje su ostavili jedno drugome bivši ljubavnici, a koji su popraćeni kratkom pričom.
Odmah su i drugi rado prihvatili ovu ideju, počeli su se javljati i brojni drugi prijatelji koji su željeli donirati svoj ljubavni poklon i svoju storiju i tako je krenula priča o muzeju posvećenom neuspješnim ljubavnim vezama.
Odmah mi pažnju privlači jedna ogromna sjekira zabijena u zid. Pitam se, koji se vrag dogodio među ljubavnicima, nije valjda da je neka šizoidna, pomahnitala žena mužu ili ljubavniku odsjekla glavu, to mi je prvo prošlo kroz glavu. Kad ono, nije. Nego gle, radi se o dvije lezbijke. Zaljubile su se i jedna je doselila drugoj, dobila od nje sobu i kuhinju i donijela je sa sobom i sav svoj namještaj, regal i sve to. U međuvremenu dok je ljubav trajala, ova što se doselila, zaljubila se u neku drugu ženu i ovoj je javila da s njom prekida vezu i da doći po svoj namještaj. A ova je poludila od muke, uzela sjekiru i sjekirom mahnito polupala kompletno sav njezin namještaj, dočekali su je samo komadići, a sjekira je kao eksponat završila u Muzeju prekinutih veza.
Jasna me onda zove da pogledam neku registarsku tablicu. O čemu se ovdje radi, dvoje mladih ljudi su imali žuti Polo i pri parkiranju su se strovalili u neku provaliju, srećom, zračni jastuci su ih spasili, njima nije bilo ništa, ali je zato žuti polo otišao u tri pičke materine; od njega nije ostalo ništa, smrskan i smežuran u provaliji ko palačinka, samo je preživjela i ostala čitava registarska tablica. Kasnije je njihova veza pukla, a registarska tablica završila u Muzeju prekinutih veza.
Kustosica nam objašnjava da u muzej dnevno dođe oko 3oo posjetitelja, godišnje oko 90 tisuća, i da je s tim muzejom bio toliko oduševljen neki ugledni odvjetnik iz Los Angelesa, da su nakon razgovora i pregovora i tamo otvorili isti takav muzej, odmah tik do svečane dvorane u Hoolywoodu u kojoj se dodjeljuju Oscari svake godine. I Ameri su također totalno postali ludi i opsjednuti ovim muzejem. I što reći? Kod nas, u našoj državi, naše Ministarstvo kulture, Olinki i Draženu su još malo nadjenuli luđačke košulje. A europski je muzejski forum na svečanom uručenju nagrada Muzeju prekinutih veza dodijelio prestižnu nagradu KENNETH HUDSON za najinovativniji muzej u Europi.
A naši ih političari još malo smjestili u ludnicu. Kada su Olinka i Dražen do u detalje su razradili cijeli projekt i Ministarstvu kulture elaborirali precizno društvenu opravdanost osnivanja jednog takvog muzeja, dočekali su ironične podsmjehe, omalovažavanja, drugim riječima, bili su korak od toga da ih naše društvene i državne institucije zadužene za kulturu proglase nekim čudacima, pa onda i luđacima.
Pitam se, zašto je to uvijek tako?
Dragi čitatelji, vi ste porota i moje pitanje za Porotu glasi-zašto je to uvijek u našoj državi tako, zašto pametni i kreativni ljudi uvijek nailaze na zatvorena vrata naših državnih institucija kada žele napraviti nešto dobro i za sebe, i za svoj grad, za svoju državu, svoju domovinu. Zašto to uvijek tako mora biti? Ovo nikako nije ni rijedak ni izoliran slučaj.
Ono što vuče i pokreće naprijed ovaj svijet nisu lokomotive nego ideje. Tako je zborio Viktor Hugo. Naši političari nikako da shvate da dobre ideje pokreću ovaj svijet naprijed, nije sve u novcu, politici i skupim projektima.
Evo primjerice, točno na Božić, kod nas u Brodu, prije tri godine Jasna i ja smo kao koautori napisali skupa jednu toplu ljubavnu priču, roman o naše dvije, sada već svjetski poznate zaljubljene rode, Malenoj i Klepetanu; knjiga se zove Gnijezdo ljubavi, prepoznali smo da je to priča s kojom možemo promovirati svoj rodni grad Slavonski Brod i u državi i svijetu, te puni elana i entuzijazma bacili smo se na pisanje romana, krenuli smo u navedeni projekt s puno žara, jer smo dobili obećanja od naše Turističke zajednice Grada i Županije da će financijski pripomoći, jer je to ipak naša najzanimljivija brodska priča.
I zahvaljujući tim obećanjima knjigu smo tiskali u TDA tiskari uz ljubaznost i razumijevanje direktora tiskare gospodina Krznarića. A da ne ispadne da smo nešto nekome ukrali, ili padobranom pali u školu u Varošu i nečije autorsko pravo otuđili, zaštitili smo se još i potpisom i pečatom te predgovorom i ravnateljice škole Ivana Brlić Mažuranić, pa onda i vlastoručnim potpisom čika Stipe, našeg uvaženog i dragog prijatelja gdina Stjepana Vokića koji nam je i pismeno darovao autorsko pravo da napišemo knjigu o Malenoj i Klepetanu, jer mu se rukopis knjige jako svidio. I sve se doimalo nekako idilično, gotovo savršeno, reklo bi se, sve dok navedene gradske institucije zadužene za kulturu i razvoj turizma u našem gradu nisu trebale shodno dogovoru knjige otkupiti i novac za tiskanje knjige uplatiti.
Prošlo je od toga točno tri godine. Žalosno i tužno, četiri stotine knjiga još uvijek se nalazi u Tiskari TDA zarobljeno i upakirano, umjesto da pronađu put do škola i dječjih srca, umjesto da se prevode na sve važnije svjetske jezike i da naš grad promoviramo preko te priče u cijelome svijetu i pozivamo turiste iz različitih država da dođu posjetiti naš grad. Ali ništa od svega toga, ništa, knjige su i dalje zarobljene u tiskari, čisti kulturocid, ali ne od strane tiskare nego naših gradskih institucija koje su nam obećale novac za tiskanje knjige. Stari ljudi bi rekli, obećanje ludom radovanje. Tiskaru TDA zaobilazimo u širokom luku, direktoru Krznariću ne smijemo pred oči, krijemo se kao da smo mi krivi, kao da smo neki kriminalci, a čija je to zapravo sramota?
No, međutim, Jasna i ja ne posustajemo, preko prijatelja i privatnih veza pokušavamo knjigu prevesti na strane jezike, želimo da se o našoj brodskoj priči čuje širom svijeta, želimo preko ove priče promovirati i naš grad i tu priču i svoju knjigu, ali sve to košta, sami ne možemo bez pomoći institucija države, koje apsolutno nije briga ni za promociju grada Slavonskog Broda ni u državi i svijetu, a još ih je manje briga za tamo neke dvije rode. Ljut i ogorčen nazivam onda telefonom našu Turističku zajednicu grada:
-Dobar dan, ovdje brodski spisatelj i romanopisac Darko Lončar Daky, da li bi bili ljubazni, molim vas objasnit mi zašto ste, koji kurac, postavili onu veliku maketu Klepetana na ulazu u naš grad, kad nikoga nije briga za knjigu o Klepetanu koja čami već tri godine zarobljena u tiskari?
-To nije Klepetan.
-Kako to mislite, to nije Klepetan. Pa oprostite, tko je to onda, ako smijem znati?
-To je roda-objašnjava mi djelatnik Turističke zajednice Grada.
-Aha, to je znači roda. Oprostite, a što simbolizira ta roda, ako smijem znati?
-Ta roda simbolizira brigu i ljubav našega Grada prema rodama.
-Aha, tako znači. E, pa gospodo iz Turističke zajednice Grada, ako vodite toliko brige i ljubavi o našim rodama kao što vodite brigu o Malenoj i Klepetanu, onda teško našim rodama i s vama i s našom Turističkom zajednicom Grada. Do viđenja!-i ljutito poklopim slušalicu.
Čika Stipa samo na to odmahuje rukom i smije se, onda nam se žali da ni on ništa s njima bolje ne prolazi, pokazuje nam onda jednu uplatnicu da je od naših institucija Grada i Županije dobio samo jednom tisuću kuna za hranu za Malenu i Klepetana i to je sve. I od onda je prekinuo sve veze sa svim institucijama u gradu, sam se bori da promovira ovu priču, sam dovodi turiste iz zemlje i cijelog svijeta, sam komunicira s medijima, mi mu malo pomažemo sa našim idejama i našom knjigom, sve u svemu, žalosno, jako tužno i žalosno.
Onda kod čika Stipe susrećemo i glavnog urednika RTL Televizije Tomislava Jelinčića, u maniri dobrog domaćina čika Stipa nas sve časti švedskim stolom ispred škole, upoznajemo se sa Tomislavom, on nas intervjuira i uzima par knjiga s novom idejom da od te knjige naprave u Zagrebu dugometražni crtani film, odlična ideja, dok on sa svojom ekipom pravi u školi u Varošu dokumentarni film kojeg će vidjeti cijeli svijet.
Sve u svemu, izgleda, stječe se dojam, svi su u Hrvatskoj zainteresirani za ovu toplu ljubavnu priču, svi kroz tu priči vide odličan put i način da preko nje promoviramo i naš grad Slavonski Brod i Lijepu našu, svi to vide osim onih koji bi to najviše trebali vidjeti, svi osim naših brodskih kulturnjaka i djelatnika Turističkih zajednica Grada i Županije. Oni se ponašaju kao da njih uopće nije briga za ovu priču, u najmanju ruku kao da se ova priča događa negdje u Tunguziji, Srbiji ili Bosni pa se oni ne osjećaju prozvanima, oni nemaju nikakvu ni želju ni potrebu da pokažu bar malo zanimanja i interesa za ovu, u cijelom svijetu neviđenu i legendarnu kultnu priču o kojoj izvještava i BBC u Engleskoj, priču s kojom bismo mogli u naš grad dovesti tisuće i tisuće stranih turista iz svih krajeva svijeta.
Da je Bandiću naša brodska priča o Klepetanu i Malenoj, u Zagrebu bi se već odavno slijevale kolone turista iz cijelog svijeta da vide Gnijezdo ljubavi i dožive tu toplu ljubavnu priču o dvije zaljubljene rode. Ljudi moji, pitam se, da li netko od vas uopće zna čime se bave naši kulturnjaci, naše dvije turističke zajednice, Turistička zajednica Grade i Turistička zajednica Županije? Tko kontrolira njihov rad, što oni uopće rade po pitanju razvoja turizma u našem gradu i čime se ti zaposleni ljudi bave u svojim uredima? Žene lakiraju nokte, muškarci gledaju porniće ili mole boga da im što prije završi radni dan? Ja ne osjećam nikakav razvoj turizma u našem gradu niti vidim bilo kakve turiste da dolaze u naš grad.
A Vi? Ja mislim da njih sve muči nešto drugo. Oni još uvijek ne znaju odgovor na pitanje, da li Klepetan potječe iz partizanske ili ustaške obitelji. To je nama u Brodu najvažnija stvar u gradu oko koje se sve vrti. Tu se moramo odmah svi jasno odrediti i opredijeliti. Evo recimo, Moj otac Dragutin proživio je Blajburg i križni put, s 16 godina u uniformi ustaške mladeži, a dida Ante mi je bio u partizanima i u partizanima je i poginuo. Evo, vi se sad opredjeljujte i određujte, pa kad se odredite javite mi kakav ste stav zauzeli. Tako valjda moramo i s Klepetanom. Jer bez partizana i ustaša ništa ne može proći u našem gradu. Hadezeovci u Županiji još uvijek se ne mogu odrediti oko Klepetana jer nisu baš sigurni da li se njegova pojava uklapa u državotvorni koncept ideje Franje Tuđmana, a pravaši u Gradu su još uvijek zbunjeni jer ne znaju što bi o Klepetanu rekao otac domovine Ante Starčević. Ja se ne dam slomiti pa im obrazlažem ideju da u našem gradu podignemo veliki spomenik Malenoj i Klepetanu, elaboriram i potkrepljujem svoju ideju brojnim primjerima sličnih spomenika, recimo iz Verone, u Italiji, koji su postali prava turistička atrakcija grada. No, oni me samo blijedo gledaju.
Jamnica i Bandić su za doček Klepetana na Trgu Bana Jelačića postavili veliku,ogromnu plazmu, instalirali kod čika Stipe video kamere, tako da je doček Klepetana pratila cijela država. A što smo mi u Brodu učinili za Malenu i Klepetana?
Što su naše dvije Turističke zajednice učinile za razvoj turizma u našem gradu? Ništa. Grad nam i dalje duhovno propada, zahvaljujući ovakvom nemarnom i neodgovornom odnosu prema kulturi i turizmu, grad nam postaje sve više mračna srednjovjekovna palanka, a turista nema nigdje na vidiku. No, najvažnije je od svega da mi stalno pravimo kružne tokove i onda se pitamo zašto nam mladi odlaze u Irsku, Njemačku, Englesku…
Neki to nazivaju nedostatkom domoljublja i proglašavaju ih nacionalnim izdajicama. Zašto, zato što u svome gradu ne mogu pronaći pristojan posao zbog ovakvih mediokriteta koji su se uhljebili u razne turističke zajednice i jebe im se i za grad i za to što Mađarska nema more, a još manje im se jebe ra razvoj turizma u našemu gradu, a pogotovo im se jebe za tamo neke rode, za Malenu i Klepetana.
A kružni tokovi se i dalje grade, već nam se od njih svima zavrtjelo u glavi, zaposleni u turističkim zajednicama uredno svaki mjesec primaju plaću, i uopće nema veze što još nikada nisu doveli ni jednog jedinog turista, bitno da plaća ide, redovna i velika, a Bandić i dalje, okružen sposobnim i pametnim ljudima punih dobrih ideja, od Zagreba pravi već treću godinu zaredom, najljepši i najposjećeniji advent u Evropi. Turistički centar Europe.
A eto, mi i dalje u Brodu gradimo nove kružne tokove s kojima ćemo otići svi zajedno u obećanu zemlju. U raj. U blagostanje. U turizam. U pičku materinu.
Kažu da roštilj i dobre ideje povezuju ljude. To mi je objasnila i prelijepa crnokosa kustosica muzeja koju sam pokušavao zavesti svojim neodoljivim šarmom i izgledom beskućnika sa starom kapom na glavi, bradom i boemskim imageom, dok je moja cura Jasna razgledavala izložene eksponate u muzeju. Dakle, početak svake genijalne ideje uvijek se krije u srcu jednostavnosti. A do ove briljantne ideje o otvaranju ovakvog jednog muzeja došli su zagrebački umjetnici, filmska producentica, Olinka Vištica i akademski slikar, Dražen Grubišić.
Njih dvoje su naime, bili u vezi od 1999 -2003. god. I nakon prekida veze nisu znali što da rade s ljubavnim poklonima koje su u te četiri godine sretne ljubavi jedno drugom poklanjali, onda je petu godinu ta ljubav pukla, postala iz nekih razloga nesretna i sada više nisu znali što da rade sa svim tim poklonima, dali da se gađaju njima, da ih bace na smetlište ili da s njima jebu jedno drugom mater ili nešto slično. Pa su onda došli na ideju; da osnuju muzej prekinutih veza u kojem će biti izloženi baš takvi pokloni, osobni predmeti koje su ostavili jedno drugome bivši ljubavnici, a koji su popraćeni kratkom pričom.
Odmah su i drugi rado prihvatili ovu ideju, počeli su se javljati i brojni drugi prijatelji koji su željeli donirati svoj ljubavni poklon i svoju storiju i tako je krenula priča o muzeju posvećenom neuspješnim ljubavnim vezama.
Odmah mi pažnju privlači jedna ogromna sjekira zabijena u zid. Pitam se, koji se vrag dogodio među ljubavnicima, nije valjda da je neka šizoidna, pomahnitala žena mužu ili ljubavniku odsjekla glavu, to mi je prvo prošlo kroz glavu. Kad ono, nije. Nego gle, radi se o dvije lezbijke. Zaljubile su se i jedna je doselila drugoj, dobila od nje sobu i kuhinju i donijela je sa sobom i sav svoj namještaj, regal i sve to. U međuvremenu dok je ljubav trajala, ova što se doselila, zaljubila se u neku drugu ženu i ovoj je javila da s njom prekida vezu i da doći po svoj namještaj. A ova je poludila od muke, uzela sjekiru i sjekirom mahnito polupala kompletno sav njezin namještaj, dočekali su je samo komadići, a sjekira je kao eksponat završila u Muzeju prekinutih veza.
Jasna me onda zove da pogledam neku registarsku tablicu. O čemu se ovdje radi, dvoje mladih ljudi su imali žuti Polo i pri parkiranju su se strovalili u neku provaliju, srećom, zračni jastuci su ih spasili, njima nije bilo ništa, ali je zato žuti polo otišao u tri pičke materine; od njega nije ostalo ništa, smrskan i smežuran u provaliji ko palačinka, samo je preživjela i ostala čitava registarska tablica. Kasnije je njihova veza pukla, a registarska tablica završila u Muzeju prekinutih veza.
Kustosica nam objašnjava da u muzej dnevno dođe oko 3oo posjetitelja, godišnje oko 90 tisuća, i da je s tim muzejom bio toliko oduševljen neki ugledni odvjetnik iz Los Angelesa, da su nakon razgovora i pregovora i tamo otvorili isti takav muzej, odmah tik do svečane dvorane u Hoolywoodu u kojoj se dodjeljuju Oscari svake godine. I Ameri su također totalno postali ludi i opsjednuti ovim muzejem. I što reći? Kod nas, u našoj državi, naše Ministarstvo kulture, Olinki i Draženu su još malo nadjenuli luđačke košulje. A europski je muzejski forum na svečanom uručenju nagrada Muzeju prekinutih veza dodijelio prestižnu nagradu KENNETH HUDSON za najinovativniji muzej u Europi.
A naši ih političari još malo smjestili u ludnicu. Kada su Olinka i Dražen do u detalje su razradili cijeli projekt i Ministarstvu kulture elaborirali precizno društvenu opravdanost osnivanja jednog takvog muzeja, dočekali su ironične podsmjehe, omalovažavanja, drugim riječima, bili su korak od toga da ih naše društvene i državne institucije zadužene za kulturu proglase nekim čudacima, pa onda i luđacima.
Pitam se, zašto je to uvijek tako?
Dragi čitatelji, vi ste porota i moje pitanje za Porotu glasi-zašto je to uvijek u našoj državi tako, zašto pametni i kreativni ljudi uvijek nailaze na zatvorena vrata naših državnih institucija kada žele napraviti nešto dobro i za sebe, i za svoj grad, za svoju državu, svoju domovinu. Zašto to uvijek tako mora biti? Ovo nikako nije ni rijedak ni izoliran slučaj.
Ono što vuče i pokreće naprijed ovaj svijet nisu lokomotive nego ideje. Tako je zborio Viktor Hugo. Naši političari nikako da shvate da dobre ideje pokreću ovaj svijet naprijed, nije sve u novcu, politici i skupim projektima.
Evo primjerice, točno na Božić, kod nas u Brodu, prije tri godine Jasna i ja smo kao koautori napisali skupa jednu toplu ljubavnu priču, roman o naše dvije, sada već svjetski poznate zaljubljene rode, Malenoj i Klepetanu; knjiga se zove Gnijezdo ljubavi, prepoznali smo da je to priča s kojom možemo promovirati svoj rodni grad Slavonski Brod i u državi i svijetu, te puni elana i entuzijazma bacili smo se na pisanje romana, krenuli smo u navedeni projekt s puno žara, jer smo dobili obećanja od naše Turističke zajednice Grada i Županije da će financijski pripomoći, jer je to ipak naša najzanimljivija brodska priča.
I zahvaljujući tim obećanjima knjigu smo tiskali u TDA tiskari uz ljubaznost i razumijevanje direktora tiskare gospodina Krznarića. A da ne ispadne da smo nešto nekome ukrali, ili padobranom pali u školu u Varošu i nečije autorsko pravo otuđili, zaštitili smo se još i potpisom i pečatom te predgovorom i ravnateljice škole Ivana Brlić Mažuranić, pa onda i vlastoručnim potpisom čika Stipe, našeg uvaženog i dragog prijatelja gdina Stjepana Vokića koji nam je i pismeno darovao autorsko pravo da napišemo knjigu o Malenoj i Klepetanu, jer mu se rukopis knjige jako svidio. I sve se doimalo nekako idilično, gotovo savršeno, reklo bi se, sve dok navedene gradske institucije zadužene za kulturu i razvoj turizma u našem gradu nisu trebale shodno dogovoru knjige otkupiti i novac za tiskanje knjige uplatiti.
Prošlo je od toga točno tri godine. Žalosno i tužno, četiri stotine knjiga još uvijek se nalazi u Tiskari TDA zarobljeno i upakirano, umjesto da pronađu put do škola i dječjih srca, umjesto da se prevode na sve važnije svjetske jezike i da naš grad promoviramo preko te priče u cijelome svijetu i pozivamo turiste iz različitih država da dođu posjetiti naš grad. Ali ništa od svega toga, ništa, knjige su i dalje zarobljene u tiskari, čisti kulturocid, ali ne od strane tiskare nego naših gradskih institucija koje su nam obećale novac za tiskanje knjige. Stari ljudi bi rekli, obećanje ludom radovanje. Tiskaru TDA zaobilazimo u širokom luku, direktoru Krznariću ne smijemo pred oči, krijemo se kao da smo mi krivi, kao da smo neki kriminalci, a čija je to zapravo sramota?
No, međutim, Jasna i ja ne posustajemo, preko prijatelja i privatnih veza pokušavamo knjigu prevesti na strane jezike, želimo da se o našoj brodskoj priči čuje širom svijeta, želimo preko ove priče promovirati i naš grad i tu priču i svoju knjigu, ali sve to košta, sami ne možemo bez pomoći institucija države, koje apsolutno nije briga ni za promociju grada Slavonskog Broda ni u državi i svijetu, a još ih je manje briga za tamo neke dvije rode. Ljut i ogorčen nazivam onda telefonom našu Turističku zajednicu grada:
-Dobar dan, ovdje brodski spisatelj i romanopisac Darko Lončar Daky, da li bi bili ljubazni, molim vas objasnit mi zašto ste, koji kurac, postavili onu veliku maketu Klepetana na ulazu u naš grad, kad nikoga nije briga za knjigu o Klepetanu koja čami već tri godine zarobljena u tiskari?
-To nije Klepetan.
-Kako to mislite, to nije Klepetan. Pa oprostite, tko je to onda, ako smijem znati?
-To je roda-objašnjava mi djelatnik Turističke zajednice Grada.
-Aha, to je znači roda. Oprostite, a što simbolizira ta roda, ako smijem znati?
-Ta roda simbolizira brigu i ljubav našega Grada prema rodama.
-Aha, tako znači. E, pa gospodo iz Turističke zajednice Grada, ako vodite toliko brige i ljubavi o našim rodama kao što vodite brigu o Malenoj i Klepetanu, onda teško našim rodama i s vama i s našom Turističkom zajednicom Grada. Do viđenja!-i ljutito poklopim slušalicu.
Čika Stipa samo na to odmahuje rukom i smije se, onda nam se žali da ni on ništa s njima bolje ne prolazi, pokazuje nam onda jednu uplatnicu da je od naših institucija Grada i Županije dobio samo jednom tisuću kuna za hranu za Malenu i Klepetana i to je sve. I od onda je prekinuo sve veze sa svim institucijama u gradu, sam se bori da promovira ovu priču, sam dovodi turiste iz zemlje i cijelog svijeta, sam komunicira s medijima, mi mu malo pomažemo sa našim idejama i našom knjigom, sve u svemu, žalosno, jako tužno i žalosno.
Onda kod čika Stipe susrećemo i glavnog urednika RTL Televizije Tomislava Jelinčića, u maniri dobrog domaćina čika Stipa nas sve časti švedskim stolom ispred škole, upoznajemo se sa Tomislavom, on nas intervjuira i uzima par knjiga s novom idejom da od te knjige naprave u Zagrebu dugometražni crtani film, odlična ideja, dok on sa svojom ekipom pravi u školi u Varošu dokumentarni film kojeg će vidjeti cijeli svijet.
Sve u svemu, izgleda, stječe se dojam, svi su u Hrvatskoj zainteresirani za ovu toplu ljubavnu priču, svi kroz tu priči vide odličan put i način da preko nje promoviramo i naš grad Slavonski Brod i Lijepu našu, svi to vide osim onih koji bi to najviše trebali vidjeti, svi osim naših brodskih kulturnjaka i djelatnika Turističkih zajednica Grada i Županije. Oni se ponašaju kao da njih uopće nije briga za ovu priču, u najmanju ruku kao da se ova priča događa negdje u Tunguziji, Srbiji ili Bosni pa se oni ne osjećaju prozvanima, oni nemaju nikakvu ni želju ni potrebu da pokažu bar malo zanimanja i interesa za ovu, u cijelom svijetu neviđenu i legendarnu kultnu priču o kojoj izvještava i BBC u Engleskoj, priču s kojom bismo mogli u naš grad dovesti tisuće i tisuće stranih turista iz svih krajeva svijeta.
Da je Bandiću naša brodska priča o Klepetanu i Malenoj, u Zagrebu bi se već odavno slijevale kolone turista iz cijelog svijeta da vide Gnijezdo ljubavi i dožive tu toplu ljubavnu priču o dvije zaljubljene rode. Ljudi moji, pitam se, da li netko od vas uopće zna čime se bave naši kulturnjaci, naše dvije turističke zajednice, Turistička zajednica Grade i Turistička zajednica Županije? Tko kontrolira njihov rad, što oni uopće rade po pitanju razvoja turizma u našem gradu i čime se ti zaposleni ljudi bave u svojim uredima? Žene lakiraju nokte, muškarci gledaju porniće ili mole boga da im što prije završi radni dan? Ja ne osjećam nikakav razvoj turizma u našem gradu niti vidim bilo kakve turiste da dolaze u naš grad.
A Vi? Ja mislim da njih sve muči nešto drugo. Oni još uvijek ne znaju odgovor na pitanje, da li Klepetan potječe iz partizanske ili ustaške obitelji. To je nama u Brodu najvažnija stvar u gradu oko koje se sve vrti. Tu se moramo odmah svi jasno odrediti i opredijeliti. Evo recimo, Moj otac Dragutin proživio je Blajburg i križni put, s 16 godina u uniformi ustaške mladeži, a dida Ante mi je bio u partizanima i u partizanima je i poginuo. Evo, vi se sad opredjeljujte i određujte, pa kad se odredite javite mi kakav ste stav zauzeli. Tako valjda moramo i s Klepetanom. Jer bez partizana i ustaša ništa ne može proći u našem gradu. Hadezeovci u Županiji još uvijek se ne mogu odrediti oko Klepetana jer nisu baš sigurni da li se njegova pojava uklapa u državotvorni koncept ideje Franje Tuđmana, a pravaši u Gradu su još uvijek zbunjeni jer ne znaju što bi o Klepetanu rekao otac domovine Ante Starčević. Ja se ne dam slomiti pa im obrazlažem ideju da u našem gradu podignemo veliki spomenik Malenoj i Klepetanu, elaboriram i potkrepljujem svoju ideju brojnim primjerima sličnih spomenika, recimo iz Verone, u Italiji, koji su postali prava turistička atrakcija grada. No, oni me samo blijedo gledaju.
Jamnica i Bandić su za doček Klepetana na Trgu Bana Jelačića postavili veliku,ogromnu plazmu, instalirali kod čika Stipe video kamere, tako da je doček Klepetana pratila cijela država. A što smo mi u Brodu učinili za Malenu i Klepetana?
Što su naše dvije Turističke zajednice učinile za razvoj turizma u našem gradu? Ništa. Grad nam i dalje duhovno propada, zahvaljujući ovakvom nemarnom i neodgovornom odnosu prema kulturi i turizmu, grad nam postaje sve više mračna srednjovjekovna palanka, a turista nema nigdje na vidiku. No, najvažnije je od svega da mi stalno pravimo kružne tokove i onda se pitamo zašto nam mladi odlaze u Irsku, Njemačku, Englesku…
Neki to nazivaju nedostatkom domoljublja i proglašavaju ih nacionalnim izdajicama. Zašto, zato što u svome gradu ne mogu pronaći pristojan posao zbog ovakvih mediokriteta koji su se uhljebili u razne turističke zajednice i jebe im se i za grad i za to što Mađarska nema more, a još manje im se jebe ra razvoj turizma u našemu gradu, a pogotovo im se jebe za tamo neke rode, za Malenu i Klepetana.
A kružni tokovi se i dalje grade, već nam se od njih svima zavrtjelo u glavi, zaposleni u turističkim zajednicama uredno svaki mjesec primaju plaću, i uopće nema veze što još nikada nisu doveli ni jednog jedinog turista, bitno da plaća ide, redovna i velika, a Bandić i dalje, okružen sposobnim i pametnim ljudima punih dobrih ideja, od Zagreba pravi već treću godinu zaredom, najljepši i najposjećeniji advent u Evropi. Turistički centar Europe.
A eto, mi i dalje u Brodu gradimo nove kružne tokove s kojima ćemo otići svi zajedno u obećanu zemlju. U raj. U blagostanje. U turizam. U pičku materinu.
