Dvadeset pet hiljada Hrvata prošle je godine više umrlo nego što ih se rodilo, a najmanje dvjesto pedeset kilometara hrvatske pičke zjapi prazno! – zavapio je naš čuveni demograf, pa onda, baš poput frustriranog Muje, očajnički kriknuo: ‘Iskoristimo taj potencijal kojeg imamo i ono vrijeme koje imamo da nešto napravimo!’
Ima ona stara zajebancija, pripisana – kao većina takvih – zlosretnome Muji, u ovom slučaju siromahu što nije jadan sa ženom u krevet legao ima i godinu dana, pa pao u depresiju kad je u novinama pročitao kako su istraživači s nekog sveučilišta ustvrdili da je prosječna vagina seksualno uzbuđene žene gotovo tri centimetra dublja od prosječne duljine penisa u erekciji. Postavio, naime, Mujo jednostavnu jednadžbu s tri i pol milijarde žena puta tri centimetra fiziološkog viška, tri puta provjeravao rezultat, i svaki put mu ispalo kako on godinu dana nije ništa jebo, a na Zemlji – taman da se svaka sa svakim jebe – još uvijek ‘najmanje sto hiljada kilometara pičke zjapi prazno’.
Nije, znam, ovakav vulgarni, prostački kafanski seksizam za pristojne obiteljske i manjinske novine, već više, kako bih rekao, za seoske derneke i ginekološke kongrese. Baš na jednom takvom, recimo – ne derneku, već kongresu – nekidan je izlagao i naš čuveni demograf Stjepan Šterc, isti onaj što broji mrtve po Bleiburgu i žive po ‘hrvatskim zemljama’, a za problem abortusa predlaže uvođenje plaćenog materinstva i statusa ‘profesionalne majke’.
Čuveni je hrvatograf, naime, pao u depresiju kad je u novinama pročitao da je prošle godine u Hrvatskoj umrlo dvadeset pet tisuća ljudi više nego što ih se rodilo – i da u posljednjih desetak godina taj strašni minus iznosi cijelih sto trideset pet tisuća Hrvata – pa na Međunarodnom kongresu o humanoj reprodukciji na Brijunima, u organizaciji Hrvatskog društva za ginekološku endokrinologiju i Hrvatskog liječničkog zbora, stao računati onaj, kako je on to nazvao, ‘revitalizacijski potencijal’.
Postavio onda Stjepan jednostavnu jednadžbu s Hrvaticama između prve i posljednje menstruacije, na power-point prezentaciji postrojio u kolone cjelokupno hrvatsko ‘fertilno žensko stanovništvo’ – u Hrvatskoj 930.000, u Bosni i Hercegovini 110.000, i u iseljenoj Hrvatskoj 700.000 – pa podvukao crtu i zbrojio ukupno milijun i sedamsto četrdeset hiljada zdravih, spolno sposobnih i plodnih Hrvatica. Tri puta, da skratim, provjeravao je užasnuti Stjepan rezultat, i svaki put mu ispalo kako se u godinu dana dvadeset pet hiljada Hrvata manje rodi nego što ih umre, a najmanje dvjesto pedeset kilometara hrvatske pičke zjapi prazno.
Dvjesto pedeset kilometara, dame i gospodo, naročito dame, to je razdaljina između Zagreba i Zadra, preko cijeloga pustog Korduna i prazne Like, pet puta dulja od, recimo, Slavonike, autoputa od Sredanaca do Osijeka: golemi je to, topao i vlažan tunel čak pedeset puta dulji od Svetoga Roka, divovska fertilna vagina za koju bi i Kerumu u Ferrariju – uđi u Sredancima, izađi u Osijeku, unutra-vani, unutra-vani, pa tako pet puta – trebalo punih sat vremena. A čitava ta veličanstvena autoputena džada ovih sumornih dana pusta kao… jebiga, kao autocesta od Sredanaca do Osijeka ovih sumornih dana. Vlažna, a sablasno pusta i prazna, i cijela – nemojte me krivo shvatiti – obrasla od nekorištenja.
Ukratko, ako nije nepristojno o takvom nečemu govoriti ‘ukratko’, dvjesto pedeset kilometara hrvatske pičke – za kurac.
Dobro, znam, ona je i inače za kurac – nizašto drugo, kako vidimo, i nije – ali to je tako negdje drugdje, svugdje zapravo osim u Hrvatskoj. Negdje drugdje, kako bih rekao, i autoceste su za automobile. Paradoks ‘pičke za kurac’ u demografskoj se znanosti naziva stoga i ‘Štercov paradoks’: dvjesto pedeset kilometara potpuno prazne ceste, a dvadeset pet hiljada mrtvih.
Dvadeset pet hiljada Hrvata prošle je godine više umrlo nego što ih se rodilo, a najmanje dvjesto pedeset kilometara hrvatske pičke zjapi prazno! – zavapio je tako naš čuveni demograf na kongresu na Brijunima, pa onda, baš poput frustriranog Muje, pred prestravljenim ginekolozima i endokrinolozima očajnički kriknuo, sad doslovno citiram: ‘Iskoristimo taj potencijal kojeg imamo i ono vrijeme koje imamo da nešto napravimo!’
To valjda za one koji se mršte i rogobore nad vulgarnim, prostačkim rječnikom ovoga teksta, a ničega vulgarnog i prostačkog ne vide kad netko zbraja zdrave, plodne i seksualno raspoložive ženke – ostalo je nejasno, evo zabavnog primjera, računa li uvaženi profesor u raspoloživi ‘revitalizacijski potencijal’ i tri hiljade hrvatskih časnih sestara – pa onda javno pozove Hrvate da ‘iskoriste taj potencijal’ i ‘naprave nešto’.
‘Iskoristimo’, ponavljam, ‘taj potencijal kojeg imamo i ono vrijeme koje imamo da nešto napravimo!’ Utvrdimo: što je ‘taj potencijal’? Taj potencijal su, razumije se, fertilne hrvatske djevojke i žene. Što dakle da ‘iskoristimo’? Da iskoristimo rasplodne hrvatske žene. Zašto? ‘Da nešto napravimo’. Što da im ‘napravimo’? Dobro, sad zajebavaš. Ispričavam se. Ostaje ‘vrijeme koje imamo’: koje je to vrijeme? Kako sam ja shvatio, demografska je katastrofa biblijskih razmjera, vrijeme je krajnje, i pet je do dvanaest: imamo, znači, pet minuta. Pet minuta – dobro je naš ugledni stručnjak izračunao ‘vrijeme koje imamo’ – prosječnom je Hrvatu još uvijek sasvim dovoljno da ‘iskoristi taj potencijal’, ‘napravi nešto’ i još popuši cigaretu.
Zašto onda naš čuveni demograf nije jednostavno rekao ‘jebite ih, napravite im djecu’?!
Zato, shvatili ste, što on nije vulgarni, neugledni novinar veličanstveno nezabrinut za materinji jezik, već pristojni, ugledni hrvatski znanstvenik veličanstveno zabrinut za materinje, hm, maternice. Ja sam stoga, majke mi, očekivao da će do kraja svog nadahnutog izlaganja, kao rješenje demografske katastrofe, uvaženi profesor za fertilne Hrvatice predložiti uvođenje plaćenog seksualnog odnosa i status profesionalne ljubavnice. Ako se netko toga nije već sjetio. A vjerojatno jest, jer dok mi Hrvati domišljamo strategije, drugi svoje ‘revitalizirajuće potencijale’ koriste leva-leva.
Zašto se, recimo – to mene slabo korištenog zanima – nitko u Hrvatskoj nikad nije sjetio zbrajati ‘fertilno muško stanovništvo’? Hrvatska patrijarhalna kultura, koja ženu vidi tek kao ‘revitalizirajući potencijal’, ionako računa samo ćaću: našoj je katoličkoj statistici – suprotno popularnom kulturnom obrascu – važnije da je dijete napravio ćaća Hrvat, nego da ga je ‘rodila majka Hrvatica’. Kad je muški potencijal ispravan, ženski može biti i ukrajinski i albanski, može božeprosti i srpski. Najzad, rasplodni su mužjaci – slava Ocu i biologiji – mnogo širi i veći ‘revitalizirajući potencijal’.
Zašto onda nitko nije postavio jednostavnu jednadžbu s rasplodnim Hrvatima – onima, kako mi demografi to običavamo reći, ‘između prvog i posljednjeg drkanja’ – i na power-point prezentaciji postrojio u kolone cjelokupno hrvatsko ‘fertilno muško stanovništvo’, pa podvukao crtu i zbrojio ukupno, brat bratu, ćaća sinu, blago majci, dva milijuna zdravih, spolno sposobnih i plodnih Hrvata. Tri puta, da skratim, užasnut bi taj netko provjeravao rezultat – sva tri puta uredno bi odbio dvije i pol hiljade opravdano odsutnih svećenika, biskupa i kardinala – i svaki put bi mu ispalo kako u godinu dana dvadeset pet hiljada Hrvata više umre nego što ih se napravi, a najmanje dvjesto pedeset kilometara hrvatskoga kurca tužno landara u gaćama.
Što bi se reklo, zjapi puno.
Dvjesto pedeset kilometara, gospodo, to je razdaljina između Zagreba i Zadra: golema je to, tvrda i čvrsta batina dovoljna da probije Velebit – uđi u Svetom Roku, izađi u Marunama, unutra-vani, unutra-vani, pa tako pedeset puta. I još je ostane dovoljno da se na nju nabije cjelokupna patrijarhalna Hrvatska zajedno s demografskoj strategijom temeljenom na rasplodnoj ženki kao revitalizirajućem seksualnom potencijalu.
To je, ako dosad niste shvatili, hrvatski demografski paradoks: pun kurac pičaka, a pička kurca – ja se ispričavam na rječniku – prazna kao Kordun i Lika.
Ima ona stara zajebancija, pripisana – kao većina takvih – zlosretnome Muji, u ovom slučaju siromahu što nije jadan sa ženom u krevet legao ima i godinu dana, pa pao u depresiju kad je u novinama pročitao kako su istraživači s nekog sveučilišta ustvrdili da je prosječna vagina seksualno uzbuđene žene gotovo tri centimetra dublja od prosječne duljine penisa u erekciji. Postavio, naime, Mujo jednostavnu jednadžbu s tri i pol milijarde žena puta tri centimetra fiziološkog viška, tri puta provjeravao rezultat, i svaki put mu ispalo kako on godinu dana nije ništa jebo, a na Zemlji – taman da se svaka sa svakim jebe – još uvijek ‘najmanje sto hiljada kilometara pičke zjapi prazno’.
Nije, znam, ovakav vulgarni, prostački kafanski seksizam za pristojne obiteljske i manjinske novine, već više, kako bih rekao, za seoske derneke i ginekološke kongrese. Baš na jednom takvom, recimo – ne derneku, već kongresu – nekidan je izlagao i naš čuveni demograf Stjepan Šterc, isti onaj što broji mrtve po Bleiburgu i žive po ‘hrvatskim zemljama’, a za problem abortusa predlaže uvođenje plaćenog materinstva i statusa ‘profesionalne majke’.
Čuveni je hrvatograf, naime, pao u depresiju kad je u novinama pročitao da je prošle godine u Hrvatskoj umrlo dvadeset pet tisuća ljudi više nego što ih se rodilo – i da u posljednjih desetak godina taj strašni minus iznosi cijelih sto trideset pet tisuća Hrvata – pa na Međunarodnom kongresu o humanoj reprodukciji na Brijunima, u organizaciji Hrvatskog društva za ginekološku endokrinologiju i Hrvatskog liječničkog zbora, stao računati onaj, kako je on to nazvao, ‘revitalizacijski potencijal’.
Postavio onda Stjepan jednostavnu jednadžbu s Hrvaticama između prve i posljednje menstruacije, na power-point prezentaciji postrojio u kolone cjelokupno hrvatsko ‘fertilno žensko stanovništvo’ – u Hrvatskoj 930.000, u Bosni i Hercegovini 110.000, i u iseljenoj Hrvatskoj 700.000 – pa podvukao crtu i zbrojio ukupno milijun i sedamsto četrdeset hiljada zdravih, spolno sposobnih i plodnih Hrvatica. Tri puta, da skratim, provjeravao je užasnuti Stjepan rezultat, i svaki put mu ispalo kako se u godinu dana dvadeset pet hiljada Hrvata manje rodi nego što ih umre, a najmanje dvjesto pedeset kilometara hrvatske pičke zjapi prazno.
Dvjesto pedeset kilometara, dame i gospodo, naročito dame, to je razdaljina između Zagreba i Zadra, preko cijeloga pustog Korduna i prazne Like, pet puta dulja od, recimo, Slavonike, autoputa od Sredanaca do Osijeka: golemi je to, topao i vlažan tunel čak pedeset puta dulji od Svetoga Roka, divovska fertilna vagina za koju bi i Kerumu u Ferrariju – uđi u Sredancima, izađi u Osijeku, unutra-vani, unutra-vani, pa tako pet puta – trebalo punih sat vremena. A čitava ta veličanstvena autoputena džada ovih sumornih dana pusta kao… jebiga, kao autocesta od Sredanaca do Osijeka ovih sumornih dana. Vlažna, a sablasno pusta i prazna, i cijela – nemojte me krivo shvatiti – obrasla od nekorištenja.
Ukratko, ako nije nepristojno o takvom nečemu govoriti ‘ukratko’, dvjesto pedeset kilometara hrvatske pičke – za kurac.
Dobro, znam, ona je i inače za kurac – nizašto drugo, kako vidimo, i nije – ali to je tako negdje drugdje, svugdje zapravo osim u Hrvatskoj. Negdje drugdje, kako bih rekao, i autoceste su za automobile. Paradoks ‘pičke za kurac’ u demografskoj se znanosti naziva stoga i ‘Štercov paradoks’: dvjesto pedeset kilometara potpuno prazne ceste, a dvadeset pet hiljada mrtvih.
Dvadeset pet hiljada Hrvata prošle je godine više umrlo nego što ih se rodilo, a najmanje dvjesto pedeset kilometara hrvatske pičke zjapi prazno! – zavapio je tako naš čuveni demograf na kongresu na Brijunima, pa onda, baš poput frustriranog Muje, pred prestravljenim ginekolozima i endokrinolozima očajnički kriknuo, sad doslovno citiram: ‘Iskoristimo taj potencijal kojeg imamo i ono vrijeme koje imamo da nešto napravimo!’
To valjda za one koji se mršte i rogobore nad vulgarnim, prostačkim rječnikom ovoga teksta, a ničega vulgarnog i prostačkog ne vide kad netko zbraja zdrave, plodne i seksualno raspoložive ženke – ostalo je nejasno, evo zabavnog primjera, računa li uvaženi profesor u raspoloživi ‘revitalizacijski potencijal’ i tri hiljade hrvatskih časnih sestara – pa onda javno pozove Hrvate da ‘iskoriste taj potencijal’ i ‘naprave nešto’.
‘Iskoristimo’, ponavljam, ‘taj potencijal kojeg imamo i ono vrijeme koje imamo da nešto napravimo!’ Utvrdimo: što je ‘taj potencijal’? Taj potencijal su, razumije se, fertilne hrvatske djevojke i žene. Što dakle da ‘iskoristimo’? Da iskoristimo rasplodne hrvatske žene. Zašto? ‘Da nešto napravimo’. Što da im ‘napravimo’? Dobro, sad zajebavaš. Ispričavam se. Ostaje ‘vrijeme koje imamo’: koje je to vrijeme? Kako sam ja shvatio, demografska je katastrofa biblijskih razmjera, vrijeme je krajnje, i pet je do dvanaest: imamo, znači, pet minuta. Pet minuta – dobro je naš ugledni stručnjak izračunao ‘vrijeme koje imamo’ – prosječnom je Hrvatu još uvijek sasvim dovoljno da ‘iskoristi taj potencijal’, ‘napravi nešto’ i još popuši cigaretu.
Zašto onda naš čuveni demograf nije jednostavno rekao ‘jebite ih, napravite im djecu’?!
Zato, shvatili ste, što on nije vulgarni, neugledni novinar veličanstveno nezabrinut za materinji jezik, već pristojni, ugledni hrvatski znanstvenik veličanstveno zabrinut za materinje, hm, maternice. Ja sam stoga, majke mi, očekivao da će do kraja svog nadahnutog izlaganja, kao rješenje demografske katastrofe, uvaženi profesor za fertilne Hrvatice predložiti uvođenje plaćenog seksualnog odnosa i status profesionalne ljubavnice. Ako se netko toga nije već sjetio. A vjerojatno jest, jer dok mi Hrvati domišljamo strategije, drugi svoje ‘revitalizirajuće potencijale’ koriste leva-leva.
Zašto se, recimo – to mene slabo korištenog zanima – nitko u Hrvatskoj nikad nije sjetio zbrajati ‘fertilno muško stanovništvo’? Hrvatska patrijarhalna kultura, koja ženu vidi tek kao ‘revitalizirajući potencijal’, ionako računa samo ćaću: našoj je katoličkoj statistici – suprotno popularnom kulturnom obrascu – važnije da je dijete napravio ćaća Hrvat, nego da ga je ‘rodila majka Hrvatica’. Kad je muški potencijal ispravan, ženski može biti i ukrajinski i albanski, može božeprosti i srpski. Najzad, rasplodni su mužjaci – slava Ocu i biologiji – mnogo širi i veći ‘revitalizirajući potencijal’.
Zašto onda nitko nije postavio jednostavnu jednadžbu s rasplodnim Hrvatima – onima, kako mi demografi to običavamo reći, ‘između prvog i posljednjeg drkanja’ – i na power-point prezentaciji postrojio u kolone cjelokupno hrvatsko ‘fertilno muško stanovništvo’, pa podvukao crtu i zbrojio ukupno, brat bratu, ćaća sinu, blago majci, dva milijuna zdravih, spolno sposobnih i plodnih Hrvata. Tri puta, da skratim, užasnut bi taj netko provjeravao rezultat – sva tri puta uredno bi odbio dvije i pol hiljade opravdano odsutnih svećenika, biskupa i kardinala – i svaki put bi mu ispalo kako u godinu dana dvadeset pet hiljada Hrvata više umre nego što ih se napravi, a najmanje dvjesto pedeset kilometara hrvatskoga kurca tužno landara u gaćama.
Što bi se reklo, zjapi puno.
Dvjesto pedeset kilometara, gospodo, to je razdaljina između Zagreba i Zadra: golema je to, tvrda i čvrsta batina dovoljna da probije Velebit – uđi u Svetom Roku, izađi u Marunama, unutra-vani, unutra-vani, pa tako pedeset puta. I još je ostane dovoljno da se na nju nabije cjelokupna patrijarhalna Hrvatska zajedno s demografskoj strategijom temeljenom na rasplodnoj ženki kao revitalizirajućem seksualnom potencijalu.
To je, ako dosad niste shvatili, hrvatski demografski paradoks: pun kurac pičaka, a pička kurca – ja se ispričavam na rječniku – prazna kao Kordun i Lika.
