U ovih godinu dana Izrael je uspio u svojoj namjeri da lažima koje ne prestaju, uz svesrdnu medijsku, vojnu i ekonomsku pomoć svojih saveznika iz Washingtona i Bruxellesa, Gazu učini mjestom nemogućim za život.
Svijet voli slaviti ratove. Javno reći „prekinite ubijati ljude, zaustavite krvoproliće“ nije samo nepopularno, gotovo nepristojno, već, ovisi kada, gdje i s kim, i kažnjivo. Danas je opasno biti pacifist i to javno manifestirati, ustvrditi „rat je najveće zlo“ i tražiti njegovo okončanje, izlaže vas ne samo moralnom blaćenju, već vrlo lako možete ostati bez posla ili biti izloženi policijskom i sudskom progonu. U takvom je ozračju protekao i ovaj 7. listopad 2024., godišnjica oružanog napada Hamasa i pridruženih mu palestinskih militanata iz Gaze u kojem je ubijeno 1.139 Izraelaca, 3.300 ih je ranjeno, a 250 ljudi oteto je i odvedeno u zatočeništvo.
Gospodari narativa
Zapadni mainstream mediji, uključivši i propagandnu služinčad iz male Plenkovićeve Hrvatske, još jednom su taj datum i događaje tog dana proglasili za uzrok i posljedicu svega onoga što se proteklih godinu dana događalo. Nikoga nije zanimalo istražiti što se to uistinu zbilo tog fatalnog 7. listopada, a još manje što je to, godinama i desetljećima, ali i samo nekoliko dana ranije, njemu prethodilo. Gospodari narativa nisu propustili priliku da upru prstom u Palestince kao glavne krivce, beskrupulozne teroriste koji su svojim „džihadom“ pokrenuli lavinu i osvetu države Izrael koja „ima pravo na obranu“. Ma što to značilo, pravno i stvarno.
Ni konzervativne brojke (broj žrtava koje su ostale pod ruševinama sigurno je višestruko veći – američki medicinski volonteri iz Gaze u pismu predsjedniku Bidenu već sada govore o 118 tisuća mrtvih – pogotovo kad im se pribroje oni koji će umrijeti od posljedica ranjavanja, bolesti, gladi, žeđi i smrzavanja) Ministarstva zdravstva Gaze o najmanje 41.909 ubijenih i 97.303 ranjenih, od kojih su velika većina djeca i žene, kao i o 70-80 posto raseljenih od 2,3 milijuna tamošnjih predratnih stanovnika čiji su domovi sistematski pretvoreni u ruševine, nisu bili dovoljan argument da se besmisao rata i ubijanja ljudi barem u javnom prostoru stavi u prvi plan.
Heroji a ne zločinci
Baš kao ni činjenica da se požar rata već prelio na Libanon, zahvatio Iran i prijeti se proširiti ne samo regionalno već i planetarno! Rat je za medije oduvijek bio „vruća roba“ koja se unosno trži, no za razliku od većine prethodnih u ovim aktualnim, kako u Ukrajini tako i na Bliskom istoku, novinari, bolje napisano – „novinari“, ne samo da su spremno uskočili u uniformu već je svaka njihova riječ ubojita i nepogrešivo bira mete koje potom bivaju, uz ushićenje publike, uništene svom raspoloživom silom. To je isto ono novinarstvo koje još uvijek dominira na ovim našim prostorima čiji su autori spremni lagati u ime viših, domoljubnih ciljeva, pa su tako „naše žrtve“ sakrosanktne dok „njihove“ ne postoje, ili nisu vrijedne spomena.
Pogotovo ako su ih likvidirali „naši heroji“ koji ne mogu biti zločinci jer su imali pravo da se brane! Uostalom, legitimitet da u „našem“ ratu ne mogu počiniti zločine dobili su s najvišeg pravosudnog mjesta!
Obezglavljene bebe
Nitko nikada svoj rat nije imenovao agresorskim, svi su se pozivali na pravo da brane sebe ili nekog svog, jer onaj tko posjeduje narativ, posjeduje istinu, a onaj tko posjeduje istinu ima pravo ubijati druge ljude i zvati se pravednikom. Izrael je u proteklih godinu dana medijske manipulacije doveo gotovo do savršenstva, holivudski režirajući najnevjerojatnije laži o 7. listopadu kako bi od Zapada moralno, politički i vojno dobio placet za etničko čišćenje Gaze, ali i Zapadne obale.
Svoju surovu osvetu, zamišljenu i planiranu kao posljednje poglavlje genocida nad tamošnjim Palestincima, logistički su pokrenuli medijskim prekomjernim granatiranjem surovosti fabriciranih Hamasovih zločina putem servilnih medija. Laži o 40 obezglavljenih beba pronađenih u napadnutim kibucima, o nerođenoj djeci izvađenoj iz rasporenih majčinih utroba, mučenjima i sakaćenjem djece pred roditeljima, a pogotovo o masovnim silovanjima i seksualnim zlostavljanjima žena koje su u svom pohodu počinili napadači, brzinom munje našle su svoj put od neposrednih „svjedoka“ preko CNN–a, BBC–a, The New York Timesa i ostalih mainstream medija do svjetskih čelnika.
Oni su u isti glas, poput Joea Bidena, koji je još 11. listopada 2023. javno tvrdio kako je vidio fotografije dekapitiranih beba, i Anthonya Blinkena, papagajski ponavljali kako se „7. listopada dogodio najveći masakr Židova od holokausta“ iako je brojka ubijenih izraelskih civila službeno svedena na 695 nevinih ljudi.
Humane životinje
Baš kao što je u konačnici potvrđeno da je jedina beba koja je smrtno stradala u napadu Hamasa tog dana, desetomjesečna djevojčica Mila Cohen, ubijena nenamjerno, metkom, kao kolateralna žrtva u unakrsnoj razmjeni vatre. „Svjedoci“ kojima su bjelosvjetski novinari povjerovali na riječ, pokazali su se pripadnicima ultradesnih židovskih organizacija koji su i prije 7. listopada sudjelovali u oružanim progonima Palestinaca ili pak najcrnjim propagandističkim lašcima koji su dobro unovčili svoje monstruozne izmišljotine spašavajući se od bankrota.
Još je Aldous Huxley prije Velikog rata govorio kako je „jedini cilj propagande uvjeriti jednu skupinu ljudi da druga skupina ljudi nisu ljudi“. I to se dogodilo, cilj je postignut, Palestinci su dehumanizirani, ministar obrane Yoav Gallant proglasio ih je „humanim životinjama“, zapadni mediji i političari još uvijek grme o divljacima, barbarima, monstrumima… Gaza je postala rezervat za safari u kojem je otvoren lov bez ograničenja lovaca naoružanih tenkovima i avionima koji se natječu tko će se kući vratiti sa što većim brojem skalpova. Cijela ta „zabava“ praćena je masovnim, neskrivenim, frenetičnim oduševljenjem Izraelaca koji se ne ustručavaju još dodatno izrugivati mrtvim Palestincima i njihovoj djeci na društvenim mrežama.
Lažni narativ o 7. listopadu poslužio je pravim monstrumima da se sakriju iza maske pravednika čineći stravične ratne zločine sa svim obilježjima genocida nezabilježenim u povijesti čovječanstva!
Anticionizam i antisemitizam
Ne da se nitko na „demokratskom Zapadu“, tzv. baštiniku antičke kulture i filozofije, tome nije usprotivio, niti su se transformeri laži ispričali i demantirali svoje suučesništvo i izravnu krivicu za poticanje ubijanja ljudi, jednaku onoj jedinog osuđenog novinara za genocid u Ruandi, već se svako iskazivanje solidarnosti i podrške palestinskom narodu u njegovoj pravednoj borbi za svoju, od međunarodne zajednice davno im obećanu državu, tretira i sankcionira kao antisemitizam!
Europa, još uvijek pod bremenom krivice što je za Drugog svjetskog rata izručivala Židove u nacističke konc-logore smrti, ili su ih domaći kolaboracionisti, baš kao i u maloj „za dom spremnoj“ Hrvatskoj, sami likvidirali, a pogotovo Njemačka dijeli otkaze profesorima, čak i Židovima, koji javno iskazuju svoju podršku palestinskom narodu! Ništa nije bolje ni u Americi, domovini Prvog amandmana o slobodi govora i mišljenja, gdje rektori prestižnih sveučilišta zovu policiju kako bi se obračunali s vlastitim studentima koji mirno raspravljaju o tome što se događa na Bliskom istoku!
Takav institucionalni teror nije bio zamisliv niti za masovnih prosvjeda protiv rata u Vijetnamu, no moćni cionistički donatori u protivnom prijete uskraćivanjem stotina milijuna dolara kojima kontroliraju akademsku zajednicu!
Uništenje Zemlje
O tome u svom fascinantnom predavanju/eseju „Uništenje Palestine je uništenje Zemlje“ švedski profesor ljudske ekologije na Sveučilištu Lund Andreas Malm kaže:
Radim na Zapadu, u akademskoj zajednici, u odjelu proizvodnje znanja i ideja. Tamo vlada apsurdna situacija. Moguće je ignorirati ili oprostiti ili opravdati ili hvaliti genocidnu politiku Izraela, a da ništa ne riskirate, bez da budete diskvalificirani od bilo čega ili da izgubite bilo kakav ugled. Ali podupiranje otpora Palestinaca – oružanog otpora, jedine sile koja se suprotstavlja genocidu na terenu – zabranjeno je. Ja, na primjer, odbijam se složiti s ovim. Mislim da je prava sramota na Zapadu to što ljevica ne može jasno i bez dvojbe podržati palestinsku borbu za samooslobođenje. Ovo je tema za neko drugo predavanje i mnogo tekstova, ali mislim da treba reći glasno: stojimo uz otpor i ponosni smo.
Industrija smrti
Nitko se iz tog zapadnocivilizacijskog kulturnog kruga nije usudio zapitati tko je tu žrtva, a tko agresor, čak i onda kada sirove brojke govore o potpunom nesrazmjeru stradalih s izraelske i palestinske strane i kada je notorno tko to posjeduje vrhunsku vojnu tehnologiju i najmodernije oružje, uključujući i umjetnu inteligenciju, a tko pušku i pištolj. Zato je evociranje uspomena na žrtve 7. listopada pogotovo onih koji su izgubili svoje najmilije trebalo poslužiti kao povod da se rat i ubijanje nevinih ljudi i civila zaustavi i spriječi, pa ako se govorilo o „masakru koji se tog dana dogodio“, onda se nije smjelo prešutjeti niti masakr koji je potom uslijedio i koji traje i trajat će još dugo.
Podržavanje nasilja kao metode i rata kao načina rješavanja sukoba među ljudima nikada nije donijelo nikome sreće, ne samo zato što se ratno kolo sreće okreće i vraća, već i zato jer je sve stvoreno silom nakaradno i nema nikakve budućnosti.
Shoah
Ako nas je povijest uopće nečemu naučila, možda najupečatljivije na primjeru holokausta, onda je to da, koliko god ulagao, razvijao i usavršavao industriju smrti, nitko nikada nije uspio do posljednjeg istrijebiti svog „smrtnog neprijatelja“. Američki povjesničar židovskog porijekla Raul Hilberg, čije se djelo „Uništenje europskih Židova“ smatra temeljnim za istraživanje nacističkog „konačnog rješenja“, sažeo je u filmu Clauda Lanzmanna „Shoah“ ono što je kroz povijest prethodilo njemačkim konc-logorima, plinskim komorama i istrebljenju Židova:
Ne možete živjeti među nama kao Židovi, odredili su europski vjerski poglavari na početku kršćanstva, da bi svjetovni vladari koji su u srednjem vijeku došli poslije njih to pravilo, svjesni da bi se i oni koji su se preobratili mogli jednog dana ipak vratiti na židovstvo, preinačili u: „Ne možete živjeti među nama!“. No Židovi su i u progonstvu mogli biti Židovi pa su nacisti to višestoljetno natezanje odlučili završiti „konačnim rješenjem“ svodeći rečenicu na najmanju moguću mjeru: „Ne možete živjeti.“
Nakba/Katastrofa
Parafrazirajući Hilberga ovih 75 godina palestinskog pogroma mogli bismo svesti na tri datuma i tri rečenice. „Ne možete živjeti među nama kao Palestinci“, 1948. godine kada je njih 750 tisuća prognano sa svojih vjekovnih ognjišta u vječno izbjeglištvo i koji taj datum zovu Nakba, svojom katastrofom. „Ne možete živjeti među nama“ uslijedilo je 2006. godine kada je država Izrael definitivno Pojas Gaze pretvorila u najveći svjetski konc-logor na otvorenom, kako ga je nazvao i tadašnji britanski premijer David Cameron, važući svaku kaloriju hrane koja je smjela ući u Gazu prema programu tragikomično nazvanom „Dijeta izgladnjivanja plus“, u kojem plus znači onu jednu jedinu dodatnu kaloriju po glavi stanovnika koja sprečava smrt od gladi.
I sada, 7. listopada, na dan čija je godišnjica trebala svakome imalo humanom poslužiti da digne svoj glas protiv rata, ubijanja i razaranja, rečenica je spala na tri riječi: „Ne možete živjeti!“. Kako u Gazi, tako i na Zapadnoj obali, ali ni u Beirutu, ni u Libanonu, niti bilo gdje na svijetu.
Mjesto nemoguće za život
U ovih godinu dana Izrael je uspio u svojoj namjeri da lažima koje ne prestaju, uz svesrdnu medijsku, vojnu i ekonomsku pomoć svojih saveznika iz Washingtona i Bruxellesa, Gazu učini mjestom nemogućim za život. Samo za uklanjanje desetina milijuna tona ruševina potrebno je, procjenjuje se, između 10 i 15 godina. Ono što je država aparthejda namijenila Palestincima, otiđi i spasi se ili ostani pa umri od gladi, žeđi, bolesti ili smrzavanja, ako već svaki naš metak i svaka naša bomba ne pogađa, došlo je na korak do ostvarenja.
No ta pobjeda, koja se bučno proslavlja vatrometom bombi kojima bi Beirut trebao postati nova Gaza, a nakon toga i Iran, varljiva je i podsjeća na bumerang koji je došao do svog cilja i vraća se onom koji ga je bacio. Jer, Hamas nije poražen u Gazi, uostalom već je netko rekao da je Hamas ideologija, a ideologiju ne mogu uništiti bombe i razaranja. Hezbollah je možda obezglavljen likvidacijama njegovih čelnika, ali Izrael se još uvijek ne usuđuje izvesti kopnenu invaziju zadovoljavajući se udarima na daljinu koje mu omogućuju tehnološke prednosti i njegovi saveznici opskrbljujući ga sofisticiranim oružjima.
Iran je pokazao da njegov raketni potencijal, a nije sav upotrijebljen, itekako može ratne posljedice prenijeti i na teritorij države Izrael, kako na vojne, tako i na civilne ciljeve.
Bešćutnost genocida
Genocid u Gazi cijelom svijetu je dao lekciju o bešćutnosti, sve manje je onih lakovjernih koji će povjerovati kako je na Palestincima isključiva krivnja za vlastito istrebljenje. Izrael u svijetu ima sve manje simpatija za ono što čini unatoč financijskom posjedovanju zapadnih medija kojima ljudi sve manje vjeruju i okreću se onim alternativnim gdje mogu naći kontekst ovih presudnih povijesnih zbivanja.
A Palestinci, nesumnjivo najveće žrtve prije i poslije 7. listopada 2023. godine, satjerani su pred zid svjesni da su prevareni obećanjem o vlastitoj državi, ljudski desetkovani, uvaljani u dugogodišnji jad i bijedu, što će ih samo gurnuti dublje prema teroru kao jedinom oružju koje im je preostalo da se obrane od genocida. Izraelski povjesničar Ilan Pappe koji, kao i mnogi intelektualci židovskog podrijetla, poput Noama Chomskog, Normana Finkelsteina, Gabora Matea, Maxa Blumenthala i drugih, činjenično raspravlja o palestinskom pitanju, u svojoj knjizi „Etničko čišćenje Palestine“ navješćuje:
Palestinci nikada ne mogu biti dio cionističke države i prostora i nastavit će se boriti – i, nadamo se da će njihova borba biti mirna i uspješna. Ako ne, bit će očajnički osvetoljubivi i, poput vjetra, sve će povući u ogromnu vječnu pješčanu oluju koja će bjesnjeti ne samo kroz arapski i muslimanski svijet, već i unutar Britanije i SAD, sila koje svaka sa svoje strane, hrani oluju koja prijeti da će nas sve uništiti.
Baš kao što to kaže Chris Hedges u svojoj knjizi „Rat je najveće zlo“, „rat nije nastavak politike drugim sredstvima, on je demonska sila“.
A s demonima nikada ne znaš kada će i koga napasti. Oni samo čekaju neki svoj 7. listopad, koji može već sutra osvanuti, da krenu u akciju smrti.
