Umjesto da im pokažemo ekipu Mate Rimca, za kojim je poludjelo pola svijeta, Teslu, tim za transplantacije, sveučilište, biblioteke, staru umjetnost i novi dizajn, mi smo im pokazali štandove s kobasicama i špekom i suvenirima od komušine, a u Osijeku su pred njih izletjele šokice u čipkastim suknjama i s dukatima na prsima
Kad kruzeri s turistima pristanu na Djevičanskim otocima, na dokovima Belizea ili Costa Rice, dočekuju ih skupine siromašnog domaćeg stanovništva koje im, u svojoj šarenoj odjeći, nakićenoj obojenim perjem i školjkama, zaplešu i zapjevaju uz pljeskanje i udaranje u čegrtaljke. Slikovit je to prizor, ali otužan.
S tim veselim ljudima slikaju se kao s tropskom papigom u zoološkom vrtu. Dobro ako će ih te fotografije uvijek podsjećati kako su blagoslovljeni što ne moraju tancati i podvriskivati pred puno sretnijim izdancima čovječanstva ne bi li im razgaljeni donosioci BDP-a tutnuli u ruke par dolara iz džepića svojih havajskih košulja.
E, pa tako smo mi dočekali princa Charlesa i Camillu, čiji je posjet Hrvatskoj u sklopu turneje po državama zapadnog Balkana, kako ga je najavilo britansko veleposlanstvo, ovdje izazvao totalnu mobilizaciju. Upravo da te bude sram. Umjesto da im pokažemo ekipu Mate Rimca, za kojim je poludjelo pola svijeta, Teslu, tim za transplantacije, sveučilište, biblioteke, staru umjetnost i novi dizajn, mi smo im pokazali štandove s kobasicama i špekom i suvenirima od komušine, a u Osijeku su pred njih izletjele šokice u čipkastim suknjama i s dukatima na prsima.
Dok se ovdje donosi prijelomni proračun, a svijet eksplodira od kriza, revolucija i nasilja, HTV posvećuje uprizorenju princa u našoj domaji cijelih prvih deset minuta glavnog Dnevnika, opisujući otprilike čak i to kojom su nogom koraknuli prema crvenom tepihu. Na jednoj drugoj televiziji Camillu ekstatično nazivaju »budućom kraljicom« iako ona nikad neće postati kraljica, nego, eventualno, kraljeva supruga.
Na svečanom domjenku u organizaciji državnog vrha poslužuju im škotskog lososa kojim, kao što je poznato, obiluju sve hrvatske rijeke. A u Slavoniji su svi nevjerojatno ponosni što je kraljevski par poželio da im se na vašaru, za dvjesto kuna, kupe dva mužara. Od bračkoga kamena.
Naš snishodljivi mentalitet pomolio se i u službenom dijelu. Pred Banskim dvorima premijerova supruga izražava dobrodošlicu podaničkim kniksom iliti klecanjem pred princom i vojvotkinjom, kao kakva ponizna službenica dekorativne britanske krune, a ne pratnja državniku jedne građanske republike u sastavu EU-a.
A onda se domaća javnost danima bombardira još i malograđanskim opaskama o tome je li se predsjednica Grabar-Kitarović dovoljno nobl odjenula za goste iz Buckinghamske palače, je li njezin ogrtač bio prikladan i je li taj stil uopće prihvatljiv za domaćinstvo plavoj krvi. Stvarno ponekad rasuđujemo kao urođenici, nije tema što je šefica države rekla i učinila, nego dopušta li modna etiketa njezinu roza haljinu.
Sve to skupa ide iz sirovosti, kompleksa manje vrijednosti, podaničkog nerva, što li? A kako su se tek navodni hrvatski stručnjaci za rojalistički protokol okomili na uzvanicu Zrinku Cvitešić koja je prije dvije godine, upravo u Londonu, pod prozorima princa Charlesa, ovjenčana nagradom »Laurence Olivier«. Na prijem je, naime, zamislite kakav užas nad užasima, mlada glumica došla u haljini bez rukava. Pa gdje joj je sako, pitaju turpije u nevjerici.
A zapravo je potrebno pitati: gdje je nama pamet?
novilist
