Nedavno sam u središtu Zagreba, nakon što neko vrijeme nismo komunicirali, sreo Ivu Josipovića. Pristojno smo se pozdravili i razišli.
Ako je imao kakav komentar mojeg novinarskog rada na istraživanju Afere Hypo, bilo bi najmanje ljudski pristojno i intelektualno pošteno da je to rekao, kad smo se već susreli. Ali, to onda ne bi bio Ivo Josipović. Jer, u nedostatku suvislih argumenata, bivši će predsjednik radije tračerski komentirati neke stvari iza leđa, nego ih polemički raspraviti u dijalogu i suprotstavljanju argumenata. Naime, jučer sam doznao kako me iza leđa Josipović komentira svojim paušalnim tvrdnjama da „ono što Margetić tvrdi o Aferi Hypo nije točno“ i kako „za ono što Margetić tvrdi nema nikakvih dokaza“, iako je taj bivši stanovnik Predsjedničkih dvora itekako svjestan neistinitosti svojih tvrdnji.
Kako nemam više potrebe, niti ikakvih razloga biti pristojan sa Josipovićem, reći ću javno – Ivo Josipović licemjerno, kalkulantski, politikantski, prevarantski – laže! I zna da laže. A obzirom da svoje laži nema čime argumentirati, nije toliko drzak lažljivac da mi laže u lice, ali je dovoljno licemjeran da kao sitni politički šibicar i ulični prevarant – laže iza leđa. To je negdje i prava slika Josipovićevog karaktera. Barem kao političara, što mi je nedavno potvrdilo u privatnim razgovorima i više njegovih bivših bliskih suradnika i savjetnika, koji su mi pred više svjedoka „nadugo i naširoko“ pričali svoje slične anegdote s bivšim predsjednikom, i kako je na sličan način postupao i prema svojim suradnicima spletkareći im iza leđa, igranjem sitnih, ali prljavih igrica na kojima je počivalo funkcioniranje njegovog predsjedničkog kabineta. (Povuče li me Josipović za moj pogani novinarski jezik, vrlo ću rado opisati i napisati detalje tih razgovora s „njegovim ljudima“, a i navesti ime svjedoka koji je sa mnom bio na takvim razgovorima.)
S Josipovićem kao šefom države prvi put sam se službeno sastao 18. listopada 2010. godine, u poslijepodnevnim satima, kada smo se zadržali u dužem razgovoru na temu Afere Hypo, te sam mu tom prilikom vrlo detaljno izložio najveći dio dokaza o tokovima novca preko tajnih računa i u operacijama pranja novca preko Hypo Alpe Adria Grupe u Austriji i Hrvatskoj. Tada sam Josipoviću pripremio i zbirku dokumenata koji su dokazali navode iz mojih novinarskih istraživanja, a upoznao sam ga i sa detaljima moje suradnje s istražnim i pravosudnim institucijama izvan Hrvatske, u zemljama u kojima su se vodile istrage o pojedinim segmentima Afere Hypo. Dakle, zašto Josipović sada laže, kao što je lagao i u drugim sličnim slučajevima, ne znam. Svoju političku računicu za prodavanje takve predsjedničke magle zna samo Ivo, pa neka to javno i objasni. Nakon tog prvog sastanka, s Josipovićem sam se susreo i tijekom pripreme Inicijative za Zakon o zaštiti prijavitelja korupcije, koju je inicijativu Josipović prihvatio upravo na prijedlog grupe „zviždača“ i novinara, u čijem sam radu i osobno sudjelovao.
Tako sam se u tom svojstvu ponovno sastao s Josipovićem 20. ožujka 2012. godine, kada je i službeno priopćenjem podržao našu antikorupcijsku inicijativu. Doduše, već tada su počele Josipovićeve prljave političke i propagandne igre. U priopćenju iz Ureda Predsjednika imenovani su svi sudionici sastanka osim – mene. Moje je ime, eto, slučajno ispalo, da se Josipović prigodno ne bi morao opravdavati mnogim korumpiranim lobijima zašto je podržao inicijativu čiji sam jedan od istaknutijih predlagatelja. Još mi je nešto ostalo u memoriji sa tih susreta zviždača s bivšim predsjednikom. Od više ljudi Josipović je privatno tražio da mu dostavljaju materijale protiv Milanovića, ako dođu u posjed takvih dokumenata. Gotovo istu rečenicu ponovio je mnogima od nas. „Ako imate nešto za Milanovića donesite to direktno meni na ruke“, zatražio je Josipović od više zviždača.
Doduše, netočno je da po pitanju Afere Hypo Ivo Josipović nije poduzeo baš ništa. U studenom 2012 godine, dakle iste godine nakon što se intenzivno sastajao i dopisivao sa zviždačima i novinarima, Josipović je u svojoj državnoj delegaciji tijekom posjeta Kataru poveo i delegaciju Hypo Grupe u Hrvatskoj i inkriminiranog Markusa Ferstla, za kojeg je već tada Josipović jako dobro znao da je Ferstl jedan od umiješanih u pranje novca, organizirani kriminal i korupciju u Aferi Hypo. Usprkos tome, Ferstl se našao na listi Josipovićevih povlaštenih bankara. Kako se kasnije pokazalo, od svega je profitirala barem Josipovićeva rodbina, jer je najmanje jedan od članova Josipovićeve rodbine zaposlen na visokopozicioniranom radnom mjestu u Hypo Grupi (podaci su mi poznati, ali ih poštujući privatnost umiješanih za sada neću iznositi, no bude li potrebno, vrlo rado ću to učiniti na inzistiranje Ive Josipovića). Ovo već barem djelomično objašnjava Josipovićevu potrebu da objasni nedavno svojim sugovornicima da informacije o Aferi Hypo „nisu točne“ i da za takve informacije „nema dokaza“.
Treći primjer ovakvog njegovog ponašanja je otkazani sastanak Josipovića sa predstavnicima Antikorupcijske lige, koji je bio dogovoren za 14. ožujka 2014. godine, o čemu postoji kao dokaz sms prepiska sa Josipovićem kao i prepiska elektronskom poštom sa njegovom tadašnjom šeficom kabineta Danicom Juričić, koja mi je mailom od 9. ožujka 2014. godine, u 18.31 sati, potvrdila kako je termin sastanka s predsjednikom 14. ožujka u 15.30 sati. Iako je sastanak već bio dogovoren, a sudionici sastanka su boravili u Hrvatskoj iz više država u regiji samo zbog toga što su čekali na sastanak s Josipovićem, 12. ožujka 2014. u 19.35 sati, izvjesni Tomislav Lacović službenim me mailom obavijestio kako se sastanak otkazuje „do daljnjega“. Zašto je Josipović tako naprasno otkazao prijem članova Antikorupcijske lige?
Odgovor je, zapravo, vrlo jednostavan. Kao članove delegacije najavili smo i aktiviste iz Srbije, iz Vojvodine, koji su Josipoviću trebali predstaviti dokaze o tomu kako Ivica Todorić, te drugi hrvatski tajkuni, uz pomoć Hypo Grupe pljačkaju zemljišta i poduzeća po Vojvodini, za što smo bivšem predsjedniku pripremili cijelu zbirku dokumenata. Kada je Josipović saznao za te naše namjere, jednostavno je na ovakav huljski način otkazao ovaj sastanak, kako se niti slučajno ne bi zamjerio tranzicijskim tajkunima u Hrvatskoj, koji su svoja tranzicijska poslovna carstva izgradili na pretvorbeno privatizacijskoj pljački i ratnom profiterstvu. Zanimljivo ili ne, među Josipovićevim donatorima u prvoj kampanji ostao je kontroverzan slučaj Roberta Ježića, dok je u prošloj kampanji Josipovića financirao ništa manje poznati akter Afere Hypo, čiji se sumnjivi krediti nalaze na dokumentima s kojima sam upoznao Josipovića, a to je bivši medijski tajkun i partner Ivice Todorića i odbjeglog Miroslava Kutle, ali i drugih likova kriminalnog nadzemlja i podzemlja - Nino Pavić, navodno propali bivši vlasnik EPH.
Iz svih ovih razloga, a i nekih kojima za sada nisam želio opterećivati niti ovaj tekst niti javnost, Josipoviću bi bilo bolje da šuti o Aferi Hypo, ili ako baš želi lagati o tome kako o mojim tvrdnjama i istraživanjima nema dokaza, pozivam ga na javno sučeljavanje, bilo kada i bilo gdje, pred bilo kojim medijem, da mi argumentima i dokazima potkrijepi takve svoje verbalne akrobacije, kojima me iza leđa, jeftino poput ostarjele političke prostitutke pokušava diskreditirati. Ivo, idemo razgovarati dokazima i argumentima, a ne tvojim uobičajenim, izaleđnim, huljskim diskvalifikacijama, koje su bile, a očito i ostale tvoj jedini model funkcioniranja u politici i javnom životu. Sve se svodi na vrlo jednostavnu priču – imaš li muda za javno sučeljavanje dokazima ili nemaš. Ako nemaš, onda ne laprdaj gluposti i ne povlači me za moj pogani novinarski jezik. Za razliku od tebe, sve izgovoreno ili napisano barem mogu dokazati. Kao što bi bilo zanimljivo u javnom sučeljavanju vidjeti i razotkriti tvoje motive prikrivanja Afere Hypo i pružanja političke zaštite onima koji su među glavnim akterima u tom korupcijsko – kriminalnom skandalu.
seebiz
