Narativni okidač pripada vremenu koje je prethodilo aktualnoj radnji filma. Djevojka biva silovana i ubijena na povratku s izlaska u američkoj zabiti, koju u djelu predstavlja fiktivni grad Ebbing u saveznoj državi Missouri. Njezina majka Mildred (Frances McDormand) ogorčena je (ne)djelovanjem i (ne)poduzetnošću policije te se odlučuje na diverziju. Nadomak svog imanja zakupljuje tri zaboravljena i derutna billboarda kako bi postavila plakate s jasnim političkim i društvenim porukama upućenima javnosti i svojim sumještanima, a tiču se lokalnoga šerifa i njegovih djelatnika. Hrabra građanka smatra da se više bave zlostavljanjem afroameričkoga stanovništva nego pokušajem da riješe slučaj ubojstva i silovanja. Postavljanje plakata stoga rezultira nizom problemskih situacija koje bivaju povodom za postuliranje humorne društvene freske.
Britanski redatelj Martin McDonagh naraciju gradi na triku - događaj koji uvjetuje njezino zaplitanje i odvijanje dogodio se, kako sam naveo, prije nego je započela u filmu, no kao svojevrsni prvobitni trenutak uvjetuje njezino daljnje kretanje te odnose među protagonistima. On pak počiva na problematici društvene transgresije. Počinjen je zločin, brutalizirana je nevina djevojka čija obitelj pati, dok policija neprestano tapka na mjestu. Prema ovom nahođenju, razrješenje zločina trebalo bi biti predmet žudnje naracije, ali i samih gledatelja. Otkrivanje identiteta počinitelja te njegovo kažnjavanje eventualno bi uspostavilo narušeni red, priča bi bila zaokružena, gledatelj bi mogao odahnuti, a moralno-etički poredak bio bi očuvan, a time i vjera u racionalan poredak te institucije civiliziranoga društva.
Cjelina vješto počiva na izigravanju očekivanja naivnoga gledatelja, kao i propitivanju vjere u racionalan poredak te društvene institucije, premda dijelom ostvarenje ističe potrebu za mogućnošću ostvarivanja međuljudske empatije i solidarnosti. Najproblematičniji dijelovi inače vrlo solidnoga filma upravo otpadaju na one dionice u kojima redatelj i scenarist pokušava koketirati s trilerskim obrascima, obratima te naznačavanjem potencijalnog sumnjivca, kao u sceni kada nepoznati čovjek ulazi u suvenirnicu u kojoj Mildred radi te je provocira, a potom i njegovo hvalisanje o ubojstvu u mjesnoj birtiji čuje Dixon (odličan Sam Rockwell) kojemu je ta priča povod za pokušaj iskupljenja. Ovaj je narativni rukavac ponešto nespretno postavljen jer u konačnici ne vodi nikuda, a redatelj ga koristi da bi pomalo ubrzano naznačio psihološke i svjetonazorske preobrazbe likova. Posrijedi su sitnije nespretnosti koje su, čini se, rezultat nastojanja da se priča ujednači s njezinom moralnom agendom.
Dok se poigrava s gledateljevim očekivanjima, djelo kao predmet interesa ističe sasvim drugačiju problematiku društvene i humane naravi, jer Tri plakata ne propituju samo aktualnu i važnu socijalnu problematiku nego pokušavaju razmotriti i različite aspekte ljudske prirode. Stoga je McDonaghu više stalo do seciranja specifičnog okruženja te portretiranja likova i njihovih međusobnih odnosa, nego što je naglasak stavljen na samu radnju. Slično prethodnim mu ostvarenjima In Bruges (2008) i Seven Psychopaths (2011), redatelj povezuje pseudokriminalistički kontekst s dramskim i napose komediografskim elementima. Njegov humor vrlo je specifičan, izrazito verbalno orijentiran te počiva na ismijavanju često karikiranih i blago hiperboliziranih ljudskih mana te etički upitnih načina ponašanja. Humor je ujedno način da se lakše podnese često tegobna stvarnost. McDonagh ozbiljnu i aktualnu društvenu problematiku poput rasizma, (auto)homofobije ili malograđanštine zaogrće u humorno ruho, često farsičnih i apsurdističkih akcenata, koje prožima s realistički intoniranim okvirom te blagom kritikom političke korektnosti.
Dinamična dijaloška komunikacija među protagonistima upečatljivo je postavljena. Redatelj dobro strukturira cjelinu te se voli poigravati promjenama registara - u rasponu od komičnih, preko tragičnih, zatim lirski intoniranih te eksplicitno nasilnih. Često se javlja kontrast između lirski evociranih, gotovo idilično postavljenih pejzaža te naravi života i međuljudskih odnosa u gradiću.
Kao prostor odvijanja priče nije slučajno odabran srednji zapad, konkretnije Missouri, smješten u srcu Sjedinjenih Američkih Država, čime se upućuje na pravi i tradicionalni američki duh. Osvajanje i naseljavanje srednjega zapada predstavljalo je značajan događaj za gospodarski i društveni razvoj ove države, međutim danas središte SAD-a - barem ono ruralno, budi konotacije na društveni, kulturni i politički konzervativizam te nastojanje da se živi prema nacionalnim mitologijama koje nemaju opravdanja u stvarnosti i suvremenosti. Missouri također graniči s američkim jugom, nekadašnjim robovlasničkim predjelom koji se do danas nije riješio rasističkih pobuda, pa je rasni kontekst izrazito utkan u film kao jedan od elemenata njegove aktualnosti.
Majka (Sandy Martin) rasističkog policajca Dixona objašnjava sinu da novi ravnatelj policije, koji ga je otpustio, ne može biti Afroamerikanac jer to je ipak jug, a on joj odgovara da se stari jug promijenio. Majka mu na to replicira da se jug „nažalost“ promijenio. Dixonov odnos s majkom, gledan u rasnom kontekstu, vrlo je simptomatičan. Posrijedi je čvrsta, prededipski intonirana relacija, psihoanalitički gledano vrlo opasna, jer majka se ponaša kao majka-krokodil koja onemogućuje separaciju i individualizaciju sina, ali ujedno upućuje i na anakroni kompleks južnjačke prošlosti i časti. Dixon je posebice zanimljiv karakter jer s jedne strane živi u prededipskom odnosu s majkom, a s druge stane potiskuje svoju (homo)seksualnost te naklonost prema šerifu Willoughbyju (Woody Harrelson), koju sublimira kroz nasilno i mačističko ponašanje zajamčeno njegovom profesijom. Njegova rascijepljenost simbolički upućuje na sraz i raskol između starog i novog, tradicije i napretka, zastarjelih društvenih mitova te potrebe za prihvaćanjem društvenih i kulturnih promjena. Dixon tako ne shvaća da je on u Missouriju u istom položaju drugosti i marginaliziranosti kao Afroamerikanci na kojima se iživljava.
Komična društvena freska ruralnoga srednjega zapada nadopunjena je nizom upečatljivih mjesnih karaktera, koji ocrtavaju specifičnu kulturnu i društvenu klimu: u načelu korektan dobar šerif Willoughby koji čini kompromise, nasilan suprug i njegova trofejna mlada djevojka, buntovna kći i sin autsajder, licemjerni svećenik, opsesivna majka. U toj galeriji provincijskih tipova posebice se izdvaja Mildred, u izvrsnoj glumačkoj kreaciji Frances McDormand, kao energična i nabrijana žena koja odlučuje reći svima ono što ih slijedi, ali nailazi na otpor u sredini u kojoj svi svakoga znaju te se povode za malograđanskom floskulom „ne talasaj“. Kompleks malograđanštine ponajbolje je dočaran njezinom bespoštednom konfrontacijom sa svećenikom, koji je odlučuje posjetiti kako bi je podsjetio te apelirao na njezine dužnosti i obveze prema zajednici. Fiktivni gradić Ebbing tako jednim dijelom možemo pojmiti i kao metonim ruralnih predjela Sjedinjenih Država. Taj je društveni aspekt prožet s psihološkim te progovara o ljutnji i frustriranosti, njihovim nuspojavama te mržnji koja generira nove mržnje, pa Mildred i Dixon prolaze višeslojan proces preobrazbe tijekom kojeg pratimo kanaliziranje njihovih negativnih emocija.
filmovi
Britanski redatelj Martin McDonagh naraciju gradi na triku - događaj koji uvjetuje njezino zaplitanje i odvijanje dogodio se, kako sam naveo, prije nego je započela u filmu, no kao svojevrsni prvobitni trenutak uvjetuje njezino daljnje kretanje te odnose među protagonistima. On pak počiva na problematici društvene transgresije. Počinjen je zločin, brutalizirana je nevina djevojka čija obitelj pati, dok policija neprestano tapka na mjestu. Prema ovom nahođenju, razrješenje zločina trebalo bi biti predmet žudnje naracije, ali i samih gledatelja. Otkrivanje identiteta počinitelja te njegovo kažnjavanje eventualno bi uspostavilo narušeni red, priča bi bila zaokružena, gledatelj bi mogao odahnuti, a moralno-etički poredak bio bi očuvan, a time i vjera u racionalan poredak te institucije civiliziranoga društva.
Cjelina vješto počiva na izigravanju očekivanja naivnoga gledatelja, kao i propitivanju vjere u racionalan poredak te društvene institucije, premda dijelom ostvarenje ističe potrebu za mogućnošću ostvarivanja međuljudske empatije i solidarnosti. Najproblematičniji dijelovi inače vrlo solidnoga filma upravo otpadaju na one dionice u kojima redatelj i scenarist pokušava koketirati s trilerskim obrascima, obratima te naznačavanjem potencijalnog sumnjivca, kao u sceni kada nepoznati čovjek ulazi u suvenirnicu u kojoj Mildred radi te je provocira, a potom i njegovo hvalisanje o ubojstvu u mjesnoj birtiji čuje Dixon (odličan Sam Rockwell) kojemu je ta priča povod za pokušaj iskupljenja. Ovaj je narativni rukavac ponešto nespretno postavljen jer u konačnici ne vodi nikuda, a redatelj ga koristi da bi pomalo ubrzano naznačio psihološke i svjetonazorske preobrazbe likova. Posrijedi su sitnije nespretnosti koje su, čini se, rezultat nastojanja da se priča ujednači s njezinom moralnom agendom.
Dok se poigrava s gledateljevim očekivanjima, djelo kao predmet interesa ističe sasvim drugačiju problematiku društvene i humane naravi, jer Tri plakata ne propituju samo aktualnu i važnu socijalnu problematiku nego pokušavaju razmotriti i različite aspekte ljudske prirode. Stoga je McDonaghu više stalo do seciranja specifičnog okruženja te portretiranja likova i njihovih međusobnih odnosa, nego što je naglasak stavljen na samu radnju. Slično prethodnim mu ostvarenjima In Bruges (2008) i Seven Psychopaths (2011), redatelj povezuje pseudokriminalistički kontekst s dramskim i napose komediografskim elementima. Njegov humor vrlo je specifičan, izrazito verbalno orijentiran te počiva na ismijavanju često karikiranih i blago hiperboliziranih ljudskih mana te etički upitnih načina ponašanja. Humor je ujedno način da se lakše podnese često tegobna stvarnost. McDonagh ozbiljnu i aktualnu društvenu problematiku poput rasizma, (auto)homofobije ili malograđanštine zaogrće u humorno ruho, često farsičnih i apsurdističkih akcenata, koje prožima s realistički intoniranim okvirom te blagom kritikom političke korektnosti.
Dinamična dijaloška komunikacija među protagonistima upečatljivo je postavljena. Redatelj dobro strukturira cjelinu te se voli poigravati promjenama registara - u rasponu od komičnih, preko tragičnih, zatim lirski intoniranih te eksplicitno nasilnih. Često se javlja kontrast između lirski evociranih, gotovo idilično postavljenih pejzaža te naravi života i međuljudskih odnosa u gradiću.
Kao prostor odvijanja priče nije slučajno odabran srednji zapad, konkretnije Missouri, smješten u srcu Sjedinjenih Američkih Država, čime se upućuje na pravi i tradicionalni američki duh. Osvajanje i naseljavanje srednjega zapada predstavljalo je značajan događaj za gospodarski i društveni razvoj ove države, međutim danas središte SAD-a - barem ono ruralno, budi konotacije na društveni, kulturni i politički konzervativizam te nastojanje da se živi prema nacionalnim mitologijama koje nemaju opravdanja u stvarnosti i suvremenosti. Missouri također graniči s američkim jugom, nekadašnjim robovlasničkim predjelom koji se do danas nije riješio rasističkih pobuda, pa je rasni kontekst izrazito utkan u film kao jedan od elemenata njegove aktualnosti.
Majka (Sandy Martin) rasističkog policajca Dixona objašnjava sinu da novi ravnatelj policije, koji ga je otpustio, ne može biti Afroamerikanac jer to je ipak jug, a on joj odgovara da se stari jug promijenio. Majka mu na to replicira da se jug „nažalost“ promijenio. Dixonov odnos s majkom, gledan u rasnom kontekstu, vrlo je simptomatičan. Posrijedi je čvrsta, prededipski intonirana relacija, psihoanalitički gledano vrlo opasna, jer majka se ponaša kao majka-krokodil koja onemogućuje separaciju i individualizaciju sina, ali ujedno upućuje i na anakroni kompleks južnjačke prošlosti i časti. Dixon je posebice zanimljiv karakter jer s jedne strane živi u prededipskom odnosu s majkom, a s druge stane potiskuje svoju (homo)seksualnost te naklonost prema šerifu Willoughbyju (Woody Harrelson), koju sublimira kroz nasilno i mačističko ponašanje zajamčeno njegovom profesijom. Njegova rascijepljenost simbolički upućuje na sraz i raskol između starog i novog, tradicije i napretka, zastarjelih društvenih mitova te potrebe za prihvaćanjem društvenih i kulturnih promjena. Dixon tako ne shvaća da je on u Missouriju u istom položaju drugosti i marginaliziranosti kao Afroamerikanci na kojima se iživljava.
Komična društvena freska ruralnoga srednjega zapada nadopunjena je nizom upečatljivih mjesnih karaktera, koji ocrtavaju specifičnu kulturnu i društvenu klimu: u načelu korektan dobar šerif Willoughby koji čini kompromise, nasilan suprug i njegova trofejna mlada djevojka, buntovna kći i sin autsajder, licemjerni svećenik, opsesivna majka. U toj galeriji provincijskih tipova posebice se izdvaja Mildred, u izvrsnoj glumačkoj kreaciji Frances McDormand, kao energična i nabrijana žena koja odlučuje reći svima ono što ih slijedi, ali nailazi na otpor u sredini u kojoj svi svakoga znaju te se povode za malograđanskom floskulom „ne talasaj“. Kompleks malograđanštine ponajbolje je dočaran njezinom bespoštednom konfrontacijom sa svećenikom, koji je odlučuje posjetiti kako bi je podsjetio te apelirao na njezine dužnosti i obveze prema zajednici. Fiktivni gradić Ebbing tako jednim dijelom možemo pojmiti i kao metonim ruralnih predjela Sjedinjenih Država. Taj je društveni aspekt prožet s psihološkim te progovara o ljutnji i frustriranosti, njihovim nuspojavama te mržnji koja generira nove mržnje, pa Mildred i Dixon prolaze višeslojan proces preobrazbe tijekom kojeg pratimo kanaliziranje njihovih negativnih emocija.
filmovi
