Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, umro je drug Tito, izvijestio je Miroslav Lilić 4. svibnja 1980. godine gledatelje ondašnje Televizije Zagreb.
Danas, 37 godina kasnije, radnička klasa i radni ljudi su nebitni, nitko im se ne obraća, nikoga nije briga za njihove probleme, zato i odlaze u raznorazne Irske, Njemačke ili Australije u potrazi za boljim životom. Danas, 37 godina kasnije, opet je glavna vijest da je umro drug Tito.
Doduše, ovaj put alegorijski. Jedan od posljednjih tragova njegova postojanja izbrisan je s karte glavnoga grada jedne od država nastalih raspadom Titova životnog djela, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Trg na kojem je smješteno zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište više ne nosi ime maršala Tita. Odsad će se, puno prikladnije, zvati Trg Republike Hrvatske. Jer znamo da je to, uz dužno poštovanje prema nezaposlenosti, zdravstvu, školstvu, požarima, pa čak i guzici Lidije Bačić, ipak bilo najvažnije pitanje u Lijepoj našoj.
Pokrenuto je prilikom koalicijskog pregovaranja nakon lokalnih izbora. Jer naravno, kad se treba dogovarati tko će s kim na vlast, kad se traže partneri što sličnijih društveno-političkih pogleda na svijet, kad je imperativ opaliti šamarčinu staroj vlasti i pokazati narodu praktičnim rješenjima da se može živjeti bolje, prvo treba riješiti goruće pitanje preimenovanja jednoga trga koji nosi ime nepodobnog zlikovca.
Druže Tito, mi ti se kunemo da nikad više nećeš imati ulicu, aveniju, bulevar, šetalište, pa ni zabačeni ćorsokak, a kamoli trg u Lijepoj našoj, koja je deset godina nakon tvoje smrti jedva dočekala da krvlju desetaka tisuća ljudi plati izlazak iz tvoje sotonističko-komunističke tvorevine.
Druže Tito, ljubičice bijela, za te ne zna omladina cijela. To je nedavno pokazala i naša anketa baš na trgu koji je do danas nosio tvoje ime. Današnji klinci pojma nemaju tko si bio. Dobar ili zao? Heroj ili zločinac? Predsjednik ili kralj? Bravar ili soboslikar? Niti su ih o tebi učili, niti ih je briga.
Mi, nešto stariji, osamdesetih godina prošlog stoljeća ustajali smo svake godine tog 4. svibnja u školskim klupama dok bi se glasno čula sirena koja je obilježavala obljetnicu tvoje smrti. Taj je događaj bio zamišljen kao minuta šutnje, ali u pravilu je minuta prolazila u smijuljenju i jednostavnom uživanju u kratkom, ali slatkom prekidu nastave. Ruku na srce, ni nas nije bilo previše briga, ali barem smo dobro znali tko si bio i što si radio, imali smo nekakvo znanje koje ćemo iskoristiti da donesemo vlastito mišljenje o tvojem liku i djelu. Pa makar bilo pogrešno, barem smo ga imali.
Tvoje Jugoslavije već odavno nema. Sad ponosno naglas možemo reći da smo Hrvati i ponosno zaplivati u govnima kojima su nas natovarili tvoji nasljednici. To je jedna opcija. Druga je da ponosno naglas možemo reći da smo Hrvati, ali ne baciti se u ta govna, nego se lijepo odseliti u Irsku, a u Hrvatsku se vraćati samo ljeti kao turisti, koji su toliko oduševljeni svojim dvotjednim boravkom na jadranskim plažama da bi se najradije tu zauvijek doselili.
I to ti je slika današnje Hrvatske. Izvana prekrasna, iznutra trula.
Ali, nemaj straha. Sad kad smo se riješili tvog trga, sve će krenuti nabolje. Jasno je da je baš Trg maršala Tita bio najveća prepreka prosperitetu hrvatskog naroda. Kad stotine tisuća Hrvata strateški raspoređenih po svim kontinentima zemaljske kugle čuju da zagrebački HNK gordo stoji na Trgu Republike Hrvatske, bit će im jasno da su se stvari pokrenule, da je došlo vrijeme da ostave novi život i vrate se u svoju jedinu domovinu jer se u njoj počinju stvarati uvjeti za normalan i ugodan život.
Crne površine pregažene vatrenom stihijom ponovno će pozelenjeti, štoviše, izrasti će drveće koje umjesto jabuka daje novac, koji ćemo iskoristiti za smanjivanje vanjskog duga, razvoj školstva, zdravstva, prometnica, punjenje proračuna za mirovine, a samo ono što ostane ćemo potrošiti na portrete dopredsjednika Sabora ili referendume o sadržajima nečijih maternica. Sad kad više nema tvog trga, u Hrvatskoj će sve biti super.
Kunemo ti se.
100posto
Danas, 37 godina kasnije, radnička klasa i radni ljudi su nebitni, nitko im se ne obraća, nikoga nije briga za njihove probleme, zato i odlaze u raznorazne Irske, Njemačke ili Australije u potrazi za boljim životom. Danas, 37 godina kasnije, opet je glavna vijest da je umro drug Tito.
Doduše, ovaj put alegorijski. Jedan od posljednjih tragova njegova postojanja izbrisan je s karte glavnoga grada jedne od država nastalih raspadom Titova životnog djela, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Važnije od školstva, požara i Lidijine guzice
Trg na kojem je smješteno zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište više ne nosi ime maršala Tita. Odsad će se, puno prikladnije, zvati Trg Republike Hrvatske. Jer znamo da je to, uz dužno poštovanje prema nezaposlenosti, zdravstvu, školstvu, požarima, pa čak i guzici Lidije Bačić, ipak bilo najvažnije pitanje u Lijepoj našoj.
Pokrenuto je prilikom koalicijskog pregovaranja nakon lokalnih izbora. Jer naravno, kad se treba dogovarati tko će s kim na vlast, kad se traže partneri što sličnijih društveno-političkih pogleda na svijet, kad je imperativ opaliti šamarčinu staroj vlasti i pokazati narodu praktičnim rješenjima da se može živjeti bolje, prvo treba riješiti goruće pitanje preimenovanja jednoga trga koji nosi ime nepodobnog zlikovca.
Druže Tito, mi ti se kunemo da nikad više nećeš imati ulicu, aveniju, bulevar, šetalište, pa ni zabačeni ćorsokak, a kamoli trg u Lijepoj našoj, koja je deset godina nakon tvoje smrti jedva dočekala da krvlju desetaka tisuća ljudi plati izlazak iz tvoje sotonističko-komunističke tvorevine.
Za te ne zna omladina cijela
Druže Tito, ljubičice bijela, za te ne zna omladina cijela. To je nedavno pokazala i naša anketa baš na trgu koji je do danas nosio tvoje ime. Današnji klinci pojma nemaju tko si bio. Dobar ili zao? Heroj ili zločinac? Predsjednik ili kralj? Bravar ili soboslikar? Niti su ih o tebi učili, niti ih je briga.
Mi, nešto stariji, osamdesetih godina prošlog stoljeća ustajali smo svake godine tog 4. svibnja u školskim klupama dok bi se glasno čula sirena koja je obilježavala obljetnicu tvoje smrti. Taj je događaj bio zamišljen kao minuta šutnje, ali u pravilu je minuta prolazila u smijuljenju i jednostavnom uživanju u kratkom, ali slatkom prekidu nastave. Ruku na srce, ni nas nije bilo previše briga, ali barem smo dobro znali tko si bio i što si radio, imali smo nekakvo znanje koje ćemo iskoristiti da donesemo vlastito mišljenje o tvojem liku i djelu. Pa makar bilo pogrešno, barem smo ga imali.
Tvoje Jugoslavije već odavno nema. Sad ponosno naglas možemo reći da smo Hrvati i ponosno zaplivati u govnima kojima su nas natovarili tvoji nasljednici. To je jedna opcija. Druga je da ponosno naglas možemo reći da smo Hrvati, ali ne baciti se u ta govna, nego se lijepo odseliti u Irsku, a u Hrvatsku se vraćati samo ljeti kao turisti, koji su toliko oduševljeni svojim dvotjednim boravkom na jadranskim plažama da bi se najradije tu zauvijek doselili.
I to ti je slika današnje Hrvatske. Izvana prekrasna, iznutra trula.
Novo će drveće rasti, novac će na njemu cvasti
Ali, nemaj straha. Sad kad smo se riješili tvog trga, sve će krenuti nabolje. Jasno je da je baš Trg maršala Tita bio najveća prepreka prosperitetu hrvatskog naroda. Kad stotine tisuća Hrvata strateški raspoređenih po svim kontinentima zemaljske kugle čuju da zagrebački HNK gordo stoji na Trgu Republike Hrvatske, bit će im jasno da su se stvari pokrenule, da je došlo vrijeme da ostave novi život i vrate se u svoju jedinu domovinu jer se u njoj počinju stvarati uvjeti za normalan i ugodan život.
Crne površine pregažene vatrenom stihijom ponovno će pozelenjeti, štoviše, izrasti će drveće koje umjesto jabuka daje novac, koji ćemo iskoristiti za smanjivanje vanjskog duga, razvoj školstva, zdravstva, prometnica, punjenje proračuna za mirovine, a samo ono što ostane ćemo potrošiti na portrete dopredsjednika Sabora ili referendume o sadržajima nečijih maternica. Sad kad više nema tvog trga, u Hrvatskoj će sve biti super.
Kunemo ti se.
100posto
