Konstantinović je i predobro poznavao palanačko »načelo prevare«, »mržnju« i »volju destrukcije«, a da bi sebi dopustio srozavanje na razinu teškoga, zagušljivoga i ciničnog plemenskoga duha. Vjerovao je, očito, da će se nepravda ispraviti. Ali nije… Hrvatska je u Rovinju otela kuću Radomiru Konstantinoviću, gestom kojom se duh palanke utjelovio u ovdašnji pravni sustav, da se nasiljem i juridičkim cinizmom osveti svojemu najdubljem i najnepopustljivijem dijagnostičaru. Sam Konstantinović, dosljedan u samouništavajućoj ali dostojanstvenoj izolaciji, odbio je sudjelovati u tome mehanizmu juridičke laži, pa je palanka lako trijumfirala: Konstantinović se demonstrativno odbio žaliti sudu, pa svi bilježnici juridičke prevare mogu ležerno slijegati ramenima. A to, s pozom pravednika, čine i danas, kada Radomira Konstantinovića više nema.


Piše: Boris Pavelić (Novi list)

Radomir Konstantinović bio je jedan iz skupine jugoslavenskih umjetnika koji su pedesetih dobili kuće u Rovinju, gradu koji nikada nije iskoristio priliku da postane i ostane čvrstom intelektualnom Mekom Jugoslavije i južnoslavenskih zemalja. Ipak, ondje su nastala neka od najvažnijih umjetničkih djela druge polovine dvadesetog stoljeća. Među njima su i knjige Radomira Konstantinovića.

Pisac i njegova supruga Kaća Samardžić u Montalbanovu 27 uselili su 9. lipnja 1956., na temelju ugovora o korištenju kuće. Kupoprodajni ugovor s državom zaključen je u rujnu 1970. Cijela svota za kuću isplaćena je, pa je vlasništvo 8. rujna 1970. uknjiženo na Konstantinovićevu suprugu Kaću Samardžić. Obitelj je svojim novcem temeljito obnovila zdanje. Konstantinović je ondje boravio svake godine, često i dugo. Znao je u Rovinju bivati i po šest mjeseci, ostajući i nakon što grad s jeseni opusti.

Običavao je pripovijedati da bi poslije ljeta ostali »samo meštani, ja i napušteni psi koje su turisti dovodili pa ostavljali po Rovinju«. Ondje je u miru pisao i razmišljao. Kuća je bila puna umjetnina: prenio je onamo dio svoje osobne prepiske sa Samuelom Beckettom, čiji je sačuvani dio 2000. objavio u knjizi »Beket prijatelj«; u Rovinju je imao skulpturu Dušana Džamonje, kvalitetni stari namještaj, antikvitete, umjetničke slike Jovana Bijelića, Miće Popovića, Peđe Neškovića… Tako je to trajalo do početka devedesetih.

Neistinite izjave  

»Bili su to problematični ljudi. Jednom su pokušali ilegalno spojiti struju, pa je zbog njihovoga nestručnog spajanja cijeli kvart ostao u mraku. Često su bučili i svađali se« – tako se susjedi sjećaju obitelji Sadika Handanovića, hrvatskog vojnika koji je početkom devedesetih provalio u Konstantinovićevu kuću i odbio se iseliti. Bio je to jedan od brojnih slučajeva »upada u srpske stanove«, kako eufemistički običavamo zvati etničko čišćenje neokupiranih dijelova zemlje.

Ovako se tih dana sjećao pisac Bora Ćosić, koji je uzalud čuvao ključ Konstantinovićeve kuće, u prirodnome ali naivnom očekivanju da u tuđu kuću nitko neće upasti bez ključa:

»U mene bio je ključ Radetove kuće ali ispostavilo se, kada sam onamo dospeo, da više nema time se šta otključati. Jer vratnice su bile razvaljene, nameštaj ispreturan, a rukopisi i knjige razvučeni. Bilo je to golemo smetlište iz jedne Beckettove dramske igre. Đubre epohe i praznina ljudskog života«, napisao je Ćosić u tekstu »Beckett u prašini«, objavljenom u Feral Tribuneu siječnja 2001. »Bio je jedan momenat u toj godini slobode kada je cela ulica montalbanska bila popločana papirima iz kuće Konstantinovića«, svjedoči Ćosić. Među tim papirima, uništena su i Beckettova pisma Radomiru Konstantinoviću.

Vlasnicima kuće nije pomogla činjenica da je Općinski sud u Rovinju 1994. presudio da je obitelj Sadika Handanovića protupravno zauzela kuću, te da je tu presudu iste godine potvrdio i Županijski sud u Rovinju. Handanović se nije iselio. Obiteljsko pamćenje govori da je sudu dostavio neistinitu izjavu, prema kojoj je vlasnica, Konstantinovićeva supruga Kaća Samardžić, suglasna da ostane u kući dok se pronađe drugi smještaj. Neistinito je, također, tvrdio da u kuću nije provalio, nego da mu ključ dao izvjesni Adil Hajrić, a njemu navodni Rade Knežević, koji da je čuvao kuću. Sve je to bilo netočno: ključ je čuvao samo Bora Ćosić.

Ad acta  

Ali sve su to sitnice prema onome što se dogodilo polovinom 2001., kada je Hrvatskom već godinu dana navodno upravljala proeuropska vlast. 13. srpnja te godine, Sadik Handanović donio je kupoprodajni ugovor OV-2789/2001 sklopljen u Subotici.

U dokumentu je stajalo da je Kaća Samardžić, supruga Radomira Konstantinovića, Handanoviću prodala kuću za tadašnjih četrdeset tisuća njemačkih maraka. Na dokumentu su stajali potpisi Handanovića, kupca, i Samardžić, prodavateljice, pa je Handanović od Općinskoga suda u Rovinju zatražio uknjižbu vlasništva kuće. Sudac Roberto Uggeri proveo ju je ekspresnom brzinom: samo tri dana nakon što je uzurpator zatražio upis, 16. srpnja, istog dana kada je Handanovićeva pravna zastupnica Slavica Popadić podnijela zahtjev za upisom vlasništva.

Sve bi, možda, bilo u redu – premda iznenađujuće brzo završeno – da je Kaća Samardžić u Subotici uistinu Handanoviću prodala kuću i potpisala taj ugovor. Ali nije: umrla je pet godina ranije. A pokojnici rijetko potpisuju ugovore.

»Kaća Samardžić umrla je 13. travnja 1996. godine, pa nije mogla potpisati nikakav ugovor i anex ugovora pet i pol godina po odlasku sa ovoga svijeta. Uvjeren sam da će sudac Roberto Uggeri, koji je potpisao navedena rješenja, bez odgađanja poništiti te akte, budući da je iz priloženog dokumenta samo po sebi jasno da rješenja o upisu vlasništva u svom temelju nemaju nikakav ugovor već radnju koja se svugdje u svijetu naziva kriminalnom. U temelju cijele te stvari stoji kažnjivo djelo koje se ex officio prijavljuje tužiocu«.

Stoji to u dopisu koji je odvjetnik Spiro Galović 28. rujna 2001. uputio Općinskome sudu u Rovinju zajedno s umrlicom Kaće Samardžić, kako bi dokazao da je krivotvoren kupoprodajni ugovor na temelju kojega je Handanović postao vlasnik kuće Konstantinovićevih. Ali nije se dogodilo ništa.

Ili, ipak, nešto: Galović je dobio odbijenicu rovinjskoga suda, prema kojoj »žalitelj nije stranka u ovom zemljišnoknjižnom postupku, a niti ima punomoć zastupanje stranaka u zemljišnoknjižnom postupku, kao ni zakonskih nasljednika prodavateljice Kaće Samardžić za koju prilaže dokaz o njezinoj smrti«.

»Sudac je tako tu stvar stavio ad acta, premda sam ja doznao i da u subotičkome sudu, pod brojem navodnoga kupoprodajnog ugovora, stoji neki sasvim drugi predmet, koji s ovim nema veze. Na sve to, Radomir se samo kiselo nasmejao: Možda će doći vreme da se sve to uradi…«, prepričao je ovih dana našem listu Spiro Galović, prijatelj preminuloga pisca, koji je razumljivim ljudskim pozivom na pravednost pokušao vratiti ono što je bilo oteto.

»Ali bile su to lude godine. Mogao je raditi što god je tko hteo. Mogao je samo da se pozove na interes domovine, i ništa mu drugo nije trebalo«, slegao je ramenima Galović. A Konstantinovićevima su u Beograd nastavili dolaziti računi za struju koju je u Rovinju potrošio Handanović, prekidu međudržavnih veza usprkos.

 

Preprodavana kuća


Rovinj smo posjetili pretprošloga petka, za blistava sunčana dana u prelijepome opustjelom gradu. Ulica Montalbano u starome je dijelu grada, gdje se povijest sažimlje u svakome kamenu. Kuća na broju 27 svježe je i bogato obnovljena, ali prazna. Vlasnika nema. Masivna željezna rešetka pred ulaznim vratima zaključana, prozori zatvoreni – tu očito nitko ne živi.

Susjedi ne znaju tko je sada vlasnik; maglovito se prisjećaju da ovdje svakoga ljeta borave ljudi »čija djeca govore francuski«. Jesu li, dakle, vlasnici Francuzi, ili ovdašnji ljudi što žive u Francuskoj, ili nešto treće, nije znao nitko koga smo susreli. Pripovijeda se da je kuća poslije Handanovićeva upada nekoliko puta preprodana. Sva je prilika, dakle, da sadašnji vlasnik pojma nema da je postao vlasnik kuće otete uglednome književniku, i da su iz nje nestale vrijedne umjetnine, zajedno s pismima irskoga dramatičara apsurda.

Ali se susjedi zato sjećaju vremena u kojemu je obitelj Sadika Handanovića najprije provalila u ulaz do Konstantinovićevih, pa nešto kasnije, iz stana kroz pregradni zid, i u njihovu kuću. Sjećaju se, kako kažu, raširenoga običaja upadanja u kuće i stanove vlasnika Beograđana tih godina, kada se u Rovinju moglo susresti naoružane u uniformama koji su tvrdili da tu, stotine kilometara od najbližeg bojišta, brane Hrvatsku. A zapravo su prijetili Srbima.

Kuća Konstantinovića nije jedina oteta, ali zasigurno jest jedina iz koje su nestala osobna pisma Samuela Becketta. Konstantinovićevu kuću u vlasništvo Handanoviću upisao je sudac Općinskoga suda u Rovinju Roberto Uggeri. Danas je predsjednik istoga tog suda. Primio nas je u raspravnoj dvorani za koju nam je ispričao kako je davno izgrađena za potrebe nekoga filma, a potom nastavila služiti svrsi kojoj je izvorno bila kulisom. »Dopise odvjetnika Galovića mi smo proslijedili Županijskome sudu u Puli, i on ih je odbacio.

Nitko ništa ne zna  

Na temelju mišljenja Županijskoga suda u Puli, i mi smo 28. studenog 2002. odbacili Galovićeve žalbe i međunarodnim ih putem dostavili strankama. Nitko se nije žalio. Ja sam, osim toga, o Galovićevim tvrdnjama dopisom 10SU420/01 od 31. listopada 2001. obavijestio Državno odvjetništvo u Puli. Odvjetništvo je tražilo uvid u predmet, mi smo dokumente poslali, i tužiteljstvo nam ih je vratilo u listopadu 2002. Što su s predmetom učinili, ja ne znam«, kazao nam je sudac Uggeri.

Mi znamo: »U Općinskom državnom odvjetništvu Pazin protiv Sadika Handanovića ne vodi se kazneni postupak niti se isti pojavljuje u našim imenicima okrivljenika«, odgovorio je na pitanje našeg lista Općinski državni odvjetnik u Pazinu Siniša Milevoj. Na temelju Galovićeva prigovora Uggeri nije pokušao pokrenuti opoziv upisa vlasništva jer tvrdi da to nije ni mogao.

»Netko je ustvrdio da je ugovor falsificiran. Ali ja to ne mogu znati. Oštećena stranka morala se žaliti«, kaže Uggeri. Ali nije se žalila.

»Meni će vratiti moju kuću kad Tuđman bude hteo u Evropu« – to su riječi kojima je Radomir Konstantinović odbacio mogućnost da se žali pravnome sustavu koji ignorira činjenice kako bi, pod prividom prava, proveo nepravdu.

Ne treba se ni čuditi što je autor »Filosofije palanke« to odbio, odbacujući time vjerojatno i mogućnost da sačuva kuću svoje obitelji. Ne treba se čuditi: dostojanstveni pisac Radomir Konstantinović i predobro je poznavao palanačko »načelo prevare«, »mržnju« i »volju destrukcije« koje su nadahnule otimanje njegove kuće, a da bi sebi dopustio srozavanje na razinu teškoga, zagušljivoga i ciničnog plemenskoga duha. Vjerovao je, očito, da će doći vrijeme da se nepravda ispravi. Nije ga dočekao. A neće, sva je prilika, ni oni kojima bi kuća Konstantinovića uistinu pripala.

Može samo ostati zabilježeno da je na hrvatskim pločnicima Istre zgažena umjetnička ostavština južnoslavenskoga intelektualnog gorostasa Radomira Konstantinovića, i da su vjerojatno uzaludne davne riječi njegova prijatelja Bore Ćosića:

»Ovaj tekst posvećen je buđenju naše svesti, suprotstavljen ravnodušnosti koju često prema trpljenju drugih, pokazujemo. Stidna je pojedinost što do ovog saznanja dolazim na primeru devastirane kuće moga prijatelja Konstantinovića u kojoj nestali su rukopisi, epistolarni, njegovog prijatelja, Becketta«.

radiogornjigrad