[caption id="attachment_127676" align="alignnone" width="460"] Duspara, Radošević, Vuleta[/caption]
Strasti su se u Slavonskom Brodu poprilično uskovitlale, nakon što je novinarka SBplusa Željka Gavranović, objavila polemičan članak pod nazivom: „Smije li Dusparin sin među slavonskobrodske vatrogasce?“
Sugestivno, zapravo, s moralnog i etičkog stanovišta ona brani pravo da i gradonačelnikov sin može raditi negdje u našem gradu, pa makar se zaposlio i kao vatrogasac. Treba li zato što je sin gradonačelnika pakirati svoje kufere i seliti u neku drugu državu ili neki drugi grad, pita se ona.
Sagledavajući stvar u širem kontekstu, mislim da se u suštini slažem sa Željkom, jer po toj logici zaključivanja, onda gradonačelnikov sin nigdje ne bi ni smio ni tražiti, a kamoli pronaći posao i raditi, jer bi gradonačelnik uvijek bio sumnjiv u nekakvom sukobu interesa, a dežurni novovjeki i samoproglašeni Udbaši i Kosovci, Soaši i bog te pitaj koji već ne Uskokaši, rado bi zbog toga konspirativno prijavili gradonačelnika policiji ili Dorhu, kako to već mnogi stalno i rade. Svi u životu nosimo nekakav križ na svojim leđima, veći ili manji, a mjesto gradonačelnika je Dusparin križ. No, to doista nameće moralno i etičko pitanje, trebaju li Dusparina djeca prositi po ulici, na korzu sjediti, staviti šešir ispred sebe i ispružiti ruku, samo zato da netko ne bi javno upro prst u gradonačelnika i rekao mu da je u sukobu interesa i da je svoje sinove zaposlio preko veze.
Sjećam se, radio sam krajem osamdesetih godina kao mlad i nadobudan poručnik u jednom nastavnom školskom centru u Sinju, bio je tada u JNA jedan stari zastavnik, s pivskim stomakom i vječito nezakopčan šetao bi po terenu kao neki general, Veka pravoslavac, ali dobar čovjek koji je imao uzrečicu:
„Jebeš čoveka bez emocija!“
A ja kažem, jebeš gradonačelnika, jebeš i župana i premijera, ako treba, koji ne žele pomoći svojoj djeci da se negdje zaposle. Pa što ima u životu svetije od svoje vlastite djece? Jeli to možda naša Sveta katolička crkva? Ili možda sveta politika i svete političke stranke, ili možda sveti Hrvatski Sabor u kojem se naši saborski zastupnici kolju kao vukovi. U ime koje to svetosti, u ime kojeg to i čijeg morala, ne smijemo zaposliti svoju djecu ako smo na javnom položaju i državnoj službi. Ako ne želimo pomoći svojoj vlastitoj djeci da ostvare svoju egzistenciju, pa kome ćemo onda to drugome pomoći. Čovjek mora biti doslovno totalni kreten ili idiot ili teški psihijatrijski slučaj da može, a ne želi ili neće zbog nekakvih svojih principa ili uvriježenog javnog mnijenja, pomoći svojoj vlastitoj djeci da pronađu posao i riješe svoje životno pitanje.
No, neki se s takvim načinom razmišljanja baš i ne slažu, poneki komentari na portalu su vrlo nepristojni i nekulturni, čak i jako uvredljivi. Čitava ova priča ima i svoju satiričnu i šaljivu stranu pa mi se čini kao da čitamo Kunderu i Smiješne ljubavi.
Naime, saznajemo iz pouzdanih izvora, da je sve to izazvalo burnu i žučljivu reakciju gradonačelnika, koji je u svom Uredu udario šakom u stol, otvorio potom prozor i uskliknuo iz sveg glasa:
-Boga vam vašeg, pa moj sin po vama ne bi smio biti ni vatrogasac!
Zamolili smo i Vuletu za kratku izjavu, a on se kao šef vatrogasne postrojbe kune u svog kućnog ljubimca Švrću, da on uopće nije znao da je zaposlio baš gradonačelnikovog sina. Njegovi najbliži suradnici kažu, kada se Vuleta kune u svog omiljenog kućnog ljubimca, da onda govori istinu. No, međutim, na naš upit, kako to da je baš od šest kandidata zaposlio eto, baš kao slučajno gradonačelnikovog sina, Vuleta nam odgovora da je to zbog njegovog životopisa te nove političke podobnosti i visokih domoljubnih osjećaja: da mali svake nedjelje redovno ide na jutarnju misu, da je u svom životopisu naveo da je nedavno svojoj curi za rođendan kupio domoljubni toster, te da će joj kad se oženi, kupiti kao vjenčani poklon i domoljubnu šivaću mašinu, a na službeni razgovor za posao došao je s brošem Alojzija Stepinca okačenim na rever, što je Vuletu posebno impresioniralo i dojmilo, jer se očito radi o pravom Hrvatu, domoljubu i velikom katoliku.
Dakle, po svim modernim kriterijima velikih Hrvata, mali je politički podoban u svakom pogledu.
Bilo kako bilo, zbog ovog polemičkog članka mlade novinarke Željke Gavranović situacija u gradu je dovedena do usijanja, novinarka je pod velikim stresom i uzela je zbog toga dva dana bolovanja, a njezina urednica koja sada mijenja Jerka Zovka, Marija Radošević Mary, dala je u frizerskom salonu prkosno novu frizuru. Mary se dotjerala i našminkala, ljepša nego ikada, sada više liči na neku zgodnu tinejdžericu nego umirovljenicu i ponosno je krenula u Grad i Ured gradonačelnika da mu se osobno ispriča u ime cijele redakcije SBplusa i diplomatski izgladi stvar.
Stari zastavnik iz JNA, stari dobri Veka, s pivskim stomakom i vječito neraskopčan, pravoslavac, ali dobar čovjek imao je jednu izreku:
-Nikada ne seci granu na kojoj sediš. Onaj tko te plaća i ćaćom ga zovi!
Duspara je SBplusu dao veliki stan u centru grada, solidne i dobre plaće novinarima i s pravom očekuje da novinari koje on plaća ne pišu no njemu polemične tekstove, koliko god oni bili istiniti, nego da ga hvale i veličaju, jer bi im u protivnom mogao zatvoriti pipu. A kad im Duspara zatvori pipu, jebi ga, onda bi i svi oni mogli tražiti posao kao vatrogasci, a ne novinari.
Željku smo posjetili u njezinom stanu i donijeli Bachove kapi s esencijama ružmarina i lavande protiv anksioznosti i želimo joj brz oporavak i povratak na posao.
Međutim, medijski rat na relaciji novinari i Duspara nastavlja se i dalje i na drugim portalima. Nakon što je gradonačelnik javno nazvao novinare SBPeriskoipa frustriranim jugokomunističkim gubitnicima, a novinare SBonlinea, nepismenom ustaškom bagrom, komunjare i ustaše su sad ujedinili, zavrnuli rukave i naoštrili novinarska pera i krenuli u otvoreni medijski rat protiv Duspare, s novim kompromitirajućim materijalima o njegovom životu i radu.
Gledajući stvar u širem kontekstu izgleda da nam se cijeli grad pretvorio u jedan VELIKI KUPLERAJ ili SEX SHOP. Ljepota življenja u Slavonskom Brodu je baš u tome što svak' svakoga jebe pri čemu i ponajčešće ne znaš ni zašto ni zbog čega.
Jedini pozitivan lik u cijelom ovoj priči je zapravo mladi Dusparin sin, koji upija znanja kao spužva u vatrogasnoj postrojbi, svi ga hvale, mali vješto barata sa štrcaljkom, odmah reagira čim netko u njegovoj blizini zapali šibicu, zadužio je nedavno šljem i malu sjekiru i s nestrpljenjem čeka da u gradu izbije požar i svoju prvu intervenciju.
No, šalu na stranu.
Kao što rekoh, na osobnoj razini nemam ništa protiv da župan, gradonačelnik, pročelnik, ili bilo koji drugi lokalni politički moćnik ili lokalni šerif na ovaj ili onaj način, diskretno ili indiskretno, preko svojih veza i vezica i svog utjecaja zaposli negdje svoju djecu. Ali, ostaje gorak osjećaj u zraku, da postoje u našem gradu i naša djeca koja su isto tako željna i posla i kruha i svoje egzistencije.
Sin urednika SBPeriskopa, primjerice, već devet godina ne može naći posao u svojoj struci. Zbog koga, zbog političkih uhljeba. Za razvoj demokracije u našem gradu mnogo veća su opasnost politički uhljebi od same činjenice i spoznaje da je gradonačelnik negdje uhljebio svoje troje djece. Ako i jest, neka je. Ali, imam i ja svoju kćer koja je završila Filozofski fakultet kao profesorica hrvatskog jezika i najbolja studentica s prosjekom ocjena pet nula. Hoće li i ona morat na Zavodu za zapošljavanje čekati posao u struci devet godina?
I naša djeca i svih onih osamdeset posto Brođana koji se uopće ne bave politikom i ne žele se baviti politikom i koji nisu ni u jednoj političkoj stranci kao što nisam ni ja sam i njihova djeca su također željna i kruha i posla i egzistencije. Ali ga ne mogu dobiti zbog političkih uhljeba.
I koja im je onda alternativa?
Spakirat svoje kufere i otići i svoju sreću potražiti u Irskoj kao što je to učinila moja starija kćer. Ako zbog političkih uhljeba nitko u javnim i državnim ustanovama ne može dobiti posao i onda odlaze tražiti posao u druge države, jesu li to onda politički emigranti ili ekonomski emigranti?
To nam se događa svaki dan pred našim vlastitim očima.
To je na žalost, naša tužna brodska realnost.
Strasti su se u Slavonskom Brodu poprilično uskovitlale, nakon što je novinarka SBplusa Željka Gavranović, objavila polemičan članak pod nazivom: „Smije li Dusparin sin među slavonskobrodske vatrogasce?“
Sugestivno, zapravo, s moralnog i etičkog stanovišta ona brani pravo da i gradonačelnikov sin može raditi negdje u našem gradu, pa makar se zaposlio i kao vatrogasac. Treba li zato što je sin gradonačelnika pakirati svoje kufere i seliti u neku drugu državu ili neki drugi grad, pita se ona.
Sagledavajući stvar u širem kontekstu, mislim da se u suštini slažem sa Željkom, jer po toj logici zaključivanja, onda gradonačelnikov sin nigdje ne bi ni smio ni tražiti, a kamoli pronaći posao i raditi, jer bi gradonačelnik uvijek bio sumnjiv u nekakvom sukobu interesa, a dežurni novovjeki i samoproglašeni Udbaši i Kosovci, Soaši i bog te pitaj koji već ne Uskokaši, rado bi zbog toga konspirativno prijavili gradonačelnika policiji ili Dorhu, kako to već mnogi stalno i rade. Svi u životu nosimo nekakav križ na svojim leđima, veći ili manji, a mjesto gradonačelnika je Dusparin križ. No, to doista nameće moralno i etičko pitanje, trebaju li Dusparina djeca prositi po ulici, na korzu sjediti, staviti šešir ispred sebe i ispružiti ruku, samo zato da netko ne bi javno upro prst u gradonačelnika i rekao mu da je u sukobu interesa i da je svoje sinove zaposlio preko veze.
Sjećam se, radio sam krajem osamdesetih godina kao mlad i nadobudan poručnik u jednom nastavnom školskom centru u Sinju, bio je tada u JNA jedan stari zastavnik, s pivskim stomakom i vječito nezakopčan šetao bi po terenu kao neki general, Veka pravoslavac, ali dobar čovjek koji je imao uzrečicu:
„Jebeš čoveka bez emocija!“
A ja kažem, jebeš gradonačelnika, jebeš i župana i premijera, ako treba, koji ne žele pomoći svojoj djeci da se negdje zaposle. Pa što ima u životu svetije od svoje vlastite djece? Jeli to možda naša Sveta katolička crkva? Ili možda sveta politika i svete političke stranke, ili možda sveti Hrvatski Sabor u kojem se naši saborski zastupnici kolju kao vukovi. U ime koje to svetosti, u ime kojeg to i čijeg morala, ne smijemo zaposliti svoju djecu ako smo na javnom položaju i državnoj službi. Ako ne želimo pomoći svojoj vlastitoj djeci da ostvare svoju egzistenciju, pa kome ćemo onda to drugome pomoći. Čovjek mora biti doslovno totalni kreten ili idiot ili teški psihijatrijski slučaj da može, a ne želi ili neće zbog nekakvih svojih principa ili uvriježenog javnog mnijenja, pomoći svojoj vlastitoj djeci da pronađu posao i riješe svoje životno pitanje.
No, neki se s takvim načinom razmišljanja baš i ne slažu, poneki komentari na portalu su vrlo nepristojni i nekulturni, čak i jako uvredljivi. Čitava ova priča ima i svoju satiričnu i šaljivu stranu pa mi se čini kao da čitamo Kunderu i Smiješne ljubavi.
Naime, saznajemo iz pouzdanih izvora, da je sve to izazvalo burnu i žučljivu reakciju gradonačelnika, koji je u svom Uredu udario šakom u stol, otvorio potom prozor i uskliknuo iz sveg glasa:
-Boga vam vašeg, pa moj sin po vama ne bi smio biti ni vatrogasac!
Zamolili smo i Vuletu za kratku izjavu, a on se kao šef vatrogasne postrojbe kune u svog kućnog ljubimca Švrću, da on uopće nije znao da je zaposlio baš gradonačelnikovog sina. Njegovi najbliži suradnici kažu, kada se Vuleta kune u svog omiljenog kućnog ljubimca, da onda govori istinu. No, međutim, na naš upit, kako to da je baš od šest kandidata zaposlio eto, baš kao slučajno gradonačelnikovog sina, Vuleta nam odgovora da je to zbog njegovog životopisa te nove političke podobnosti i visokih domoljubnih osjećaja: da mali svake nedjelje redovno ide na jutarnju misu, da je u svom životopisu naveo da je nedavno svojoj curi za rođendan kupio domoljubni toster, te da će joj kad se oženi, kupiti kao vjenčani poklon i domoljubnu šivaću mašinu, a na službeni razgovor za posao došao je s brošem Alojzija Stepinca okačenim na rever, što je Vuletu posebno impresioniralo i dojmilo, jer se očito radi o pravom Hrvatu, domoljubu i velikom katoliku.
Dakle, po svim modernim kriterijima velikih Hrvata, mali je politički podoban u svakom pogledu.
Bilo kako bilo, zbog ovog polemičkog članka mlade novinarke Željke Gavranović situacija u gradu je dovedena do usijanja, novinarka je pod velikim stresom i uzela je zbog toga dva dana bolovanja, a njezina urednica koja sada mijenja Jerka Zovka, Marija Radošević Mary, dala je u frizerskom salonu prkosno novu frizuru. Mary se dotjerala i našminkala, ljepša nego ikada, sada više liči na neku zgodnu tinejdžericu nego umirovljenicu i ponosno je krenula u Grad i Ured gradonačelnika da mu se osobno ispriča u ime cijele redakcije SBplusa i diplomatski izgladi stvar.
Stari zastavnik iz JNA, stari dobri Veka, s pivskim stomakom i vječito neraskopčan, pravoslavac, ali dobar čovjek imao je jednu izreku:
-Nikada ne seci granu na kojoj sediš. Onaj tko te plaća i ćaćom ga zovi!
Duspara je SBplusu dao veliki stan u centru grada, solidne i dobre plaće novinarima i s pravom očekuje da novinari koje on plaća ne pišu no njemu polemične tekstove, koliko god oni bili istiniti, nego da ga hvale i veličaju, jer bi im u protivnom mogao zatvoriti pipu. A kad im Duspara zatvori pipu, jebi ga, onda bi i svi oni mogli tražiti posao kao vatrogasci, a ne novinari.
Željku smo posjetili u njezinom stanu i donijeli Bachove kapi s esencijama ružmarina i lavande protiv anksioznosti i želimo joj brz oporavak i povratak na posao.
Međutim, medijski rat na relaciji novinari i Duspara nastavlja se i dalje i na drugim portalima. Nakon što je gradonačelnik javno nazvao novinare SBPeriskoipa frustriranim jugokomunističkim gubitnicima, a novinare SBonlinea, nepismenom ustaškom bagrom, komunjare i ustaše su sad ujedinili, zavrnuli rukave i naoštrili novinarska pera i krenuli u otvoreni medijski rat protiv Duspare, s novim kompromitirajućim materijalima o njegovom životu i radu.
Gledajući stvar u širem kontekstu izgleda da nam se cijeli grad pretvorio u jedan VELIKI KUPLERAJ ili SEX SHOP. Ljepota življenja u Slavonskom Brodu je baš u tome što svak' svakoga jebe pri čemu i ponajčešće ne znaš ni zašto ni zbog čega.
Jedini pozitivan lik u cijelom ovoj priči je zapravo mladi Dusparin sin, koji upija znanja kao spužva u vatrogasnoj postrojbi, svi ga hvale, mali vješto barata sa štrcaljkom, odmah reagira čim netko u njegovoj blizini zapali šibicu, zadužio je nedavno šljem i malu sjekiru i s nestrpljenjem čeka da u gradu izbije požar i svoju prvu intervenciju.
No, šalu na stranu.
Kao što rekoh, na osobnoj razini nemam ništa protiv da župan, gradonačelnik, pročelnik, ili bilo koji drugi lokalni politički moćnik ili lokalni šerif na ovaj ili onaj način, diskretno ili indiskretno, preko svojih veza i vezica i svog utjecaja zaposli negdje svoju djecu. Ali, ostaje gorak osjećaj u zraku, da postoje u našem gradu i naša djeca koja su isto tako željna i posla i kruha i svoje egzistencije.
Sin urednika SBPeriskopa, primjerice, već devet godina ne može naći posao u svojoj struci. Zbog koga, zbog političkih uhljeba. Za razvoj demokracije u našem gradu mnogo veća su opasnost politički uhljebi od same činjenice i spoznaje da je gradonačelnik negdje uhljebio svoje troje djece. Ako i jest, neka je. Ali, imam i ja svoju kćer koja je završila Filozofski fakultet kao profesorica hrvatskog jezika i najbolja studentica s prosjekom ocjena pet nula. Hoće li i ona morat na Zavodu za zapošljavanje čekati posao u struci devet godina?
I naša djeca i svih onih osamdeset posto Brođana koji se uopće ne bave politikom i ne žele se baviti politikom i koji nisu ni u jednoj političkoj stranci kao što nisam ni ja sam i njihova djeca su također željna i kruha i posla i egzistencije. Ali ga ne mogu dobiti zbog političkih uhljeba.
I koja im je onda alternativa?
Spakirat svoje kufere i otići i svoju sreću potražiti u Irskoj kao što je to učinila moja starija kćer. Ako zbog političkih uhljeba nitko u javnim i državnim ustanovama ne može dobiti posao i onda odlaze tražiti posao u druge države, jesu li to onda politički emigranti ili ekonomski emigranti?
To nam se događa svaki dan pred našim vlastitim očima.
To je na žalost, naša tužna brodska realnost.
