Prije manje od dvije godine u Zagrebu je počela još jedna bitka u ratu koji se vodi između javnog i privatnog interesa, gdje privatni na kraju uvijek pobjeđuje, nakon što se javnost istroši u protestima, demonstracijama i peticijama.
Kad se puk ispuše, upale se motori građevinskih strojeva i vrlo brzo sve zamisli raznih Horvatinčića i Mamića postaju naša stvarnost. Ostaje nam da se tješimo, kako se nismo odmah predali, već smo se ipak borili. Spletom okolnosti, ali i određenih političkih zbivanja, Svetice su nakratko spašene od toga da budu pretvorene u privatnu prćiju Šukera i Mamića, ali njihova vrata su i dalje zavarena pa građani i rekreativci ne mogu u taj prostor ući normalnim putem već kao gerilci, preko ograde.Kad sam u ulozi predsjednika Hrvatskog Street Workout Saveza pitao ured za upravljanjem sportskim objektima kome se mogu obratiti u vezi postavljanja novih sprava na Svetice, uputili su me da se javim Hrvatskom nogometnom savezu koji navodno i dalje ima validan ugovor temeljem kojeg je prisvojio ovo javno dobro. Iskreno, zasmetalo mi je što nakon svega što se događalo ponovno moram ići prema HNS-u. Osjećam se kao nekada Indijanci u vlastitoj zemlji, primoran da molim za ono što mi samim rođenjem i životom u Hrvatskoj, kao i svim ostalim građanima pripada.Svetice su oduvijek bile namijenjene građanima. Ovdje su odrasle i stasale tisuće i tisuće sportaša. Za moju Street Workout zajednicu, oni predstavljaju, kao što sam svojedobno i napisao, Meku Street Workouta u Hrvatskoj, jer odavde je sve krenulo, ali i danas, kada postoji preko 50 timova u Hrvatskoj, Svetice Workout su i dalje simbol zajedništva i snaga koja pokreće ovaj sport. Hrvatski nogometni savez s tim spravama nema ništa. Niti ih plaća, niti ih postavlja, niti ih treba održavati. Dakle, moramo ih pitati, odnosno moliti, smijemo li na javnu površinu postaviti nešto što smo dobili od naših sponzora, i što je naše vlasništvo!? Da apsurd bude još veći, Grad Zagreb, odnosno njegov krizni stožer je Svetice naveo kao jedno od mjesta na kojem se građani trebaju skloniti u slučaju potresa. Znači li to da ćemo i u slučaju katastrofe morati moliti HNS za utočište? To su sve bila pitanja koja su me mučila prije nego sam se odlučio okušati svoju sreću u izravnom sučeljavanju s „neprijateljem“.
I tako krenem danas na 11. kat Green Golda u sjedište HNS-a kao skromni predsjednik još skromnijeg Saveza. Ulazim i čudim se što me puštaju jer očito svojom pojavom odudaram od čitavog prostora koji je monumentalan. S prozora se prostire pogled na čitav grad, tako da oni koji ovdje stoluju i vladaju mogu reći: "pošto Zagreb"? Recepcionerka me kratko sasluša i pozove nekakvog dečka u odijelu. Znači, to je prva linija, rekoh samome sebi. Objasnim mu ukratko o čemu se radi, o tim spravama koje ćemo dobiti i koje bi stavili na Svetice koje su i dalje njihove, iako ništa od kampa. Ne mogu reći ništa loše o njemu. Dečko je bio pristojan i uputio me da im pošaljem dopis.
Bacio sam pogled na okolinu. Posvuda šeću barakude u odijelima grubih i pokvarenih crta lica. Imaš osjećaj kao da si ušao u sjedište zločinačke organizacije, ali možda griješim. Možda je to samo moj dojam, pojačan propagandom "zlih komunističkih medija". Ulazim u lift i spuštam se nazad prema dolje. Lift kat ispod nakratko zastane. Tu je polikinika za estetsku kirurgiju. Ulazi neka dama, došla po svoju dozu plastike i onih tekućina što im guraju inekcijama u facu da bi bile "lijepe". Stresli su joj to u obraze i sad može dalje. Izlazim iz zgrade, ne prođem ni deset koraka, pa vidim starca čije je lice prekrila brada. Kopa po smeću, skuplja boce da bi imao što danas pojesti.
Dvije Hrvatske. Jedna gramziva, pohlepna i beskrupulozna, a druga ponižena i gladna, na samom izmaku snaga. Jedna kraj druge, na nekoliko metara udaljenosti. Tako blizu, a opet tako daleko. Danas stvarno više nije sramota biti siromašan, danas je sramota biti bogat.
I tako krenem danas na 11. kat Green Golda u sjedište HNS-a kao skromni predsjednik još skromnijeg Saveza. Ulazim i čudim se što me puštaju jer očito svojom pojavom odudaram od čitavog prostora koji je monumentalan. S prozora se prostire pogled na čitav grad, tako da oni koji ovdje stoluju i vladaju mogu reći: "pošto Zagreb"? Recepcionerka me kratko sasluša i pozove nekakvog dečka u odijelu. Znači, to je prva linija, rekoh samome sebi. Objasnim mu ukratko o čemu se radi, o tim spravama koje ćemo dobiti i koje bi stavili na Svetice koje su i dalje njihove, iako ništa od kampa. Ne mogu reći ništa loše o njemu. Dečko je bio pristojan i uputio me da im pošaljem dopis.
Bacio sam pogled na okolinu. Posvuda šeću barakude u odijelima grubih i pokvarenih crta lica. Imaš osjećaj kao da si ušao u sjedište zločinačke organizacije, ali možda griješim. Možda je to samo moj dojam, pojačan propagandom "zlih komunističkih medija". Ulazim u lift i spuštam se nazad prema dolje. Lift kat ispod nakratko zastane. Tu je polikinika za estetsku kirurgiju. Ulazi neka dama, došla po svoju dozu plastike i onih tekućina što im guraju inekcijama u facu da bi bile "lijepe". Stresli su joj to u obraze i sad može dalje. Izlazim iz zgrade, ne prođem ni deset koraka, pa vidim starca čije je lice prekrila brada. Kopa po smeću, skuplja boce da bi imao što danas pojesti.
Dvije Hrvatske. Jedna gramziva, pohlepna i beskrupulozna, a druga ponižena i gladna, na samom izmaku snaga. Jedna kraj druge, na nekoliko metara udaljenosti. Tako blizu, a opet tako daleko. Danas stvarno više nije sramota biti siromašan, danas je sramota biti bogat.
seebiz
