Dvije rasprave o vladavini Agrokora

Odnedavno je domaća javnost bogatija za dvije knjige o Agrokoru i crony kapitalizmu. Martina Dalić napisala je Agrokor: Slom ortačkog kapitalizma (Hanza Media), a Željko Ivanković Slučaj Agrokor: Privatizacija i crony kapitalizam (Jesenski i Turk). Izuzetno je važno da se o takvim temama piše i nadam se da se tu neće stati.

Željko Ivanković napisao je knjigu koja slučaj Agrokora stavlja u širi kontekst, što referiranjem na znanstvenu literaturu, što raspravom o privatizaciji devedesetih godina. Martina Dalić je pak napisala "svoju istinu" o Agrokoru i drži se sasvim blizu događaja iz 2017. godine. Oba su pristupa legitimna. Na kraju se, međutim, nameće dojam da se u knjizi Martine Dalić ne može saznati mnogo toga novog, osim što možemo bolje razumjeti unutarnje motive domaćih liberalnih tehnokrata. Za razliku od toga, knjiga Željka Ivankovića, čak i uz neke mane, ima tu vrlinu da razvija zanimljivu tezu o utjecaju ekonomskih ideja: Ivanković izvore crony kapitalizam locira u nekritičkom usvajanju ekonomskih dogmi od strane domaće elite.

Knjiga Martine Dalić rijetkost je u Hrvatskoj. Ne događa se često da jedan politički insajder odluči napisati memoare. Utoliko je veće razočaranje što ova knjiga zapravo ne donosi mnogo toga novog. Dalić očito nije htjela reći sve, nije se odlučila spaliti sve mostove te se iz insajdera pretvoriti u autsajdera (ajde, Martina, pridruži nam se!). Posebno se to vidi u načinu na koji piše o Andreju Plenkoviću, premda ju je on bacio pod autobus, tj. žrtvovao kako bi mogao nastaviti biti premijer. Uostalom, Plenković je mogao zaštititi svoju ministricu, kao što je zaštitio ministra zdravstva, zar ne?

Ali ona ne krivi njega. Krivi javnost. Iz gotovo svake stranice knjige izbija bijes što javnost ne pokazuje više zahvalnosti za ono što je ona napravila. Dalić je sa svojom ekipom financijaša uspjela zaustaviti nekontrolirani stečaj, sačuvati radna mjesta i spriječiti da se dug Agrokora pretvori u javni dug. Za sada je to tako i to joj treba priznati. Na ovo posljednje je Dalić, kao fiskalna konzervativka, posebno ponosna. Dug privatne kompanije nije postao stvar proračuna. Međutim, ako ne dijelite s njom početnu premisu da je fiskalni konzervativizam dobra ideja, onda nemate razloga da joj budete zahvalni na tome.

Javnost je jedan od glavnih neprijatelja u čitavoj knjizi, uz "populiste" poput Bože Petrova te različite "interesne grupe" koje rovare protiv nje i izvanredne uprave Agrokora. Novinari stalno dosađuju s pitanjima, nacrti zakona cure, medijski pritisak raste. Utoliko je čudnije da Dalić smatra da je dala veliki doprinos uspostavljanju "inkluzivnih" institucija, što je referenca na rad američkih ekonomista Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona. Kakav je to inkluzivni političar koji skriva od javnosti to što radi? Ne želi da se zna tko je pisao zakon? Zar nema javnost pravo znati takve stvari? Ima li se onda pravo Martina Dalić čuditi što joj umjesto sloma crony kapitalizma, kao što poručuje podnaslov, danas češće pripisuju njegov nastavak? Nije li posao demokratskog političara da uključi javnost, da informira, da pridobiva suparnike? Čini se da Dalić ne misli tako.

I zaista, ona je vrlo jasna oko toga. Njen prvi impuls nije demokratski. Ona je ekonomski liberal i politički tehnokrat, te to iskreno priznaje. To se, primjerice, vidi kada piše o tome kako se uvijek zalagala za "više poštivanja tržišnih mehanizama, manje državnog odlučivanja, više stručnosti, manje političkog arbitriranja." Inkluzivnost o kojoj govori treba se dogoditi u privredi, a ne u politici. To znači da tržišni odnosi trebaju biti jasno definirani. Onaj tko naruči robu će ju platiti na vrijeme, onaj koji stvori dug će za njega odgovarati itd. U hayekijanskom zanosu piše da su cijene "nepogrešiv signalni i informacijski mehanizam", a da ne bi bilo zabune još dodaje i citat utemeljitelja konzervativizma Edmunda Burkea. Kad se sve to zbroji, slika postaje prilično jasna: Martina Dalić nije demokrat i ne vjeruje u građane u političkom smislu, već samo u ekonomskom, kao agente na tržištu, anonimne aktere koji šalju i primaju cjenovne signale. To je prostor racionalnosti, a politika je tek prostor u kojem se nagrađuju neodgovorni demagozi.

Martina Dalić se i sama pita je li možda bila nedovoljno talentirana za politiku pa nije vidjela da joj rade o glavi i nije znala kako da na to odgovori.Je li to tako? Je li izgubila poziciju jer se nije snalazila u zakulisnim igrama? Knjiga lijepo pokazuje kako su neki drugi političari, poput Gorana Marića i Gordana Jandrokovića, uspješno svladali taj set vještina: da se sklone od kontroverznih tema, da znaju kada treba nekoga baciti pod autobus itd.

Međutim, ja bih rekao da nedostatak tih vještina nije ono što je Martinu Dalić koštalo pozicije. Razlozi prije leže u tome što nije znala proces voditi otvoreno, transparentno, demokratski i inkluzivno. A zapravo nije ni mislila da to treba raditi. Ona je smatrala da je dovoljno da ekonomski i pravni odnosi unutar Agrokor grupe budu jasno regulirani. A koji će politički oblik taj proces poprimiti je sekundarno. Tu si je uzela prostor diskrecije koji je bio veći od onog što je javnost bila spremna tolerirati. Drugim riječima, ponašala se kao i svi drugi domaći političari, ako ih se ne pritisne. I zato je upitno hoće li će ova epizoda imati "transformacijski učinak" na ostatak hrvatskog društva, kao što se Dalić nada.

Upravo na tom tragu razmišlja Željko Ivanković. Jedan od ključnih izraza njegove knjige su "demokratski standardi" ili "demokratski običaji". Pod time Ivanković misli na odnos javnog i privatnog u kojem se političari ograničavaju na ponašanje koje je depersonalizirano, transparentno i pod budnim okom javnosti i građana. Međutim, naš crony kapitalizam nije dopustio tim demokratskim standardima da zaista puste korijen. Kod nas su pobjednici prve faze tranzicije, tj. privatizacije devedesetih godina, uspjeli svoje novostečene pozicije zaštititi od novih pridošlica i od jačanja pravne države. Ovo je teza koju Ivanković posuđuje od Joela Hellmana, a na nju se naslanja i nedavni zbornik domaćih politologa, Policy Making at the European Periphery: The Case of Croatia. Privatizacija je izvorni grijeh hrvatske politike jer je na pozicije moći stavila ljude koji su spriječili daljnju konkurenciju, kako ekonomsku tako i političku. Protivnici promjena nisu tranzicijski gubitnici, kao što se ponekad smatra, nego pobjednici iz rane faze.

Kako je do toga došlo? Prema Ivankoviću, razloge valja tražiti u nekritičnom usvajanju nekih ekonomskih dogmi. Problem je u tome što neoklasični udžbenici iz ekonomije stvaraju sliku ekonomske sfere koja je potpuno odvojena od političke. Ako kreatori ekonomske politike povjeruju u te udžbenike, neće stvoriti mehanizme pomoću kojih bi se mogli obraniti od nastanka crony kapitalizma. Taj će sustav, u nedostatku jakih institucija, nastati manje-više spontano. Razni oportunistički poduzetnici, koji ne mare za navodnu autonomiju ekonomije od politike, lako će iz ekonomske sfere ići u političku i natrag. I pri tome spriječiti nastanak jakih pravnih zaštita i "demokratskih standarda". Oni žele brzo doći do moći i bogatstva. Jedno im štiti drugo. Oni ne žele natjecanje na uređenom tržištu. Todorić je očit primjer takvog poduzetnika. Takvo ponašanje je racionalno, ali na kreatorima ekonomske politike je da te putove blokiraju i usmjere poduzetnike u drugom smjeru.

Dakle, privatizacija iz devedesetih godina rodno je mjesto današnjeg crony kapitalizma. Posebno mjesto u knjizi zauzima tzv. Coaseov teorem, tj. iskrivljeni način na koji su neoliberali taj teorem tumačili. Kod privatizacije, ključni je cilj za ekonomske reformatore bio izlaz iz društvenog vlasništva. Ono je interpretirano kao "svačije i ničije". Zato treba jasna vlasnička prava dati nekome, bilo kome, a kasnije će ta vlasnička prava – putem nevidljive ruke tržišta – već pronaći put do "zainteresiranih" vlasnika koji će biti spremni zaista razvijati te kompanije. To nije ispalo tako, nego su novi vlasnici izvlačili i uništavali imovinu tj. "tunelarili", na štetu samih firmi, radnika i čitave privrede. Zato Ivanković kritizira tezu da je uvijek bolje "nečije" nego "ničije."

Dakle, lanac kauzalnosti ide od crony kapitalizma preko privatizacije do domaćih ekonomista. Crony kapitalizam nije rezultat socijalističkog mentaliteta, nego nekritičkog prelijevanja iz ekonomskih udžbenika u društvenu stvarnost. Ako želimo izaći iz crony kapitalizma, moramo izaći iz neoliberalne ortodoksije. To ujedno znači da nas iz crony kapitalizma neće moći izvući ljudi poput Martine Dalić, koji su u toj ortodoksiji intelektualno formirani.

Jedna je stvar ostala visjeti u zraku u Ivankovićevoj knjizi: koji to akteri nose borbu za "demokratske standarde" i dobre "demokratske običaje"? Ivanković je mogao tom pitanju dati više prostora. Je li to javnost? U Hrvatskoj ipak postoje kakvi-takvi mediji te njihov pritisak komplicira život političarima, kao što je i sama Martina Dalić iskusila. Je li to Europska unija? Ivanković nije optimist oko toga jer smatra da "promjene odozgo uglavnom nisu stvarne". Jesu li to stručnjaci? Mislim da bi Ivanković rekao da nisu, barem ne ako ne mogu kritički preraditi udžbeničke modele.  Znači li to da želimo graditi "čisti" kapitalizam?Jesu li to lijevi pokreti i sindikati? To bi imalo smisla, ali se kod Ivankovića ne pojavljuje. Naravno, najkomičniji odgovor na to pitanje nudi Dalić, koja smatra da to mogu biti HDZ i njegov trenutni predsjednik.

Ivanković piše o tome kako je izostala "samorefleksija" elita. To je točno, ali elita nikad ne mora reflektirati o ničemu, barem ne dok ju se na to ne prisili. Karl Deutsch je političku moć definirao kao privilegiju da se ne mora učiti. To lijepo opisuje elite u Hrvatskoj. Važan je sukob, bez njega nema pritiska, a bez pritiska nema društvenog učenja.

Na kraju, treba reći da je rasprava o crony kapitalizmu ipak korak naprijed za domaću javnost. Ta nam rasprava barem nudi nadu da se prestane raspravljati o tzv. socijalističkom mentalitetu ili o tzv. egalitarnom sindromu. Koncept crony kapitalizma je napredak u odnosu na tu raspravu jer barem priznaje da riba smrdi od glave. Kako se elite ponašaju je važno. Ako su se nove elite devedesetih odlučile upustiti u privatizacijski grabež, zašto se ne bi i obični ljudi probali ukopčati u neku klijentelističku mrežu ili dobiti neku privilegiranu mirovinu? Dok mentalitetska objašnjenja krive obične ljude, crony kapitalizam krivi elite.

Međutim, s druge strane, koncept crony kapitalizma se toliko proširio u posljednje vrijeme da je došao do zida. Što sada kada se svi slažu da u Hrvatskoj postoji neka vrsta crony kapitalizma? Znači li to da želimo graditi "čisti" kapitalizam? Kao da je igdje kapitalizam lišen korupcije, kronizma i klijentelizma. Dapače, tamo gdje se najbrže raste ima i najviše crony kapitalizma, kao primjerice danas u Kini. Ako iz rasprave o crony kapitalizmu izvučemo pouku da želimo neku idealiziranu vrstu kapitalizma, bojim se da ćemo izvući krivu pouku.