Iako je Plenković tek započeo svoju dionicu na čelu HDZ-a, Tuđmana je zaobišao već na drugom koraku tvrdeći kako »Perković i Mustač nisu bili dio HDZ-a« iako se Tuđmanu Perković još za Jugoslavije stavio na raspolaganje.
Draga gospodo! Prije nego što prođe mjesec dana, jedan će od vas dvojice dobiti mandat za sastav nove vlade. Čestitam onom drugom. Nemam takvog neprijatelja kojemu bih poželio dužnost hrvatskog premijera.
Tako bi, samo da može, sutrašnje televizijsko sučeljavanje Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića najavio Zvonimir Berković, baš kao što je uoči izbora 2003. godine pisao Ivici Račanu i Ivi Sanaderu. Je li se u ovih 13 godina nešto suštinski promijenilo u zemlji Hrvatskoj i kakvog to premijera želimo/trebamo?
Neće se sjetiti postaviti to pitanje servilni voditelji TV debate, iako je na njega već neumrli Berk dao odgovor – premijer treba biti, prije svega, iznad svega i unatoč svemu, intelektualac – smatrajući ga valjda glupim i nepotrebno provokativnim kad pred njima stoji visokoobrazovani dvojac sa zavidnim znanjem stranih jezika. Nije ni briljantni epistolarni kritičar naše Diletantije mislio povrijediti, a kamo li uvrijediti pretendente koji su se zadnji usudili javno suočiti te davne 2003. poručivši im:
– U ponašanjima vas dvojice vidljive su neke crte koje su nesvojstvene intelektualcima. Recimo, vaš odnos prema svojim učiteljima. Čak da ga nitko i ne pita, intelektualac ne može odagnati od sebe pitanje tko su očevi njegovih mišljenja, stavova i postupaka. Što im je dužan, a za što su mu svi oni krivi?
Milanović, koji je na Račanovom grobu gorko jecao »O Captain! My Captain!« diveći mu se potresnije nego Whitman Lincolnu, u nepuno desetljeće na čelu SDP-a izbrisao je gotovo sve njegove tragove u stranci. Baš kao što je Berković zamjerio Račanu što je zabranio sebi priznati da je ijednu pametnu čuo od svojih marksističkih mentora, tako je Milanović dilitirao sve što je socijalno i demokratski naslijedio od svog prethodnika. Štoviše, on se za razliku od svog učitelja već odavno ne predstavlja kao socijaldemokrat, opisujući samoga sebe kao kiborga koji ima »lijevo srce i konzervativnu glavu«.
Andrej Plenković, kao i svi njegovi prethodnici, kune se u Oca Nacije Franju Tuđmana kao Padre Padronea svog političkog mišljenja. Iako je Plenković tek započeo svoju dionicu na čelu HDZ-a, Tuđmana je zaobišao već na drugom koraku tvrdeći kako »Perković i Mustač nisu bili dio HDZ-a« iako se Tuđmanu Perković još za Jugoslavije stavio na raspolaganje. Baš kao što Sanader nije smio priznati da se odrekao bilo koje teze iz hadezeovskog ideološkog katekizma, tako se ni Plenković ne smije odreći Zlatka Hasanbegovića, kadra koji Tuđman nikada ne bi pripustio u HDZ.
Da, Milanović i Plenković moraju se u petak navečer svjetonazorski očitovati vrlo jasno i podrobno, jer je to za birače bitna stavka prilikom odlučivanja za koga će glasati. Doduše, kako sada stvari stoje, teško da ćemo već u prvom krugu dobiti pobjednika, prije će to biti dvobojbezpoginulih, nakon kojeg će obojica izraziti svoje zadovoljstvo.
Kiselog će osmijeha ostati Hrvatska spoznajom da će za premijera dobiti ili liberalnog konzervativca ili konzervativnog liberala. To je to što nas čeka, taj Weltanschauung Diletantije.
novilist
