Kad država samu sebe proglasi transparentnom, a istodobno onemogući provjeru – nešto je sumnjivo. Upravo je to učinila policija odbacujući argumente udruga za ljudska prava da policajci zlostavljaju, tuku i pljačkaju izbjeglice na granicama: postupamo po zakonu, tvrdi policija, nezakonitosti nisu utvrđene, sve je u najboljem redu, pa ipak – provjeriti ne možete. Policija očekuje da im vjerujemo na riječ.
Zašto bismo monopolu sile vjerovali na riječ? Optužbe su teške i ozbiljne, argumentirane i konkretne – postoje fotografije i svjedočanstva da su policajci »palicama, šakama i nogama« udarali ljude »na hrvatskoj strani granice« sa Srbijom. Srpski ogranak Liječnika bez granica (LBG), globalne i ugledne liječničke udruge za ljudska prava, posvjedočio je »da su u svojoj klinici u Beogradu samo od 19. do 25. svibnja obradili deset osoba kojima su ozljede nanesene na srpsko-hrvatskoj granici«. LBG navodi kako su žrtve rekle da je »nad njima nasilje vršila hrvatska policija«. »To nasilje uvijek ima isti oblik: udaranje palicama, uništavanje mobitela, otimanje novca«, tvrde LBG. Slična 23 slučaja obradili su Liječnici svijeta (LS) u svojoj klinici u Adaševcima, odmah s onu stranu hrvatsko-srpske granice. Hrvatski aktivisti iz Inicijative Dobrodošli i udruge »Are you Syrious?« svjedoče kako je »njihova aktivistica 18. svibnja u Šidu razgovarala« s izbjeglicama, žrtvama zlostavljanja. »Opisujući kako su protjerani iz Hrvatske, pokazivali su joj zadobivene ozljede po tijelu, na rukama, leđima, nogama, licu i drugdje. Neki od njih imali su svježe rane. Svi su bili vidno iscrpljeni zbog uvjeta u kojima žive tjednima skriveni u šumi, većinom bez novca i bilo kakve imovine...« U protekla dva tjedna te organizacije »gotovo svakodnevno« primaju »pojedinačne prijave (...) teškog fizičkog nasilja prema osobama iz Afganistana, Pakistana, Maroka, Alžira...« 18. svibnja primili su SMS poruku: »Jeste li čuli za premlaćivanja? Hrvatska granična policija ponovo je počela premlaćivati izbjeglice. Vrlo brutalno«. I tako dalje...
»Ravnateljstvo policije odlučno odbacuje svaki navod udruga kako policijski službenici nezakonito postupaju prema migrantima po zapovijedi rukovoditelja, kao i da se radi o organiziranom i sustavnom djelovanju«, ključna je tvrdnja policijskoga odgovora. Udruge međutim ne tvrde da policijski zapovjednici naređuju mlaćenje – samo bi to još trebalo. Udruge ne tvrde ni da je riječ o »organiziranom« djelovanju. Tvrde, međutim, da jest riječ o »sustavnome i kontinuiranom« nasilju – jer je učestalo i kao da prerasta u masovno.
Drugi je odgovor policije kako je neobično da slične informacije nema policija u Srbiji, što bi trebalo sugerirati da su prijave izmišljene. Ali, nije li logično da ih nema policija u Srbiji? Razlog je isti zbog kojega ih nema ni policija u Hrvatskoj – pretučeni se boje svake policije. Jedina su im nada nevladini aktivisti – Liječnici bez granica, Liječnici svijeta, UNHCR, Inicijativa Dobrodošli, »Are you Syrious?« – za njih bar znaju da ih neće mlatiti, pa od njih traže i pomoć. Nije li to logično?
Policija tvrdi i kako je »vrlo često teško utvrditi točne podatke o navodnom nasilju«, dodajući kako je policiji »žao što se neprovjerenim informacijama u medijima narušava ugled MUP-a«. Bez sumnje jest teško utvrditi točan identitet žrtava, iz mnogo razumljivih razloga: jezičnih barijera, izbjegličkog straha, manjka vremena, manjka resursa, manjka volje... Ali, bi li aktivisti zato trebali šutjeti, pa šutnjom brinuti o »ugledu MUP-a?« Upravo obrnuto: posao je MUP-a osigurati da takvih prijava ni ne bude.
Policija nas uvjerava da u dobroj vjeri istražuje svaku prijavu. Da, samo – kako to istraživanje izgleda? Ne znamo, jer – »izvidi su tajni«, kako je na konferenciji za novinare izjavio Gojko Marković iz ureda glavnog ravnatelja. Drugim riječima: pravna država djeluje, ali kako – javnost neće doznati. Iako, možda, ipak hoće – ako je to u interesu države same. Naime, nakon konferencije za novinare, potpisanog su novinara nazvali iz policije, i rekli da u istragama navodnoga nasilja nije pronađeno prekoračenje ovlasti. U policijskom priopćenju istoga dana tvrdi se kako »u prijavljenim slučajevima nije utvrđeno neprofesionalno ili nezakonito postupanje prema migrantima«.
Dopustite, međutim, da sumnjamo – jer optužbe postoje. Policija sama kaže da prema izbjeglicama postupa u skladu sa zakonom koji spominje »odvraćanje«. Udruge za ljudska prava tvrde kako, »prema iskazima i svjedočanstvima izbjeglica, prilikom postupka ‘odvraćanja’ neki policijski službenici koriste nasilje te otuđuju mobitele i druge osobne stvari«. Sjetimo se rata: nikad nitko nije zapovjedio ratne zločine, dok se nije doznalo za Osijek, Gospić, Sisak, Pakračku poljanu, obitelj Zec, Stupni do, Ahmiće, Grubore... Mogućnost tih zločina, pa i dugogodišnje tajne zaštite njihovih počinitelja, objašnjena je »dvostrukom linijom zapovijedanja«. Dok policija i tužiteljstvo ne podastru uvjerljive rezultate istraga, dokaze o zakonitom postupanju, te dok policija ne omogući učinkovit građanski nadzor onoga što radi na granicama, ostavljamo otvorenom mogućnost – »dvostruke linije odvraćanja«. Jer, razmislite: ne bi li »nenaređeni«, »izolirani«, »nekontrolirani«, »proizvoljni«, ali itekako opipljivi slučajevi nasilja mogli biti idealan način za učinkovitu provedbu onoga što zakon i političke odluke pitomo zovu – »odvraćanjem«?
novilist
Zašto bismo monopolu sile vjerovali na riječ? Optužbe su teške i ozbiljne, argumentirane i konkretne – postoje fotografije i svjedočanstva da su policajci »palicama, šakama i nogama« udarali ljude »na hrvatskoj strani granice« sa Srbijom. Srpski ogranak Liječnika bez granica (LBG), globalne i ugledne liječničke udruge za ljudska prava, posvjedočio je »da su u svojoj klinici u Beogradu samo od 19. do 25. svibnja obradili deset osoba kojima su ozljede nanesene na srpsko-hrvatskoj granici«. LBG navodi kako su žrtve rekle da je »nad njima nasilje vršila hrvatska policija«. »To nasilje uvijek ima isti oblik: udaranje palicama, uništavanje mobitela, otimanje novca«, tvrde LBG. Slična 23 slučaja obradili su Liječnici svijeta (LS) u svojoj klinici u Adaševcima, odmah s onu stranu hrvatsko-srpske granice. Hrvatski aktivisti iz Inicijative Dobrodošli i udruge »Are you Syrious?« svjedoče kako je »njihova aktivistica 18. svibnja u Šidu razgovarala« s izbjeglicama, žrtvama zlostavljanja. »Opisujući kako su protjerani iz Hrvatske, pokazivali su joj zadobivene ozljede po tijelu, na rukama, leđima, nogama, licu i drugdje. Neki od njih imali su svježe rane. Svi su bili vidno iscrpljeni zbog uvjeta u kojima žive tjednima skriveni u šumi, većinom bez novca i bilo kakve imovine...« U protekla dva tjedna te organizacije »gotovo svakodnevno« primaju »pojedinačne prijave (...) teškog fizičkog nasilja prema osobama iz Afganistana, Pakistana, Maroka, Alžira...« 18. svibnja primili su SMS poruku: »Jeste li čuli za premlaćivanja? Hrvatska granična policija ponovo je počela premlaćivati izbjeglice. Vrlo brutalno«. I tako dalje...
»Ravnateljstvo policije odlučno odbacuje svaki navod udruga kako policijski službenici nezakonito postupaju prema migrantima po zapovijedi rukovoditelja, kao i da se radi o organiziranom i sustavnom djelovanju«, ključna je tvrdnja policijskoga odgovora. Udruge međutim ne tvrde da policijski zapovjednici naređuju mlaćenje – samo bi to još trebalo. Udruge ne tvrde ni da je riječ o »organiziranom« djelovanju. Tvrde, međutim, da jest riječ o »sustavnome i kontinuiranom« nasilju – jer je učestalo i kao da prerasta u masovno.
Drugi je odgovor policije kako je neobično da slične informacije nema policija u Srbiji, što bi trebalo sugerirati da su prijave izmišljene. Ali, nije li logično da ih nema policija u Srbiji? Razlog je isti zbog kojega ih nema ni policija u Hrvatskoj – pretučeni se boje svake policije. Jedina su im nada nevladini aktivisti – Liječnici bez granica, Liječnici svijeta, UNHCR, Inicijativa Dobrodošli, »Are you Syrious?« – za njih bar znaju da ih neće mlatiti, pa od njih traže i pomoć. Nije li to logično?
Policija tvrdi i kako je »vrlo često teško utvrditi točne podatke o navodnom nasilju«, dodajući kako je policiji »žao što se neprovjerenim informacijama u medijima narušava ugled MUP-a«. Bez sumnje jest teško utvrditi točan identitet žrtava, iz mnogo razumljivih razloga: jezičnih barijera, izbjegličkog straha, manjka vremena, manjka resursa, manjka volje... Ali, bi li aktivisti zato trebali šutjeti, pa šutnjom brinuti o »ugledu MUP-a?« Upravo obrnuto: posao je MUP-a osigurati da takvih prijava ni ne bude.
Policija nas uvjerava da u dobroj vjeri istražuje svaku prijavu. Da, samo – kako to istraživanje izgleda? Ne znamo, jer – »izvidi su tajni«, kako je na konferenciji za novinare izjavio Gojko Marković iz ureda glavnog ravnatelja. Drugim riječima: pravna država djeluje, ali kako – javnost neće doznati. Iako, možda, ipak hoće – ako je to u interesu države same. Naime, nakon konferencije za novinare, potpisanog su novinara nazvali iz policije, i rekli da u istragama navodnoga nasilja nije pronađeno prekoračenje ovlasti. U policijskom priopćenju istoga dana tvrdi se kako »u prijavljenim slučajevima nije utvrđeno neprofesionalno ili nezakonito postupanje prema migrantima«.
Dopustite, međutim, da sumnjamo – jer optužbe postoje. Policija sama kaže da prema izbjeglicama postupa u skladu sa zakonom koji spominje »odvraćanje«. Udruge za ljudska prava tvrde kako, »prema iskazima i svjedočanstvima izbjeglica, prilikom postupka ‘odvraćanja’ neki policijski službenici koriste nasilje te otuđuju mobitele i druge osobne stvari«. Sjetimo se rata: nikad nitko nije zapovjedio ratne zločine, dok se nije doznalo za Osijek, Gospić, Sisak, Pakračku poljanu, obitelj Zec, Stupni do, Ahmiće, Grubore... Mogućnost tih zločina, pa i dugogodišnje tajne zaštite njihovih počinitelja, objašnjena je »dvostrukom linijom zapovijedanja«. Dok policija i tužiteljstvo ne podastru uvjerljive rezultate istraga, dokaze o zakonitom postupanju, te dok policija ne omogući učinkovit građanski nadzor onoga što radi na granicama, ostavljamo otvorenom mogućnost – »dvostruke linije odvraćanja«. Jer, razmislite: ne bi li »nenaređeni«, »izolirani«, »nekontrolirani«, »proizvoljni«, ali itekako opipljivi slučajevi nasilja mogli biti idealan način za učinkovitu provedbu onoga što zakon i političke odluke pitomo zovu – »odvraćanjem«?
novilist
