Latinoameričko izdanje portala The Saker je objavilo osvrt na ekumenizam, kojeg opisuje kao "novo ideološko oružje imperijalizma". Prije prijevoda teksta podsjetimo da se termin "ekumenizam" danas uglavnom koristi, ili se koristio, za označavanje pokreta koji teži sjedinjenju svih kršćanskih crkava i crkvenih zajednica, ali se s godinama počeo koristiti i kao termin za međureligijski dijalog sa svim ostalim religijama. Iako je ideja ekumenizma ozbiljnije zaživjela u drugoj polovici 19. stoljeća, zamah dobiva nakon Drugog vatikanskog koncila u vrijeme pape Ivana XXIII i kada je pripremljen dekret "Unitatis redintegratio" (O ponovnoj uspostavi jedinstva).
Zašto iz perspektive Latinske Amerike, gdje su većina vjernika pripadnici Rimokatoličke crkve, postoje oni koji i u ekumenizmu vide oružje imperijalizma? Istina, to ne bi bio prvi slučaj u novijoj povijesti da se humane ideje preoblikuju i koriste u svrhu ostvarenja geopolitičkih ciljeva, za što se dovoljno sjetiti "izvoza demokracije", "zaštite ljudskih prava i sloboda", koji su proteklih godina korišteni kao izgovor za porobljavanje suverenih naroda i država. No, je li moguće da je globalistička i imperijalistička elita preuzela, bolje rečeno – doslovno otela ideju prvih mislilaca ekumenizma i "dobrog pape", kako su svi nazivali Ivana XXIII, čak i dr. Vjekoslav Cvrlje, vođa antifašističkog ustanka u Splitu, a nakon Drugog svjetskog rata časnik JNA, kasnije veleposlanik SFRJ pri Svetoj stolici.
"Ekumenizam" - Novo ideološko oružje imperijalizma?
"Ekumenizam" je pojam izveden od grčke riječi "oikoumene", koji se uglavnom koristi za "ujedinjenje oko sporazuma o općeprihvaćenim vrijednostima". U religioznim terminima to znači međureligijski dijalog o minimalnim zajedničkim uvjerenjima koja ujedinjuju sve religije, prije svega u filozofskim terminima, kao i sustavu vrijednosti koji se temelji na zajedničkim minimalnim vrijednostima humanizma, i tako dalje. Dakle, kao "univerzalni sporazum cijelog čovječanstva" se smatra za korak naprijed u smjeru napretka.
No, što je "pravi" ekumenizam u svijetu danas? U političkoj areni? Danas, možda s izuzetkom maglovitih Ujedinjenih naroda, ne postoji entitet s kojim se sentimentalno može povezati ili identificirati stanovnik Burkine Faso i jedan Finac. Čak ni dvije ili tri jake transnacionalne zajednice teško mogu razviti "kulturni i politički dijalog" među njima. Zapad ne prihvaća Šangajsku organizaciju za suradnju, ni Euroazijsku uniju, a u Latinskoj Americi su mu zajednice ALBA i CELAC "jedno te isto".
Međutim, to ne znači da nema "svjetskih kultura" ili "univerzalnih vrijednosti", iako s druge strane imamo težnju da određena kultura postane "globalna kultura" ili "univerzalna"?
Ekonomska, politička i vojna moć su ključni u ovom procesu, što je moć koja određuje koja će kultura postati "međunarodna" ili "globalna". Ali, to je prošlost i sadašnjost hegemonije imperijalističkog tipa, klasični kolonijalizam. Imamo i ideološki kolonijalizam, kao, na primjer, u filozofiji grčke antike, odnosno u novije vrijeme u Njemačkoj, početak liberalizma u Francuskoj, dok je sovjetska ideologija primjerena za cijeli svijet bila socijalizam.
Jesu li danas Zapad ili "Europa", uključujući i SAD, barem u području kulture, jedina kultura koja ima dovoljno snage da postane "globalna" kultura, to jest, jedina kultura koja se može nametnuti u svijetu kroz svoj sustav kulturnih vrijednosti?
Takozvana "zapadna kultura" se temelji na individualističkom konceptu prosvjetiteljstva i liberalizma. Ona je zaživjela, formirala se i ojačala tijekom industrijske revolucije, koji su pratili tržišna ekonomija, kolonijalizam i, na kraju, pobjeda nad Sovjetskim Savezom u Hladnom ratu.
Iako je uvriježeno mišljenje da je pobjeda antifašizma u Drugom svjetskom ratu udarila temelje univerzalnim vrijednostima, kao što su antikolonijalizam, pravo na samoodređenja naroda i univerzalna primjena socijalnih prava, svemu tome je veći doprinos dao SSSR nego Zapad.
S druge strane, kao što je dokazao talijanski mislilac Domenico Losurdo, nacizam uopće nije stran zapadnim vrijednostima, nego je i osmišljen upravo unutar tog okvira.
Stoga u nedefiniranim pozivima na ovu vrstu "ekumenizma" moramo obratiti pozornost da zapravo ne zagovaramo potpunu prevlast Zapada. Koncept "ekumenizam" bez ikakvih ograničenja je za list "El País" 2014. godine pojasnio imperijalistički ideolog Bernard Henri Levy, proteklih godina gorljivi pobornik , čak i sudionik nekih od Obojenih revolucija i Arapskog proljeća.
Za vrijeme Hladnog rata je najveći izgovor koji se koristio za destabilizaciju ili slabljenje neke socijalističke zemlje bila obrana "demokracije" ili "sloboda", što ima smisla, jer je u to vrijeme Zapad imao monopol nad "brendom liberalizma", dok je njegov neprijatelj bio antikapitalistički i antiliberalni.
Međutim, danas, sve što ljudi mogu dobiti je koncept "ljudskih prava", što kao uzorak koriste svi zagovaratelji "progresivnog zapadnog liberalizma". Na primjer, u ostvarivanju ljudskih prava se u bivšoj Jugoslaviji od strane Zapada nudilo "samoodređenje nacija".
Na drugom mjestu su "borba protiv korupcije" ili "borba protiv autoritarnog režima", negdje drugdje se potiču "narodne pobune", i tako dalje.
Danas se imperijalističke intervencije ne vode samo u ime "antikomunizma", što je već zastarjeli termin, nego se i niz drugih naprednih koncepata koriste kako bi se takve intervencije opravdale. A tko će bolje te koncepte braniti od zapadnih sila?
Nakon pola stoljeća od Drugog vatikanskog koncila, imperijalistički korijen je prožeo i "ekumenizam". Kao što Jean Bricmont kaže, živimo u eri "humanitarnog imperijalizma".
Prema belgijskom kritičaru imperijalizma, "humanitarni imperijalizam" se temelji na kriteriju zapadnih država da posjeduje "moralnu superiornost" koja im dozvoljava da interveniraju bilo gdje u svijetu.
Jean Bricmont tvrdi da se termin "humanost" počeo se koristiti u vojne svrhe već u devetnaestom stoljeću. Doduše, to vrijeme nije korišten kao glavni argument, ali je "civilizacija" htjela kolonizirati narode koji su bili "barbari".
Već tada se među nekim liberalnim filozofima toga doba počeo koristiti pojam "humanitarnog rata". Na primjer, tu je tezu branio jedan od očeva liberalizma, filozof John Stuart Mill.
Jedan od najvažnijih političara Britanskog carstva, Lord Salisbury, definirao je rat protiv Boera kao "humanitarni rat". Međutim, tijekom Hladnog rata je "humanitarni rat" ili "humanitarni intervencionizam" dosegao svoj vrhunac.
Danas jedna globalna ideologija postoji iz razloga što zemlje koje pružaju otpor ne čine suvisao ideološki blok, a na drugoj strani, nakon dekolonizacije, ne može se tvrditi da se rat vodi s ciljem da se "nekoga civilizira". Stoga se, umjesto izvoza "civilizacije", koriste fraze poput "intervencije u ime naroda" ili "pomoć na putu prema demokraciji". No, u biti se nije promijenilo ništa.
Prije nego što nastavimo, napravit ćemo jednu pauzu i pogledati primjer iz 1999. Godine, kada je NATO počeo rat protiv SRJ, bombardiranje Beograda i drugih gradova iz zraka, što je bio odgovor na neprihvaćanje "mirovnog prijedloga" kojeg je NATO osmislio za Kosovo.
Zapravo, taj je "mirovni prijedlog", koji je otvorio vrata vojnicima NATO pakta, bio nešto poput austrijskog ultimatuma 1914. Nakon 70 dana bombardiranja je Srbija popustila, a navodno predstavnik Ujedinjenih naroda, koji je došao s prijedlogom zapadnih zemalja, Martti Ahtisaari je rekao: "Ako ne prihvate, mi ćemo bombardirati Beograd sve dok ne dosegne razinu mora". U tim bombardiranjima je ubijeno oko pet tisuća ljudi, ali mahom civila. To je bio "rat za načela" i sasvim opravdan na Zapadu.
Na primjer, duhovni vođa antikomunizma i bivši predsjednik Čehoslovačke Vaclav Havel, 1999. godine je rekao: "U ovom ratu se NATO nije vodio materijalnim interesima. Ovaj rat je vođen zbog humanitarnih pitanja i prioritet je bio braniti načela državne suverenosti. Stoga je bilo legitimno napasti Jugoslaviju".
Miroslav Lazanski iz Beograda je to komentirao ovako: "U ime nadnacionalnosti je Europa bombardirala stari europski grad Beograd. U ime nadnacionalne Europe su se uništile državne granice i suverenitet država. Dakle, nadnacionalna Europa je ubilački idiotizam".
Iako je OESS tada podržao zapadne sile, ipak je izvijestio kako je na Kosovu "bilo teških kršenja ljudskih prava, ali ne i genocida, a počinitelji tih prekršaja su bile obje strane, a ne samo jedna".
1998. godine britanska vlada izvještava parlament kako su albanske oružane skupine ubile više ljudi na Kosovu od pripadnika srbijanskih agencija za provedbu zakona, a sve je 24. ožujka 1999. godine potvrdio ministar obrane Ujedinjenog Kraljevstva, George Robertson.
Intervenciju na Kosovu je trebalo opravdati, za što su korišteni "humanitarni razlozi intervencije", koja je trebala spriječiti likvidacije i etničko čišćenje kosovskih Albanaca. Posebno je zanimljivo izvješće njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, koje eksplicitno navodi kako "nema masovnog progona Albanaca na Kosovu zbog same činjenice da je netko Albanac".
Štoviše, specijalist za Balkanu, Robert Hayden, kaže kako je "bombardiranje u tri tjedna uzrokovalo više mrtvih civila, nego prethodna tri mjeseca sukoba, ali nitko ne kaže da je to humanitarna katastrofa".
Dobro, sve se ovdje manje ili više zna, ali su svi ovi podaci "vidjeli svjetlo dana kasno" ili su od strane "humanitarnog imperijalizma" bili osuđeni na zaborav.
Kosovo nije bio jedinstven slučaj ni u smislu propagande koja prati ovakve intervencije. Na primjer Tony Blair je izjavio "kako je u masovnim grobnicama Sadama Husseina pronađeno 400 000 leševa Iračana". Za Gaddafija se također govorilo da je "bombardirao svoj narod", a Assad "provodi kemijske napade" ili je "ugušio mirne prosvjede tenkovima".
Sve navedeno je laž, naravno, ali nekad ima svoju logiku, jer se ponavljanjem tih laži javno mnijenje uvjeri kako je s točke gledišta ljudskih prava stanje neodrživo, a to daje opravdanje za vojnu intervenciju.
Ona tada postaje "moralno nužna", a kao drugo, nametne se uvjerenje da je okupacija sila "unatoč greškama, humanija od prethodne situacije". Ovdje se koristio i "ekumenizam", a sljedeća poglavlja opisuju glavne aktere i misao ove ideologije.
"Svećenici humanitarnog imperijalizma"
Kao što je već spomenuto, temelje "hegemonijskog ekumenizma" u području misli utjelovljuje francuski filozof Bernard Henri Levy.
Bernard Henri Levy je postao poznat u posljednjih nekoliko godina kao promotor udara Zapada na suverenitet Libije, Sirije i Ukrajine. Ipak, karijera Bernarda Henria Levya je prilično opsežna. Na primjer, 1985 on poziva na intervenciju u Nikaragvi protiv "sandinista", tvrdeći da su "sandinisti totalitarna stranka koja za cilj ima uspostavu marksističko-lenjinističkog entiteta u Latinskoj Americi".
Poznati su njegovi napori da pojasni svoju imperijalističku ideju u kojoj jasno tvrdi kako "Europa može biti jedina ekumenska civilizacija" i stoga je, ako se želi održati na životu, prisiljena "intervenirati u svjetskoj politici".
Prema Henriu Levyu, Europa u ime "ekumenizma" čak ima obvezu intervenirati u bilo kojoj državi, jer za cionistu Bernarda Henria Levya bilo koji sustav izvan "europske ekumenske ideologije" sam po sebi totalitaran.
Još jedna od zabluda ideologije "ekumenizma" je jasnija ako se usredotočimo na kontradikciju o univerzalnim vrijednostima, među koje spadaju samo one koje imaju financijsku, ekonomsku i vojnu silu da ih nametnu drugima. Univerzalne vrijednosti su uvijek one koje zastupa "međunarodna zajednica", koju u ovom slučaju čine zapadne sile.
"U rukama tih sila leži ideološka moć kojom se definira što su to univerzalne vrijednosti, jer nakon Hladnog rata ne postoji niti jedan drugi mogući sustav", navodi Bernard Henri Levy, koji piše "kako je naša jedina ekumenska civilizacija", a uz sve to, ona ima i vojnu silu.
Što u svemu tome znači vizija ljudskih prava na Kubi, na primjer, gdje imamo besplatno zdravstvo i obrazovanje, te socijalističku ekonomiju? Ništa, jer to nije prevladavajući stav današnje "međunarodne zajednice".
Na isti način, Brazil ili Čad nisu subjekti koji mogu definirati što su to "univerzalne vrijednosti", a čak i da to mogu učiniti, ne mogu ih nikome izvesti, jer za to nemaju snage. Stoga se "ekumenizam" udaljio od svog izvornog značenja i ne predstavlja ideju i put ujedinjenja kršćanskih crkvi i crkvenih zajednica. Termin i ideju su preotele, preradile i sada u djelo provode zapadne sile, ali s potpuno drugim ciljem i malo ih zanima sudbina kršćanskih crkvi, prevladavanje posljedica raskola ili kršćanskih vjerskih učenja koja su se odijelili od katoličanstva nakon reformacije u 16. stoljeću.
Ekumenizam je danas nametanje univerzalnih vrijednosti kao alat za nastavak monopola državnog nasilja vladajuće klase izvan svojih državnih granica, što je bila logična posljedica onoga što je slijedilo nakon rušenja posljednje barijere protiv prevladavajućeg međunarodnog nasilja - državnih suvereniteta.
Ako su svojevremeno Machiavelli ili Stuart Mill bili zagovornici "imperijalističkog ekumenizama", to su danas Bernard Henri Levy i američki milijarder George Soros.
George Soros, nakon što je karijeru počeo kao financijski špekulant, kojemu se, među ostalim podvizima, može pripisati uništenje tajlandskog gospodarstva, sada se predstavlja kao filantrop koji sponzorira sve vrste "dobrih namjera" za svijet. Iako je Soros u prvom redu usmjeren na Institut Open Society institut i tribinu Open Democracy, čiji popis sponzora možete vidjeti ovdje, među kojima su Zaklada Rockefeller, Zaklada Ford i neke europske zemlje, njegova se sjenka vije nad stotine nevladinih organizacija, trustova mozgova, "građanskih akcijskih grupa", i tako dalje po cijelom svijetu. Značajka Sorosa je financirati bilo koji "dobar razlog", ako će to pomoći "dobri imperijalizam" ili doprinijeti potkopavanju ili sijanju razdora unutar heterogenog anti-imperijalističkog bloka.
U Siriji, na primjer, Soros financira Bijele kacige, organizaciju koja u teoriji "spašava leševe", dok je zapravo dio ustroja Al-Nusra Fronta. Sorosev rad je gotovo identičan onom kojeg provodi NED (National Endowment for Democracy), osnovan od strane američkog State Departmenta.
Sada se otvoreno obavlja posao kojeg je nekada CIA morala skrivati. Iako Soros taj posao navodno radi "samostalno", jasno je da to nije istina. Osim toga, veze između Sorosa i CIA-e nisu ograničene samo na ideologiju, kao kada je Soros pomagao subverzije protiv socijalističkih država u kasnim '80-ima.
Sorosevi mladunci su zaista posebni. Jedan od njegovih mladunaca je "Međunarodna krizna skupina", gdje se okupljaju "viši stručnjaci", političari, novinari i ekonomisti, mahom iz Europe i Amerike (za vidjeti tko su kliknite ovdje , ovdje i ovdje), koja inače financira raznolike"disidente" ili "progresivne grupe", gotovo sve ovisne o zakladi Otvoreno društvo. Tako imamo sredstva za brojne pokrete takozvanog Arapskog proljeća, neke skupine navodno "kritiziraju Izrael", ali se drže granica iz Palestine iz 1967. godine, potpuno zaboravljajući okupaciju i etničko čišćenje iz 1948. Tu su i grupe za zaštitu okoliša, zaštitu ljudskih prava i slično, a odnedavno USAID, agencija iz iste galaksije, financira i programe vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, koje su poznate kao utvrde tri bosanska nacionalizma. Dakle, ništa se ne prepušta slučaju i ova je hobotnica infiltrirana u sve pore društva koje im je otvorilo svoja vrata i dozvolilo rad na suverenom teritoriju.
Istina je da je Soros vodi pravu međunarodnu koordiniranu mrežu u korist doktrine ekumenizma kao nametanja univerzalnih vrijednosti, ali u ovom slučaju, umjesto okupljanja "društvenih pokreta" i umjesto da brani socijalizam, on brani anti-socijalizam i zagovara uništenje državnih suvereniteta. To je ono za što se zalažu njegove NVO, publikacije, mediji, portali i plaćenici galaksije Otvorenog društva.
Zagovarajući ukidanje granica, borbu protiv nacionalizma, služeći se pri tome citatima ili djelima velikana ljudske misli, kao u nas Danila Kiša, Ive Andrića, Meše Selimovića, Miroslava Krleže i drugih, njegovi mladunci zapravo rade u podrivanju ostatka ostataka nacionalnih suvereniteta i svi moraju prihvatiti jedan, jedini i nepogrešivi sustav vrijednosti – onaj kojeg nudi "liberalni" Zapad.
Nažalost, ljudi, često u dobroj namjeri i s lošim iskustvom s našim balkanskim nacionalizmima, na kraju upadnu u unaprijed pripremljenu klopku, a kad shvate što su učinili i čemu dijelom i sami doprinijeli, onda je već kasno.
Okosnica međunarodne Soroseve mreže su različiti centri za "nenasilno djelovanje". Poznato je da su svi ti aktivisti "nenasilnih akcija" na kraju bili avangarda nasilnih svrgavanja legitimnih vlada, njihove veze sa Sorosem su očigledne i opsežne.
Sve ove "nenasilne" prozapadne subverzivne skupine su inspirirane organizacijom "Otpor" iz Srbije, koja je od početka financirana od strane Sorosa i Instituta Albert Einstein. Od Beograda je Soros financirao i prevrate u Gruziji (2003.), Ukrajini (2004.), kao i nedavni "Euromaidan". Nakon tih revolucija, Soros je još uvijek vezan za organizaciju ranije poznatu kao Otpor, danas "CANVAS" (Centar za primjenu nenasilne akcije i strategije), koji je destabilizirao brojne zemlje tijekom proteklih godina. Canvas je radio s "aktivistima" iz više od 50 zemalja, među ostalima u Egiptu (2011.) i Libanonu (2008.). Canvasovi članovi su se također pojavili u protestnom pokretu Occupy Wall Street.
Za uspjeh u provedbi svoje agende se Soros pobrinuo za dobre veze s organizacijama za zaštitu "ljudskih prava", koje daju izgovor za imperijalističke intervencije. Na primjer, Soros je prije početka rata u Siriji milijune dolara dao organizaciji Human Rights Watch, a također financira i podržava Amnesty International .
Ove dvije organizacije su odigrale važnu ulogu u pobuni protiv Sirije, jer su pokušale isprovocirati vojnu intervenciju protiv vlade Bashara Al-Assada. Na primjer, 2012. je Amnesty International počeo prikupljanje potpisa "za kraj represije u Siriji". Naravno, mislilo se na represiju vlade, a ne islamističkih zločinaca, koje Amnesty International nije ni spomenuo.
Poznata je i kampanja kojom se javnost htjela senzibilizirati oko, navodno, zatočenih novinara "Mrtav u zatvoru", koji su kasnije pronađeni živi, kao na primjer Zeinab Al-Hosni. Govorilo se o Assadovoj "represiji", napuhavao broj poginulih prvih dana prosvjeda, a od Rusije je zatraženo da i ona ustane protiv Assada. Human Rights Watch je na istom putu i bilo bi predugo opisivati slične aktivnosti. Danas imamo Bijele kacige i Aleppo Media Centar.
Avaaz - najviši stupanj "imperijalističkog ekumenizma"
Najnoviji pokušaj "ekumenizma" je doveden do savršenstva, a najviša točka perverzije je nevladina organizacija Avaaz. Ova organizacija, inače Avaaz na perzijskom znači "Glas", ima za cilj, kao što je navedeno na njihovoj internetskoj stranici, "mobilizirati građane širom svijeta da se smanji udaljenost između lidera i građana na način da prikuplja mnoge male napore putem Interneta".
Ideja ove kampanje je da se izvrši pritisak na razne svjetske lidere u donošenju odluka ili da se podupre "oporba".
Ipak, isti Avaaz priznaje da "postoji samo jedna profesionalna skupina koja pokreće sve kampanje". To znači da, iako su pojedinci "članovi", zapravo gaje iluzije da "počinju" internetsku i kampanju ili imaju "glasa" u njima, dok profesionalna grupa kontrolira, razvrstava i filtrira ove "participativne" kampanje, koje kasnije prikazuje kao "sudjelovanje".
Dakle, Avaaz se definira kao "globalna skupina zahvaljujući internetu" i da u njoj mogu sudjelovati članovi "bilo koje zemlje svijeta", što naprosto nije istina, jer se u sjedištu skupine određuje što će prevladati kao mišljenje svjetske javnosti i što su univerzalne globalne vrijednosti. Zanimljivo je da je Avaaz uspio zatrovati mnoge pojedince koji ideološki ili svjetonazorski pripadaju "ljevici". Tako danas imamo "ljevičare" koji zagovaraju uvođenje zone zabrane leta ili bombardiranje Sirije, a ranije su podržavali svrgavanje Gaddafija. Među istim se krugovima uspjelo nametnuti mišljenje kako su Palestinci u Pojasu Gaze teroristi i vjerski fanatici, gotovo kao ISIL, a Hezbollah je teroristički pokret srednjovjekovnih šiitskih fanatika kojem je jedini cilj pretvoriti Libanon i Bliski istok u iransku provinciju i , naravno, uništiti "sekularni i djelomično socijalistički Izrael".
Primjer Sirije i kako je George Soros čak i među ljevicom nametnuo svoj stav o međunarodnim sukobima
No, Avaaz ima i ekumenističku komponentu i nametanjem zapadnih univerzalnih vrijednosti radi na uništenju nacionalnih suvereniteta. Osim toga, iako Avaaz navodi kako "novac prima samo od svojih članova", te da "donatori koji daju novac za Avaaz nemaju nekog većeg utjecaja na rad skupine", a ponekad čak tvrde "kako ne dobivaju novac od korporacija", što je zamka.
Avaazove financije neprestano rastu. Naime, dobio je 6,7 milijuna dolara 2010. i 14,5 milijuna dolara 2013. godine, a gotovo je nemoguće da tako velika količina novca dolazi samo iz financiranja kampanje od strane članova, unatoč tome što je zajednica "tako velika". Na kraju, Avaaz javno i ne dijeli svoje podatke.
Avaazovi osnivači su NVO i "tvrtke koje podržavaju aktivizam", što znači da dobivaju donacije od države i velikih tvrtki. Ova je internetska skupina utjecala i na rezultate izbora u Kanadi, kada je George Soros odredio tko u kojoj kanadskoj pokrajini mora biti srušen s vlasti, a tko izabran. Cijelu je aferu kasnije objavio kanadski National Post, ali kasno. Posao je već bio odrađen.
Skupina je stvorena za potporu Sorosa i Otvorenog društva, te sličnih organizacija, iako to nikada službeno nije priznala.
Lider Avaaza, Ricken Patel, 2008, je jasno priznao da iza skupine ipak stoji Zaklada Otvoreno društvo."
Avaaz je organizacija koja se temelji se na "klikaktivizmu". Dakle, bilo tko i bilo gdje može dati svoj glas jednim "klikom" sa svog računala. Dakle, svatko na Avaazu može podržati ili postaviti svoj zahtjev, tražiti da se zaustavi konkretan progon, braniti prava određene manjine, braniti određenu slobodu, štititi šume, osuditi onečišćenje....
No, to ne znači da svi zahtjevi imaju jednaku važnost. Iako čelnik Ricken Patel za Avaaz kaže: "Mi nemamo ideologiju, samo smo nastali da smanjimo jaz između želja pojedinaca i centara moći u svijetu", istina je da oni itekako imaju ideologiju.
"Zatvaranje jaza" ima svoje značenje. Naime, Avaaz ima mnoge zahtjeve i pokreće kampanje kojima vrši "pritisak na lidere", ali su im jedini "valjani sugovornici" lideri na Zapadu, koji su jedini „u dobroj vjeri“ usmjereni na rješavanje globalnih problema.
Predsjednici Venezuele, Irana ili Sirije, na primjer, nisu "partneri", niti će ikada biti tretirani kao takvi, a ciljem ih je destabilizirati ili svrgnuti.
Moguće je da Avaaz u područjima oko kojih postoji društveni konsenzus pokrene kampanju "za klimu" ili "protiv privatizacije Kompanije X", ali su to uvijek ograničene reformske agende, pod uvjetom da cilj nikada ne bude napad na centar moći ili da se pokušaju promijeniti socioekonomski odnosi između klasa ili država. Uvijek se "reciklira" svjetski dominantan sustav iz kojeg se čisti lažna oporba.
Međutim, gdje god postoji stvarna politička ili ideološka borba, Avaaz podržava reakcionarne snage i uvijek traži "dobre razloge" da favorizira imperijalizam.
Imamo nekoliko primjera. U posljednjih nekoliko godina Avaaz je bio vrlo aktivan u prosvjedima protiv Libije i Sirije. U slučaju Libije, skupio je milijun potpisa da UN proglasiti "zonu zabrane leta" u Libiji. Ovaj zahtjev je odbijen od legitimne vlade Libije, a znamo kako je sve završilo.
Avaaz, inače beskompromisan u borbi za ljudska prava, niti jednom riječju se nije osvrnuo na brutalnu egzekuciju libijskog vođe Muammara Gaddafija. On je jednostavno bio diktator i zvijer koju je trebalo likvidirati po kratkom postupku, što se i dogodilo.
U slučaju Sirije, Avaaz je širio laži o "Assadovom kemijskom napadu" i još od 2012. traži "međunarodnu vojnu intervenciju", a također traži i uvođenje "zone zabrane leta" iznad Sirije, što je dio predizborne kampanje Hillary Clinton.
Protiv Sirije oni također koriste navodna "masovna silovanja", počinjena od strane vojske, iako vrlo malo, možda nijedan medij nije pisao o toj vrsti zločina. 2014. Avaaz traži da se uvede embargo na isporuke oružja Siriji, ali ne otvara pitanje tisuća tona oružja poslanog sirijskim zločinačkim islamističkim skupinama.
Avaaz također svoju igru igra u Latinskoj Americi, gdje je izazvao prosvjede protiv bolivijskog predsjednika Eva Moralesa.
No, tko su ljudi koji čine "globalnu grupu" Avaaz? Za početak, moramo reći da Avaaz ima samo 16 "djelatnika", što je broj "militanata" koji kontroliraju "klikove". Osnivač i voditelj Avaaza Ricken Patel ima plaću od 190 000 dolara godišnje, pa je nejasno kakav je zapravo posao taj njegov "klikaktivizam".
Nemojmo se zavaravati, jer Patel je član Međunarodne krizne grupe koju je osnovao Soros, a osim toga, radio je za Zaklade Gates, Rockefeller i Ford. Još jedan čelnik je Tom Perriello, američki kongresmen iz od Virginije iz Demokratske stranke.
Perriello je napravio karijeru u američkom State Departmentu i kao tužitelj Međunarodnog kaznenog suda. Kao kongresmen je podupirao ratove u Afganistanu i Iraku. Perriello je također radio kao savjetnik okupatorske vojske u Afganistanu. Kao što navodi na svojoj stranici, Avaaz vuče porijeklo iz organizacija koje su podržavale kampanju Obame - MoveOn i Res publica i nastao je nakon spajanja tih dviju organizacija.
Stoga, možemo reći da Avaaz je stvoren ili je 100% pod kontrolom američke Demokratske stranke i djeluje u okviru organizacije sustava. Osim toga, moramo imati na umu da je Obama tijekom dva mandata u svom uredu često primao neokonzervativce i bogove rata iz Bushove ere. Tako se pod Obamom Demokratska stranka vratila na staru doktrinu "globalizacije prava", ako ju je ikada i napustila. Pod Obamom je povećan intervencionizam, a Avaaz je odigrao važnu ulogu u tom trendu, jer je pomagao da se te intervencije zaogrnu "progresivnim" imidžom.
Avaaz je vrhunac demokratskog i progresivnog aktivizma u internetskoj eri i zovu ga "globalnom demokracijom", iako je sve filtrirano od strane političkih predstavnika vladajuće elite!
Avaazov model "borbenosti" ne traži više od jednog klika na internatu svojih "članova". Ovaj sustav prividne demokracije zapravo promiče političku neodgovornost, jer za sudjelovanje u svjetskoj kampanji više ništa ne treba i nisu potrebni aktivni militanti, ni ideološke skupine, a nema nikakve odgovornosti, jer "sve odlučuje amorfna masa".
Prema podacima samog Avaaza, većina sudionika su ljudi iz gornje srednje klase jakih svjetskih gospodarstva, odnosno iz zemalja gdje ljudi imaju više mogućnosti za spajanje na internet. U srednjoj ili višoj srednjoj klasi je velika većina ljudi u Avaazovoj zajednici. Nastavnici, studenti, djelatnici tehnologije, liječnici i članovi nevladinih organizacija, dok su radnici realnog ili obični domari daleko od skupine. Riječ Avaaz znači "glas", ali ova organizacija nudi više glasa onima koji već imaju mogućnost da ih se čuje, odnosno višoj klasi Zapada, čime se ušutkavaju glasovi onih "drugih".
Ovaj opasni projekt "demokratizacije vanjskih odnosa" je u praksi politička operacija s ciljem da izbrišu međunarodne granice i zajednici omogući da bude "financijski stabilna". Naravno, najzastupljeniji u zajednici su bijelci srednje i više srednje klase Sjeverne hemisfere.
Ovo je perverzija demokracije, najviši stupanj imperijalističkog "ekumenizma" koji je dobio "demokratski legitimitet", što je uobičajena praksa imperijalista. Uzmimo na primjer gore navedeni slučaj Avaazove kampanje protiv libijskog suvereniteta i pritiska da se u Libiji uvede "zona zabrane leta".
U rujnu 2012. godine, godinu dana nakon ubojstva Gadafija, Avaaz je u Sjedinjenim Državama imao 923 968 članova, a samo 3 167 u Libiji. Danas Avaaz ima 2 263 179 članova u SAD-u i 31 798 u Libiji. Rezultat "aktivizma globalne demokracije", kojeg predlaže Avaaz, jest da većina američkih građana može odlučivati o Libiji, više od Libijaca samih!
U ovom slučaju, ne samo da ideje "demokracije" ili "progresivnih vrijednosti" dolaze iz ruku Zapada, kao što vjeruje Soros vjeruje, nego su s vremenom dobile "pravo glasa" i jednim klikom na internetu građani Zapada glasaju za uništenje ili pljačku određene zemlje.
U Avaazu vidimo mnoge sličnosti s "Obojenim revolucijama" u stilu srbijanskog Otpora! Zapravo, jedno i drugo su glavni pijuni teorije četvrte generacije ratovanja. Prema teoriji rata četvrte generacije, u asimetričnim ratovima, gdje su čimbenici izvan redovne vojske posebno važni, "prihvaćanje" ili "dobronamjerna" ravnodušnost stanovništva je od najveće važnosti.
U takvim ratovima u kojima imperijalizam ne slijedi klasičnu shemu, najprije se odlučuje, a zatim upliće aktivno kako bi se opravdala ta odluka. Međutim, svoje djelovanje predstavlja kao obrambene akcija u "borbi" u korist "demokracije", "mira" ili "univerzalnih vrijednosti".
U tom smislu, "Obojene revolucije" i kampanje Avaaza igraju istu ulogu. Međutim, postoje neke razlike, jer "Obojene revolucije" se provode samo u određenim zemljama, uglavnom ne u isto vrijeme, izuzmemo li Arapsko proljeće, dok Avaaz za "teren" ima cijeli svijet. Još jedna razlika je u tome što su se "Obojene revolucije" prikazuju kao ustanak, dok je Avaaz "slobodna rasprava" koja se vodi na internetu.
No, nakon svega, i "Obojene revolucije" i Avaaz imaju isti cilj - širenje imperijalizma i manipuliranje anti-imperijalističkom svijesti uz pomoć "ideološkog" maskiranja imperijalizma.
Ideološka kriza ljevice, ekumenizam i imperijalizam
Ovdje nailazimo na vrlo ozbiljan problem, kojeg je sa sobom donijela ideologija nastala nakon 1968. godine, a koja je postala dominantna u cijeloj lijevoj političkoj misli.
Zbog ove ideologije se sve naziva "starim svijetom", uključujući i nacionalne suverenitete, koji trebaju nestati. Međutim, nestanak nacionalnih suvereniteta ne donosi nikakvu alternativu. Dakle, u praksi se otvara put prema ideološkom nihilizmu.
Gore su spomenute dvije stvari. S jedne strane, "Obojene revolucije" koje promovira Soros stvaraju ideološku konfuziju na ljevici, jer ih se predstavlja kao revolucionarne pokrete. Nije tajna da dio europske ljevice još uvijek mašta o jurišu na Zimski dvorac u St- Petersburgu i sve barikade na ulicama, pjesme, slogane i nerede protiv policije pozdravljaju oduševljeno kao da je riječ o "proleterskoj revoluciji".
Nevjerojatno je lako bilo postići da se ljevica identificira s imaginarnim. S druge strane, dio aktualne ljevice je ponovio grešku ruskih "menjševika", koji su vjerovali da "bez Europe nema revolucije". Mnogi vjeruju da sve revolucije koje dolaze iz Europe ili europeiziraju određeno društvo, jer "reakcionarne kulture ne mogu generirati progresivne političke projekte", a mnogi smatraju da su kulture koje nisu dio zapadne civilizacije reakcionarne same po sebi. Dakle, već imamo način kako opravdati "europeizaciju nekog društva".
Kao što je objasnio Jean Bricmont, kritičar imperijalizma iz '60-ih godina, ljevica se zaustavila i na prvo mjesto stavlja "raspodjelu bogatstva i društvenog vlasništva", a "stav protiv imperijalizma" se pretvorio u korist "obrane demokracije, ljudskih prava i prava manjina".
To nas ostavlja s dva glavna problema. Naime, obrana ljudskih prava i manjina je postala apstraktni pojam, dakle estetski, i drugo, ova retorika nas vodi da o "ljudskim pravima" u potpunosti preuzmemo viziju Zapada i da ostatak svijeta nije u stanju definirati značenje tih istih prava.
Jesmo se ikada zapitali zašto bi mi u ime "ljudskih prava" osuđivali države poput Sirije, Libije, Sjeverne Koreje ili Kube i njihova socijalna postignuća? Tko ima pravo da tim državama postavlja prioritete?
Također moramo imati na umu da se nakon 1968. godine, govorimo o povijesnom razdoblju, a ne konkretno jednoj godini, europska radikalna ljevica transformirala u dva navrata.
Prvo, "sjedinila" je klasnu borbu, a kasnije i zamijenila s drugim borbama, prije svega s borbom za ljudska prava, prava manjina, zaštitu okoliša i slično. A drugo, okrenula se "revoluciji svijesti". Takav zaokret je stvorio bezbroj problema ljevici, posebno kada je imperijalizam postavio svoju "zamku svijesti" i pitao ljevicu: Što činiti kada suverena država X, zanemaruje prava skupine Y?
Naravno, kada imperijalizam kaže da su "zanemarena", uložena su velika sredstva da bi u to povjerovali.
Nastavlja se...
AMSI
Zašto iz perspektive Latinske Amerike, gdje su većina vjernika pripadnici Rimokatoličke crkve, postoje oni koji i u ekumenizmu vide oružje imperijalizma? Istina, to ne bi bio prvi slučaj u novijoj povijesti da se humane ideje preoblikuju i koriste u svrhu ostvarenja geopolitičkih ciljeva, za što se dovoljno sjetiti "izvoza demokracije", "zaštite ljudskih prava i sloboda", koji su proteklih godina korišteni kao izgovor za porobljavanje suverenih naroda i država. No, je li moguće da je globalistička i imperijalistička elita preuzela, bolje rečeno – doslovno otela ideju prvih mislilaca ekumenizma i "dobrog pape", kako su svi nazivali Ivana XXIII, čak i dr. Vjekoslav Cvrlje, vođa antifašističkog ustanka u Splitu, a nakon Drugog svjetskog rata časnik JNA, kasnije veleposlanik SFRJ pri Svetoj stolici.
"Ekumenizam" - Novo ideološko oružje imperijalizma?
"Ekumenizam" je pojam izveden od grčke riječi "oikoumene", koji se uglavnom koristi za "ujedinjenje oko sporazuma o općeprihvaćenim vrijednostima". U religioznim terminima to znači međureligijski dijalog o minimalnim zajedničkim uvjerenjima koja ujedinjuju sve religije, prije svega u filozofskim terminima, kao i sustavu vrijednosti koji se temelji na zajedničkim minimalnim vrijednostima humanizma, i tako dalje. Dakle, kao "univerzalni sporazum cijelog čovječanstva" se smatra za korak naprijed u smjeru napretka.
No, što je "pravi" ekumenizam u svijetu danas? U političkoj areni? Danas, možda s izuzetkom maglovitih Ujedinjenih naroda, ne postoji entitet s kojim se sentimentalno može povezati ili identificirati stanovnik Burkine Faso i jedan Finac. Čak ni dvije ili tri jake transnacionalne zajednice teško mogu razviti "kulturni i politički dijalog" među njima. Zapad ne prihvaća Šangajsku organizaciju za suradnju, ni Euroazijsku uniju, a u Latinskoj Americi su mu zajednice ALBA i CELAC "jedno te isto".
Međutim, to ne znači da nema "svjetskih kultura" ili "univerzalnih vrijednosti", iako s druge strane imamo težnju da određena kultura postane "globalna kultura" ili "univerzalna"?
Ekonomska, politička i vojna moć su ključni u ovom procesu, što je moć koja određuje koja će kultura postati "međunarodna" ili "globalna". Ali, to je prošlost i sadašnjost hegemonije imperijalističkog tipa, klasični kolonijalizam. Imamo i ideološki kolonijalizam, kao, na primjer, u filozofiji grčke antike, odnosno u novije vrijeme u Njemačkoj, početak liberalizma u Francuskoj, dok je sovjetska ideologija primjerena za cijeli svijet bila socijalizam.
Jesu li danas Zapad ili "Europa", uključujući i SAD, barem u području kulture, jedina kultura koja ima dovoljno snage da postane "globalna" kultura, to jest, jedina kultura koja se može nametnuti u svijetu kroz svoj sustav kulturnih vrijednosti?
Takozvana "zapadna kultura" se temelji na individualističkom konceptu prosvjetiteljstva i liberalizma. Ona je zaživjela, formirala se i ojačala tijekom industrijske revolucije, koji su pratili tržišna ekonomija, kolonijalizam i, na kraju, pobjeda nad Sovjetskim Savezom u Hladnom ratu.
Iako je uvriježeno mišljenje da je pobjeda antifašizma u Drugom svjetskom ratu udarila temelje univerzalnim vrijednostima, kao što su antikolonijalizam, pravo na samoodređenja naroda i univerzalna primjena socijalnih prava, svemu tome je veći doprinos dao SSSR nego Zapad.
S druge strane, kao što je dokazao talijanski mislilac Domenico Losurdo, nacizam uopće nije stran zapadnim vrijednostima, nego je i osmišljen upravo unutar tog okvira.
Stoga u nedefiniranim pozivima na ovu vrstu "ekumenizma" moramo obratiti pozornost da zapravo ne zagovaramo potpunu prevlast Zapada. Koncept "ekumenizam" bez ikakvih ograničenja je za list "El País" 2014. godine pojasnio imperijalistički ideolog Bernard Henri Levy, proteklih godina gorljivi pobornik , čak i sudionik nekih od Obojenih revolucija i Arapskog proljeća.
Za vrijeme Hladnog rata je najveći izgovor koji se koristio za destabilizaciju ili slabljenje neke socijalističke zemlje bila obrana "demokracije" ili "sloboda", što ima smisla, jer je u to vrijeme Zapad imao monopol nad "brendom liberalizma", dok je njegov neprijatelj bio antikapitalistički i antiliberalni.
Međutim, danas, sve što ljudi mogu dobiti je koncept "ljudskih prava", što kao uzorak koriste svi zagovaratelji "progresivnog zapadnog liberalizma". Na primjer, u ostvarivanju ljudskih prava se u bivšoj Jugoslaviji od strane Zapada nudilo "samoodređenje nacija".
Na drugom mjestu su "borba protiv korupcije" ili "borba protiv autoritarnog režima", negdje drugdje se potiču "narodne pobune", i tako dalje.
Danas se imperijalističke intervencije ne vode samo u ime "antikomunizma", što je već zastarjeli termin, nego se i niz drugih naprednih koncepata koriste kako bi se takve intervencije opravdale. A tko će bolje te koncepte braniti od zapadnih sila?
Nakon pola stoljeća od Drugog vatikanskog koncila, imperijalistički korijen je prožeo i "ekumenizam". Kao što Jean Bricmont kaže, živimo u eri "humanitarnog imperijalizma".
Prema belgijskom kritičaru imperijalizma, "humanitarni imperijalizam" se temelji na kriteriju zapadnih država da posjeduje "moralnu superiornost" koja im dozvoljava da interveniraju bilo gdje u svijetu.
Jean Bricmont tvrdi da se termin "humanost" počeo se koristiti u vojne svrhe već u devetnaestom stoljeću. Doduše, to vrijeme nije korišten kao glavni argument, ali je "civilizacija" htjela kolonizirati narode koji su bili "barbari".
Već tada se među nekim liberalnim filozofima toga doba počeo koristiti pojam "humanitarnog rata". Na primjer, tu je tezu branio jedan od očeva liberalizma, filozof John Stuart Mill.
Jedan od najvažnijih političara Britanskog carstva, Lord Salisbury, definirao je rat protiv Boera kao "humanitarni rat". Međutim, tijekom Hladnog rata je "humanitarni rat" ili "humanitarni intervencionizam" dosegao svoj vrhunac.
Danas jedna globalna ideologija postoji iz razloga što zemlje koje pružaju otpor ne čine suvisao ideološki blok, a na drugoj strani, nakon dekolonizacije, ne može se tvrditi da se rat vodi s ciljem da se "nekoga civilizira". Stoga se, umjesto izvoza "civilizacije", koriste fraze poput "intervencije u ime naroda" ili "pomoć na putu prema demokraciji". No, u biti se nije promijenilo ništa.
Prije nego što nastavimo, napravit ćemo jednu pauzu i pogledati primjer iz 1999. Godine, kada je NATO počeo rat protiv SRJ, bombardiranje Beograda i drugih gradova iz zraka, što je bio odgovor na neprihvaćanje "mirovnog prijedloga" kojeg je NATO osmislio za Kosovo.
Zapravo, taj je "mirovni prijedlog", koji je otvorio vrata vojnicima NATO pakta, bio nešto poput austrijskog ultimatuma 1914. Nakon 70 dana bombardiranja je Srbija popustila, a navodno predstavnik Ujedinjenih naroda, koji je došao s prijedlogom zapadnih zemalja, Martti Ahtisaari je rekao: "Ako ne prihvate, mi ćemo bombardirati Beograd sve dok ne dosegne razinu mora". U tim bombardiranjima je ubijeno oko pet tisuća ljudi, ali mahom civila. To je bio "rat za načela" i sasvim opravdan na Zapadu.
Na primjer, duhovni vođa antikomunizma i bivši predsjednik Čehoslovačke Vaclav Havel, 1999. godine je rekao: "U ovom ratu se NATO nije vodio materijalnim interesima. Ovaj rat je vođen zbog humanitarnih pitanja i prioritet je bio braniti načela državne suverenosti. Stoga je bilo legitimno napasti Jugoslaviju".
Miroslav Lazanski iz Beograda je to komentirao ovako: "U ime nadnacionalnosti je Europa bombardirala stari europski grad Beograd. U ime nadnacionalne Europe su se uništile državne granice i suverenitet država. Dakle, nadnacionalna Europa je ubilački idiotizam".
Iako je OESS tada podržao zapadne sile, ipak je izvijestio kako je na Kosovu "bilo teških kršenja ljudskih prava, ali ne i genocida, a počinitelji tih prekršaja su bile obje strane, a ne samo jedna".
1998. godine britanska vlada izvještava parlament kako su albanske oružane skupine ubile više ljudi na Kosovu od pripadnika srbijanskih agencija za provedbu zakona, a sve je 24. ožujka 1999. godine potvrdio ministar obrane Ujedinjenog Kraljevstva, George Robertson.
Intervenciju na Kosovu je trebalo opravdati, za što su korišteni "humanitarni razlozi intervencije", koja je trebala spriječiti likvidacije i etničko čišćenje kosovskih Albanaca. Posebno je zanimljivo izvješće njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, koje eksplicitno navodi kako "nema masovnog progona Albanaca na Kosovu zbog same činjenice da je netko Albanac".
Štoviše, specijalist za Balkanu, Robert Hayden, kaže kako je "bombardiranje u tri tjedna uzrokovalo više mrtvih civila, nego prethodna tri mjeseca sukoba, ali nitko ne kaže da je to humanitarna katastrofa".
Dobro, sve se ovdje manje ili više zna, ali su svi ovi podaci "vidjeli svjetlo dana kasno" ili su od strane "humanitarnog imperijalizma" bili osuđeni na zaborav.
Kosovo nije bio jedinstven slučaj ni u smislu propagande koja prati ovakve intervencije. Na primjer Tony Blair je izjavio "kako je u masovnim grobnicama Sadama Husseina pronađeno 400 000 leševa Iračana". Za Gaddafija se također govorilo da je "bombardirao svoj narod", a Assad "provodi kemijske napade" ili je "ugušio mirne prosvjede tenkovima".
Sve navedeno je laž, naravno, ali nekad ima svoju logiku, jer se ponavljanjem tih laži javno mnijenje uvjeri kako je s točke gledišta ljudskih prava stanje neodrživo, a to daje opravdanje za vojnu intervenciju.
Ona tada postaje "moralno nužna", a kao drugo, nametne se uvjerenje da je okupacija sila "unatoč greškama, humanija od prethodne situacije". Ovdje se koristio i "ekumenizam", a sljedeća poglavlja opisuju glavne aktere i misao ove ideologije.
"Svećenici humanitarnog imperijalizma"
Kao što je već spomenuto, temelje "hegemonijskog ekumenizma" u području misli utjelovljuje francuski filozof Bernard Henri Levy.
Bernard Henri Levy je postao poznat u posljednjih nekoliko godina kao promotor udara Zapada na suverenitet Libije, Sirije i Ukrajine. Ipak, karijera Bernarda Henria Levya je prilično opsežna. Na primjer, 1985 on poziva na intervenciju u Nikaragvi protiv "sandinista", tvrdeći da su "sandinisti totalitarna stranka koja za cilj ima uspostavu marksističko-lenjinističkog entiteta u Latinskoj Americi".
Poznati su njegovi napori da pojasni svoju imperijalističku ideju u kojoj jasno tvrdi kako "Europa može biti jedina ekumenska civilizacija" i stoga je, ako se želi održati na životu, prisiljena "intervenirati u svjetskoj politici".
Prema Henriu Levyu, Europa u ime "ekumenizma" čak ima obvezu intervenirati u bilo kojoj državi, jer za cionistu Bernarda Henria Levya bilo koji sustav izvan "europske ekumenske ideologije" sam po sebi totalitaran.
Još jedna od zabluda ideologije "ekumenizma" je jasnija ako se usredotočimo na kontradikciju o univerzalnim vrijednostima, među koje spadaju samo one koje imaju financijsku, ekonomsku i vojnu silu da ih nametnu drugima. Univerzalne vrijednosti su uvijek one koje zastupa "međunarodna zajednica", koju u ovom slučaju čine zapadne sile.
"U rukama tih sila leži ideološka moć kojom se definira što su to univerzalne vrijednosti, jer nakon Hladnog rata ne postoji niti jedan drugi mogući sustav", navodi Bernard Henri Levy, koji piše "kako je naša jedina ekumenska civilizacija", a uz sve to, ona ima i vojnu silu.
Što u svemu tome znači vizija ljudskih prava na Kubi, na primjer, gdje imamo besplatno zdravstvo i obrazovanje, te socijalističku ekonomiju? Ništa, jer to nije prevladavajući stav današnje "međunarodne zajednice".
Na isti način, Brazil ili Čad nisu subjekti koji mogu definirati što su to "univerzalne vrijednosti", a čak i da to mogu učiniti, ne mogu ih nikome izvesti, jer za to nemaju snage. Stoga se "ekumenizam" udaljio od svog izvornog značenja i ne predstavlja ideju i put ujedinjenja kršćanskih crkvi i crkvenih zajednica. Termin i ideju su preotele, preradile i sada u djelo provode zapadne sile, ali s potpuno drugim ciljem i malo ih zanima sudbina kršćanskih crkvi, prevladavanje posljedica raskola ili kršćanskih vjerskih učenja koja su se odijelili od katoličanstva nakon reformacije u 16. stoljeću.
Ekumenizam je danas nametanje univerzalnih vrijednosti kao alat za nastavak monopola državnog nasilja vladajuće klase izvan svojih državnih granica, što je bila logična posljedica onoga što je slijedilo nakon rušenja posljednje barijere protiv prevladavajućeg međunarodnog nasilja - državnih suvereniteta.
Ako su svojevremeno Machiavelli ili Stuart Mill bili zagovornici "imperijalističkog ekumenizama", to su danas Bernard Henri Levy i američki milijarder George Soros.
George Soros, nakon što je karijeru počeo kao financijski špekulant, kojemu se, među ostalim podvizima, može pripisati uništenje tajlandskog gospodarstva, sada se predstavlja kao filantrop koji sponzorira sve vrste "dobrih namjera" za svijet. Iako je Soros u prvom redu usmjeren na Institut Open Society institut i tribinu Open Democracy, čiji popis sponzora možete vidjeti ovdje, među kojima su Zaklada Rockefeller, Zaklada Ford i neke europske zemlje, njegova se sjenka vije nad stotine nevladinih organizacija, trustova mozgova, "građanskih akcijskih grupa", i tako dalje po cijelom svijetu. Značajka Sorosa je financirati bilo koji "dobar razlog", ako će to pomoći "dobri imperijalizam" ili doprinijeti potkopavanju ili sijanju razdora unutar heterogenog anti-imperijalističkog bloka.
U Siriji, na primjer, Soros financira Bijele kacige, organizaciju koja u teoriji "spašava leševe", dok je zapravo dio ustroja Al-Nusra Fronta. Sorosev rad je gotovo identičan onom kojeg provodi NED (National Endowment for Democracy), osnovan od strane američkog State Departmenta.
Sada se otvoreno obavlja posao kojeg je nekada CIA morala skrivati. Iako Soros taj posao navodno radi "samostalno", jasno je da to nije istina. Osim toga, veze između Sorosa i CIA-e nisu ograničene samo na ideologiju, kao kada je Soros pomagao subverzije protiv socijalističkih država u kasnim '80-ima.
Sorosevi mladunci su zaista posebni. Jedan od njegovih mladunaca je "Međunarodna krizna skupina", gdje se okupljaju "viši stručnjaci", političari, novinari i ekonomisti, mahom iz Europe i Amerike (za vidjeti tko su kliknite ovdje , ovdje i ovdje), koja inače financira raznolike"disidente" ili "progresivne grupe", gotovo sve ovisne o zakladi Otvoreno društvo. Tako imamo sredstva za brojne pokrete takozvanog Arapskog proljeća, neke skupine navodno "kritiziraju Izrael", ali se drže granica iz Palestine iz 1967. godine, potpuno zaboravljajući okupaciju i etničko čišćenje iz 1948. Tu su i grupe za zaštitu okoliša, zaštitu ljudskih prava i slično, a odnedavno USAID, agencija iz iste galaksije, financira i programe vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, koje su poznate kao utvrde tri bosanska nacionalizma. Dakle, ništa se ne prepušta slučaju i ova je hobotnica infiltrirana u sve pore društva koje im je otvorilo svoja vrata i dozvolilo rad na suverenom teritoriju.
Istina je da je Soros vodi pravu međunarodnu koordiniranu mrežu u korist doktrine ekumenizma kao nametanja univerzalnih vrijednosti, ali u ovom slučaju, umjesto okupljanja "društvenih pokreta" i umjesto da brani socijalizam, on brani anti-socijalizam i zagovara uništenje državnih suvereniteta. To je ono za što se zalažu njegove NVO, publikacije, mediji, portali i plaćenici galaksije Otvorenog društva.
Zagovarajući ukidanje granica, borbu protiv nacionalizma, služeći se pri tome citatima ili djelima velikana ljudske misli, kao u nas Danila Kiša, Ive Andrića, Meše Selimovića, Miroslava Krleže i drugih, njegovi mladunci zapravo rade u podrivanju ostatka ostataka nacionalnih suvereniteta i svi moraju prihvatiti jedan, jedini i nepogrešivi sustav vrijednosti – onaj kojeg nudi "liberalni" Zapad.
Nažalost, ljudi, često u dobroj namjeri i s lošim iskustvom s našim balkanskim nacionalizmima, na kraju upadnu u unaprijed pripremljenu klopku, a kad shvate što su učinili i čemu dijelom i sami doprinijeli, onda je već kasno.
Okosnica međunarodne Soroseve mreže su različiti centri za "nenasilno djelovanje". Poznato je da su svi ti aktivisti "nenasilnih akcija" na kraju bili avangarda nasilnih svrgavanja legitimnih vlada, njihove veze sa Sorosem su očigledne i opsežne.
Sve ove "nenasilne" prozapadne subverzivne skupine su inspirirane organizacijom "Otpor" iz Srbije, koja je od početka financirana od strane Sorosa i Instituta Albert Einstein. Od Beograda je Soros financirao i prevrate u Gruziji (2003.), Ukrajini (2004.), kao i nedavni "Euromaidan". Nakon tih revolucija, Soros je još uvijek vezan za organizaciju ranije poznatu kao Otpor, danas "CANVAS" (Centar za primjenu nenasilne akcije i strategije), koji je destabilizirao brojne zemlje tijekom proteklih godina. Canvas je radio s "aktivistima" iz više od 50 zemalja, među ostalima u Egiptu (2011.) i Libanonu (2008.). Canvasovi članovi su se također pojavili u protestnom pokretu Occupy Wall Street.
Za uspjeh u provedbi svoje agende se Soros pobrinuo za dobre veze s organizacijama za zaštitu "ljudskih prava", koje daju izgovor za imperijalističke intervencije. Na primjer, Soros je prije početka rata u Siriji milijune dolara dao organizaciji Human Rights Watch, a također financira i podržava Amnesty International .
Ove dvije organizacije su odigrale važnu ulogu u pobuni protiv Sirije, jer su pokušale isprovocirati vojnu intervenciju protiv vlade Bashara Al-Assada. Na primjer, 2012. je Amnesty International počeo prikupljanje potpisa "za kraj represije u Siriji". Naravno, mislilo se na represiju vlade, a ne islamističkih zločinaca, koje Amnesty International nije ni spomenuo.
Poznata je i kampanja kojom se javnost htjela senzibilizirati oko, navodno, zatočenih novinara "Mrtav u zatvoru", koji su kasnije pronađeni živi, kao na primjer Zeinab Al-Hosni. Govorilo se o Assadovoj "represiji", napuhavao broj poginulih prvih dana prosvjeda, a od Rusije je zatraženo da i ona ustane protiv Assada. Human Rights Watch je na istom putu i bilo bi predugo opisivati slične aktivnosti. Danas imamo Bijele kacige i Aleppo Media Centar.
Avaaz - najviši stupanj "imperijalističkog ekumenizma"
Najnoviji pokušaj "ekumenizma" je doveden do savršenstva, a najviša točka perverzije je nevladina organizacija Avaaz. Ova organizacija, inače Avaaz na perzijskom znači "Glas", ima za cilj, kao što je navedeno na njihovoj internetskoj stranici, "mobilizirati građane širom svijeta da se smanji udaljenost između lidera i građana na način da prikuplja mnoge male napore putem Interneta".
Ideja ove kampanje je da se izvrši pritisak na razne svjetske lidere u donošenju odluka ili da se podupre "oporba".
Ipak, isti Avaaz priznaje da "postoji samo jedna profesionalna skupina koja pokreće sve kampanje". To znači da, iako su pojedinci "članovi", zapravo gaje iluzije da "počinju" internetsku i kampanju ili imaju "glasa" u njima, dok profesionalna grupa kontrolira, razvrstava i filtrira ove "participativne" kampanje, koje kasnije prikazuje kao "sudjelovanje".
Dakle, Avaaz se definira kao "globalna skupina zahvaljujući internetu" i da u njoj mogu sudjelovati članovi "bilo koje zemlje svijeta", što naprosto nije istina, jer se u sjedištu skupine određuje što će prevladati kao mišljenje svjetske javnosti i što su univerzalne globalne vrijednosti. Zanimljivo je da je Avaaz uspio zatrovati mnoge pojedince koji ideološki ili svjetonazorski pripadaju "ljevici". Tako danas imamo "ljevičare" koji zagovaraju uvođenje zone zabrane leta ili bombardiranje Sirije, a ranije su podržavali svrgavanje Gaddafija. Među istim se krugovima uspjelo nametnuti mišljenje kako su Palestinci u Pojasu Gaze teroristi i vjerski fanatici, gotovo kao ISIL, a Hezbollah je teroristički pokret srednjovjekovnih šiitskih fanatika kojem je jedini cilj pretvoriti Libanon i Bliski istok u iransku provinciju i , naravno, uništiti "sekularni i djelomično socijalistički Izrael".
Primjer Sirije i kako je George Soros čak i među ljevicom nametnuo svoj stav o međunarodnim sukobima
No, Avaaz ima i ekumenističku komponentu i nametanjem zapadnih univerzalnih vrijednosti radi na uništenju nacionalnih suvereniteta. Osim toga, iako Avaaz navodi kako "novac prima samo od svojih članova", te da "donatori koji daju novac za Avaaz nemaju nekog većeg utjecaja na rad skupine", a ponekad čak tvrde "kako ne dobivaju novac od korporacija", što je zamka.
Avaazove financije neprestano rastu. Naime, dobio je 6,7 milijuna dolara 2010. i 14,5 milijuna dolara 2013. godine, a gotovo je nemoguće da tako velika količina novca dolazi samo iz financiranja kampanje od strane članova, unatoč tome što je zajednica "tako velika". Na kraju, Avaaz javno i ne dijeli svoje podatke.
Avaazovi osnivači su NVO i "tvrtke koje podržavaju aktivizam", što znači da dobivaju donacije od države i velikih tvrtki. Ova je internetska skupina utjecala i na rezultate izbora u Kanadi, kada je George Soros odredio tko u kojoj kanadskoj pokrajini mora biti srušen s vlasti, a tko izabran. Cijelu je aferu kasnije objavio kanadski National Post, ali kasno. Posao je već bio odrađen.
Skupina je stvorena za potporu Sorosa i Otvorenog društva, te sličnih organizacija, iako to nikada službeno nije priznala.
Lider Avaaza, Ricken Patel, 2008, je jasno priznao da iza skupine ipak stoji Zaklada Otvoreno društvo."
Avaaz je organizacija koja se temelji se na "klikaktivizmu". Dakle, bilo tko i bilo gdje može dati svoj glas jednim "klikom" sa svog računala. Dakle, svatko na Avaazu može podržati ili postaviti svoj zahtjev, tražiti da se zaustavi konkretan progon, braniti prava određene manjine, braniti određenu slobodu, štititi šume, osuditi onečišćenje....
No, to ne znači da svi zahtjevi imaju jednaku važnost. Iako čelnik Ricken Patel za Avaaz kaže: "Mi nemamo ideologiju, samo smo nastali da smanjimo jaz između želja pojedinaca i centara moći u svijetu", istina je da oni itekako imaju ideologiju.
"Zatvaranje jaza" ima svoje značenje. Naime, Avaaz ima mnoge zahtjeve i pokreće kampanje kojima vrši "pritisak na lidere", ali su im jedini "valjani sugovornici" lideri na Zapadu, koji su jedini „u dobroj vjeri“ usmjereni na rješavanje globalnih problema.
Predsjednici Venezuele, Irana ili Sirije, na primjer, nisu "partneri", niti će ikada biti tretirani kao takvi, a ciljem ih je destabilizirati ili svrgnuti.
Moguće je da Avaaz u područjima oko kojih postoji društveni konsenzus pokrene kampanju "za klimu" ili "protiv privatizacije Kompanije X", ali su to uvijek ograničene reformske agende, pod uvjetom da cilj nikada ne bude napad na centar moći ili da se pokušaju promijeniti socioekonomski odnosi između klasa ili država. Uvijek se "reciklira" svjetski dominantan sustav iz kojeg se čisti lažna oporba.
Međutim, gdje god postoji stvarna politička ili ideološka borba, Avaaz podržava reakcionarne snage i uvijek traži "dobre razloge" da favorizira imperijalizam.
Imamo nekoliko primjera. U posljednjih nekoliko godina Avaaz je bio vrlo aktivan u prosvjedima protiv Libije i Sirije. U slučaju Libije, skupio je milijun potpisa da UN proglasiti "zonu zabrane leta" u Libiji. Ovaj zahtjev je odbijen od legitimne vlade Libije, a znamo kako je sve završilo.
Avaaz, inače beskompromisan u borbi za ljudska prava, niti jednom riječju se nije osvrnuo na brutalnu egzekuciju libijskog vođe Muammara Gaddafija. On je jednostavno bio diktator i zvijer koju je trebalo likvidirati po kratkom postupku, što se i dogodilo.
U slučaju Sirije, Avaaz je širio laži o "Assadovom kemijskom napadu" i još od 2012. traži "međunarodnu vojnu intervenciju", a također traži i uvođenje "zone zabrane leta" iznad Sirije, što je dio predizborne kampanje Hillary Clinton.
Protiv Sirije oni također koriste navodna "masovna silovanja", počinjena od strane vojske, iako vrlo malo, možda nijedan medij nije pisao o toj vrsti zločina. 2014. Avaaz traži da se uvede embargo na isporuke oružja Siriji, ali ne otvara pitanje tisuća tona oružja poslanog sirijskim zločinačkim islamističkim skupinama.
Avaaz također svoju igru igra u Latinskoj Americi, gdje je izazvao prosvjede protiv bolivijskog predsjednika Eva Moralesa.
No, tko su ljudi koji čine "globalnu grupu" Avaaz? Za početak, moramo reći da Avaaz ima samo 16 "djelatnika", što je broj "militanata" koji kontroliraju "klikove". Osnivač i voditelj Avaaza Ricken Patel ima plaću od 190 000 dolara godišnje, pa je nejasno kakav je zapravo posao taj njegov "klikaktivizam".
Nemojmo se zavaravati, jer Patel je član Međunarodne krizne grupe koju je osnovao Soros, a osim toga, radio je za Zaklade Gates, Rockefeller i Ford. Još jedan čelnik je Tom Perriello, američki kongresmen iz od Virginije iz Demokratske stranke.
Perriello je napravio karijeru u američkom State Departmentu i kao tužitelj Međunarodnog kaznenog suda. Kao kongresmen je podupirao ratove u Afganistanu i Iraku. Perriello je također radio kao savjetnik okupatorske vojske u Afganistanu. Kao što navodi na svojoj stranici, Avaaz vuče porijeklo iz organizacija koje su podržavale kampanju Obame - MoveOn i Res publica i nastao je nakon spajanja tih dviju organizacija.
Stoga, možemo reći da Avaaz je stvoren ili je 100% pod kontrolom američke Demokratske stranke i djeluje u okviru organizacije sustava. Osim toga, moramo imati na umu da je Obama tijekom dva mandata u svom uredu često primao neokonzervativce i bogove rata iz Bushove ere. Tako se pod Obamom Demokratska stranka vratila na staru doktrinu "globalizacije prava", ako ju je ikada i napustila. Pod Obamom je povećan intervencionizam, a Avaaz je odigrao važnu ulogu u tom trendu, jer je pomagao da se te intervencije zaogrnu "progresivnim" imidžom.
Avaaz je vrhunac demokratskog i progresivnog aktivizma u internetskoj eri i zovu ga "globalnom demokracijom", iako je sve filtrirano od strane političkih predstavnika vladajuće elite!
Avaazov model "borbenosti" ne traži više od jednog klika na internatu svojih "članova". Ovaj sustav prividne demokracije zapravo promiče političku neodgovornost, jer za sudjelovanje u svjetskoj kampanji više ništa ne treba i nisu potrebni aktivni militanti, ni ideološke skupine, a nema nikakve odgovornosti, jer "sve odlučuje amorfna masa".
Prema podacima samog Avaaza, većina sudionika su ljudi iz gornje srednje klase jakih svjetskih gospodarstva, odnosno iz zemalja gdje ljudi imaju više mogućnosti za spajanje na internet. U srednjoj ili višoj srednjoj klasi je velika većina ljudi u Avaazovoj zajednici. Nastavnici, studenti, djelatnici tehnologije, liječnici i članovi nevladinih organizacija, dok su radnici realnog ili obični domari daleko od skupine. Riječ Avaaz znači "glas", ali ova organizacija nudi više glasa onima koji već imaju mogućnost da ih se čuje, odnosno višoj klasi Zapada, čime se ušutkavaju glasovi onih "drugih".
Ovaj opasni projekt "demokratizacije vanjskih odnosa" je u praksi politička operacija s ciljem da izbrišu međunarodne granice i zajednici omogući da bude "financijski stabilna". Naravno, najzastupljeniji u zajednici su bijelci srednje i više srednje klase Sjeverne hemisfere.
Ovo je perverzija demokracije, najviši stupanj imperijalističkog "ekumenizma" koji je dobio "demokratski legitimitet", što je uobičajena praksa imperijalista. Uzmimo na primjer gore navedeni slučaj Avaazove kampanje protiv libijskog suvereniteta i pritiska da se u Libiji uvede "zona zabrane leta".
U rujnu 2012. godine, godinu dana nakon ubojstva Gadafija, Avaaz je u Sjedinjenim Državama imao 923 968 članova, a samo 3 167 u Libiji. Danas Avaaz ima 2 263 179 članova u SAD-u i 31 798 u Libiji. Rezultat "aktivizma globalne demokracije", kojeg predlaže Avaaz, jest da većina američkih građana može odlučivati o Libiji, više od Libijaca samih!
U ovom slučaju, ne samo da ideje "demokracije" ili "progresivnih vrijednosti" dolaze iz ruku Zapada, kao što vjeruje Soros vjeruje, nego su s vremenom dobile "pravo glasa" i jednim klikom na internetu građani Zapada glasaju za uništenje ili pljačku određene zemlje.
U Avaazu vidimo mnoge sličnosti s "Obojenim revolucijama" u stilu srbijanskog Otpora! Zapravo, jedno i drugo su glavni pijuni teorije četvrte generacije ratovanja. Prema teoriji rata četvrte generacije, u asimetričnim ratovima, gdje su čimbenici izvan redovne vojske posebno važni, "prihvaćanje" ili "dobronamjerna" ravnodušnost stanovništva je od najveće važnosti.
U takvim ratovima u kojima imperijalizam ne slijedi klasičnu shemu, najprije se odlučuje, a zatim upliće aktivno kako bi se opravdala ta odluka. Međutim, svoje djelovanje predstavlja kao obrambene akcija u "borbi" u korist "demokracije", "mira" ili "univerzalnih vrijednosti".
U tom smislu, "Obojene revolucije" i kampanje Avaaza igraju istu ulogu. Međutim, postoje neke razlike, jer "Obojene revolucije" se provode samo u određenim zemljama, uglavnom ne u isto vrijeme, izuzmemo li Arapsko proljeće, dok Avaaz za "teren" ima cijeli svijet. Još jedna razlika je u tome što su se "Obojene revolucije" prikazuju kao ustanak, dok je Avaaz "slobodna rasprava" koja se vodi na internetu.
No, nakon svega, i "Obojene revolucije" i Avaaz imaju isti cilj - širenje imperijalizma i manipuliranje anti-imperijalističkom svijesti uz pomoć "ideološkog" maskiranja imperijalizma.
Ideološka kriza ljevice, ekumenizam i imperijalizam
Ovdje nailazimo na vrlo ozbiljan problem, kojeg je sa sobom donijela ideologija nastala nakon 1968. godine, a koja je postala dominantna u cijeloj lijevoj političkoj misli.
Zbog ove ideologije se sve naziva "starim svijetom", uključujući i nacionalne suverenitete, koji trebaju nestati. Međutim, nestanak nacionalnih suvereniteta ne donosi nikakvu alternativu. Dakle, u praksi se otvara put prema ideološkom nihilizmu.
Gore su spomenute dvije stvari. S jedne strane, "Obojene revolucije" koje promovira Soros stvaraju ideološku konfuziju na ljevici, jer ih se predstavlja kao revolucionarne pokrete. Nije tajna da dio europske ljevice još uvijek mašta o jurišu na Zimski dvorac u St- Petersburgu i sve barikade na ulicama, pjesme, slogane i nerede protiv policije pozdravljaju oduševljeno kao da je riječ o "proleterskoj revoluciji".
Nevjerojatno je lako bilo postići da se ljevica identificira s imaginarnim. S druge strane, dio aktualne ljevice je ponovio grešku ruskih "menjševika", koji su vjerovali da "bez Europe nema revolucije". Mnogi vjeruju da sve revolucije koje dolaze iz Europe ili europeiziraju određeno društvo, jer "reakcionarne kulture ne mogu generirati progresivne političke projekte", a mnogi smatraju da su kulture koje nisu dio zapadne civilizacije reakcionarne same po sebi. Dakle, već imamo način kako opravdati "europeizaciju nekog društva".
Kao što je objasnio Jean Bricmont, kritičar imperijalizma iz '60-ih godina, ljevica se zaustavila i na prvo mjesto stavlja "raspodjelu bogatstva i društvenog vlasništva", a "stav protiv imperijalizma" se pretvorio u korist "obrane demokracije, ljudskih prava i prava manjina".
To nas ostavlja s dva glavna problema. Naime, obrana ljudskih prava i manjina je postala apstraktni pojam, dakle estetski, i drugo, ova retorika nas vodi da o "ljudskim pravima" u potpunosti preuzmemo viziju Zapada i da ostatak svijeta nije u stanju definirati značenje tih istih prava.
Jesmo se ikada zapitali zašto bi mi u ime "ljudskih prava" osuđivali države poput Sirije, Libije, Sjeverne Koreje ili Kube i njihova socijalna postignuća? Tko ima pravo da tim državama postavlja prioritete?
Također moramo imati na umu da se nakon 1968. godine, govorimo o povijesnom razdoblju, a ne konkretno jednoj godini, europska radikalna ljevica transformirala u dva navrata.
Prvo, "sjedinila" je klasnu borbu, a kasnije i zamijenila s drugim borbama, prije svega s borbom za ljudska prava, prava manjina, zaštitu okoliša i slično. A drugo, okrenula se "revoluciji svijesti". Takav zaokret je stvorio bezbroj problema ljevici, posebno kada je imperijalizam postavio svoju "zamku svijesti" i pitao ljevicu: Što činiti kada suverena država X, zanemaruje prava skupine Y?
Naravno, kada imperijalizam kaže da su "zanemarena", uložena su velika sredstva da bi u to povjerovali.
Nastavlja se...
AMSI
