Europi idemo na živce. I ona nama kad se usudimo junačiti. Obično smo do zla Boga servilni ili šutimo, ali ponekad ne ide, pa se malo pravimo važni. Na kraju, pred silom popustimo, pa se prepustimo malo bijesu, a malo žalovanju. Plakanje je taktika koja se nekad koristi i u politici, obično za domaće potrebe. Ne mislim na lažne suze i povremena prenemaganja. Mislim na naviku koja se katkad stvori kad javne osobe u politici počnu pričati o tome kako nas ne vole, kako smo kao zajednica i nacija zakinuti, kako su naši neprijatelji lukavi i kako lažu. Zato najprije nekoliko načelnih napomena o plačljivosti.
Jeremija postaje moj junak. Ne toliko onaj Jeremija iz Svetog pisma, koji je prolazio muke teških nesporazuma i iskušenja vjere, koliko njegov pandan iz stripova o Alanu Fordu.
Jeremiju iz Alana Forda muče sasvim praktični problemi zdravstva, prehrane, dobrih cipela, pa iako je sasvim predan idejama grupe TNT, opravdano se žali na to da se ne poštuje njegov dignitet, ne priznaju zasluge i da ga se ne šalje na putovanja. Stalno se žali na nepravdu, na to da ga se obezvređuje i ne poštuje. Uvijek je netko kriv, zakinuti smo i poniženi.
Plač je upozorenje, nužan korak u razvoju agresivnosti. On je prijetnja i optužba da nam je netko kriv za ono što nam se događa, kriv za nepravdu. Tvrditi da smo pobijedili u ratu, ali gubimo u miru, popuštamo poraženima, a trebali smo ih dokrajčiti primjer je takve eskalacije.
Nekad smo tvrdili da to rade Srbi, jer tako je pisalo je u memorandumu njihove akademije. Ne radi se o pojedinačnom psihičkom stanju, već o političkom manevru, stvaranju navike neprestanog prigovara, stvaranju osjećaja da je napredak posljedica čuda, a poteškoće posljedica nečijih loših namjera. Nikad nam i ništa nije dobro kad se time opravdamo da ne radimo ništa, da ne pokrećemo i pokušavamo. Lakše je prigovarati nego stvarno raditi. Prosječan Hrvat može satima gledati kako drugi rade, pri tome voli imati svoje zamisli i savjete i još biti ljut kada se te ideje ne shvate.
Na kraju, kad se poklope osjećaji nepravde i prigovaranja, vjere u čuda, a ne vlastite snage, nastaje stanje ukočenosti, kaosa u kojem se ne zna što je cilj, a što zadatak, propuštaju se mogućnosti, šanse.
Jeremija nije simbol rada i poduzetništva, inovacije.
Ovaj zbrkani uvod ima povod i cilj. Europa nam se ne smiješi, već traži i prijeti. U ekonomiji ne radimo što smo obećali. Sprema se pogrom na ustavne suce i medije. Brzo će nam trebati opravdanja za neuspjeh i probleme. Čini mi se da će reakcija, kao i često dosada, biti širenje osjećaja da smo nepravedno kažnjeni. Neprijatelj će nam biti Europa o čijoj pomoći i fondovima ovisimo prema najavama vlada, o kojoj ovisi naša ekonomska politika, o kojoj ovisimo i ekonomski i politički.
U Europi je zavladao osjećaj da su se zemlje, nekad nazivane novim demokracijama, počele ponašati neeuropski i to ne samo u otvorenim pojedinačnim pitanjima već i u stvarima koje se tiču temeljnih političkih vrijednosti demokracije.
Na udaru kritike nalaze se prije svega Mađarska i Poljska, poseban novi rizik prepoznaje se u slučajevima Slovačke i Rumunjske. U pitanju izbjeglica jača aktivnost nekih zemlja u okviru Višegradske skupine, koje svojim nacionalnim interesima daju veću važnost od zajedničkih europskih vrijednosti.
Vođe naših političkih grupacija pokazuju iskreno oduševljenje osobito Viktorom Orbanom i njegovim stilom obnašanja vlast. Zoran Milanović to je priznao više puta, iako je ušao u ozbiljan sukob u obrani nacionalnih interesa (INA, granica). I Tomislav Karamarko je davao pomirljive izjave, još više ministar vanjskih poslova potpuno ignorirajući interesne razlike u pogledu ulaganja u prometnu infrastrukturu, luke i rafinerije.
Njih zapravo impresionira njegova lakoća vladanja, utišavanja oporbe, civilnog društva, liberalnih intelektualaca, gušenja medija i kontrole sudstva. Mnogi slični bi u drugim zemljama htjeli isto ili bar komotnu većinu za izmjenu ustava, donošenje zakona i otpora EK.
Orban je, usprkos upozorenjima, proveo kontrolu nad medijima, proveo čistku sudstva i otvoreno ruši zajedničku politiku Europe prema izbjeglicama. Obožavatelji uskogrudne politike ugledaju se na naše susjede. Tako bi i oni, ali se ne usude. No ako može Orban, možemo i mi. Pa ako se njima ništa ne događa, neće ni nama. No Hrvatska nije Poljska i nije Mađarska.
Noviji primjer je politika Poljske – dolazak nove generacije stranke Pravo i pravda (Prawo i Sprawiedliwość, PiS). I oni su, također protivno Europi, utišali svoje kritičare, podvrgli ih kontroli, napali Ustavni sud, te provode politiku suprotnu liberalnim vrijednostima.
Čak i u osjetljivim pitanjima energetske politike, europeizacije zakonodavstva i slično.
I dok se kod nas s oduševljenjem govori o osovini Baltik – Jadran, Višegradskoj skupini, dok se bude sjećanja na Malu antantu i cordon sanitaire, u središtu Unije mijenjaju se mehanizmi reakcije na takve oblike politike nacionalnih vlada.
Među europskim liberalima narasla je zabrinutost da se u zemljama istoka i juga ne stabiliziraju antieuropski pokreti i vlade koje narušavaju osjetljivu ravnotežu ključnih zajedničkih demokratskih vrijednosti prema nacionalnim specifičnostima, ustavne vrijednosti europskih sporazuma i neprihvatljive nacionalne prakse.
Poljska nije u istom položaju kao Mađarska, niti je PiS isto što i Fidesz. Fides i Orban imaju snažnu većinu u parlamentu, imaju slabe i neambiciozne protivnike i javnost mobiliziraju na pitanjima nacionalnog interesa i ponosa. Iako PiS nastoji pojačati podršku, pridobiti medije. Međutim poljska javnost je raznovrsnija, proeuropski orijentirana, a ekonomski dobitak od članstva u Europskoj uniji je veći.
Osim toga, Orban je svoje antiliberalne i nedemokratske poteze učinio u vrijeme ranijeg sastava Komisije kada su propadale različite inicijative jače integracije europskih politika (Štokholmski program ujednačavanja zakonodavstva, na primjer), kada je EU drukčije definirala neprijatelje.
Orban može računati i na jedinstvenu podršku svojih europarlamentaraca, kao i kluba umjereno desnih stranaka (EPP) kojem ti glasovi trebaju za većinu. PiS je vezan uz desnije i euroskeptične stranke ograničene očekivanjima britanskog referenduma. Javno mnijenje Poljske uvjerljivo i više od drugih novih članica (56%) podržava Uniju, dok je postotak u EU općenito niži (36%).
Oklijevanje Europske unije stvorilo je dojam kod hrvatskih političara da i oni mogu tako. Ako Poljska i Mađarska rastjeruju Ustavni sud i otpuštaju suce, zašto i mi ne bi tako. Ugled sudstva je nizak, a ratovanje proglasima to samo pojačava. Sudstvo se ponaša autistički uzdajući se u ustavnu zaštitu. Napad na neovisnost sudstva čine se kao sjajna demagoška tema o kojoj se lako mogu iza kulisa dogovoriti glavni politički akteri. Slično je s medijima. Novi vlasnici i novi gospodari nisu osjetili granice svoje moći.
Na vrijeme ih treba upozoriti da to ne čine. Hrvata ima znatno manje nego Poljaka, naši predstavnici u europskim institucijama i administraciji nemaju potreban utjecaj. Hrvatska u ekonomiji ovisi u potpunosti o europskoj dobronamjernosti kojoj će brzo doći kraj. Europskoj komisiji smo obećali svakakve reforme i mjere, koje usprkos ponovljenim obećanjima nismo proveli.
Dužni smo i nesamostalni, štoviše, u zatvorenom krugu neprekidnog zaduživanja. Ta taktika, pogubna za ekonomiju, svedena na kupovanje socijalnog mira i klijentelističkih slojeva, došla je kraju. Novac postaje skuplji i nova zaduživanja su skupa. Banke se boje trenutka kad se dugovi neće vraćati jer investicije nisu uspjele, vlade se boje da će ih ta kriza zateći na vlasti i odgovorne.
To nema veze s ideologijom i političkim predznakom, ali ima s (ne)sposobnošću i linijom izbjegavanja teških i nepopularnih odluka. Novi mostovi i ceste, besplatno zdravstvo i školstvo, sretni mladi umirovljenici dobre su izborne parole. No mi smo ranjivi i osjetljivi na samu najavljenu prijetnju.
Ništa od plakanja i žalbi. Cijeni se radišna zemlja, čvrsta politika i jaka vlada. Mi to nemamo. Kako kaže Jeremija (onaj pravi): ”Opomeni se, gospodine, što nas zadesi; pogledaj i vidi sramotu našu. Nasljedstvo naše privali se tuđincima, domovi naši inostrancima. Svoju vodu pijemo za novce, svoja drva (naftu?) kupujemo. Pružamo ruke Egipćanima i Asircima da se nasitimo kruha.”
Kupujemo… kupujemo… A tko će to platiti?
Nezgodno, jer Jeremija je prorok.
autograf
Jeremija postaje moj junak. Ne toliko onaj Jeremija iz Svetog pisma, koji je prolazio muke teških nesporazuma i iskušenja vjere, koliko njegov pandan iz stripova o Alanu Fordu.
Jeremiju iz Alana Forda muče sasvim praktični problemi zdravstva, prehrane, dobrih cipela, pa iako je sasvim predan idejama grupe TNT, opravdano se žali na to da se ne poštuje njegov dignitet, ne priznaju zasluge i da ga se ne šalje na putovanja. Stalno se žali na nepravdu, na to da ga se obezvređuje i ne poštuje. Uvijek je netko kriv, zakinuti smo i poniženi.
Jeremiju iz Alana Forda muče sasvim praktični problemi zdravstva, prehrane, dobrih cipela, pa iako je sasvim predan idejama grupe TNT, opravdano se žali na to da se ne poštuje njegov dignitet, ne priznaju zasluge i da ga se ne šalje na putovanja. Stalno se žali na nepravdu, na to da ga se obezvređuje i ne poštuje. Uvijek je netko kriv, zakinuti smo i poniženi
Plač je upozorenje, nužan korak u razvoju agresivnosti. On je prijetnja i optužba da nam je netko kriv za ono što nam se događa, kriv za nepravdu. Tvrditi da smo pobijedili u ratu, ali gubimo u miru, popuštamo poraženima, a trebali smo ih dokrajčiti primjer je takve eskalacije.
Nekad smo tvrdili da to rade Srbi, jer tako je pisalo je u memorandumu njihove akademije. Ne radi se o pojedinačnom psihičkom stanju, već o političkom manevru, stvaranju navike neprestanog prigovara, stvaranju osjećaja da je napredak posljedica čuda, a poteškoće posljedica nečijih loših namjera. Nikad nam i ništa nije dobro kad se time opravdamo da ne radimo ništa, da ne pokrećemo i pokušavamo. Lakše je prigovarati nego stvarno raditi. Prosječan Hrvat može satima gledati kako drugi rade, pri tome voli imati svoje zamisli i savjete i još biti ljut kada se te ideje ne shvate.
Na kraju, kad se poklope osjećaji nepravde i prigovaranja, vjere u čuda, a ne vlastite snage, nastaje stanje ukočenosti, kaosa u kojem se ne zna što je cilj, a što zadatak, propuštaju se mogućnosti, šanse.
Jeremija nije simbol rada i poduzetništva, inovacije.
Ovaj zbrkani uvod ima povod i cilj. Europa nam se ne smiješi, već traži i prijeti. U ekonomiji ne radimo što smo obećali. Sprema se pogrom na ustavne suce i medije. Brzo će nam trebati opravdanja za neuspjeh i probleme. Čini mi se da će reakcija, kao i često dosada, biti širenje osjećaja da smo nepravedno kažnjeni. Neprijatelj će nam biti Europa o čijoj pomoći i fondovima ovisimo prema najavama vlada, o kojoj ovisi naša ekonomska politika, o kojoj ovisimo i ekonomski i politički.
U Europi je zavladao osjećaj da su se zemlje, nekad nazivane novim demokracijama, počele ponašati neeuropski i to ne samo u otvorenim pojedinačnim pitanjima već i u stvarima koje se tiču temeljnih političkih vrijednosti demokracije.
Na udaru kritike nalaze se prije svega Mađarska i Poljska, poseban novi rizik prepoznaje se u slučajevima Slovačke i Rumunjske. U pitanju izbjeglica jača aktivnost nekih zemlja u okviru Višegradske skupine, koje svojim nacionalnim interesima daju veću važnost od zajedničkih europskih vrijednosti.
U Europi je zavladao osjećaj da su se zemlje, nekad nazivane novim demokracijama, počele ponašati neeuropski i to ne samo u otvorenim pojedinačnim pitanjima već i u stvarima koje se tiču temeljnih političkih vrijednosti demokracije
Vođe naših političkih grupacija pokazuju iskreno oduševljenje osobito Viktorom Orbanom i njegovim stilom obnašanja vlast. Zoran Milanović to je priznao više puta, iako je ušao u ozbiljan sukob u obrani nacionalnih interesa (INA, granica). I Tomislav Karamarko je davao pomirljive izjave, još više ministar vanjskih poslova potpuno ignorirajući interesne razlike u pogledu ulaganja u prometnu infrastrukturu, luke i rafinerije.
Njih zapravo impresionira njegova lakoća vladanja, utišavanja oporbe, civilnog društva, liberalnih intelektualaca, gušenja medija i kontrole sudstva. Mnogi slični bi u drugim zemljama htjeli isto ili bar komotnu većinu za izmjenu ustava, donošenje zakona i otpora EK.
Orban je, usprkos upozorenjima, proveo kontrolu nad medijima, proveo čistku sudstva i otvoreno ruši zajedničku politiku Europe prema izbjeglicama. Obožavatelji uskogrudne politike ugledaju se na naše susjede. Tako bi i oni, ali se ne usude. No ako može Orban, možemo i mi. Pa ako se njima ništa ne događa, neće ni nama. No Hrvatska nije Poljska i nije Mađarska.
Noviji primjer je politika Poljske – dolazak nove generacije stranke Pravo i pravda (Prawo i Sprawiedliwość, PiS). I oni su, također protivno Europi, utišali svoje kritičare, podvrgli ih kontroli, napali Ustavni sud, te provode politiku suprotnu liberalnim vrijednostima.
Čak i u osjetljivim pitanjima energetske politike, europeizacije zakonodavstva i slično.
I dok se kod nas s oduševljenjem govori o osovini Baltik – Jadran, Višegradskoj skupini, dok se bude sjećanja na Malu antantu i cordon sanitaire, u središtu Unije mijenjaju se mehanizmi reakcije na takve oblike politike nacionalnih vlada.
Oklijevanje Europske unije stvorilo je dojam kod hrvatskih političara da i oni mogu tako. Ako Poljska i Mađarska rastjeruju Ustavni sud i otpuštaju suce, zašto i mi ne bi tako. Ugled sudstva je nizak, a ratovanje proglasima to samo pojačava. Sudstvo se ponaša autistički uzdajući se u ustavnu zaštitu. Napad na neovisnost sudstva čine se kao sjajna demagoška tema o kojoj se lako mogu iza kulisa dogovoriti glavni politički akteri. Slično je s medijima. Novi vlasnici i novi gospodari nisu osjetili granice svoje moći
Među europskim liberalima narasla je zabrinutost da se u zemljama istoka i juga ne stabiliziraju antieuropski pokreti i vlade koje narušavaju osjetljivu ravnotežu ključnih zajedničkih demokratskih vrijednosti prema nacionalnim specifičnostima, ustavne vrijednosti europskih sporazuma i neprihvatljive nacionalne prakse.
Poljska nije u istom položaju kao Mađarska, niti je PiS isto što i Fidesz. Fides i Orban imaju snažnu većinu u parlamentu, imaju slabe i neambiciozne protivnike i javnost mobiliziraju na pitanjima nacionalnog interesa i ponosa. Iako PiS nastoji pojačati podršku, pridobiti medije. Međutim poljska javnost je raznovrsnija, proeuropski orijentirana, a ekonomski dobitak od članstva u Europskoj uniji je veći.
Osim toga, Orban je svoje antiliberalne i nedemokratske poteze učinio u vrijeme ranijeg sastava Komisije kada su propadale različite inicijative jače integracije europskih politika (Štokholmski program ujednačavanja zakonodavstva, na primjer), kada je EU drukčije definirala neprijatelje.
Orban može računati i na jedinstvenu podršku svojih europarlamentaraca, kao i kluba umjereno desnih stranaka (EPP) kojem ti glasovi trebaju za većinu. PiS je vezan uz desnije i euroskeptične stranke ograničene očekivanjima britanskog referenduma. Javno mnijenje Poljske uvjerljivo i više od drugih novih članica (56%) podržava Uniju, dok je postotak u EU općenito niži (36%).
Oklijevanje Europske unije stvorilo je dojam kod hrvatskih političara da i oni mogu tako. Ako Poljska i Mađarska rastjeruju Ustavni sud i otpuštaju suce, zašto i mi ne bi tako. Ugled sudstva je nizak, a ratovanje proglasima to samo pojačava. Sudstvo se ponaša autistički uzdajući se u ustavnu zaštitu. Napad na neovisnost sudstva čine se kao sjajna demagoška tema o kojoj se lako mogu iza kulisa dogovoriti glavni politički akteri. Slično je s medijima. Novi vlasnici i novi gospodari nisu osjetili granice svoje moći.
Na vrijeme ih treba upozoriti da to ne čine. Hrvata ima znatno manje nego Poljaka, naši predstavnici u europskim institucijama i administraciji nemaju potreban utjecaj. Hrvatska u ekonomiji ovisi u potpunosti o europskoj dobronamjernosti kojoj će brzo doći kraj. Europskoj komisiji smo obećali svakakve reforme i mjere, koje usprkos ponovljenim obećanjima nismo proveli.
Ništa od plakanja i žalbi. Cijeni se radišna zemlja, čvrsta politika i jaka vlada. Mi to nemamo. Kako kaže Jeremija (onaj pravi): ”Opomeni se, gospodine, što nas zadesi; pogledaj i vidi sramotu našu. Nasljedstvo naše privali se tuđincima, domovi naši inostrancima. Svoju vodu pijemo za novce, svoja drva (naftu?) kupujemo. Pružamo ruke Egipćanima i Asircima da se nasitimo kruha” Kupujemo… kupujemo… A tko će to platiti? Nezgodno, jer Jeremija je prorok
Dužni smo i nesamostalni, štoviše, u zatvorenom krugu neprekidnog zaduživanja. Ta taktika, pogubna za ekonomiju, svedena na kupovanje socijalnog mira i klijentelističkih slojeva, došla je kraju. Novac postaje skuplji i nova zaduživanja su skupa. Banke se boje trenutka kad se dugovi neće vraćati jer investicije nisu uspjele, vlade se boje da će ih ta kriza zateći na vlasti i odgovorne.
To nema veze s ideologijom i političkim predznakom, ali ima s (ne)sposobnošću i linijom izbjegavanja teških i nepopularnih odluka. Novi mostovi i ceste, besplatno zdravstvo i školstvo, sretni mladi umirovljenici dobre su izborne parole. No mi smo ranjivi i osjetljivi na samu najavljenu prijetnju.
Ništa od plakanja i žalbi. Cijeni se radišna zemlja, čvrsta politika i jaka vlada. Mi to nemamo. Kako kaže Jeremija (onaj pravi): ”Opomeni se, gospodine, što nas zadesi; pogledaj i vidi sramotu našu. Nasljedstvo naše privali se tuđincima, domovi naši inostrancima. Svoju vodu pijemo za novce, svoja drva (naftu?) kupujemo. Pružamo ruke Egipćanima i Asircima da se nasitimo kruha.”
Kupujemo… kupujemo… A tko će to platiti?
Nezgodno, jer Jeremija je prorok.
autograf
